Hrvatski tjednik (1971)

U povodu pedesete godišnjice »crnog dana za hrvatske rodoljube« i »izravna udara na Maticu hrvatsku«, kada su tijekom noći od 11. siječnja 1972. uhićeni kao vođe kontrarevolucije Matičini dužnosnici i članovi ‒ Šime Đodan, Jozo Ivičević, Ante Bačić, Vlado Gotovac, Ante Glibota, Hrvoje Šošić, Franjo Tuđman, Bruno Bušić, Vlatko Pavletić, Marko Veselica i Zvonimir Komarica, Matica hrvatska objavljuje digitalno izdanje Hrvatskoga tjednika, Matičinih novina za kulturna i društvena pitanja u kojima su uhićenici surađivali kao urednici i autori, a što im je tijekom sudskih procesa uzimano u obzir kao društveno osobito opasan čin jer je Hrvatski tjednik (HT) ocijenjen kao list »opozicionog političkog karaktera, antisamoupravne i antikomunističke ideologije«, kao »najglasnije i najdrskije glasilo« hrvatskoga nacionalizma, šovinizma i separatizma i kao glasilo uz čiju su pomoć optuženi pokušali pokrenuti »kontrarevoluciju« i »građanski rat«.

Hrvatski tjednik izlazi na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, u trenutku kada jedan od Matičinih dužnosnika izjavljuje vjerojatno najupečatljiviju sintezu tadašnjega političkog i općeg stanja u Hrvatskoj, misao da je Matica sa svojim zahtjevima tri koplja ispred hrvatskoga partijskog vodstva, a hrvatski narod šest kopalja ispred Matice.

Budući da sadržajna, programska i autorska fizionomija Hrvatskoga tjednika na temelju dosad objavljene memoarske, historiografske i bibliografske literature nije sasvim nepoznata, ovom ćemo prilikom čitatelje ukratko upoznati s nepoznatim ili rijetko spominjanim detaljima o nastanku i utrnuću lista.

Ideja o pokretanju Matičina (dvo)tjednika za kulturu javlja se u jesen 1969. kada je u Matičina uprava na poticaj njezina predsjednika Hrvoja Ivekovića usvojila glavna načela o pokretanju lista:

1. financijsko načelo samodostatnosti koje je predviđalo da će se novine pokrenuti i održavati uz pomoć Matičina inicijalnoga kapitala, suradničkog rada na »entuzijastičkoj osnovi« i primjerenoj nakladi (dvadeset do dvadeset i pet tisuća prodanih primjeraka),
2. načelo fizionomije lista prema kojemu će list obrađivati ili »kulturno-politička i znanstveno-gospodarska pitanja« ili samo »kulturna pitanja«,
3. načelo razine prema kojemu list mora biti okrenut najširoj javnosti«.

Sadržajno se list trebao zasnivati na konceptu kulturne raznovrsnosti i »otvorene i suvremene koncepcije hrvatske kulture«, njezine disperzije i deprovincijalizacije u čemu je list trebao naići na jaku potporu suradnika iz Matičinih ogranaka. Tijekom 1969. i 1970. izneseno je nekoliko prijedloga o nazivu dvotjednoga lista - Glas MH, Hrvatska misao, Zrenik, Istina, Hrvatska kultura, Obzorja, sve dok nije prihvaćen naziv Hrvatski tjednik prema prijedlogu Igora Zidića. Isprva je i tadašnje Društvo književnika Hrvatske pokazivalo interes za partnerstvo u tom izdavačkom projektu u kojemu su za glavne urednike predlagani Zvonimir Lisinski i Antun Šoljan, no Matica je krajem 1970. donijela odluku o samostalnom izlasku na novinsko tržište.

Prvi broj Hrvatskog tjednika pojavio se na kioscima 16. travnja 1971. Na naslovnici je bio otisnut Proslov, programski tekst u kojem je naznačena svrha lista: » ... sva povijesna razdoblja imala su svoje ‘povijesne trenutke’ – ali baš zato što se stjecajem mnogih okolnosti hrvatski narod i danas mora boriti za osiguranje pretpostavki svoje opstojnosti u sadašnjosti i budućnosti čini nam se da nije pretjerano iskažemo li nuždu pokretanja ovog tjednika«.

Hrvatski tjednik kontinuirano izlazi gotovo devet mjeseci, redovito u dvobojnom, crveno-crnom tisku na 24 stranice tabloidnoga formata. Na zagrebačkim ulicama, kod kolportera, Hrvatski tjednik se mogao kupovati četvrtkom, a na kioske i u knjižare dolazio je petkom.

Od prvog do dvanaestog broja glavni urednik bio je Igor Zidić, od trinaestog do trideset i trećeg Vlado Gotovac, dok je odgovorni urednik sve  vrijeme bio Jozo Ivičević. Uže uredništvo bilo je zaduženo za pojedine rubrike i u njemu je bilo desetak urednika. Za HT je pisalo dvjestotinjak, što stalnih, što povremenih suradnika, uglavnom bez novinskog iskustva (npr. Petar Šegedin, Grgo Gamulin, Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Branimir Donat, Ivo Škrabalo, Tonko Maroević, Hrvoje Šošić, Petar Selem, Marko Veselica, Željka Čorak, Ivo Frangeš, Dubravko Horvatić, Ljerka Kuntić, Zlatko Posavac). S duljom ili kraćom novinarskom praksom u redakciju je ušla tek nekolicina autora (Zvonimir Lisinski, Bruno Bušić, Srećko Lipovčan, Ivan Cerovac, Zlatko Markus, Franjo Marinković, Vladimir Vuković, Vlado Gotovac).

