novine za kulturna i društvena pitanja NAKLADA MATICI HRVATSKE zagreb, 3. rujna 1971. godina I. broj 20. cijena 2 dinara I Kad ffori bor9 kao ! da gori vlastita kuća... I • Zar je zaista moguće da su požari u jadranskim šumama samo nena-| mjerne i »naivne« paljevine? . | I I Najmanje pedesetak predjela na obali i otocima sada stravično izgledaju. Tu jezivu sliku tokom ovoga mjeseca »naslikali« su požari koji još bjesne i pojavljuju se novi. Vatra proždire stoljetne borove, masline, vinovu lozu, voćke, makiju i drugo jadransko raslinje, a da sve bude goi;e, potpomažu joj vjetar i velika vrućina. Na žalost, malobrojni vatrogasci i ostali borci protiv stihije vjerojatno nikada nisu bili više zaposleni nego sada: požara je toliko da je, čini se, lakše na brojati područja gdje ih nema nego obratno. I TOMISLAV SLAVICA HRVOJE ŠOŠIC VATRE LJETA str. 3. O KONGRESU HRVATSKE KULTURE str. 4. i 5. BRUNO BUŠIĆ Pridraga traži zaštitu str. 9. REEKSPORTERII VANJSK0TR60VACK1 MONOPOLI Pitanje Izvršnom vijeću Sabora SR Hrvatske str. 6. str. 24. 2 pisma čitatelja »TUTOR!« Druže urednice! Pod naslovom »Brzojav« objavili ste saopćenje da vam je »Oslobođenje« u Mostaru otkazalo HT za sve općine u zapadnoj i srednjoj Hercegovini, te srednjoj Dalmaciji. Molim vas da drugovima iz »Oslobođenja«, koji vrše distribuciju tiska, postavite ova pitanja: 1) Kako obrazlažu odluku kojom se jedno veliko regionalno područje dviju republika izdvaja u posebno područje s ograničenom slobodom čitanja hrvatskog tiska? 2) Ne ograničavaju li se time sloboda i prava čovjeka i građanina, ili je posrijedi nešto drugo? Možda bojazan da je taj živalj na »mekom« stupnju kulture, pa da neće znati samostalno odlučiti što u tisku valja, a što ne valja?! Stanko Vasilj, Osijek »ZAGREBAČKA KREDITNA BANKA U MOSTARU« Pod gornjim naslovom štampali ste u broju od 13. augusta o.g. razgovor Vašeg suradnika Cerovca sa mnom, pa Vas molim da kao dopunu objavite slijedeće: Redovni čitatelji prisjećaju se da je u napisu bilo riječi o uspješnom radu naše jedinice u Mostaru, iako je do tada poslovala svega nešto oko tri mjeseca. To navodi na zaključak da su porođajne muke (od kojih nije imuna ni jedna banka u novoj sredini) bile moguće. U tom svjetlu posebnu boju poprimaju i početni nesporazumi koji su nestali čim smo svojim radom pokazali da je naše poslovanje dobro. .Moje razložno euforično raspoloženje pri razgovoru uvjetovalo je u članku neke izreke u odnosu na djelovanje drugih banaka koje »više ne bih ni u ovlaš pregledanom tekstu propustio prekrižiti. Isto tako, ne bi trebalo shvatiti da sam ja Selio optuživati općinske organe ’li njihove predstavnike. Daleko od toga. To mi ni u pomisli nije bilo, nego naprosto da iskažem kako je nakon početnih nesporazuma dobrim radom moguće prebroditi sve poteškoće i razviti suradnju. Ako je u tekstu bilo nedovoljno precizno izražena moia namjera što trebam reći, to ovom dopunom želim ispraviti. Čitav smisao moje izjave Vašem novinaru treba naći u onom dijelu članka u kojem sam rekao: »Mi smo svojim djelovanjem pokazali da ovo nije neka zagrebačka banka, nego da je to banka Mostara i cijele Hercegovine, koju je KBZ organizirala u interesu svojih zagrebačkih komitenata i mostarske i hercegovačke privrede. Naglasili smo da niti jedan dinar prikupljen na ovom području neće otići sa ovog područja, nego da će biti plasiran u obliku kredita za razvoj ovdašnje privrede, te za individualne potrebe stanovništva.« U očekivanju da ćete ovu moju dopunu objaviti u Vašem listu, unaprijed se zahvaljujem i drugarski pozdravljam. Nikola Manđić NESAVJESNI PRODAVAČI Poštovano uredništvo! Radnik sam TLM »Boris Kidrič« u Šibeniku. Dana 14. kolovoza na kolodvoru, čekajući vlak, došao sam do kioska kupiti »Hrvatski tjednik«. Na moje traženje prodavač, umirovljeni milicionar Branko Pavlović, odgovara mi da ga nema. Kako sam već prije čuo za njegov način prodavanja HT-a, dobro sam pogledao i primijetio okrajke HT-a pokrivene ostalim novinama. Pomalo uzrujan podigao sam naslagu tih novina, a ispod njih je bio čitav paket »Hrvatskog tjednika«. Po tomu zaključujem da drug Pavlović prodaje mali postotak HT-a, tek reda radi, a ostalo vraća. Pitam se, dokle će neki ljudi uzimati sebi pravo da se tako nesavjesno i zakonom zabranjeno odnose na poslu koji obavljaju? pitam se, dokle će se slobodne novine u slobodnoj SR Hrvatskoj skrivati od čitatelja? (Molim da ovo objavite). paško Vranjić, Šibenik DEMANTI IZ PODRAVSKE SLATINE Druže urednice! Na strani 2. Hrvatskog tjednika broj 13 od 20. VIII. 1971. godine objavili ste pismo Zlatka Ošta-rijaša iz Podravske Slatine.. Kako njegov tekst sadrži i neke za nas uvredljive neistine, molimo da u interesu ispravnog obavještavanja javnosti objelodanite naš odgovor. 1. Kako bi dokazao diskriminatorski odnos naše Radio-stanice prema hrvatskoj narodnoj pjesmi, Z. Oštarijaš navodi da smo za emitiranje hrvatske narodne pjesme u emisiji čestitaka i pozdrava naplaćivali dvostruki iznos od uobičajenog. Na kraju toga odlomka on piše: »Glavni i odgovorni urednik radio-posta-je vjerojatno ima ’razloga’ zbog čega to čini!?« Emisija čestitaka i pozdrava komercijalna je emisija. Prema tome, naručilac, uz naknadu od 7 3 radnim danom i 15 d nedjeljom, izabire melodiju po svojoj želji. Gornji iznos naplaćuje se za melodije koje traju oko 3 minute. Ako je trajanje melodije dvostruko dulje od 3 minute, tada se dvostruko naplaćuje, bez obzira na njen naslov i sadržaj. To je čisti komercijalni odnos. Naši inkasatori dužni su da se pridržavaju toga internog propisa, što oni i 6ine. Dakle, glavni i odgovorni urednik sigurno — a ne vjerojatno — zna ’razloge’ zbog čega to čini! 2. Z. Oštarijaš dalje piše: »Očito je da u Podravskoj Slatini nekim pojedincima smeta ime hrvatsko; to je činjenica, a takvi, koje to bode otkrivaju se i preko radio-stanice u raznim humori-stičkim, informativnim i drugim emisijama slatinske radio-posta-je.« Kako je u istom odlomku tvrdnja da ». . .nekim pojedincima smeta ime hrvatsko« spojena s tvrdnjom da se ». . .takvi, koje to bode otkrivaju i preko radio-stanice u raznim hu-morističkim, informativnim i drugim emisijama . . nama ne preostaje drugo nego da shvatimo kako i nama u Radio-stanici »smeta ime h r v a t s k o«. To je logičan zaključak. Drugim riječima, kreatori programa Radio--stanice nacionalisti su, šovinisti ili unitaristi. Da nije u pitanju širi krug čitatelja popularnog - Hrvatskog tjednika, ne bismo' proizvoljnoj i opasnoj tvrdnji Z. Oštarijaša pridavali važnost na ovaj način. Jer. naši slušaoci vrlo dobro znaju što i kako govorimo. Kako je tvrdnja Z. Oštarijaša sračunata na političko diskreditiranje naše ustanove, navodimo nekoliko argumenata, koje je Z. Oštarijaš u svom »pre-brojavačkom« zanosu prešutio, iako su mu poznati. Do sada ni jedan općinski forum (radimo 2 i pol godine) nije službeno prigovorio našem radu. štoviše, u raspravi o našoj djelatnosti na sjednici Skupštine općine rečeno je da .ie »Rad’o-stanica briljantno izvršila svoj zadatak«. Za svoj rad primili smo i pismena priznanja. S gotovo svim našim radnim organizaciiama imamo ugovore o sufinanciranju programa, koji su i ove godine obnovljeni. što svjedoči o tom da su i naši radni liudi zadovoljni našim radom. U svom programu posebno vodimo računa, .od samoga početka, da se ni na koji n,ačin i n, prema kome ne pojave diskriminatorski postupci, pogotovo ne prema bilo kojoi nacionalnoj grupaciji u komuni. Tvrdimo da smo učinili veoma mnogo na populariziranju svih mjera i dokumenata, od X.-sjednice dalje, kojima se protežira novi kurs ustavnih promjena kod nas. Također, od samoga početka ideje o osnivanju ogranka Matice hrvatske pa do danas potpuno smo i objektivno obavještavali o toj akciji. Na dan osnivanja ogranka imali smo opsežan prigodni program, a prenijeli smo i trosatni govorni program sa Osnivačke skupštine. Govore drugova Miroslava Brandta i Zvonimira Komarice reproducirali smo dvaput, sam glavni i odgovorni urednik napisao je opširan afir-mativni prikaz rada Osnivačke skupštine. U emisijama narodne i zabavne glazbe, u redovnom programu, nastojali smo da održimo adekvatnu ravnotežu između hrvatske narodne i zabavne »glazbe i glazbe drugih naroda. Taj odnos nikako nije bio diskriminatorski u odnosu na hrvatsku glazbu. To bi se isto moglo reći i za sadržaje u emisijama ozbiljne muzike. Upravo je završeno reproduciranje opere »Nikola Šubić Zrinski« Ivana Zaj-ca. u četiri nastavka. U našem redovnom književnom prilogu čitali smo tekstove velikog broja hrvatskih pisaca, od onih najpoznatijih do anonimnih. mladih domaćih stvaralaca. O čitavom programu vodi se evidencija, pa je moguć uvid. Iz gornjih naših navoda slijedi da se Z. Oštarijaš u odnosu na naš rad poslužio metodom dezinformacija. etiketiranja, paušalizi-ranja i neistina, kako bi naš kolektiv i njegova glavnog i odgovornog urednika politički diskreditirao, skrivajući se hipokritski iza paravana »brige« za bratstvo i jedinstvo u našoj komuni. Kako ta njegova »briga« stvarno izgleda, najbolje se vidi po tome što on crno uočava samo na »drugoj« strani! Dr Ljudevit Jonke. u istom broju HT. liiepo reče: »Ali dok stigne ovaj demanti do slušalaca i Čitalaca. već je prilično kasno: pogrešni podatak već je učinio svoje.« Mi smo sada upravo u takvoj ' situaciji. . S obzirom na težinu uvreda na naš račun što ih je izrekao Z. Oštariiaš. mi se ne možemo za-dovoliHi samo ovim demantijem. U interesu očuvanja svoga dostojanstva. potražit ćemo zaštitu i sudskim putem. Vjerujemo da je Z. Oštarijaš. bar što se godina starosti tiče. punoljetan. pa će moći snositi sve posljedice koje iz ovoga spora proiziđu. iako nam nikako niie jasno čemu i komu je moglo poslužiti njegovo provokativno pismo. Napominjemo na kraiu da bi tako ugledan list kao što ie HT morao u ovakvim delikatnim si-tuaciiama pokazati više opreza i kritičnosti nrema piscima proizvoljnih đezinformativnih tekstova, koiih su anatemizam. nihilizam i političko insinuiranie strani suvremenom načinu općenja. Zahvaliuiemo na uvrštenju! Drugarski vas x>o7.đarvljamo! Podravska Slatina. 21. VTII. 1971. Kolektiv Centra za informacije Narodnog sveučilišta Podravska Slatina UZBUNA U OBROVCU * Vaš i naš list čitam od prvog broja. Ne mogu skriti divljenje vama i svima koji rade na njegovu izlaženju i trude se da on bude ono za što je i namijenjen, osobito mi se sviđaju kritike i primjedbe na sve ono što Šteti našem samoupravnom socijalizmu i bržem napretku na svim poljima našega društvenog i političkog života. Ovih me dana povrijedio postupak pošte Obrovac. Radi se o slijedećem: U okviru ovogodišnjeg Mariološ-kog i Marijanskog kongresa u Mariji Bistrici u prodaji se pojavila omotnica s prigodnim amblemom Marijanskih kongresa, koja je osim toga nosila i minijaturnu hrvatsku zastavu i nekoliko redaka jedne hrvatske vjerske pjesme. Kao i mnogi drugi vjernici, i ja sam kupio nekoliko omotnica i razaslao ih svojim znancima i prijateljima. Iznenadio sam se kad sam ovih dana primio pismo iz Obrovca, gdie mi je bilo rečeno slijedeće: »Napominjemo vam da nam više nikad ne šaljete sličnih omotnica jer je kod nekih službenika pošti Obrovac zbog izgleda omotnice zavladala fatalna nervoza kad su vidjeli izgled pisma i detaljno su se interesirali od koga je došla i tko je smio takvo nešto poslali.« Zanima me zbog Čega je neke službenike na pošti Obrovac zahvatila nervoza? Nadalje, zbog čega im se nije svidio izgled spomenute omotnice, možda zbog hrvatskih nacionalnih i vjerskih simbola? Zbog Čega se zanimaju za pošiljaoca? Ne smatraju li možda izgled pošiljke povredom zakona? Sigurno je: kad bi onakav izgled omotnice bio nedozvoljen. to bi naišlo »a «sudu svih pošta gdje su se omotnice takvoga izgleda pojavile. I na kraju, pitanje svima nam^: zar hrvatski nacionalni i Yjerski simboli ne smiju nesmetano kolati širom SR Hrvatske? Uz drugarski pozdrav, . Andrija Bešes, Zagreb U OBRANU HRVATSKE DOMOVINE Poštovano i vrlo cijenjeno uredništvo! Stalni sam čitatelj »Hrvatskog tjednika«. Osjećam da je HT dio moje duhovne baštine, mojih htijenja i uzor za razumijevanje povijesti. kulture i znamenitosti moje domovine, SR Hrvatske. Osobito me interesiraju članci dr. Ljudevita Jonkea, predsjednika Matice hrvatske. Zadivio me je razgovor druga Svetozara Padro-va, sekretara za financije SR Hrvatske s HT, br. 17 od 13. kolovoza 1971. Druže Padrov, molim Vas. primite moje srdačne čestitke i samo ovako smjelo i sigurno vodite našu domovinu SR Hrvatsku! Ovom bih se prilikom htio osvrnuti na članak dr. Ljudevita Jonkea u HT br. 18 od 20. kolovoza 1971. pod naslovom »Slovo o Matici hrvatskoj«, taj članak potpuno odobravam. U dru Jonkeu vidim borca za obranu hrvatske kulture i vjernog sina hrvatske domovine i borca socijalističke Jugoslavije. Odmah mogu napomenuti da sam aktivni pripadnik JNA, sudionik sam NOB i član SKJ. i zato s najvećim ogorčenjem odbijam izjavu generala Vi-dovića da ie Matica hrvatska ustaško leglo. Cijenjeno uredništvo i druže Jonke. ja Vam mogu iskreno reći da taj Vidović nije ni u kakvoj dobroj ruamieri govorio o zaštiti vrhovnih narodnih i državnih interesa. Mogu Vam također reći da pripadnike JNA uči drug Tito i SKJ o obrani naše socijalističke samoupravne Jugoslavije. Uči nas da volimo i branimo bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti socijalističke Jugoslavije. Zbog toga me još više vriieđaju takve klevetničke izjave. Zato predlažem da se Vidović preko nadležnih vojnih organa pozove na krivičnu odgovornost i izbaci iz redova JNA. Molim Vas. poštovano uredništvo. da ovaj mol članak objavite u slijedećem HT-u. S poštovanjem, dragi drugovi. 