Naklada lista vremenom se zamjetno povećavala, gotovo sedmerostruko; od početne naklade, kada se prodalo oko 20 000 primjeraka do 130 000 primjeraka koliko se prodalo krajem studenoga, kada je četrdeset kolportera u Zagrebu tijekom jednoga dana prodalo gotovo dvadesetak tisuća primjeraka. Da HT nije ugašen nakon Karađorđeva novogodišnji bi broj prema izvornom planu uredništva izišao u 200 000 primjeraka!

Rezultati sjednice jugoslavenskog komunističkoga vodstva u Karađorđevu i njihove prijetnje upućene Matici hrvatskoj usmjerili su i redakciju Hrvatskog tjednika, a i Matičina upravna tijela prema najracionalnijoj odluci ‒ kolektivnoj ostavci. U takvoj atmosferi redakcija lista priredila je oproštajni, »izvanredni« broj na osam stranica. Međutim, u noći s 8. na 9. prosinca, dio radnika Vjesnikove tiskare, u kojoj se redovito tiskao HT, prema tada uhodanoj društveno-političkoj praksi, »dragovoljno« je odbio tiskati već pripremljen slog. No srećom, ujutro je na rad došla druga smjena. Zahvaljujući hrabrosti i snalažljivosti jednog dijela radnika tiskare, ali i redakcije, spašeno je nekoliko primjeraka toga ručno otisnutog i kolokvijalno zvanog »crnoga broja«. Objašnjenje tom nazivu nalazimo i na zadnjoj, praznoj stranici broja, gdje stoji napomena da je broj iz tehničkih razloga tiskan u jednoj (crnoj) boji! Sudbina »crnoga broja« ostala je pobliže poznata tek nekolicini svjedoka. Jedna među njima je tadašnja korektorica Hrvatskog tjednika, Aleksandra Brnetić, danas novinarka koja živi u Berlinu i koja nam je otkrila što se događalo u tiskari, na slogu:

»Redakcija je planirala da taj izvanredni, 34. broj Hrvatskog tjednika bude posljednji. Posljednji je bio, ali nikada nije izišao. List je bio spremljen na osam stranica, a za naslovnicu je bio predviđen oproštajni uvodnik glavnog urednika Vlade Gotovca. Kad smo mi, koji smo oko podneva tog četvrtka, 9. prosinca 1971., bili na prijelomu u Vjesniku, ugledali taj uvodnik, onako otisnut na još mokrom papiru, sledili smo se svi odreda. Ta prva stranica izgledom je podsjećala na osmrtnicu, ali i tekst je bio in memoriam. Istodobno i zavjet. Gotovac se oprostio od jedne političke humane ideje, ali je istodobno poslao poruku budućim naraštajima: Čuvanje nade. I u tom je tekstu rečenica: »Napuštajući 'Hrvatski tjednik' mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila«.

Dok mi tako diskutiramo ‒ tehnički urednik Drago Čvrljak, grafički inženjer Mijo Paradžik, slagar (nažalost, zaboravila sam mu ime) i još nas dvoje-troje iz redakcije ‒ stiže vijest, bolje rečeno naredba, da broj može imati samo četiri stranice. Konsternacija! Nastaje diskusija o tome koje tekstove baciti van, a koje ostaviti. Nedugo nakon toga nova naredba, drito iz Titova kabineta u Beogradu: list se ne smije tiskati! Na regalu se pojavljuje Drago Auguštin, budući glavni urednik dnevnika Vjesnik, i naređuje da se slog rasturi. Dobro! U redu..., kimamo mi glavom, šutimo. Slijedi kratki dogovor između urednika i slagara, pa slagar odlazi do rotacije, udaljuje se i prihvaća se posla te se nakon nekog vremena vraća s velikom i podebljom, zatvorenom kuvertom s logotipom Vjesnika i kaže mi: Daj to odnesi u redakciju. Ništa ne pitam, oblačim kaput i taj, ne sasvim lagani paketić, držim u ruci i nosim ga kao što smo mi studenti tada na faks nosili knjige i skripte, kada nije bilo svih ovih mogućih raznoraznih torbi i ruksaka, a ceker za plac nije dolazio u obzir. Prolazim pokraj portira koji mi, gledajući neke papire pred sobom, kimne glavom. Kako sam ja došla od Vjesnikova nebodera na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, tada zvane Avenija bratstva i jedinstva, do redakcije u Matici hrvatskoj, na Zrinjevcu, u središtu Zagreba, da li tramvajem ili pješice, nemam pojma, ne znam, ne sjećam se.«

Radi lakšega snalaženja i uporabe digitalnog izdanja Hrvatskoga tjednika prilažemo i bibliografiju lista, s nizom kazala, objavljenu 2002. u ediciji Građa za povijest Matice hrvatske.

Bibliografija Hrvatskoga tjednika (PDF)

Hrvatski tjednik, digitalno izdanje