2elim Vam puno sre6ç i da nam ni i našoj Ju^siqviii1 Vinko Peša, Zadar BEZ HRVATSKE ZASTAVE Poštovani drugovi, Molim Vas da mi date u jednom od narednih brojeva HT-a neka objašnjenja u vezi s proslavom koja je održana u Voćinu dana 8. VIII. o.g. Kao prvo, nije mi jasno kako to da se u SR Hrvatskoj slavi 30. obljetnica dana ustanka hrvatskog naroda i ostalih narodnosti koje žive u našoj SR Hrvatskoj, a da je većina autobusa koji su toga dana saobraćali u taj ustanički kraj i prevozili gra- đane bila okićena uglavnom zastavama SFRJ, SKJ i zastavama srpske nacionalnosti, dok je hrvatsku zastavu imao samo rijetko koji od prolazećih autobusa, a isto tako i osobna kola. Još me više čudi što je u selu Mikeuš na tamošnjoj pošti bila, pored partijske i jugoslavenske državne zastave — srpska, a ne i hrvatska zastava, što smatram da bi u svakom slučaju trebalo biti. Ne znam koliko sam i da li sam uopće u pravu, ali smatram da se bar na ustanovama i objektima narodne imovine ne bi smjelo javno negirati postojanje SR Hrvatske. Postavljam sSm sebi pitanje: ¿to sad kažu oni gromoglasrnci koji su nastojali kolonu automo-M1& koja je prolazila kroz Podravsku Slatinu na otvorenje Ciganka Matice hrvatske u Virovitici pod svaku cijenu- proglasiti provokatorskom i ne znam kako sve ne?! Ako bi ikako bilo moguće, neobično bih volio da mi ti drugovi daju tumačenje koliko je opravdano živjeti u jednoj republici i slaviti njezine povijesne dane bez njezine zastave? Da je to jedini slučaj, onda ne bih ni postavljao nikakva pitanja. ali kako se baš kod nas u Slavoniji takvi slučajevi često događaju, to me je natjeralo da Vam napišem ovo pismo i da Vas još jednom zamolim da, ako je moguće. dadete u jednom od narednih broje\’a »Hrvatskog tjednika« objašnjenje o tom i sličnim pitanjima. Drugarski Vas pozdravljam i mnogo zahvaljujem. Čitatelj iz Osijeka Dr. Josip Barišić opširno je opisao samo negativnosti stanara u privatnim stanovima, a pri tom je prešutio još gore negativnosti kućevlasnika, koji drže i po 2-3 stana. Neki imaju velike stano\e, pa 1 društvene. Ima veoma mnogo takvih slučajeva, npr. samac ima vlastitu garsonjeru koju drži za druge svrhe, a od poduzeća dobiva društveni stan. Drugi su, tobože, rastavljeni — kako bi mogli držati dva stana. Treći ima ee-tvorosobni stan, a mlada neudata kćerka dobiva stan. Razni oficiri, npr., drže po 2-3 stana, iž kojih vuku dobre pare. A mnogo ih ima koji stanove upotrebljavaju za kojekave orgije, itd. Gospodin dr. Barišić mora biti teški buržuj! Trebalo bi znati s koliko stanova ili kuća dr. Barišić raspolaže, ili pak — tko ga to dobro plaća da piše u korist kućevlasnika? Dr. Barišić i svi njemu slični zaboravljaju da mi živimo u socijalizmu, a da ni oni u kapitalizmu nemaju sve ono što bi on želio postići. Npr. u susjednoj Italiji stanarine su blokirane, a penzioneri su uvijek bili zaštićeni od povišenja stanarina. Po kriteriju dr. Barišića stanari bi imali dva statusa: jedan za one u privatnim stanovima, a drugi za one u društvenim, koji su svakako u boljem položaju, jer ih nitko ne gnjavi, ne tjera, i Pitamo se: kako se to dr. Barišić j predstavlja? Da, da se nekoga tje-, ra, bilo gdje i bilo kako — glavno je da netko trguje stanovima i tako dođe do još većeg kapitala. Ali, valjda mi imamo naše ljude u Izvršnom vijeću Hrvatske, koji će voditi računa o svemu .i o svima — osobito o onima koji ne posjeduju ništa, a primanja su im ili penzije minimalni! Nikakvih sugestija ne trebamo od dr. Barišića i sličnih; mi se nadamo pravednomu rješenju Izvršnog vijeća Hrvatske! Za dvadeset obitelji, Stipe Lazaneo HRVATSKI TJEDNIK N9vine zo kulturno i društvena pitonia Naklado: Matico hrvatsko. Zagreb Matice hrvatske 2. »el. 39-393. Uređuju: Zvonim!» Berković, Vlado Gotovac, Jo-zo Ivičević, Zvonimir Usinski. Ivo Škrabalo Hr voje Soštć. Stalni suradnici: Stiepon Babić, Bruno BuStć Ivan Cerovac, Dubravko Horvatić, Srećko lt* oovčan, Franjo Marinković, Zlotko Morkus, Zlatko Posavac, Pe*ar Seiem, Tvrtko Sercar, Krunoslav Su»o, Vladimir Vuković Glavni urednik: Vlado Gotovac Odgovorni urednik: iozo Ivičević Tajnik uredništva: Marija Funes Tehnički urednik: Drogo Čvrljak Fotografijo: Ranke Korobel« Uredničko vijeće^ ¿dravko Ašperger Zvonimir Bartoli iCakovec) Nikola 6o*ušiC Vloho Ben kovjC 'Dubrovnik, fihomil BentiC. Stiepon Cuić Žarko Domlion Bronimi» Donat. Sime Dodan Nediehko Fabrio 'RijekaJ, Vid Fi|an fVa'aždin) Ljubico Filipović-lvezić iPula), Vlodimi' Filioo-vić. Cvito Fisković . Kod »Inexa« i »Progresa« taj se udio u posljednje dvije godine kreće od 4,17°/o do 6,71°/». 3) »Alt za izvođenje konačnog suda bitni su konačni podaci« —- kaže »Politika« i navodi da j« 6 »reeksportera« 1969. godine ostvarilo ukupan prihod u izinosu od 5,5 milijardi, a 1970. godine 6,2 mšlisjar-de dinara, a u tome su reeksportni poslovi sudjelovali sa 7,93'V«, odnosno 9,51°/o. »Politika« ne kaže gdje je i kada je, tko i za koje razdoblje i za koja poduzeća tvrdio da ostvaruju reeksporteri 17 puta više sredstava za fondove od prosjeka privrede, pa je zato i polemika nemoguća. No to je poznati stil. Sve tri teze vješto su iskonstruirane, ali za problem reeksportera nebitne. Osim toga, podaci su netočni, pa je i obrana reeksportera propala. Mutež s podacima Reeksporteri i vanjskotrgovačka poduzeća uopće, po prirodi svoga poslovanja, posluju po čitavom svijetu, u velikom broju zemalja, s različitim društveno--gospodarskim sistemima. Reeksporteri se bave svime i svačim, od proizvodnje piva, kao »Inex«, do ■prijevoza putnika u zračnom prometu, kao »Genex;. Nije li onda šaljivo pokušati s tri podatka skinuti s dnevnog reda problem organizacije vanjske trgovine u samoupravnoj zajednici u višenacionalnoj državi? Naša vanjska trgovina i reeksporteri posluju po svim načelima »svjetskog biznisa«, a nije im strana i nisu imuni ni od jedne metode kojem se svjetski biznis služi. Jedna od njih jest svakako to da se konstruiraju takve metode informiranja javnosti kojima će se postići željeni pošlo vn-o-ipolitički i pošlo vno--propagandni ciljevi. Tako je i »Genex« iskonstruirao za javnost bilance (i objavljuje ih u »Ekonomskoj politici«), bilance kakvima nema primjera u knjigovodstvenoj teoriji i-, praksi, a sve da bi njima opovrgao u javnosti osnovne istine o svome poslovanju. Zajedno se, na primjer, prikazuju amortizacija i investiciono održavanje, a pored osnovnih prihoda »od komercijalno-financijskih« poslova navode se još »prihodi od zastupanja inostranih firmi«, kao da to nisu također »komercijalno-financijski poslovi«. itđ., itd. Takvim miješanjem podataka, a s obzirom na to da ne postoje sankcije za neiskazivanje podataka po vrstama prihoda i akumulacije koja je proizašla iz pojedinih prihoda, reeksporteri mogu rezultate svoga poslovanja prikazati onako kako im odgovara h određenom trenutku (posebno će biti riječi o njihovim inozemnim firmama, kojih poslovanje uopće ne prikazuju u svojim bilancama). Kako to rade, najbolji je dokaz kad »Politika« t^rdii da je pet reeksportera ostvarilo u 1970. godini 6,2 milijarde ukupnog prihoda, dok direktor »Genexa« za Hrvatsku tvrdi da »Genexov« promet u 1970. godini iznosi oka 6 milijardi (ili 600 milijardi st. din). Dakle, sam »Genex« ostvario je promet koliko se tvrdi da je ukupnog prihoda ostvarilo svih 5 reeksportera. Razlika je u mućkanju s prometom i ukupnim prihodom (nismo naivni!). _ Kakva je stvarna zarada reeksportera, može se, suprotno tvrdnjama »Politike«, vidjeti iz originalnih bilanci »Generaleksporta« ili »Genexa« iz Beograda. »Genex« je 31. XII. 1962. godine imao poslovni fond u visini od 7,9 mil. n. d., a 31. XII. 1969. u visini od 316 mil. n. d., što znači da mu je poslovni fond kro* to vrijeme narastao ravno i okruglo za 40 (četrdeset) puta, odnosno.: prema stanju na kraju 1962. godine, u toku sedam godina. svake mu je godine poslovni fond rastao za 5,7 puta!? (Tko ne vjeruje, dat ću mu na uvid »Genexovu« bilancu!) A to je samo zarada pokazana u zemlji! Dok nije došlo do zakonske zabrane isplata, »Genex« je u 1966. i 1967. godini izdvajao u fond zajedničke potrošnje iznos koji predstavlja 50n/o od brutto iznosa izdvojenog iz dohotka za osobne dohotke. To znači da je u tim godinama u »Genexu« samo za zajedničku potrošnju po radniku izdvajano više nego što su bili prosječni osobni dohoci zaposlenih u jugoslavenskoj privredi za čitavu godinu dana!? I konačno, da bi slika bila potpunija, navest ćemo da su u 1969. godini najviši osobni dohoci bili dohoci pilota u vanjskoj trgovini (»Genex«, »Inex«), i to u prosjeku 6.000 dinara mjesečno, što je gotovo za 100"/o više od istog zanimanja u zračnim kompanijama koje ne pripadaju reeksporterima!? (Svršetak u slijedećem broju) Hrvoje Sošić HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. gospodarstvo 7 Načelni pristup s~ obzirom na posebna uvjetovanja u socijalističkim društvenim odnosima PRIVATNI RAD U RAZVITKU SR HRVATSKE Gospodarsko-politički pristup problematici privatnoga (osobnoga) rada u specifičnim uvjetima hrvatskog i jugoslavenskog razvitka Izgradnja socijalizma u uvjetima nerazvijenih proizvodnih snaga, neizgrađenih samoupravnih društveno--ekonomskih odnosa i uopće niskog nivoa razvijenosti socijalne i gospodarske znanosti nalazi se pod velikim pritiskom primitivnih i konzervativnih birokratskih i drugih snaga, koje po prirodi stvari imaju važne pozicije u početnoj socijalno-političkoj strukturi mladog socijalističkog društva. Opasna iluzija U toj početnoj etapi obično se javljaju vrlo opasne iluzije o tempu i metodama izgradnje novog socijalističkog društva. Javlja se i teza o svemoći globalne društvene reprezentacije u političko-ekonomskom sistemu. U toj etapi, kada nema dovoljno vremena ni kvalificiranih snaga za dulblje bavljenje problemima socijalno-ekonomske organizacije društva, postoji stalno prisutna skrivena opasnost da se vrši nasilje nad procesima gospodarskog razvitka, da se negira djelovanje gospodarskih zakona, što s jedne strane vodi razaranju i usporavanju razvitka proizvodnjh snaga, a s druge strane još više jača vlast državno-birokrat-skog sloja i stvara opasnu iluziju o njegovoj svemoći. Posebno se grube greške mogu praviti oko tempa i metoda podruštvovlja-vanja sredstava za proizvodnju u uvjetima nerazvijenih proizvodnih snaga i uopće nerazvijenih socijalno--gospođarskih i olbrazovno-kultumita struktura velikog dijela zemalja koje su nakon I. svjetskog rata stupile na tlo izgradnje socijalizma. Marksistička socijalno-gospodarska koncepcija izgradnje socijalizma polazi od objektivne logike koja nameće uspostavljanje socijalizma kao novog tipa soci-jalno-gospodarske organizacije, ' u okviru kojega ima više prostora za sve vrste ljudskog stvaralaštva, a prije svega za ubrzani porast proizvodnih snaga društva kao elementarne podloge na kojoj se mogu pokrivati sve materijalne i duhovne potrebe pojedinaca i širih socijalnih organizama. Kao što je poznato, kapitalizam je nastao kao savršeniji i stimulativniji tip socij alno-gospodar-ske organizacije u odnosu na sitno-vlasničku strukturu prije njega, jer je bio kadar da koncentracijom sredstava za proizvodnju u rukama malog broja pojedinaca otvori proces društvene specijalizacije i izvrši koncentraciju i specijalizaciju ljudske pameti za izmišljanje novih proizvodnih, organizacijskih i drugih rješenja, kojima se stalno mogao usavršavati proizvodni aparat, tehnologija i organizacija rada, a tako i ljudski faktor. Prednost kapitalizma u odnosu na rascjepkano sitno privaitno vlasništvo bila je prije svega u tome što je on — na osnovi koncentracije mnogo većeg kvantuma sredstava za proizvodnju, , ljudskog faktora I društvenog viška rada — mogao izazvati promjene u načinu proizvodnje, a tim promjenama u okviru kojih se stalno mijenjao nekvalificirani ljudski rad sa strojevima, te prodorom intelektualnog rada u proizvodni sistem, bio je u stanju omogućiti mnogo brži porast društvene produktivnosti rada, narodnog dohotka i životnog standarda. Prema' tome, kapitalistički gospodar-sko-socijalni odnos kao kvalitetno novi tip prije svega gospodarske organizacije društva pojavljuje se kao zakonita nužnost bez koje je nemoguće organizirati industrijski način proizvodnje, jer izolirani pojedinci kao vlasnici sredstava za proizvodnju, a ujedno i proizvođači, ne mogu biti nosioci yelikih tehničko-tehnoloških i socij alno-gospodarskih pothvata preko kojih se u novoj društvenoj kooperaciji pod vodstvom kapitala ujedinjuju pojedinačne energije u kolektivne akcije na osnovu kojih se ubrzano mijenjaju proizvodne snage društva, a na toj logici i sveukupni način sočijalno-ipolitičke organizacije načina mišljenja i načina života. Iz ovoga proizlazi da je određeni tip socijalne organizacije proizvodnog sistema uvjetovan nivoom razvijenosti i strukturom proizvodnih snaga društva- Kapitalistički način organizacije proizvodnog sistema u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama Zapada potiskivao je na temelju ekonomske logike sitni privatni rad, iako ga nije u potpunosti likvidirao, jer na određenim vrstama proizvodnje i privrednih aiktivnosti ovaj rad ima neuništivu vitalnost i sposobnost opstanka i funkcioniranja i on, u biti, omogućava funkcioniranje društveno organiziranog rada pod vodstvom privatnog kapitala. Uvjetovanja Kao što je poznato, ključni zadatak socijalističkog društva nakon uspješno preuzete političke vlasti od građanske klase i drugih izrabljivaokih socijalnih slojeva jest taj da izvrši eksproprijaciju sredstava za proizvodnju i da ih iz privatno-kapitalističkog, feudalnog ili sitnog vlasništva pretvori u društveno — u početku državno — vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i uopće nad društvenim do-, brima koja su važna za ukupnu materijalnu i duhovnu reprodukciju društva. Međutim, kao što je poznato, većina je socijalističkih zemalja na tlo izgradnje socijalizma stupila s veoma nerazvijenim proizvodnim snagama, s proizvodnom, socij alno-ekonomskom, demografskom i drugom strukturom koja je bila na nivou razvijenih kapitalističkih zemalja u periodu prvobitne kapitalističke akumulacije. U tim zemljama seosko stanovništvo boje žirvi na primitivnim sredstvima za proizvodnju, iz čega proizlazi veoma niska produktivnost rada, kretalo se između 75 i 90°/«. U toj situaciji, u većini slučajeva upravo zanatstvo, po broju zaposlenih, a i po gospodarskom značenju u formiranju društvenog proizvoda i narodnog dohotka, jest na nivou industrije koja u procesu modernog gospodarskog razvitka treba odigrati odlučujuću važnost u procesu preobražaja cjelokupne proizvodne i socij alno-gospodarske strukture. Iz ovoga proizlazi da ne može biti modernog socijalističkog društva koje nose nove proizvodne i socij alno-go-spodarske snage — ukoliko u tom razvitku nema vodeću ulogu industrija, jer je industrija onaj sektor narodne ekonomije koji proizvodi sredstva rada pomoću kojih se mijenja materijalno-tehnička osnova proizvodnje i vrši stalni porast produktivnosti rada. Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju može biti stimulativan okvir za razvoj proizvodnih snaga i za mobilizaciju interesnih i stvaralačkih energija pojedinaca i društva samo na onim segmentima gospodarske strukture na kojima proizvodna tehnika ima odlučujuće značenje i gdje je postignut značajan nivo mehanizacije proizvodnih procesa i kooiperacije individualnih radova u integralnom mehanizmu društvenog rada. To znači da se društveno vlasništvo može pojaviti kao djelotvorno prije svega na onim segmentima narodnog gospodarstva na kojima su pojedinci povezani u proizvodnom lancu i društvenom radu logikom i nivoom razvijenosti proizvodnog sistema, a ne prije svega subjektivnom intervencijom ruštvenih snaga i isključivo socijalnom organizacijom procesa proizvodnje. Iz ovoga proizlazi da struktura proizvodnog sistema u određenom smislu nameće u načelu tip socij alno-gospodarske organizacije društva. To nam daje argumente da će socijalistički društve-no-ekonomski odnosi tek moći izraziti svoju pravu prirodu i propulzivnost u uvjetima visoko razvijenih proizvodnih snaga, gdje će strojevi obavljati fizičke procese i dio rutinskih intelektualnih procesa, a gdje će se ljudi pojavljivati kao tvorci i regulatori u kretanju proizvodnog sistema. Uvažavanja specifičnosti To drugim riječima znači da se nakon zauzimanja političke vlasti i eksproprijacije sredstava za proizvodnju na najvitalnijim točkama privredne strukture (industrija, promet, energetika) ne može pod svaku cijenu forsirati uspostavljanje društvenog vlasništva na čitavoj fronti gospodarskih aktivnosti, već se mora pažljivo istraživati specifičnost pojedinih djelatnosti u procesu razvitka, da bi se moglo doći do pravilnih dijagnoza i rješenja o oblicima i tempu uspostavljanja društvenog vlasništva u različitim djelatnostima društvenog rada. To se prije svega odnosi na agrarni sektor, kompleks proizvodnog i uslužnog zanatstva, dio turističkog poslovanja, kućnu radinost, dio prometa, dio građevinarstva i sličnih sektora. Osvrnimo se najprije na probleme privatnog vlasništva i osobnog rada u poljoprivredi, s obzirom na to da se u njoj nakon rata nalazilo preko 75% stanovništva- U početku se pod pritiskom i utjecajem sovjetske teorije i prakse kod nas forsirala kolektiviza-cija poljoprivrede pomoću različitih tipova seljačkih radnih zadruga, iako svi pojedinci koji su u to vrijeme djelovali u političkim vrhovima, a naročito velik dio naroda i inteligencije, nije — iz sasvim razumljivih razloga — stajao na tim pozicijama. U forsiranju seljačkih radnih zadruga kao specifičnih oblika izgradnje socijalizma u poljoprivredi nije se polazilo od specifičnosti naše proizvodne socijalno-ekonomske i političko-psi-hološke situacije, a posebno se nije polazilo od specifičnosti našega sela, koje se, za razliku od ruskog i evropskog sela, formiralo u potpuno različitim uvjetima. Smatralo se da će pretvaranje sitnog vlasništva nad zemljom u zadružno samo po sebi riješiti sve probleme poljoprivrede i ubrzano likvidirati nisku produktivnost rada u poljoprivredi, nizak nivo izobrazbe seljaka, njegov mentalitet, navike i uopće sve ono što se na selu formiralo kao rezultat dotadašnjeg toka socijalno-gospodarskog razvitka ukupnog društva općenito i sela posebno. Pogreške i — neočekivani posijeci 1 Tu se nije polazilo od toga da uspostavljanje socijalističkih proizvodnih odnosa u poljoprivredi i na selu prije svega zavisi o razvijenosti proizvodnih snaga u industriji i ukupnoj privredi, a osobito od proizvodnih snaga u poljoprivredi. Međutim, ne mogu biti razvijene proizvodne snage u poljoprivredi ako u njoj radi 75°/« stanovništva. To drugim riječima znači da tempo preobražaja same poljoprivrede i broj zaposlenih u poljoprivredi zavisi od tempa preobražaja industrijske strukture i proizvodnih djelatnosti izvan poljoprivrede. Proces smanjivanja poljoprivrednog stanovništva sa 75% na 50%, 30% i 20°/* traje najmanje pedeset godina. I* ovoga proizlazi da se modeme proizvodne snage u poljoprivredi mogu razviti tek u procesu dugoročnog preobražaja ukupne gospodarske strukture, gdje industrija i njena akummlativnost imaju odlučujuće značenje. U tom periodu svako prenaglašeno forsiranje društvenog vlasništva u poljoprivredi, koje ne vodi računa o objektivnim okvirima što proizlaze iz nivoa razvijenosti proizvodnih snaga i kompozicije ukupne privrede, može uroditi samo negativnim gospodarsko-političkim posljedicama i na dugi rok usporiti i razvoj proizvodnih snaga i sam preobražaj socijalističkih društveno-eko-nomskih odnosa u poljoprivredi i na selu općenito. Socijalistički društve-no-ekonomski odnosi na selu u svom razvijenijem obliku mogu se pojaviti na bilo kojem nivou razvijenosti proizvodnih snaga u poljoprivredi. To drugim riječima znači da nerazvijena sredstva rada i rascjepkani mali posjedi ne mogu biti podloga za uspostavljanje društvene organizacije rada zasnovane na društvenom vlasništvu. Sam proces proizvodnje u uvjetima nerazvijenih sredstava za rad i sitnog, rascjepkanog vlasništva nad zemljom ne povezuje poljoprivredne proizvođače kao pojedince u integralni sustav društvenog procesa rada. Sama, dakle, zrelost proizvodnih snaga i nivo njihove razvijenosti nisu doveli do nužnosti društvene kooperacije individualnih radova, već se individualni rad s nerazvijenim sredstvima za proizvodnju i rascjepkanim posjedima pojavljuje kao realna go-spodarsko-socijalna struktura u poljoprivredi. Pokušaj da se taj proizvodni sistem i ljudi koji u njemu djeluju povezuju preko' društvenog vlasništva ne može dati svoje efekte već obratno: ruši one interese koji prirodno postoje u svakom pojedincu i objektivno djeluju destimulativno na mobilizaciju golemih energija što postoje u našem seljačkom elementu na liniji valorizacije naše poljoprivrede-Zato su seljačke radne zadruge doživjele potpun gospodarsko-politički poraz i objektivno su unazadile i proizvodne snage i stvorile averziju jednog dijela seljaka prema socijalizmu. Marko Veselica HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 3. rujna 1971. 8 odjeci OD NINA DO KARINA Na ulazu u Nin uklesana je tikvica i kruh, a nad vratima se sveudilj vije hrvatska zastava. Kruh i sol znamen je gostoljufolja prema svim narodima koji su povijesnom nuždom došli na drevno hrvatsko tlo. Ljubač ’ Nakanih putovati trima morima: Jadranskim, Novigradskim i Karinskim. Velebit je obavila čalma od oblaka, bura zapjenila Jadransko more o Pag, a Novigradsko zahučalo u 2drilu, negdašnjem kanjonu Zrmanje. Pag je trstika i solju izbijeljen kamen, iskrižan ogradicama među kojima zimuju ovce, pun je hnpa soli i humaka eolske zemlje. Ljubač je zguren podno Ljubljane, brda puna ilirskih grobova, u kojima mrtvi leže zgrčeni, na boku, kao da su opet u utrobi matere zemlje. Oko sela je plodno polje i sitno žalo, na kojemu je nogometno igralište. Za plime ribari po njem« istežu mreže, a za oseke mladost igra nogomet. Malo je mladih ostalo u Ljubaču, pa kad nedostaje poneki igrač, loptom znade »zaigrati« i — val. Selo je ubavo. Zabitno, bez dobre ceste. Podno grobova. Mladost * reda odlazi u Australiju, pa su momu ljubaznom domaćinu Mati Perkoviću, koji mi pripovijeda o dva sina u dalekoj tuđini, sve misli o tomu: hoće li se oni jedmoč vratiti! Da bi se selo preporodilo, valjalo bi dovesti vodu u domove, za što bi svako kućanstvo moralo dati po milijun starih dinara •.. »A.od česa?« Oni što načeše giraditi vikendice... »Vole ovakvu zabit!?« Ogorčen neshvaćanjem došljaka, kojima selidba (izletnička!) na morsku obalu nije sudbinska kao žiteljima starinicima, — putujem prema Novigradu. Neke su čapljaste ptice na osegnutu moru uz otočku crkvicu; na vrelu Nazret planduju osamljeni kupati, uz. krasan gajić, koji će prije ili poslije netko •apaliti. Ti bi Novljani htjeli izgraditi hotele te tako primamiti turiste u njihov zaton jeke, gdje se noću čuje svaki pljusak ribljega repa. Hodeći dalje prema Kanuu, onomu 'čudnovatom moru koje me ovamo domamilo, mdmohodim žene uprćane vučijama. Iz Pridrage, sela od 23 zaseoka, neprestance srećem mrka lica. Premda su mnogi •vdašnji žitelji na radu u tuđini, iza svakoga zidića ponetko izviri, pa crljena kapica i bijeli rubac promiču sažeženim vinogradima. Usred sela se viju državne zastave, mnoštvo je svijeta na zboru. Ja žedan pijem iz djevojčine vučije. Tu sam doživio ono sto je presjeklo moj hod od Nina do Karina, odvratilo mi oko od motrenja velebitskih Tulovih greda. Pridraga » ... Jednodušno osuđujemo neljudske i barbarske postupke benkovačkih milicionara i drugih, koji su se fizički obračunali s nekolicinom hrvatskih mladića, fizički ih dotukli, vrijeđajući ih kao ljude' i kao pripadnike hrvatskoga naroda. Povod bijaše pjevanje hrvatskih pučkih pjesama, koje nisu morale nikoga vrijeđati, a pjevala ih je hrvatska mladež, zadojena duhom X. sjednice SKH i idejama bratstva i jedinstva. Zahtijevamo da se akteri ovih iživljavanja kazne i da se protiv njih povede krivični postupak, jer su zlorabili prava i uprljali uniformu Narodne milicije koju nose. Zahtijevamo da se formira komisija od članova Sabora, a ne od SUP-a. Zahtijevamo da se oni smijene i primjerno kazne. - Cijeli narod Pridrage, okupljen danas na ovomu aboru, vjeruje da će se njegove želje ispuniti, jer će u suprotnomu posumnjati u duh novih smjernica i novih promjena, i jer bi se na taj način revoltirao ovaj narod, koji je već sad ogorčen i traži pravednu kaanu za izvršioce nereda ...« Te su riječi čitane iz pisma na zboru, a o događaju mi je ovako pripovijedao Šime Zubčić, pokazujući krvavu košulju: »Po običaju, kako je već 520 godina, na Gospu od Anđela, 2. kolovoza, Pridražani sađu k samostanu Sv. Paškvala u Karinu. Negda su tu živili samo katolici, no nikad dosad nismo imali sukoba s Karinjanima, koji su pravoslavne vire. XJ ratu sam i sam održava sastanke. •. dok nisam otiša u partizane ... da ljudi ne bi jedan drugoga. Karinjani knadu drvista metara mora, i tu je izgrađeno nikih 300 vikendica. Ovi su vikendaši bili glavna smutnja, jer je među milicionarima koji su nas tukli bilo nikoliko demobiliziranih oficira ...« »Jednoga su zvali ’major’« — domeće njegova 13--godišnja_ djevojčica Zorka. — »Prije nego su stali mlatiti, niki nam je čovik reka: ’Bižite, dico, jer ćete dobiti po sebi.’ »Tako je počelo.. • Jer je mladež, i s jedne i a druge strane, pivala svoje pučke pisme. Nikomu to nije smetalo ...« »Mi smo pivali« — veli Zorka — »Vilu Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane i Vezak vezla mlada Hrvatica... Rekli su nam: ’Ne srni te to pivati!’ — ’Smimo!’ — ’Vriđate drugi narod!’ — ’Mi nikoga ne vriđamo, samo slavimo svoj narod!’ »Kad su mi udarili sina župnika, rekao sam milicionarima: ’Ne! Nemojte miran narod!’ — ’Sta ti je on?’ — ’Sin!’ Onda su prestali... A u niko me vrime vezali, viknija mi niki: ’Stoj! Jesi li ti Sime Zubčić?.-. A, ti si taj koji organizira ustanak! Dosta, ne govori!’... Sa mnom je bija sin od 11 godina, moj Nikola. ’Ima li ti mali s kim ostati?’ Tako su i njega u ’Fiću’, tu me tukli, a onda mi sina »stavili na cesti, mene iz ’Fiće’ u... kako se ono Zove ... ’Landrover’, bacili me na dvojicu Pidražana i na jednoga iz Kruševa, koji su ležali kao mrtvi.. • Do Benkovca sam dobija četiri udarca pendrekom, prvi po livoj slijepoočici, drugi po desnoj, treći po zatiljku, a četvrti upoprik timena. Onda mi je krv mlazraula iz ušiju i usta... To je ta krvava košulja! Čuvat ću je do smrti, i priko smrti, imadem još sedam košulja... Kao i sinova!« — Nasmije se. »Jedan mi je u Njemačkoj, jedan plovi, jedan )e svećenik, jedan podoficir na vojnomu brodu, jeda» urar u Šibeniku ... Petorica, je li? A mali su doma. dat ću ih na škole...« Polako razgovaramo o domaćim brigama- Žena je Stoja bila u bolnici poradi bubrega, blijeda je, sjedi na postelji, »jerbo joj život trepti«, pa kad je onu večer došao doma sin bez oca ... »Mali govori: ’Doće ćaća! Doće ćaća! i biži od mene, plače. Ja za njim, a on samo opetuje: ’Doće ćaća! Doće ćaća!’ Bila sam slaba, pala na oni kameni stol... A Šime mi sutradan dolazi s krvavom košuljom ... Ja se još nisam povratila.« Netko je kriv — mi ili oni! U Pridrazi su kuće popločane velikim pločama, koje su gledala sa strane! — zapamtiše Budimliju, koji je imade u sebi spiljicu, poput Manite pećine koja se nazire u vilovitu Velebitu. Pridražani i Kruševljani viteški vele: »Netko je kriv — mi ili oni!« To nije sukob sa srpskim pu'kom, s kojim odavna žive u slozi pod Velebitom, nego su se u to uplele neke mračne nakane. To svjedoči . naoruža van-je (unaprijed!) pendrecima (»službenim palicama«) nekih demobiliziranih oficira vikendaša (»major« Sijan, neki Milan Bućan, navodni kapetan), zatim vozača »Autotransporta«, nekog Adama iz Želengrada . •. Među onima što su osobito nasladno tukli goloruk narod, djecu — koja su gledala sa strane! — zapamtiše Budimliju, koji je još prije riješen službe i bio je pod istragom. Desna miu ruka u gipsu, a lijevom drži kolac. Žitelji su Pridrage, Kruševa i Skabrinje ogorčeni. Uzbuđeni su navlastito poradi očite mržnje i službene zloporabe. »Ne kaže Hrvat, nego ustaša.« Pače i djetetu od 11 godina! Zar je gluhonijemi Tpmo Bašić iz Kruševa mogao pjevati pjesme, a nemilo je po glavi tučen. Zašto su — pitaju se začuđeni seljaci — dva brata Viduka svezana skupa, te su milicionari tukli bratovom glavom o bratovu glavu, tako da je Slavko dopao bolnice? Karinski kamen Pridraga je žrtvovala 45 svojih sinova u NOR-u. a imenom narodnoga heroja, Stanka Batura, španjolskoga borca, krštena je lijepa škola, s osam učionica, dobrovoljno sagrađena, da bi na ovomu ostala njihova djeca. Od nekih 3000 Pridražana, 836 ih radi izvan domovine, 480 »privremeno«, a ini već ionadu obitelji u tuđini. Unatoč tomu, posvuda vidiš djecu, jer se ovdje rađa na hrpe. Polja nisu zapuštena, kao što je to u Kruševu, kako veli istučeni mladić Branko Perica. Pridraške žene nose na leđima vučije, dokle kap kapne popiju je već ose, a starac klešući karinski pločasti kamen, odlamajuoi cio geološki sloj, pjeva pjesmicu o njihovu junaku što je u Karinsko more stjerao Turčina: O, Pridrago poštenoga glasa, Sljedbenice Balića Dujasa. A svagdašnji se život nastavlja. Za sretan, put pijem vino pod ložnjačom, pod gredom visi krvava košulja i mladi sir, cakli se ulje u tamnoj kamenici-Ovdje se potkrovlje zove kula, pa me iz nje pozdravlja djevojčica Zorka. Na odlasku ugledah šepava tovarčića, izdaleka mi veli Stoja: »Da barem naiđu . Talijani... da se ne muči...!« Mrtvi uspokojeni morem Ka vrhu Velebita Tulove su grede kao kameni cvijet. More šumi duboko pod Ilirima zgrčenim u ffrobbvima. U Ninu, pod nanosima eolske zemlje, »pruženi su stari Hrvati. Mrtvim precima more plače kosti. Jozo Vrkić HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. odjeći 9 PRIDRA6A TRAŽI ZAŠTITU NAKON PET STOLJEĆA IZOSTALO BLAGDANSKO SLAVUE U KARINU Brijunski plenum CK SKJ g. 1966. bio ie logičan posljedak demokratizacije društva na samoupravnoj osnovi, koja je u sebe. neopazice ili silimice. sve više uključivala povijesnost naroda koji obitavaju unutar granica SFRJ. Dotadašnje društvene institucije, formirane u jednom drugom vremenu, izuzetnom ne samo po svojim težnjama nego i po svojim strahovima, bile su podvrgnute javnoj prosudbi, kritici pa i osudi. Glavni kreator i pobornik militantnog unitarističkog jugoslavenstva izgubio je moć, ne samo da raspolaže slobodom i svakodnevnim spokojem velikog broja pojedinaca, nego je izgubio i politički i revolucionarni ugled. Unutar aparata koji je on formirao i koji je djelovao po njegovom naputku ipak nisu izvršene znatnije kadrovske izmjene. Izostanak sudskih procesa i osuda zbog protuustavne krivične djelatnosti nadoknađen je donošenjem novih zakona koji 9u ograničili upotrebu sile i samovoljnih postupaka. Ustrajne i temeljite kritike starog sustava državnih institucija javne sigurnosti i redarstva polako su rasta-kale kod osoblja koje ih je sačinjavalo svijest o njihovoj iznimnosti i nepovredivosti. Ipak. ta svijest nikada nije bila potpuno zatrta, ta previše je dugo bila njegovana i podržavana, da bi tek tako mogla nestati. U kontraverznim društvenim prilikama, kojima obiluje svaka dosad poznata ljudska zajednica, svijest 0 iznimnosti ponekad silovito izbije na površinu. Učestali sukobi građana i milicionara rječito govore da mnogi problemi u redarstvenoj službi još uvijek nisu riješeni i da .ta služba još uvijek nije dovedena u sklad s nacionalnim bićem naroda unutar kojega dj»luje. Iz tog nesklada rađaju se nesuglasice, nerazumijevanja i frustracije, koie ponekad poprime zastrašujuće oblike, kao što se to nedavno dogodilo u Karinu. u zadarskoj općini. IzvfKtaj Republičkom SUP-u U izvještaju što ga je Mjesna zajednica sela Pridrage uputila 9. kolovoza o. g. Sekretarijatu za unutrašnje poslove SR Hrvatske kaže se: »Dana 2. VIII. 1971. u Karinu. gdje prebiva živalj pravoslavne vjere, mada se u istom mjestu nalazi franjevački samostan, slavio se uobičajeni blagdan Gospe od Anđela. Kao i ranijih godina slavlju je prisustvovalo mnoštvo naroda, kako iz Karina. tako iz Pridrage. Kruševa i obližnjih sela. Medu prisutnima bilo je žitelja pravoslavne vjere. Prisutni omladinci s jedne i druge strane pjevali su pjesme koje su manje više na ovom području uobičajene. Uglavnom se pjevalo: ’Marjane, Marjane’. ’Oj ti vilo Velebita’. ’Ustani bane’ i slično. Zbog ovih pjesama, koje nikoga nisu vrijeđale, počeli su reagirati . i nazočne omladince sprečavati milicionari. tvrdeći da se navedenim pjesmama provocira. Omladinci su na takva upozorenja milicionara izjavili da ne vide provociranje spomenutim pjesmama, ali ako to nekcga vrijeđa ili ako se time provocira, da su spremni prestati s pjevanjem. Umjesto potrebnog savjeta od strane milicionara uslijedila su batinć-.nia. haošenia i odvođenje u pii-tvor. Da bude još žalosnije, nazočni milicionari su raspodijelili civilima, očito unaprijed pripremljenima, službene palice a ne isključuje se mogućnost. 1 vatreno oružje. Protiv golorukih omla-dinaca i seliaka našli su se brojni pripadnici stanice narodne milicije Brnkovac i Obrovac i od njih pripremljeni j službenim palicama oboružani civili, tako da su svi skupa počeli napr.dati i udarati sve i svakoga za koga su znali da ie pjevao, odnosno ' da je iz Pridrage. Kruševa ili odnekud drugdje, a ne iz Karina. Pri tom se od civila naročito isticao jedan u uniformi poduzeća ’Autotransport’ iz Zadra, te prema tome šofer ili kondukter tog poduzeća, navodno neki Adam. te Slav-ko Šijan. kojega su milicionari nazivali ’major’, dok se navodno radi o trgovačkom putniku iz Zagreba, te neki Milan Bućan. navodno kapetan I klase JNA iz Zagreba. Šijan i Bućan su bili toliko drski i bezobrazni da su pored dstalih psovki i uvreda na račun Hrvata, govorili da su stanovnici Pridrage gamad koju treba poubijati, da će dovesti puk vojske iz Knina i sve pobiti, da su svi ustaše i da im se to naprosto iz očiju vidi i slično... U stanici milicije komandir je privedenim govorio: ’Majku Mirne demonstracije Pridražana pred zgradom Općinske skupština n« Narodnom trgu u Zadru li vam vašu. sretni ste da nisam imao mitraljez, sve bih vas pokokao.’« Mirne demonstracije Zaprepašteni onim što se zbilo. Pridra-žani i Kruševljani prosvjedovali su na više ^ mjesta tražeći da se krivci ovog nemilog događaja pozovu na odgovornost i kazne. Međutim, kako se istraga, p-tražnje. Ako pokušate kupiti stan u novogradnji, brzo ćete uvidjeti da u Zagrebu ne možete dobiti stan koji bi bio useljiv ove ili slijedeće godine. Cijene stanova na zagrebačkom tržištu kreću se u prosjeku od 3800 do 4500 dinara po četvornom metru. To znači da jednosobni stan stoji najmanje 170.000 dinara, dvosobni između 200.000 i 300.000 dinara, trosobni između 300.000 i 400.000 dinara, a četverosobni preko 450.000 dinara. Skupi su, skupi, preskupi za prosječni džep, no i da ste bogataš, useljivih stanova ii' Zagrebu nema. Oni pak stanovi koji se danas prodaju, naravno neizgrađeni, bit će gotovi tek negdje 1972. ili 1973. godine, i to na samoj periferiji Zagreba. Špekulacije sa stanovima U zagrebačkim građevinskim poduzećima sklapaju se ugovori s kupcima stana po nedavno usvojenoj kliznoj skali, što znači da je cdjsna budućeg stana varijabilna. Time se izvođač radova osigurava ako stan poskupi zbog »objektivnih okolnosti«. To omogućuje špekulacije raznih poduzeća, koja odgađaju predaju završenih stanova kupcima kako bi dobili vremena za povećanje cijena stanova. To najbolje vidimo na slijedećoj tabeli, koja pokazuje veliki nerazmjer završenih stanova s obzirom na ukupni broj stanova u izgradnji. Stanovi u izgradnji: 1965. 1966. 1967. 1968. 19«. 1970. ukupno 19.524 18.921 19.612 17.614 19.15* 24.737 završeni stanovi: *893 7.220 7.418 8.017 postotak završavanja: 35,3 38.1 5.948 37,8 34^ MvO 21.7 Pad stambene izgradnje u Hrvatskoj Zanimljiv je podatak da je pad stambene izgradnje zabilježen u cijeloj Hrvatskoj. U prvom polugodištu ove godine završeno je u Hrvatskoj 47®/® manje stanova nego u istom periodu 1970. godine, koja je smatrana kriznom godinom na stambenom tržištu. No, dok je u Hrvatskoj zabilježen pad od 47°/o, dotle taj pad u BiH, Cmoj Gori i Srbiji znosi od 5 do 19®/». Slovenija je izgradila 21»/# više stanova, a Makedonija dva puta više nego lani. Uzroci? Prelazilo bi okvire ovog članka ako bismo željeli detaljno analizirati sve uzroke stambene krize u Zagrebu i Hrvatskoj. Stoga ćemo spomenuti samo neke, koji su po našem mišljenja posebno zanimljivi a značajni. Spomenuli smo već nedostatak urbanističkog plana te nepostojeću i neodgovarajuću stambenu politiku grada i republike. U radnim organizacijama sredstva namijenjena za stambenu izgradnju, 4%, od osobnih bratio daho-"daka, rabe se u druge svrhe, zbog nelikvidnosti privrede. Osim toga u radnim organizacijama ne nastoje poboljšati kvalifikacionu strukturu kadrova. Stručnjacima ne nude stanove, što mnoge navodi na put u inozemstvo. Banke vode lošu politiku financiranja stambene izgradnje, krivnjom gradskih i republičkih organa. Također smo već spomenuli špekulacije sa stanovima koje provode neka građevna poduzeća. Uz to, građevinska operativa nadasve je loše organizirana, što također uvjetuje odugovlačenje izgradnje i stalno probijanje rokova. Novi pristup - zahvat u korijene krize Ne postoji znanstveno fundirana politika vezana za gradsku rentu i troškove uređenja zemljišta. Bilo bi potrebno voditi taikvu politiku naplate troškova za uređenje zemljišta koja bi stimulirala, a ne destimulirala stambenu izgradnju, kako je do sada bio slučaj. Uzrokom je krize, nadalje, neorganiziranost i nebriga gradskih službi u rješavanju bitnih pitanja za stambenu izgradnju, počevši od otkupa zemljišta, izdavanja građevinskih dozvola itd., što traje godinama. Ovo Sli sve, naravno, zasebne teme koje pokazuju gdje bi trebalo tražiti uzroke sadašnjoj stambenoj krizi, koja se ne može riješiti bez drugačijeg odnosa društva prema stambenom pitanju i bez smišljene i koordinirane stambene politike. Jasno da u ovakvoj situaciji najviše stradaju radnici s niskim osobnim dohocima. Možda je baš to jedan od najvažnijih uzroka krize: ne odlučuju oni koje ta kriza najozbiljnije i najteže pogađa. Ivan Cerovac HRVATSKI TJEDNIK br. 20./5. rujna 1971. 12 politika i društvo SNIMIO ALFONS ŠODAN "poil gro: UZU JADRAN Avionski snimak požara na otoku Lastovu, koji je napravio VUS-ov fofo-reporter (velika slika na dvije strane), svjedočanstvo je o pravoj epidemiji plamena koja ,je ovog ljeta pretvorila u zgarišta mnoge šumovite predjele naše jadranske obale. Gorio je još otok Sćedro, Pelješac, krajevi oko Herceg-Novog, Metkovića, Makarske, Vodica... a ovaj tužni popis ne mož4 biti cjelovit jer gotovo s dana u dan stižu vijesti o novim zgarištima. Je li riječ o stihiji, nemaru pojedinaca, nesposobnosti da se zaštiti šuma ili o nečijoj zločinačkoj raboti? Ing. DRAGUTIN KlS Ugrožen biološki potencijal hrvatsko obale Rijekta su područja gdje su historijska ¿bivanja i utjecaji •stavili tako duboke tragove 1 gdje su najrazličitdji zahvati vezani uz život i potrebe čovjeka doveli do takvih degradacij-skih stanja na širokim prostorima kao što je to slučaj & pejzažem jadranskog područja. Deficitarno bogatstvo Analize pejzažnog potencijala, to jest prirodne, biološko-eko-loške ravnoteže tog prostora, obavljene prije nekoliko godina — utvrdile su već tada veoma kritičnu deficitarnost šumskog pokrivača u odnosu na velike prostore golog krša, kamenjara i drugih kategorija opustošenog krajolika. Ostaci nekad širokih kompleksa šuma, reduciranih tokom vjekova na male oaze, jedva su stvarali minimalni preduvjet biološke ravnoteže. Naročito je uočen relativno mali udio borovih šuma i kultura u obalnoj zoni, inače najjače opterećenoj turističkim i drugim iskorištavanjem. Tako npr. u području Makarskog primorja, uključivši i masiv Biokova i dio unutrašnjosti, dominira kategorija šikarfi 1 kamenjara, a dragocjeni opus zelenih crnogoričnih šuma vezan je na uski pojas uz more, a kako je on stalno prisutan u oku brojnih prolaznika koji se kreću jadranskom cestom, dobiva se krivi dojam o bogatstvu Šumskog pokrivača ovog dijela jadranskog prostora. Pojedini otoci, a naročito ŠCEDRO, LOKRUM, KORČULA i LASTOVO, relativno dobrom i potpunijom pošumljenošću predstavljali su u toj škrtoj globalnoj slici degra-diranih krajolika našeg Jadrana iinimne vrijednosti. Spaljeno ono što se najteže obnavlja BTa žalost, ova tvrdnja stavljena je u prošlo vrijeme. Jedino J» LOKRUM preživio katastrofu ovogodišnjih šumskih požali, Ifojima po broju, veličini učestalosti vjerojatno nema premca « svijetu. Gorjele su šume, makija, masline, vinogradi — uglavnom sav biološki i ekonomski potencijal hrvatskog- dijela Jadrana. Da tragedija bude potpunija, najčešće je gorjela upravo ono što se biološki najteže regenerira: borovi. Naime, «paljena bjelogorična šuma ima sposobnost da se prirodnim putem bar djelomično obnovi (jasno da za takvu obnovu treba v ekološki nepovoljnim uvjetima vremena i strpljivosti), jer ima sposobnost vegetativnog razmnožavanja. Borovi odnosno cmogorica te sposobnosti nemaju; prema tome spaljene borove šume više se ne mogu obnavljati prirodnim putem: na tim zgarištima nastaje izravno kamenjar umjesto nekadašnje Šume. Opasnosti od erozivnih posljedica, ukoliko se ne pristupi veoma širokim, brzim i relativno skupim zahvatima umjetnog pošumljavanja dovest će do nepopravljivog povećanja ljutog krša, kojim inače ne oskudijevamo. Nema smisla ponavljati lamentacije o načinu kako i čime su požari gašeni, jer je o tome bilo dosta riječi u dnevnom tisku. Možda je jedino važno upozoriti na jedan moment: kad bismo imali nekoliko specijalno konstruiranih aviona za gašenje požara i organiziranu dojavmi službu (protupožarne punktove za opažanje požara), veoma bi se brzo došlo na mjesto požara, tj. kada je on još u početnoj fazi razvoja, a to bi uz efikasno gašenje avionima bilo jedina mogućnost da bude ugašen prije nego što uništi sav ćumski fond koji mu je na putu« PREGLEDNA KARTA ŠUMSKIH POŽARA HRVATSKOG DIJELA JADRANA 1971 g DO KRAJA VII! mjeseca ______________________________ PODACI 0- POŽARIMA RANIJIH GODINA« PROSJEČNO ¡GODIŠNJE! 380 ŠUMSKIH POŽARA • (VEĆINOM NA JADRANU) A4B ŠUMSKIH POŽARA SAMO NA JADRANU RUEKA.~ 4 DUGI OTOK- KORNATI. Izgubljene neprocjenjive vrijednosti Goleme vrijednosti koje su ove godine nestale u požarima gotovo je nemoguće procijeniti. Tko može npr. izračunati vrijednost jedne jedine masline stare tristo godina ili vrijednost stogodišnje borove šume podignute u teškim ekološkim prilikama? Ovi požari odnijeli su u nepovrat temeljne vrijednosti prirodnih ambijentalnih kvaliteta našeg Mediterana, toliko važnog za očuvanje prirodne sredine čovjekova života, vrijednosti bez kojih će biti teško zamisliti harmoničnu egzistenciju čovjeka u budućnosti. U usporedbi potpuno poremećene prirodne sredine čovjekova života u svijetu s područjima namijenjenim odmoru i rekreaciji (a to je naš Jadran) sačuvani prirodni ambijenti predstavljali bi u sutrašnjici kapitale neprocjenjive vrijednosti, ukoliko bi ostali sačuvani u svojim prirodnim obilježjima. Nacionalna katastrofa Uspoređujući podatke svega onoga što gori, što je gorjelo 4 izgorjelo do sada u ovoj godini s oskudnim zelenim oazama koje su još preostale, prema približnoj procjeni uništeno je oko 40°/* visokog šumskog fonda našeg jadranskog prostora.: BH će nužno izvršiti detaljne i precizne analize vatrom uništenog i preostalog dijela šumskog pokrivača kako bi se dobila točna slika katastrofe. Bez obzira na precizno još neutvrđen odnos svih požara prema sagledivim i nesagledivim posljedicama, slučaj se može okarakterizirati kao nacionalna katastrofa najširih razmjera. Zbog toga je neshvatljiva površnost, mlakost^ i nehaj odgovornih faktora u vladi ove zemlje s obzirom na zaštitu temeljnih nacionalnih dobara jednog područja koje je pružalo izvanrednu šansu blagostanja sadašnjim, a još više budućim generacijama aAšega naroda. GORI U TO oče moj, evo nam cijelo ljeto domaja gori i strah me je, strah me je veliki da ne plane Liberan naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna da mi vatra ne prekrije djedove i nonu Luciju što bi od mene ostalo oče moj ★ Zgarišta na tisuće hektara neprocjenjive' šume, pljačka podmorskog blaga, uništavanje ribe, bespravna gradnja i uzurpacija obale i druge nevolje bilanca su nemara, put-doslovnog upropaštavanja naše obale ‘ ako se plamen popne na naše visoke planine ako ih oganj sažeže što ćemo djeci ostavit koju crnu zemlju povrh mora oče moj, već odavno od nas su se odmakla nebesa fcTCraiPB HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 5. rujna 1971. politika i društvo 13 [SKA U LRNOJ ZNICI PODACI 0 ŠUMSKIM POVRŠINAMA U HEKTARIMA« OČUVANE SUME UKUPNO ISTRA SJEV. JADRAN SREDI JUZ JADRAN 53.512 .50.420 160.898 • BJELOGORICA ¿6.678 33.S64 124.13* CRNOGORICA [uqlavnom BOROVI) &1U &79* 31391 BJE LOGOR ICA i CRNOGORICA , (mještvita šuma) 720 11.062 &37S UKUPNO: ŠUMA, DEGRADIRANIH ŠUMA, MAKIJA I ŠIKARA 84.598 193.394 461581 1AONJ AS7OVO i ¿5 km BISEVO HRVATS što da učinim, što da učinim Siivno je mrtvo, otišli su ljudi kuće će puste izgorjeti kako da sačuvam groblje trebam li zbrisati imena da nas vatra zaobiđe trebam li kn kosti iskopati šta da učinim, što da učinim za njihov pokoj vječiti hoće ti ih očuvati ova zemlja sažgana kad ih prekrije pepeo kad ne bude nigdje nikoga kad se osuši ruka onoga koji je spalio Liberan hoće li ikad itko poznati da smo ovdje jednom mi živjeli Goran Babić U ovom je članku nemoguće dati sustavan prikaz zakonskih propisa s područja zaštite od požara; ukazat ćemo stoga na neke osnovne odredbe u sadašnjem Zakonu o zaštiti od požara. Zakonodavstvo u području zaštite od požara, na žalost, još uvijek nije sređeno. Pod dojmom velikih požara što su posljednjih godina zaredali u našoj Republici potkraj 1968. gotf. donesen je savezni Zakon o zaštiti od požara, a kasnije je cjelokupna materija s tog područja stavljena u nadležnost republika. Taj naš zakon ima ozbiljnih nedostataka. On je zamišljen na analogiji propisa o zaštiti na radu, pa tako ni neki specifični instituti protupožarne zaštite nisu dostatno razrađeni. No, unatoč svemu nisu provedene u život ni one odredbe kojima se ne bi moglo prigovoriti. Tako na primjer, Zakon u članku 6. utvrđuje: »Općinska skupština organizira zaštitu od požara na području općine, brine se o njenom uspješnom funkcioniranju, poduzima mjere za unapređenje zaštite od požara i brine se o nadzoru nad provođenjem propisanih mjera zaštite od požara od strane organizacija, organa i građana. . . „ Općinska skupština u suradnji s mjesnim zajednicama donosi plan zaštite od požara za područje općine. Tim planom utvrđuju se i uvjeti pod kojima su vatrogasne jedinice dužne sudjelovati u gašenju požara i spasavanju ljudi i imovine ugroženih požarom i drugim elementarnim nepogodama na područjima i objektima 'za osiguranje kojih one nisu osnovane.« — U Zakonu su, nadalje, razrađeni uvjeti i način osnivanja vatrogasnih jedinica i dobrovoljnih vatrogasnih društava, funkcije nadzora u provođenju zaštite od požara i dr. Iz citirane odredbe vidi se da su općine dužne organizirati i provoditi zaštitu od požara na svom području. A općine svoje furrkcije ne izvršavaju! Planovi bez smisla U nekim su općinama doneseni planovi za zaštitu od požara. No, ti planovi nemaju nikakvog smisla. Njihovi su sadržaji ili NIKOLA MUSLIN Nesreća u nesreći prepisani iz zakonskih propisa ili su jednostavno izmišljeni, bez sveze sa stvarnošću. Osnovano tvrdiimo da u našoj Republici još nije donesen ni jedan plan zaštite od požara koji bi stvarno bio utemeljen na odredbi Zakona i koji bi odrazio složenu strukturu problema na određenom području. Ne treba se stoga čuditi što nam u plamenu nestaju silna bogatstva, ikoja nećemo i ne možemo ni u idućih stotinu godina naknaditi. Nije potrebno biti stručnjak za protupožarnu z&štitu da bi se shvatila važnost konkretnih i temeljitih planova za zaštitu od požara. Tim planovima moguće je utvrditi požarne opasnosti na srtanovitom teritoriju to utvrditi sredstva i oblike za pravodobno otkrivanje požara, osigurati najosnovnija sredstva i raspored ljudi u slučaju izbijanja požara. Da se kod nas tako ne radi, mogli smo vidjeti ovih dana zahvaljujući televiziji, Žalosno je bilo gledati goloruke ljude kako se izlažu opasnostima vatrene stihije bez ikakvih sredstava i opreme. Ako nemamo dovoljno novčanih sredstava da nabavimo modeme zrakoplove i dr., toliko sredstava bi se moglo pronaći da • ^ nabavi određen broj motornih pila, da se organizira korištenje sredstvima kojima raspolaže stanovništvo i si. No. sve se to može pod pretpostavkom da općinske skupštine priđu izradi valjanih planova zaštite od požara na svojim područjima. , Propusti republičkih organa Kritika općina i njihova inertnost u organizaciji zaštite od požara ne smije odvratiti našu pozornost od propusta organa i organizacija na razini Republike. Neke male i siromašne općine u primorskoj Hrvatskoj ne mogu bez pomoći republičkih organa uspješno provesti organizaciju zaštjte od požara. Uloga republičkih organa predviđena je u već spomenutom zakonu. Prilikom donošenja Zakona nekim snagama i organima jako je odgovaralo institucionaliziranje Centra za stručno tehničko unapređivanje protupožarne zaštite i izobrazbu vatrogasnih kadrova. Toj ustanovi se daju i određena sredstva, pa bi bilo zanimljivo znati što je ta ustanova dosad ućinila da se pomogne pojedinim općinama na ugroženim područjima. Konačno, javnost bi zanimalo i mišljenje republičkih organa o organizaciji obrane od požara, jer bi to republički organi bili dužni prikazati široj javnosti. To je njihova obveza iz funkcija kontrole i nadzora nad provođenjem zaštite od požara, koja je utvrđena Zakonom. Uostalom, i Vatrogasni savez Hrvatske bio bi dužan reći svoju riječ o svim ovim našim nesrećama. On je i osnovan u tu svrhu, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako ta društvena institucija vrši svoju funkciju. Valja pozdraviti inicijativu Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove da se nabave specijalni zarkoplovi.No. to nas ne smije odvratiti od stalnih akcija i nastojanja da se uspješno organiziramo za obranu naših nenaknadiv.ih vrijednosti. Zaključak Tragediji što traje i prijeti da uništi primorsku Hrvatsku ne može stati na kraj goloruko i nepripremljeno pučanstvo. Zadnji je čas da se svi skupa trgnemo i organizirano suprotstavimo djelovanju stihije. Općine moraju preuzeti na sebe dio zakonskih obveza, pripremiti pučanstvo i izraditi temeljite planove za zaštitu od požara. Republika mora također preuzeti svoj dio posla i odgovornosti za stanje protupožarne zaštite. Stručne ustanove 1 organizacije moraju pripremiti potrebne elaborate, stručnu i drugu literaturu. Propise valja dosljedno provoditi na cijelom području Republike, a nedostatke u propisima, valja što prije otkloniti. Budući da nisu bez osnove sumnje i u natmjerno podmetanje požara, valjalo bi u budućem kaznenom zakoniku pooštriti sankcije za ovu vrstu kriminalnih djela. Svim ovim mjerama suzbio bi se već široko rasprostranjeni osjećaj nemoći i panike kod dijela pučanstva i ostvarili' preduvjeti za uspješnu zaštitu šuma i drugog raslinja, što nam je još preostalo poslije ovih silnih tragedija. DALMACHA 60RI - U PUMENU HESIAIU ŠUME. MASLINICI. VIM0CRA01. + IVO ARAS, ANTE GALIĆ i VLADO ZORIĆ vrtjela su janje na ražnju u šumici Vrulje, u blizini vojnih objekata, i izazvali su požar. + U auto-kampu hotela »Miran-« u Pi-rovcu strani turist neutvrđena identiteta o° riječima Širenje požara bilo gotovo nemoguće spnječitj. — Teško je. utvrditi kako se vatra pojavila u toj stoljetnoj potpuno neprohodnoj šumi. Vjerojatno će to ostati vječna tajna. *N2 FRANKO KRAOIf »ncnektor z» ni su između ostalog odlučili nabaviti specijalni vatrogasni gliser iz Švedske, sklopili su dogovor s avionskim posadama za dojavu požara rade na pronalaženju protupožarnih bombi... HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. 14 jauk Hrvatski jezik RIJECI SVAKODNEVICE Raspravljajući o općim pitanjima hrvatskoga književnog jezika, zapostavili smo konkretna- A nakupilo ih se više. Čitatelj I. Đurić iz Bošnjaka pita: »1. Je li točnije reći pretinac ili pregradak; t. kompjutor ili kompjuter; 3. kontejner ili kontener; 4. šepav ili hrom; 5. naočali ili naočari; 6. ormar :li ortnan? 7. Je li pravilno hrvatski reći (ja mislim da nije) bezmalo? Kako se to kaže hrvatski? 8. Htio bih da mi objasnite glagole provoditi i sprovoditi. 9-Kako se hrvatski kaže trebovati.« U većini tih riječi i likova kolebanja su u praksi zaista velika, a kako na neka pitanja odgovora nema ni u priručnicima, dobro je odgovoriti javno. Na jedna je pitanja odgovor jednostavan, na druga bi trebao biti opširniji, ali budući da ih ima mnogo, odgovorit ću kraće. 1. I pretinac i pregradak dobre su riječi, samo nije ' svejedno u kojem se značenju upotrebljavaju. Riječ pretinac u književnom jeziku ima samo nekoliko određenih značenja: dio ormara, police, a posebno se ustalio kao poštanski naziv. U tim značenjima, a pogotovo u poštanskom, neopravdano bi ga bilo zamjenjivati pregratkom. Pregradak ima opće značenje ’ono što je pregrađeno’ i može se upotrebljavati za pregradak u zgradi, staji i si. 2. Po načelu da latinskim riječima u našem jeziku treba davati latinski lik, najbolje bi bilo komputor. Međutim, u praksi je taj oblik rijedak, praksa se koleba između (američkoga) kompjutor i (engleskoga) kompjuter, ako ne možemo prihvatiti kom-putor, prednost bi imao kompjutor, ali u tehničkom je rječniku prevladala naša riječ — računalo, pa naše tehničare valja poduprijeti -u njihovu nastojanju i prednost davati računalu. 3. U publicističkom je jeziku prevladao kontejner, ali se u stručnim i znanstvenim djelima obilno upotrebljava i kontener, kako je u Vjesniku od 21. 4. o. g- prikazao A. Turina. Kako kontener ima i neke jezične prednosti, valjalo bi mu i u publicistici dati prednost. 4. Književno je hrom, a šepav pripada razgovornom jeziku. Pridjev šepav može se upotrijebiti i .u književnom jeziku, ali kao stilski obilježena riječ, u podrugljivom značenju. 5. Bilo bi lijepo kad bismo se kolebali samo između ta dva lika, ali i u teoriji i u praksi vlatla veliko šarenilo jer ima desetak likova: očale, očali, oćali, očari, naočari, naočali, maoćare. naočale naočale... U uži izbor dolaze tri: naočale, naočali i naočari. U hrvatskoj jezičnoj praksi prevladava lik naočale i bit će veoma korisno za ustaljivanje našega književnog jezika, dademo li njemu prednost. 6. Liku ormar nema teoretskoga progovora (potječe od latinske riječi armaritrm), a kako je u hrvatskoj književnoj praksi potpuno prevladao, kolebanju nema mjesta. 7. U našem književnom jeziku bezmalo ne treba upotrebljavati jer mjesto te riječi imamo dobre zamjene: umalo, gotovo (u načinskom značenju) i skoro (u vremenskom). 8. Provoditi u hrvatskom jeziku znači u osnovnom značenju ’voditi koga kroz što’. S tim značenjem nema problema, a tafco ni s prenesenim ’boraviti’ (provodi dane u Splitu). Problem nastaje u značenju ’izvršavati’ jer to značenje mnogi zamjenjuju glagolom sprovodi'ti. Lako ih je razlikovati kad znamo da sprovoditi u hrvatskom znači ’pratiti’, npr. zatvorenici. mrtvaci se sprovode, a politika, zakoni, namjere provode, ili još bolje: izvršavaju. 9. Trebovati je rusizam i u kancelarijski je jezik prodro iz vojničkoga. Hrvatski se to kaže: trebati, tražiti, zahtijevati, dizati (iz skladišta), a trebovanje — trebanje, traženje, zahtjev, narudžba. Nadam se da će ovi odgovori zadovoljiti i pitača i ostale čitatelje, a pokaže li se da što nije dovoljno, može se kasnije pojedino pitanje razmotriti i opširnije. Stjepan Babić IZ ČEGA CE NAŠA DJECA UČiTI SUVREMENI HRVATSKI KNJIŽEVNI JEZIK? Nova hrvatska srednjoškolska gramatika neka se izradi na temelju materijala, što ga je za hrvatskosrpski rječnik nedavno sabrala Matica hrvatska Hrvatska književnost — kojoj počeci sežu čak tamo u 12. stoljeće — zbog teritorijalne podijeljenosti hrvatskog naroda razvija se od druge polovice 15. do početka 19. stoljeća na regionalnoj osnovi (dubrovačka, dalmatinska, bosanska, hrvatska i slavonska književnost). Kao izražajno sredstvo te književnosti služe podjednako sva tri narječja hrvatskoga jezika: štokavsko. čakavsko i kajkavsko.' Uza sve to tokom spomenutih triju i pol stoljeća stvorena je solidna štokavska baza. na kojoj se u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda u prvoi polovici 19. stoljeća, uz sudjelovanje jezika tradicionalne hrvatske književnosti (narodnih pjesama i pripovijedaka) i živoga govora počeo izgrađivati općenarodni hrvatski književni jezik. Dal’n’i razvitak hrvatskoga književnog jezika dobro je pozn?t: Senoa je izgradio prozni, a Kranjčević pjesnički ;ezik i stil. Pisci hrvatskog realizma, koji je imao dosta regionalnih osobina, upotpunili su svoj književni iezik nekim provincijalnim crtama. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće hrvatski književni iezik bio je dovolino izgrađen i zreo za kodifikaciju. Ali tada se dogodilo nešto nečuveno. Indoevropeist i kroatist Tomo Maretić, bez širih slavističkih koncepcija, kodificirao je jezik Vuka j Daničića te srpskih narodnih pjesama i pripovijedaka kao hrvatski književni jezik u svoioj 'znanstvenoj Gramatici hrvatskoga ili ■ srpskoga jezika (god. 1899.). Tadašnji hrvatski književnici iz razdoblja moderne nisu mogli prihvatiti ovu Maretićevu normu agrarne i poluurba-nizirane društvene sredine iz početka 19. stoljeća, jer nije odgovarala urbanizirano; i poluindustrijaliziranoj društvenoj sredini na početku 20. stoljeća. Stoga su oni, svi bez iznimke, nastavili najbolje tradicije hrvatskoga književnog jezika 19. stoljeća, obogaćujući ga živim narodnim govorom svoje sredine. Od tada pa do danas postaji velik raskorak između hrvatskih književnika i lingvista. Dok prvi — ne obazirući se mnogo na maretićevsku normu, a često i ne poznavajući je dovoljno — izgrađuju svoj književni jezik na osnovi dosadašnjega razvitka, u duhu suvremenih slavenskih i zapadnoevropskih jezičnih shvaćanja i prilagođuju ga potrebama današnje industrijalizirane društvene sredine, drugi kao da smatraju glavnom svojom zadaćom, da taj jezik književnika i znanstvenih radnika nepre-. stano čiste od kojekakvih izama (barbarizama, sla-vizama, provincijalizama, đijalektizama, neologizama i u najnovije vrijeme — srbizama). Istini za volju treba priznati, da se današnji hrvatski lingvisti ne drže raaretićevske norme kao pijan plota, već je u svojim gramatikama nastoje aktualizirati i obogatiti primjerima iz djela suvremenih hrvatskih (i srpskih) književnika. Ali oni u tim svojim školskim gramatikama (jer se na žalost poslije Maretića nije našao nitko, tko bi se osjećao spreman napisati novu znanstvenu gramatiku hrvatskoga jezika) nisu gotovo ni u čemu izmijenili maretićevsku gramatičku strukturu. Oni još uvijek svoju sintaksu (a o njoj je zapravo i riječ, jer se u sintaksi — kao i u rječničkom blagu i stilistici — najbolje vidi autohtonost i osebujnost nekoga jezika) dijele na nauk o rečenici, nauk o upotrebi vrsta riječi i nauk o upotrebi padeža. Naprotiv u suvremenim slavenskim gramatikama sve to gradivo sabrano je u nauk o rečenici, a vrste riječi i padežni oblici ocjenjuju se s obzirom na njihovu rečeničnu funkciju. Uzalud ćete u tim hrvatskim školskim gramatikama tražiti posebna poglavlja o rečeničnim odnosima (kon-gruenciji, rekciji i pridruživanju), o jednočlanoj rečenici, o dopunjku, o razdiobi rečenica po sadržaju i dr., bez kojih se suvremena slavenska gramatika ne može zamisliti. Pri takvom stanju hrvatske lingvistike naši su književnici bez kompasa. Oni sami treba da proučavaju funkcionalnost i estetske vrednote hrvatskoga jezičnog izraza, a kod upotrebe nekih spomenutih izama (provincijalizama, đijalektizama i neologizama) u sto su muka, kad treba odlučiti, hoće li ih upotrijebiti ili ne, a da se ne ogriješe o jezičnu sjormu. Mjesto da vrednuje i usmjeruje njihovo jezično stvaranje (jer književnici stvaraju književni jezik, a ne lingvisti) —■ lingvistika je za njih nepoželjna kočnica u radu. Stoga bi bilo krajnje vrijeme, da se oslobodimo maretićevsko-ga kompleksa i kodificiramo današnj-i hrvatski književni jezik prema načelima nove, suvremene lingvistike i slavistike. Samo tako ćemo saznati, koje jezične, stilske i poetske vrednote imamo u današnjem hrvatskom književnom jeziku, pa ćemo se također moći čuvati (ne dobrih, nego loših) srbizama. Imajući sve to u vidu, već pred nekoliko godina pristupilo se u Institutu za jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta izradbi nove hrvatske znanstvene sintakse. Ali na žalost ovai je pothvat propao već u samom početku. Sada na tom pothvatu radi ekipa mladih, dobro školovanih stručnjaka u Akademijinom Institutu za jezik. Ne bih htio biti ni dobar ni loš prorok, ali ipak moram napomenuti, da će se ova ekipa suočiti s vrlo velikim i teško* premostivim zaprekama. Mi naime nemamo gotovo nikakvih monografija o jeziku novijih hrvatskih pisaca — bar onih najistaknutijih — koje bi nas uvele u suvremenu problematiku hrvatskoga književnog jezika. Zbog toga će ova ekipa kod prikupljanja i ispisivanja materijala te njegova sređivanja i klasifikacije dugo lutati u mraku. Također znamo iz iskustva, da je ekipni rad dugotrajan. Mislim da nisam pesimist, nego optimist, kad kažem, da će ova sintaksa ugledati svjetlo tek nakon deset godina. A kako ćemo se snalaziti do tada? Iz čega će naša djeca učiti suvremeni hrvatski književni jezik? Zar opet iz maretićevski strukturiranih školskih gramatika? — Zbog hitne potrebe nove, suvremene hrvatske srednjoškolske gramatike stavljam na diskusiju ovaj prijedlog: Nova hrvatska srednjoškolska gramatika neka se izradi na temelju materijala, što ga je za hrvatskosrpski rječnik nedavno sabrala Matica hrvatsko. Ovaj materijal (preko pola milijuna listića, ako sam dobro informiran) ispisan je u obliku rečenica, pa držim, da bi se u njemu našlo dosta gradiva za izradbu srednjoškolske gramatike. Tako bi se preskočila prva faza rada na prikupljanju i ispisivanju materijala, pa bi se odmah moglo pristupiti njegovu odabiranju, klasifikaciji i odredbi. Za taj posao bila bi, po mome mišljenju, potrebna dvojica, najviše trojica jezičnih stručnjaka. Mogla bi ga obaviti i čitava spomenuta ekipa, i tada bi za nju kratka srednjoškolska gramatike bila probni kamen za veliku znanstvenu gramatiku. Svakako bi bilo poželjno, da spomenuta ekipa objavi i iznese na diskusiju program i smjernice svoga rada. Josip Vrana HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 197 književnost 15 Cesarec u svojoj (radnoj i spavaćoj) sobi u Zagrebu, Goljak 8 Otkrivajući Cesarca ♦ Pripomene i bilješke na marginama Cesarčeve knjige Rasprave, članci, polemike; četvrti svezak »Djela Augusta Cesarca«, izdanje »Zore«, Zagreb 1971. ♦ Gospodujućem unitarizmu bHo je i te kako u interesu da njegovo djelo ne bude cjelovito tiskano, temeljito proučeno i valjano prokomentirano Napokon se našao izdavač spreman da iskupi naš dug jednom ne s^mo značajnom piscu nego i dosljednom revolucionaru i nesebičnom hrvatskom rodoljubu: Augustu Cesarcu. Pojavom njegovih »Sabranih djela«, i u njima njegovih sabranih političko-publicističkih eseja, studija i članaka, nadat će nam se prilika da se češće nadnesemo nad njegovo djelo i zanesenio njegovim idejama, a prije svega da ispravimo neke odavno već uvriježene a posve krive predodžbe o njemu. Za razliku od većine pisaca, ideologa ili političara, o kojima nesporazumi izbijaju s kontroverznim mišljenjima, suprotnim shvaćanjima i divergentnim ocjenama, nesporazumi o Cesarcu počinju, sasvim paradoksalno, iznenađujućom jednoličnoš-ću i zabrinjavajućom suglasnošću »općenito poznatih i prihvaćenih« mišljenja o njemu, poglavito o kvalifikaciji i oznaci njegove ideološke i političke pozicije, koje su se — ne samo s neosnovanim nego i pogrešnim zaključcima — projicirale i u našu suvremenost. Činilo se, naime, da je tu sve jasno samo po sebi, a o takvim stvarima koje su »jasne same po sebi«, obično ne raspravljamo, a još manje ih dokazujemo (ili pobijamo): jednostavno ih kao papige ponavljamo i šablonski primjenjujemo, jedni za drugima. U ime »viših interesa« - krivotvorene činjenice Ali je kucnuo čas da raskinemo s tom vrstom konformizma. Predstoji nam preispitivanje mnogih sudova i ocjena što smo ih temeljila na slabim pretpostavkama, na pogrešnoj ili nepotpunoj obaviještenosti. Pa i u slučaju Augusta Cesarca! Bilo je takvo vrijeme kad su se, u ime tzv. viših interesa, iskrivljivale, prešućivale, pa i krivotvorile činjendce. Spoznavši, s vremenom, kako nije bila riječ ni o kakvim »višim interesima«, nego, obratno, o najnižim ciljevima mračnih snaga, shvatili smo 4 potrebu da ne stanemo na pola puta: s istinom treba najzad izaći na sunce. S punom istinom! U vrijeme kad je bilo dovoljno da je netko pao od neprijateljske ruke pa da ga jugounitarizam proglasi svojim najsvjesni-jim zagovaračem i pobornikom, a njegove težnje, krivotvoreći ih, poistovjeti u svemu sa svojima, i Cesarec je doživio sličnu sudbinu. I njega smo, u dvadeset i pet poslijeratnih godina, spominjali uvijek samo kao »svijetlu žrtvu koja je pala za ono što mi danas imamo«, kako se to lijepo kaže zgodnom frazom koja fino. zvuči a nššta ne govori. Službenoj jugo-sloven^tvujućoj propagandi trebalo je Ce-sareevo ime. ali joj nimalo nije trebalo njegovo djelo, naročito politička publicistika njegova. Naprotiv! Tom gospodujućem unitarizmu bilo je i te kako u interesu da njegovo djelo ne bude cjelovito tiskano, temeljito proučeno i valjano prokomentirano. Svakako ima razloga, i njima se nije teško domisliti, zašlo Cesarec nikada nije bio, što bi se reklo, književna zvijezda naše revolucije, parola naše poslijeratne kulturne politike, autoritet naših političara u kulturi — iako bi on sve to. po svemu, morao biti. To su isti oni razlozi koji su skrivili da se, odmah poslije rata, nismo dostojno odužili ovom velikom i uistinu svijetlom imenu pisca i čovjeka. Osim pojedinaca kojć su u ovih četvrt stoljeća (u kojima je »ostvareno ono za što je Cesarec pao«) pisali o njemu kao pasionirani istraživači i tumači njegova života i djela, s oftcijelne strane nije se učinilo ništa da mu se oda dužno poštovanje, ' da se proširi popularnost njegova kao što se to s mnogo truda činilo za neka druga, pa i manje zaslužna književna imena. A najmanje se poduzelo da se njegove ideje, jasno iznesene u obilnoj njegovoj političkoj esejistici i publicistici, ideje s kojima je otišao i u smrt. ugrade u temelje naše političke prakse. Nisu ga mogli prešutjeti, ali ni podržavati Mislim da u tome i jest kljue svih nesporazuma: Cesarec je bio suviše velik i poznat i kao pisac i kao politički aktivist, ljevičar i revolucionar, a da bn se mogao zanemariti ili prešutjeti, a još manje negirati i odbaciti; ali je bio suviše jasan i određen, beskompromisan i konsekventan u svoiim političkim gledanjima ne samo na socijalne nego i nacionalne probleme Jugoslavije, a da bi se na njegove autentične spise mogli pozivati oni koji su u poslijeratnim godinama, bilo aktivno bilo pasivno, podržavati unitaristički koncept ustrojstva Jugoslavije. A takvih je, nije tajna, bilo i u samom političkom vrhu KPH. partije kojoj je, inače, svim svojim bićem pripadao i Cesarec. Zato je ova knjiga došla u pravi čas. Takva kakva je, donoseći Cesarčeve rasprave članke i polemike o nacionalnim, socijalnim i kulturnim problemima Hrvatske i Jugoslavije od 1912. do 1927, ona se i nije mogla pojaviti u krivi čas. ali se nije mogla pojaviti ni u boljem trenutku od ovoga današnjeg, kada — unatoč svemu — još uvijek vjerujemo da će se naša politička praksa napokon odreću svojih dojučerašnjih zastranjivanja i deformacija i smjelo vratiti revolucionarnim svojim zasadama. u kojima su očuvani misao i duh nacionalne i socijalne jednakosti i pravde. Jer tim se idejama oduševljavao i Cesarec, o njima je pisao sve više, sve otvorenije i sve strasnije, njih Je propagirao čak i u vrijeme kada je to bilo, za nj. dvostruko opasno, jer se protivilo ne samo politici režima nego i službenim stanovištima polfttičkog vodstva njegove partije, kojoj je on po svom dubokom ideološkom i klasnom opredjeljenju želio pripadati bez ostatka. Svoj politički razvoj započeo je kao omladinac-ljevičar i revolucionar, jedan iz Jukdćeve grupe »pjesnika i atentatora«, da bi medu prvima pristupio novostvorenoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Zučlj^v i polemičan u svakoj svojoj rečenici, Cesarec je bio zaista poslušni vojnik Partije u vrijeme njezina ustrojstva po staljinskom uzoru. Bio je, ne treba tajiti, marksistički dogmatik. česlo i suviše netolerantan prema nepodudarnim mišljenjima, ekskluzivist što »u ime novog mita kojeg su nosioci revolucionarne mase« napada agitpropovskim rječnikom sve modernističke pokrete u umjetnosti, napose kubizam, futurizam i ekspresionizam. Bio je vjernik koji, u svojim socijalnim tiradama, zacijelo nikada nije htio biti demagog, a ipak neki njegovi članci često zazvuče ako ne demagoški onda veoma naivno, pogotovo danas, poslije 25-godi-šnjeg iskustva socijalističke prakse. Čitalac se danas i nehotice zacrveni umjesto pisca kad u članku Uoči prvog maja, gdje govori o robovima na novogradnji, o radnicima što grade kuće i dižu novi grad. &ta sasvim ozbiljno postavljeno pitanje: = Kome će pripadati taj grad? Tko će se udobno smjestiti u tim sagrađenim dvoranama?«, i još ozbiljniji odgovor: da su to »ugojeni, siti i bogati vlasnici«. Proturječja i dosljednosti Inače mora se priznati da je Cesarec u svojim političkim izlaganjima bio kudikamo određeniji od samih političara. Imajući pred sobom jasan cilj, a nemajući potrebe da taktiziranjem kamuflira i zamućuje svoje težnje i težnje pokreta, on se izražavao čisto,jasno, precizno i — nadasve pošteno. Bio je čovjek kojemu su i najljući protivnici spremno priznavali da •ibez računa i samo iz uvjerenja« zastupa ideje što ih oni, njegovi protumišljenici i idejni antipodi, smatraju štetnima. U njegovoj dosljednosti ima proturječja, u njegovim proturječjima pak ima dosljednosti — i logike. Ono što je prigovarao Radiću i njegovoj HRSS, to je prije svega nerevolucionamost i pacifizam, koji se njemu Činio suviše trulim, a zatim, to su i neke Rađićeve misli o tome da »onaj radnik, koji je izvan seljačkoga kruga, je izvan svoga naroda, dotično proti njemu«. Tu misao o anacionalnosti radništva i radničkog pokreta Cesarec nije mogao primiti, jer je upravo on bio primjer žive nacionalne svijesti jednog radničkog revolucionara i komunističkog borca. Cesarec je živio i oblikovao se u samom žarištu dnevnih zbivanja, u stalnom stvaralačkom dodiru s duhom naroda, s njegovom prošlošću i tadašnjošću. i zato on, na-oštrivši pero protiv najaktualnijih problema starojugoslavenskog društva i države, piše ne samo o socijalnim nego 1 međunacionalnim problemima neiavno-pravnosti i potlačenosti jednih od drugih, grmi ne samo protiv buržoaske eksploatacije nego i nroti%* velikosroske hegemonije. Mnogo prije vodstva KPJ, otvoreno se zalagao za istinsku ravnopravnost južnoslavenskih naroda u jugoslavenskoj državnoj 73':eđr>jici, 7 a n^bovu suradnju ne na bsnovi nametanja izmišljenih ili preuveličanih siicnosui. nego poštovanja stvarnih i nepobitnih razlika što oduvijek postoje među njima. U tom smislu naročito je zanimljiv, čak i aktualan, Članak Nacionalno pitanje i naši zadaci, tiskan prvi put u Borbi«, 1923. U njemu čitamo misli i rečenice za koje ne bismo rekli da su napisane prije gotovo pola stoljeća: Protiv centralizma, današnjeg centralizma državnog, vođenog u znaku nacionalnog potlačivanja, mi smo, iako stalno za centralizam partijski, danas svi . .. — a onda ispod crte dodaje značajne riječi: No ne pretpostavlja li državni centralizam. 1 centralizam partijski? — mogao bi tRb* pitati. To dvoje nije u veri. Pa čak i ondá kad bi posljednji bio ugrožen, mi ga ne bismo smjeli stavljati nad nacionalnu revoluciju, koja bi išla do odcjepljenja. 1, naročito, ovo: A za što mi, proleterska demokracija, možemo da budemo negoli za ono za Sto su se već u dva maha potlačeni narodi po jednih pokrajina izjavili jasno, za Što ako ne za autonomiju tamo gdje narodi traže autonomiju, bik> to unutar države kao Slovenci, bosanski Muslimani i Crnogorci, ili van nje i tek u sklopu jedne dim federacije kao Makedonci, pa možda i Crnogorci, za što ako ne za federaciju Ili konfederaciju kao što to traže Hrvati? Kritika Radića, poštovanje prema Starčeviću Ne smijemo biti zbunjeni: CesarČev primjer najbolje pokazuje da su hrvatski intelektualci-ljevičari i revolucionari, djelatni članovi i borci radničkog pokreta, imali pred sobom sasvim određene ideale, ciljeve plemenitije i uzvišemje negoM je sama borba za vlast, i zato moramo od batí, pokušaje pojedinaca da. podmećući pokretu neke druge, eventualno svoje osobne pobude, degradiraju i smisao njihove borbe i veličinu njihove žrtve. Uz tu jasnoću socijalnih težnji, i čistoća nacionalnog osjećaja pomogla je Cesarcu da proširi svoju kritiku Radića, predbacujući mu kapitulaciju pred Beogradom, priznanje kralja i kraljevine, te ulazak u vladu: dakle Radićevo suviše elastično taktiziranje, spremnost njegovu da sam igra sve uloge u jednom komadu, pre-svlačeći kostime u tali čas i kad je — možda upravo preko kritike Radića 1 njegove političke pragmatike — došao do pravaštva, otkrio ga je i spoznao kao ideologiju koja ne mora biti a priori suprotna njegovim lijevim, revolucionarnim i komunističkim nazorima, kao i ideo» logó ju koja s tim njegovim pogledima i stajalištima može biti i te kako komplementarna. Doista: Da i nije napisao, u samo predvečerje drugoga svjetskog rata, kao svoj posljednji veći i dovršeni rad (što nije bez dubljeg simboličnog značenja!), poznatu dramu Sin domovine, dramu o hrvatskom ustaniku i nacionalnom borcu Eugenu Kvatemiku, dramu koja već i svojim naslovom asocijativno sugerira osjećaj poštovanja prema Anti Starčeviću (kojega su njegovi pravaški pristaše i sljedbenici nazvali ocem domovine), da t nije, dakle, napisao tu dramu o Rakovici i njenom tragičnom junaku, August Cesarec. hrvatski komunist i revolucionar, partijski aktivi6t i praktičar, književnik i publicist, ideolog i borac, morao bi se na kraju, prije ili poslije, dovesti u vezu 6 pravaškim pokretom Starčevićevom i njegovom tradicijom — borbenom, slobodarskom. jakobinskom, slobodoumnom. Moralo bi se to učiniti na temelju brojnih njegovih članaka, objavljivanih 1939., 1940. i 1941. u listu »Nova riječ« i časopisu »Izraz« (npr. O hrvatsko-zapadnoj orijentaciji Kvaternika i Starčevića; E. Kvater-nik i ekonomski problemi njegova vremena: Kriza stranke prava i naši komu-nari; itd.), u kojima je nazvao Kvaternika ¡velikim i nesietnim borcem i demokratom«, ističući da on, »proglašen fantastom«. bijaše »prvi koji je kod nas počeo sistematskije pisati o pitanjima političke, pa i praktične ekonomije«. Te Kvatemi-kove ekonomsko-socijalne nazore nazivao je utopijom, što su one vjerojatno i bile, ali je i sám — osjeća se to iz cijeloga ČUmka — imao mnogo razumijevanja za tu kvaternikovsku ^utopiju«. Ali ono što je najvažnije, Cesarec je osjetio u Kvaterhikovu nacionalnom programu i žiVu socijalnu nit, u njegovu nacionalnom buntu i jak socijalni protest, ^protest siromaha i parije, kakav je bio i -sám malone za cijela svoga patnrička života«. I tako, tim člancima, Cesarec se — poslije privremenog ideološkog dogmaitizma i doktrinarne zaslijepljenosti — počeo vraćati povijesnim izvorištima našega narodnog bića, spoznavati korijene naše opstojnosti, i to ga je. s pozicija isključivosti, privelo na put koji je vodio nastavljanju revolucionarne borbe — ne više na podlozi imaginarnih ideja, nego na temeljima pozitivnih nacionalnih borbenih tradicija, s mogućnošću da i njih, te tradicije, uključi u svoj revolucionarni koncept i program. Revolucionarna i klasna usmjerenost Cesarčeve ideologije naje dakle u tim mijenama ni najmanje gubila oštrinu, ona se samo popunjavala i jačala, tijekom godina, spoznajom pozitivnih nacionalnih vrijednosti hrvatske prošlosti i drukčijim, ne više a priori negativnim odnosom prema njoj, jer je shvatio da je takav isključivi odnos neodrživ, da je potrebno diferencirati povijesne vrijednosti svoga naroda i ugrađivati ih u vlastitu ideološku i revolucionarnu perspektivu. A upravo Kvatemik dao je revolucionarnu komponentu pravaškom pokretu. Bila je to doduše révolucionamost sanjarska, pjesnička, očajnička, ali je ta rakovička epizoda Kvatemikova ipak ostala u našoj modernoj povijesti kao znamen i vidovit nagovještaj. Nije slučaj da je to Cesarec tako jasno osjetio. Naprotiv! Koliko god je, u ono vrijeme, bilo iznenađenje kad je Cesarec objavio dramu Sin domovine (građanska javnost bila je zapanjena!), danas nam se Čini da nema ništa logičnije od toga: jer August Cesarec kao da je duhovni izdanak i baštinik mlade frakcije, pomlađene struje pravaštva, koju je blagonaklono štitio i sám Ante SiarČević, a koja nije suviše skrivala svoje simpatije za parišku komunu. Ali. .. ovi Cesarčevi tekstovi, iz posljednje faze njegove političko-publicističke djelatnosti, tek imaju izaći u sVijedećim knjigama. Lijepo bi bilo da su i one izašle u ovoj godini, o stogodišnjici rakovičke bune. ah kad nisu, želimo da izađu što prije. Uvijek će dobro doći! Dubravko Jelčić HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. 16 televizija i nove knjige POGLED IZ NASLONJAČA KRIVO SHVAĆENA OBJEKTIVNOST Svi znamo da je prvenstvena zadaća televizije, budući da i ona pripad» »sredstvima javnog obavještavanja«, objektivno prikazivanje raznih događaja »iz zemlje i inozemstva«. Međutim, naša, posebice hrvatska televizija, toliko se drži te teoretske odredbe i općepoznatog pravila da to izgleda pomalo i smiješno. Naša je televizija objektivnost shvatila kao udobno ne-miješanje u tijekove stvarnosti- Ona je svoju informativnu zadaću dotjerala do pravoga savršenstva: točno i aseptično. Bez ikakvih sutojektivnijih zahvata u višeslojni oblik dnevnih pojava. Pogotovo političkih. Ili bilo kojih drugih. Nema intervencija, nema vlastitih stajališta, nema suprotstavljanja, nema aluzija, nema prognoza (osim meteoroloških), nema svega onoga što jedan medij, jedno sredstvo javnog obavještavanja čini aktivnim sudionikom određene stvar-• nosti, a ne pasivnim promatračem i registratorom zbivanja. Nije valjda to vlastito stajalište ako, recimo, komentator Televizije—Zagreb drug Slavo-ljub Bosnić — komentirajući najnovija politička zbivanja — ustvrdi, i to zaodjene u nekakav ezopovski omotač: »da nastupajuća politička jesen neće biti ni vruća ni hladna — nego radna«. Kao da su sve dosadašnje političke jeseni bile i vruće i hladne i — neradne! To je tobožnja oštrina. Međutim, sve to nije ništa prema nedokučivo opreznom odnosu Televizije prema požarima u Dalmaciji. Čemu toliko opreznosti? Umjesto da sama Televizija, na svoj račun i svoju odgovornost, povede jednu doku-mentarističku istragu na licu mjesta (pogotovo nakon požara u »Jugopla-stici«. da čak anticipira neka moguća razrješenja, da ukazuje na čvorišta svih mogućih pretpostavki: od onih najnaivnijih (koji tvrde da su to sve slučajnosti) pa do onih skeptičnijih i oštrijih (a po svoj prilici i vjerojatnijih) koji otvoreno spominju sabotažu. Mislim da bi tu Televizija učinila mnogo, ne odstupajući od svoje objektivne metode i glavne svrhe: brzog i točnog izvještavanja javnosti. Inače može izgorjeti cijela Dalmacija, pa da to vidimo samo kao »flash« od jedine minute. Vrijeme je da Televizija krene s mrtve točke pasivnog objedc-tivizma. . Portreti hrvatskih filmskih umjetnika (četvrti nastavak) Nema nikakve sumnje da prilog Školske televizije o Antunu Vrdoljaku, što ga je pripremio prof. Rudolf Sremec, znači znatno poboljšanje u odnosu na protekle emisije, a pogotovo u odnosu na prošlu emisiju o Bulajiću. Vrdoljak je precizno razložio svoja mišljenja o vlastitom putu u filmskoj umjetnosti, a osim toga je iznio i nekoliko veoma prihvatljivih teza o hrvatskom filmu unutar općih kulturnih i političkih prilika u Hrvatskoj. Št* se tiče emisije kao cjeline, ona je ostvarena stilski čisto, jednostavno i pregledno. Samo ne znam zašto nije prikazana ni jedna scena iz najnovijeg Vrdoljakova filma »U gori raste zelen bor«? Sigurr.o nije bilo kopije- Tipično naša posla ' »Jadranski susreti«: nešto se dogodilo! Polufinalni susret između Trogira i Korčule gledao sam ovaj put s ne-skrivenom znatiželjom i simpatijama. Nakon dugo vremena izravan TV-pri-jenos jedne zabavne emisije na otvorenom urodio je plodom! Za vrijeme boćarskog natjecanja televizijske su kamere registrirale pravu pravcatu svađu između protivničkih momčadi, uvrijeđenog suca, Ljube Jelčića (koji Jt zvikivao pomirbene riječi tako dramatično kao da se radilo o pravoj revoluciji), publike i milicije koja je na kraju »utrčala« na borilište. Sumnjam da se tako nešto moglo »izreži-ratl«. A to je bilo najljepše od svega. To Je izvrstan primjer kako je živ čovjek u stanju poremetiti i »razgaliti« ve uštavljene kanone »televizijske« ili bilo koje druge »pristojnosti«. Uopće, bilo je veoma zgodnih stvari ovaj put. Posebno ističem pjevačke »klape« i dvije sjajno otpjevane Pjesme. Ali boćarsku utakmicu ne mogu zaboraviti! To je prava televizija! Prepoznavajući tijekom čitanja mnoge probleme i oblike suvremene društvene svijesti ovog našeg društva i vremena, mogli bismo tvrditi da je Filip Ivana Aralice roman zaokupljen pitanjima te suvremenosti koja se neprestance mijenja ali ipak najčešće ostaje prepoznatljiva kroz nekoliko dominanti koje se pojavljuju čas u ovom, a čas- u onom obliku, no kojih su sociološke strukture uvijek identične. Pristavši da njegov pripovjedački naum određuju ona mjesta koja tvore krizna žarišta ovog- našeg socijalističkog društva (koje je teoretski zacrtalo svoj put u socijalizam — no kada je u pitanju praksa, onda su sudbine Filipa i njemu sličnih neizbježne — Aralica je pisao roman s namjerom da stvori književno djelo koje će nižući u suv'sli lanac najuočljivije fenomene praktičnog života dodirnuti i konačno otkriti metafizičku bit tog vremena, prostora i ljudi. Na žalost, iako sve ove komponente doista tvore tematsku potku romana, one nisu same po sebi dovoljno uvjerljivi stvaralački argumenti da bismo im bezrezervno povjerovali i shvatili ih kao uzroke , sumnjama u ideale koji su pokretali ne samo ovog Araličinog nego i mnogp stvarnije i tragičnije Filipe. Namjera Ivana Aralice da napiše roman o socijalističkom Candideu izraslom iz kamene i gladne Promine. da preko jednog životnog puta pokaže kako je optimizam i u ovom našem društvu prije mana negoli vrlina — zanimljiva je sama po sebi. iako se roman ne može podičiti zanimljivošću, jer kazivanje teče zpmornim ritmom nizanja svjedočanstava koja polaze od stvarnih društvenih činjenica, ali ih ne uspijeva razobličiti do same' jezgre socijalne, psihološke i političke uzročnosti. Kao pokušaj da se konkretna životna faktografija suprotstavi apstraktnoj svijesti i neživotnoj ideologiji jednog dijela novog društva koje ioš uvijek trasa za svojim autentičnim identitetima, roman zadarskog književnika Ivana Aralice ispunjava dio tog, u suvremenoj hrvatskoj književnosti ioš uvijek brisanog prostora. Zato Filip ostaje zanimljiv kao svjedočanstvo o promašenosti i neautentičnosti onog optimizma što ga je nudila lažna svijest prvih, poslijeratnih godina, na papirnatim krilima kojega ie lepršao naš socijalizam, no on ie na sreću «skoro postao svjestan da se u pelenama Matica hrvatska u Zagrebu objelodanila 1e knjigu »Hrvatska kazališna kritika« dr. Nikole Batušića (r. 1938), prvo i jedino djelo te vrste u Hrvata. Batušić je na više od tristo stranica tehnički veoma dotjerane knjige prikazao hrvatsku kazališno-dramsku kritiku od Demetra do danas, poklanjajući najviše prostora onim kriticima koji su dali radove trajnije vrijednosti. Tako je na više od petnaest stranica obradio Milutina Cihlara Nehajeva, jednog od stožera hrvatske kazališno-dram-ske kritike. Treba odmah do-iati da ie veći dio Nehajevlievih kritika (ne samo na dramske predstave već i na operne i glazbene, kao i na likovne izložbe) ostao zakopan po novinama i časopisima — kao što je. uostalom, slučaj i s ostalim hrvatskim kriticima. s: tri ili četiri iznimke — a to ie znatno otežalo rad Nikoli Batušiću. Svoje najzrelije kritike Nehajev je tiskao u zagrebačkom »Jutarnjem listu« od 1912. do 1926.. i one. na žalost, nisu kasnije pretiskavane, jer Hrvati, kao i ostali jugoslavenski narodi, nemaju antologije, zbornika i si. Svoje kazališne kritike, a oskudijevaju i sabranim djelima svojih književnika. Stoga ie dobro učinio Batušić što ie svoje izlaganje potkrijepio i brojnim citatima dužima ili kraćima. U svom pregledu Batušić je točno i. rekao bih. definitivno odredio mjesto i nekim književnicima — inače klasicima CANDIDE IZ PROMINE Ivan Aralica: Filip, priča o orahovu kovčežiću, MH, Zadar, 1970, parola ne može odgojiti novi čovjek i izgraditi novo društvo. Opservacije na ovu djelomice prošlu, ali oonekad još uvijek živu temu romanopisca Ivana Aralice točne su, a u nekim oojedinostima čak i dramatične, jer stoje u neposrednoj vezi s iskustvima našeg naraštaja. Spomenimo se samo epizode o Filipovu povratku iz vojske: ored čitaocem se odvija naša stara i uvijek jednako tužna Brica (nalazimo .je i medu narodnim pričama) u kojoj se samohran vojnik poslije dvogodišnje. službe domovini nalazi sam na cesti lišen bilo kakvih svijetlih perspektiva, s besplatnom željezničkom kartom, no ne i s plaćenim autobusom koji bi ga treb'ao prevesti posljednjih dvadeset kilometara do rodnog, ali sada napuštenog doma. Prisjetimo se reminiscencije na »herojske« dane prvih radnih akcija koje su uvijek »izgrađivale« više profesionalnih omladinskih rukovodilaca (a kasnije promašenih egzistencija) negoli izgrađenih kilometara cesta i željezničkih putova. Slučaj- stanovitog druga Gojka tipičan ie. Put seoskog pričalice do omladinskog rukovodioca koji na jedvite jade završava dva razreda učiteljske škole u ono vrijeme kada je profesionalnih omladinaca trebalo sve manje preko nesigurnog laviranja na raznim privremenim dužnostima do direktorskog mjesta u hidrocentrali gdje će raditi i Filip — bio ie put mnogih naših suvremenika koji su stjecajem okolnosti i zbog prebrzog »koraka revolucije« postali nesretni ljudi. promašeni stručnjaci, pa čak i izdajnici onoga u čije su ime djelovali. U toj panorami poznatih životnih putova OMiogih naših suvremenika — profesionalnih Braditelja socijalizma, u tom oikarskom potucanju Filipa tog lutaoca i tragaoca za ljudskom pravdom poteklom ZNAČAJAN PRILOG NAŠOJ TEATROLOGIJI Mtoia Batušić: HRVATSKA KAZALIŠNA HRITIKA, Matica hrvatska, 1971. hrvatske književnosti —■ u kazališnoj kritici u kojoj nisu uspjeli. Takav je. na pripijer. A. G. Matoš: »temeljite, produbljene i teatrološki neprijeporne kritike ima u njega ponajmanje«. JBatušić je razložno, s osjećajem za- mjeru, detronizirao neke kritike koji su zauzeli nvesto u povijesti hrvatske teatrologije jedino zbog toga jer su o kazalištu pisali uporno, kraće ili duže vremena ili gotovo čitav život. Takav ie bio i Vladimir Lunaček. S druge ie strane upozorio na neke manie poznate osobe koje su k^o kritici postigli lijepe rezultate. Jedan od takvih jest i Josip Horvat. koji se uvijek potpisivao inicijalima .ih. Zanimljiv je i obrazložen Batušićev sud o J. Benešiću. koji je uz Stjepana Miletića zaciielo najistaknutija ličnost koja ie do sada stajala na čelu U kamenjara Promine. sadržano je mnogo elemenata koji su sastavni dio onih negativnih popratnih pojava svakog društva u preobrazbi. Među tim znakovima kojima značenje odmah prepoznajemo nedostaje ona koheziona sila koia sve to povezuje u jedinstvenu cjelinu onog totaliteta koji obuhvaća bit života jednog društva što se u književnom dielu prelama kroz svijet i sudbinu jednog izdvojenog pojedinca. Osobna povijest i nesretna sudbina ovog hrvatskog Candidea seosko-proletarskog podrijetla, koji je ostao bez baštine, bez zaposlenja, bez žene. ali koji je ipak cijelo vrijeme vjerovao kao i njegov francuski prethodnik da živi u najboljem od svih mogućih svjetova — sadržana je u nekoliko diploma, pohvata. iskaznica, potvrda, te u jednom odlikovanju. Sve to leži pohranjeno u orahovu kovčežiću — jedinom imutku Filipovu. Sav taj tričavi papir nije uzrokom, iako u stanovitoj mjeri jest oosljedicom onog apstraktnog optimizma koji čak ni praksa socijalističkog društva nije uspjela ostvariti. Moralistička angažiranost pripovjedača da kroz život izdvojenog pojedinca oslika društveni totalitet sredstvima moderne umjetnosti pripovijedanja niie uspio u cijelosti, iako ima odjeljaka koji djeluju snagom istinskih argumenata života i literature. Između spomenutih fragmenata društvene spoznaje i ekspresivnog jezika književnog diela nije došlo do one sretne osmoze koju smo nazreli u nekim ranijim pripovijestima ovog pisca koji umije i želi u svom pisanju polaziti od ospervacije konkretnoga. Aralica je problemima i ovom zgodom prišao muški od važno, no ne umjetnički sretno. U borbi protiv jedne životne sheme postade robom jedne književne sheme. Simboli kojima obiliežava apsurdni put svog junaka Filipa već su poznati i u njima romansijer nije uspio transcendi-reti imenentno. tako da jedan naoko izolirani slučaj pretvori u primjer opće vrijednosti koji upozorava na sve one bezbrojne teškoće koje stoje na putu ostvarenja voluntarističke ideje da se Dromiieni sviiet i izmiieni čovjek. _ Tematski, Filip znači osvježenje, znači dodir s jednim pomalo tabuiranim prostorom; kreativno — znači kretanje u prostoru koji je hrvatska književnost već odavno osvojila. Branimir Donat Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Možda je jedini krupniji, nedostatak knjige Batužićevo svođenje hrvatske kazališne kritike na zagrebačku kazališnu kritiku. Pisac je. naime, usput prikazao kazališnu kritiku izvan glavnog grada, zadovoljavajući se nerijetko samo navođenjem imena i prezimena kritika. Ova opaska ne bi bila na mjestu da knjiga nosi naslov »Zagrebačka kazališna kritika«. ' Na kraju knjige dano ie kazalo imena i važnijih pseudonima i šifara, te kazalo . novina i časopisa. Radi preglednosti, pisac je mogao na jednom mjestu dati pregled literature o predmetu koii obrađuje. U taj bi pregled mogle ući i rasprave koje ne spominje: »Hrvatska kazališna kritika i stručna književnost« M. Soljačića. B. Gavelle i S. Batušića (u drugom svesku prve kriiige zbornika Naša domovina). »Vraz o kazališnim oredstavama na hrvatskom jeziku« Ru-dolfa Maixnera (u Hrvatskom kolu za godinu 1951.). »Počeci hrvatske kazališne kritike« Marije Makuc (u Hrvatskom kolu za godinu 1952.) i još poneke. Bez pretjerivanja, moglo bi se reći da je Batušićeva knjiga »Hrvatska kazališna kritika«, uz zbornik »Hrvatsko narodno kazalište« (glavni urednik P. Cindrić. • Zagreb 1969.). osnovno dielo u hrvatskoj teatrološkoj literaturi poslije rata. Vladimir Vuković , _________ HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. OBAVIJEST Obavještavamo sve čitaoce »HRVATSKOG TJEDNIKA«, da slike Stjepana Radića koje je izdalo naše poduzeće u dva različita formata, manji i veći, ne možemo slati pojedinačno već preko ogranaka Matice hrvatske, najbližim knjižarama i Turističkim biroima, ako ovih nema onda najmanja količina za pojedino mjesto mcra biti 10 komada. Ovim putem obavještavamo čitaoce »HRVATSKOG TJEDNIKA« koji se nalaze u inozemstvu da u slijedećim zemljama postoje ogranci Matice hrvatske: Savezna Republika Njemačka, Švicarska, Francuska, Italija i Švedska. Zainteresirani mogu preko ogranaka nabaviti slike Stjepana Radića. _ MALE — 25 cm x 35 cm uz cijenu 4.— dinara za 1 kom. VEĆE 35 cm x 50 cm uz cijenu 8.—r dinara za 1 kom. Izdavač: »ZAGREB« izdavačko i propagandno poduzeće, Zagreb^ Kranjčevićeva 4 a. ■ književnost 12 O OBLJETNICI ROĐENJA JANKA LESKOVARA NEZADOVOLJSTVO KRITIKOM Kako je pisac »Propalih dvora« primio studiju Jakše Čedomila Hrvatski književnik Janko Leskovar (1861—1949) ide među one pisce o kojemu su kritici pisati više nego što je sam napisao. Autor je, naime, dva mršava romana i desetak pripovijedaka, a o njemu je objavljeno devedesetak rasprava i članaka. Opće je mišljenje da je o njemu najzrelije pisao Jakša CEDOM1L, »osnivač moderne hrvatske kritike«, u »Vijencu« godine 1899. Manje je poznato da je Leskovar odgovorio na tu kritiku u pismu Ivanu Kostrenčiću, tadašnjem tajniku Matice hrvatske i dugogodišnjem ravnatelju Sveučilišne knjižnice u Zagrebu. To pismo pronašao sam u Sveučilišnoj knjižnici i ovdje ga po prvi put priopćujem. Ono nije poznata ni Mirku Cerovcu, autoru nadahnute i opširne monografije o piscu »Propalih dvora« (»Rad« Jugoslavenske akademije broj 355, god. 1970.). Cerovac je objalodanio trideset i dva Lesko-varova pisma, ali nije pronašao original najvažnijeg pisma, te je donio krnji koncept koji se razlikuje od originala, a taj glasi: Veleučeni gospodine! Na ovo pismo ponukala me kritika u Viencu — a da ga upravo Vama pišem, razlog je taj, što ste tajnikom društva, koje je objelodanilo dvije moje radnje, a pripravno je da primi i druge. Sigurno, da ste i,Vi pročitaili književnu studiju u Vienou o mojim radnjama. Ne znam, što Vi o njoj mislite, no ja ipak ne mogu da zasutim, kako držim, da kritičar ipak nema u svem pravo. Već sama okolnost, što su mu Sjene poslužile kao neki ključ, da zađe u nutrinju mojih radnja, što je Sjenama počeo i završio svoju studiju dokazuje, da nijesu tako loše. kako bi on htio. Kritičar prelazeći na Sjene veili, da u njima nenrva akcije, razvoja. Priznajem, da ni jesam teoretičar i možda se ne bi mogao uspješno upustiti u prepirku, da li pripovijest mora biti baš onako napisana, kako teorija hoće — ii onako, kako pripovjedač vidi život. Od ove pripovijesti (Sjena) n. p. da u njoj ima jake akcije, snažna razvitka — sigurno bi nastalo nešto posve treće, nego što sam ja u životu opazio i htio prikazati. Ono što kritičar ističe o Marcelu kao mamu, ono je upravo uspjela karakteristika, jer čovjek u rijegovim godinama ne će tako lako promijeniti svojih nazora i života. Što kritičar hoće, da su neke epizode i lica (Koričić, Tavemićevi, barunovi. Helena) suvišni za pripovijest — to se je prenaglio i ja sam uvjeren, pročita li još jedanput pomno svoju kritiku, da će opaziti, da pri koncu on protivno veli: Tu naime kaže o Ljerci. da je krasno uspjela slika: viđamo je, kako se razvija i mijenja u svijetu pri doticaju sa realnošću i ljudima, kako je dobro pogođen dojam Koričićevih riječi proti lijepoj knjizi, i t. d. I sve što ona tada i kasnije ćuti i misli i radi, to je tako obrazloženo.to je tako naravno, da nas nikad ne zabuni, ne začudi. Tu bi sada bilo na mjestu da se kritičar upita: A kako bi to bilo moguće postići, da je sve ono ispustio, što on hoće? Dakle već poradi Ljerke nije se moglo nišrta ispustiti, a da i ne spominjem, da ja sebi ove pripovijesti bez rečenih lica ni zamisliti ne mogu. Ja ih trebam i radi t z. Stimmunga upravo tako kao i opise. Ni na koji način ne mogu pristati uz kritičara, da je glavna mana pripovijesti, što je odviše razvučena. Sto se dalo, ispustio sam (a na štetu možda glavnog lica) pa ne znam bi li se smjela i rečenica još brisati, a da glavno lice ne bude nejasnije. Sto se samog Marceda tiče, njemu je dosta krivo učinjeno. Njega se nazivlje modernim slabićem. Ne znam može li se okrstiti slabošću, kad se netko odriče djevojke za to, jer je ne zavređuje. Mislim tomu treba neke moralne jakosti. Marcel je u mojim očima, istina, moderan, ali ipak idealista. U opće ne znam, kalko to, te moji kritičari ne vide u mojim pripovijetkama idealizma. Ipak bi ga se moglo naći. Zar Ljubić u Katastrofi nije idealista? Zar sama teza u Jesenskim cvijecima nije krajnji idealizam a kritičar ga nazivlje bolešću? Možda za to sama ideja ne mora biti upravo bolesna, ako joj nosilac nije običajan i posve normalan čovjek. Da- se vratim na Sjene. O Heleni kaže kritičar, da je dobro ocrtani tip, no već poznat iz modernih romana. Malo čudna primjedba! I još jedan kritičar spominje da su moja lica iz otmenijeg svijeta šablonska. Gospoda kao da ne vjeruju, da bi jedan pučki učitelj imao prilike promatrati aristokraciju — i u tem mi krivo čine. Ja sam bio u takovoj pridići. Za to Vienčev kritičar, mislim, da ima krivo i ondje što veli o Borkovićevima u Prop. dvor. On bi htio u njih naći nešto kao što Pod starim krovovima, a kad tamo Pod starim krovovima opisano je niže plemstvo, oživljena izumrla generacija. Isto se tako ne mogu s kritičarom složiti, što bi on htio, da su Propali dvori svršili sa str. 142. Kao realistična pripovijest na toj se stranici upravo nije smjela svršiti, jer danas u vrijeme elektriciteta, pare, štampe i t. d. nestaje skoro skrovitosti i s pravom bi se pitao misaoni čovjek: je li moguće da u današnje vrijeme Petrović ne će saznati za Borkovićeve. A što će onda? ... I kritici k noveli Poslije nesreće imam prigovoriti, da gosp. kritičar nije pravedan, kad veli, da joj kompozicija ne valja za to, jer da se umah na početku pripovijeda grijeh Ane Ivanovieke, pa se nakon toga umah nastavlja: »O ponoći istoga dana, gdje smo otpočeli ovo pripovijedati« i t. d. Gosp. kritičar morao bi ovdje biti savjesniji, jer pripovijest otpočinje time, kako žena iščekuje svoga muža, a njen je grijeh samo radi razumijevanja ovdje umetnut. I završujući svoju studiju kritičar mi krivo čini, kad veli da su moje radnje lih psih. studije o sretnoj ili nesretnoj ljubavi. On kao da nije sam dosljedan. Eno u noveli Poslije nesreće ističe dvije tendencije, osim ljubavne i omu, da u moder. čovjeku filozofija današnja može dušu umiriti u nevolji — ali i to mirom pustinje, jer ubija srce i čuivslvo. Žalim, što kritičar u Propalim dvorima nije ništa drugo našao, nego psih. studiju o ljubavi, a ipak je to mogao. U Sjenama pako i sam ističe dvije tendencije — dakle ipak ne stoji posvema njegova tvrdnja. Po mom mnijenju u opće još nije bilo na mjestu pisati o meni studiju, jer po dosadašnjim mojim malobrojnim radnjama još ne da suditi, kako ja život shvaćam. Da ljubav nije u mojim očima jedina, koju treba opisivati, da ja i na nešto drugo mislim, nego li na vječno prekavanje u srcu i glavi pojedinih ljudi, to dajem naslutiti i ondje gdje barun govori Marcelu: »Ljepo je služiti velikim ciljevima čovječanstva, no rijetki su/ina to zvani. Sreća nas običnih ljudi je drukčija: poživjet za svoje bližnje, živjeti među njima, osjećat se jedno s njima... Dolazi vrijeme, kad pusta umovanja ne mogu čovjeka više da udovolje. Treba potražit drugdje umirenja, treba se obratiti k bližnjemu, k aarod'u.« Ove riječi zaista nijesu tek onak-o nabačene, ja sam znao što hoću da kažem, pa mi se gosp. kritičar ne čini dosta tankoćutnim, kad ih — zaključujući svoju studiju — onako na me uspravlja. Ja sam Vam međutim sigurno već i dosadio, pa zahvaljujući se na ustrpljivosti jesam s poštovanjem Leskovar U Krapini, 25. V. 1899. P. Š. TITO BILOPAVLOVIĆ BRODOLOM Draga moja, hej, draga moja, odbaci ruž, odbaci sedef no ogledalce! To'je naš zadnji brodolom, hvataj se za nešto čvrsto! Čuješ li kako huči more? Ovo je korito u srži trulo, usprkos svom poletnom imenu: Libertas. Libertas! Majko božja, moli za nas. Mene drobi smrtni strah još od prošle noći, kada se u uglovima sobe . nacerena skupljala studen. Ne vidjeh smrtnijih usana od tvojih. Odbaci ruž i ogledalce, čuj, pucaj-u rebra brada. Bit će to izuzetno gadan kraj. Ne šminkaj svoje zeleno lice, prizor je ionako smiješan. KAO LJUBAVNA Oblačno je, dragana, konac dama, kišobran ima rupe. klupe su mokre, kinematografi puni intimnih isparenja. Lišeni htijenja udimo u zlobu: u našu sobu prošloga ljeta pala je sveta lavanda. Poklici ribara stizali su izvana. Bez grčeva i bez mana odjednom ukazalo mi se tvoje lice prikladno za vječnost! Pođimo kući, dok nam ne izleti neka giruba riječ. Pođimo kući, ostanimo sveti, budi mi ljuba, zaspimo, nestabilno već! U mojoj aferi s nadzornikom nemam ništa dojaviti. Poslao mi očitovanje, s kojim se nijesam mogao zadovoljiti. "Na ročište (18. o. mj.) nije bilo ni jednog svjedoka. Odredit će se novo. Na kralj. vel. župana nijesam se u toj stvari obratio, premda me mnogi na to savjetuju. . . Šimun Jurišić KAVANA U DESET Zar smo došli sjesti, pokupiti vijesti, popiti kaivu, osloboditi glavu noćnih tnpnji? A teku srpnji, teku kolovozi... Navodno, bozi rade za nas, za naš spas, za dobar glas u svijetu, za svetckrug oko ćelava tjemena, oko sljemena tijela što se poti u masi koja kreće, kreće nekamo u obećani trenutak pun zanosa, prema obzoru gdje se gasi zadnja luč. Mi sjedimo, vježbamo hladnoću obraza, pijemo žuč, samoću žvačemo, blijedimo . Što još čekamo? Krenimo! Počet će slavlje čim se pojavimo i javimo glave u raije lavlje. HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 5. rujna 1971. 18 likovne umjetnosti lackovlć Idu i ne vraćaju se više S1IKE 2IVE«: IVAN LACKOVIC--CROATA Rođen je 1932. u malom blatnjavom selu Batinskoj kraj mutne Drave, gdje se vrbici žute u proljeće, a ljeta sivo lišće plače na vjetru. Tamo gdje hrastovi grane spuštaju do dvorišnih ograda. Tamo gdje pauk prede mrežu na dugoj tankoj niti. Tamo gdje se ravnicom vuku magle i gdje kućice njegova sela u sjeni šute. Kao mali Podravac skupljao je u sebe slike podravskih žutih jeseni, bijele sjajeve zima od kojih se na suncu oči cakle, nemire proljeća, kad je Drava zelena. Sve je to u sebe pohranio, a kad je pošao u velegrad (i on kaže: trbuhom za kruhom), počeo se prisjećati ostavljenih slika zavičaja, i sve ono što je najbolje zapamtio počeo je slikati. Slike rascvjetanih polja, kakvih ni jedan poljodjelac ne poznaje, čudne cvjetove kakvih ni jedan botaničar nije skupio u svoj herbarij. Nadasve voli križante-me, mrtvačko cvijeće. Na njegovim staklima čitave su panorame takvog cvijeća. Ipak je najučestalije Zašto se na vašim slikama ljudima ne vide lica? — Ja ne znam kuda oni idu u ovom svijetu civilizacije. Idu... To je jedna od Lackovićevih preokupacija koja se ne može objasniti. Ljudi su u bespuću, bez puta. Sve je jedan veliki, prostrani put. Njegov pravac ne može se vidjeti, samo o njemu možemo nagađati. U očaj ili mir? Put bez orijentacije, bez pravca. Pravac je samo bijela ploha. Ti ljudi nikad se ne vraćaju. Zašto? Zato im se sigurno i ,ne vide lica. Da se vraćaju, vidjeli bismo ih kako izgledaju. Ovako samo možemo nagađati. Možda bismo ih i prepoznali. Čini mi se da je to njegova mora koja ga neprestano progoni. Ljudi bespućno putuju kao da nekamo hodočaste. Hodočasni gradovi nevidljivi su. Možda su daleko. Možda ih i nema. Sigurno nema. jer hodočasnici uvijek putuju. A ona svjetiljka? Možda je slijepac! Putuju po glatkim bijelim plohama smrznutog snijega. Slike su isto što i djeca nadnice, kosio sam, okapao kukuruz ... Slikati sam počeo vrlo rano. Još kao dijete igrao sam se bojama, risao po zidovima. Igram se i dan-dainas, tako mi se bar čini. Risao sam Madone, anđele, bijele cvjetove, podravske krajolike, mutnu Dravu, volio sam i ptice koje lete u dugim jatima ... Onda sam 1952. godine otišao u vojsku. Kad sam se vratio,-u Kloštru Podravskom sam se priženio. I tu sam, ispod jedne strehe, naslikao jednu veliku Marijanu i anđela. Prolazeći našim sokakom, profesor Anoić iz Pitomače navratio je k mami i pitao tko je to naslikao, a mama je rekla: »To je napravio moj zet.« Onda je on rekao da još nešto napravim i da mu donesem u Pitomaču. Tako me je profesor Ančić doveo prvi put u Zagreb, u Galeriju primitivne umjetnosti, do koje je puit bio vrlo težak... U Zagrebu sam se zaposlio kao poštar, što sam i danas. Kako stvarate sliku? Stvoriti znači ostaviti za sobom potomstvo. Kad se rodi dijete, onda se ono odgaja, pazi se na nj, strepi nad njim, želimo ga postaviti kao čovjeka, da ga možemo poslati u svijet i da ne bude na sramotu. Tako vam je nekako i sa slikama. Ako sam te svoje slike napravio iz sebe, kao što sam i djecu stvorio, onda se ne bojim da 6e ljudi reći: Gledajte, to vam nisu njegova djeca. Lackovićeva djeca — slike zaista su njegova djeca. Imali ste mnogo uspjeha i svjetskih priznanja. Kojemu ste se najviše radovali? Svaka je izložba moja javna radost. Sudjelovao sam na 150 zajedničkih, 15 samostalnih izložbi, gotovo na tri kontinenta. Ipak sam se najviše razveselio svojoj izložbi u dalekom svijetu, u New Yorku, gdje sam imao priliku pročitati ime svoje Batinske. Zamislite, ime blatne podravske Batinske... Radujem se izložbi u Rimu (Rabuzin, Večenaj, Kovačić, Lacković), Ivan Lacković: »Zima«, ulje staklo godišnje- doba na njegovim slikama — zima. Kad pogledate one bijele teške plohe i mrak, tako karakterističan, kako se spušta na duga polja, tada se čovjeku u srcu javlja sjeta za životom. Često se u snijegu nalazi i jedna svjetiljka koja putuje, svijetli u nešto neodređeno. Lica ljudi koja nose svjetiljke ne mogu se vidjeti. Tako se čovjek pojavljuje u jednoj metafizičkoj neobjašnjivosti. On se nalazi samo u jednom ponoru crnine i bjeline, zapravo u jednoj ritmičkoj ponovljivoj pretvorbi u kojoj na kraju ne izvire nikakva »šansa« života. Njegova jutra mrtva su jutra. Zima je zima. Sve u svemu, to je čista laekovićevska lirika. Započeli smo razgovor. . Slikar Marije i anđela Dešavalo se kao u priči... Često je u razgovoru »izgovarao« sliku. Svaki monolog bila je jedna nova nenaslikana slika, ali izgovorena. Slike je izgovarao podravskim dijalektom. I tada mi je bilo potpuno jasno zašto je njegova zima podravska zima, sprovod »Končarski sprovod«, magla podravska magla, stabla... Taj pojavni slijed, taj fenomen — sličan je kajkavskoj dijalektalnoj poeziji. Pričao je: Naša, Lackovića kuća bila je siromašna, imali smo samo tri jutra zemlje. Zarana sam išao u Zime, krizanteme, sprovodi... Zašto, baš pošta — Kao dijete volio sam seoskog poštara. Zamišljao sam ga idelanim. Volio sam hodati kroz sela i nositi poštansku kapu, veliku torbu. Kad me nije nitko vidio, onda sam i risao... Najviše sam risao zimu. Zima je jedino godišnje doba kad čovjek razmišlja samo o životu. Na mojim slikama uvijek su prisutne zime. Zima nema života (»šanse«). Onaj mrak i bjelina, u meni izazivaju sjetu kao da me u srcu nešto boli. Lackovićeve zime spavaju kao neki mrtvaci koji se ne bude. I ptice u njima suludo strmoglavo lete. Tako se zimska jutra na bijelom papiru pretvaraju u neku »bijelu crninu«. Lackovićeve slike kao da i nemaju boje. — Zašto se na vašim slikama pojavljuju takvi motivi? — Ta stabla bez lišća, te bijele krizanteme, ti sprovodi, zime, ljudi — u meni žive. Kad ih prenesem na papir, počnu rasti. (Tako se u tim najozbiljnijim trenucima iz smrti rađa ipak život). Pa opet smrt. Cvijet. Krizantema. Sprovod. Crna ptica. Jato ptica. Čini mi se da u tom slikarskom porođaju či'tav bijeli fond postaje jedan novi grč, crnina u bijeloj boji, čitava jedna anatomija vena i arterija. Volim cvijeće — tužno je Na vašim slikama ima puno cvijeća. Takvih cvjetova još nigdje nisam vidio, ni u školskoj botanici. — Volim cvijeće, ne znam zašto. Krizanteme su mrtvačko cvijeće. Ljudi ne vole to cvijeće, kažu da je to cvijeće mrtvaca. Ja volim to bijelo jesensko cvijeće, bijele glave krizantema, koje se skrivaju u jeseni. Volim prošetati zaraslim stazama između humaka svog seoskog groblja. Volim to cvijeće jer je tužno. A zašto ga tako volim, to Vam ne bih znao reći. Ja bih želio da to sve bude veselo, ali to tako ispadne, ne znam zašto. Zaboravili ste spomenuti sprovode? — Rekao bih da je čitav ljudski život jedan sprovod, od rođenja dio smrti. Sprovodi su sastavni dio našeg života. Oni su uvijek prisutni u nama, idu zajedno s nama, htjeli mi Hi ne htjeli. Kraj naše kuće uvijek su prolazili sprovodi. Uvijek je netko umirao. (Poznat je Lackovićev »Končarski sprovod«, »Matulčov sprovod«). Ivan Lacković: »Pred odlazak«, ulje staklo »izložbi kojoj se divio grad Rim« — tako su pisale talijanske novine. Posebno se radujem susretu s predsjednikom Saragatom i Papom. Neobično mi je drago što je na prošlogodišnjem Krapinskom festivalu (Lacković je za tu priliku nacrtao i prigodni plakat) moja slika »Iz našeg Zagorja vre javla se zorja« poklonjena predsjedniku Titu. Ja nazaj več ne mrem Sve vaše slikarstvo težnja je prema PodravinL Pomišljate li se možda vratiti kući? Ja se uvijek vraćam Podravini, ali Galović je napisao: »Ja nazaj več ne mrem da bi baš i štel, drugi me je život odnesel i zel.« Još sam pričao i sa slikama ... - Noć se razlila Trešnjevkom. Pokoja upaljena svjetiljka odavala je život. Na ulicama više nije bdio ljudi. Grad je spavao. Možda je i sanjao. Grad. Nezapamćena tišina u ušima. Grad bez šetača, bez zaljubljenih. Slikar je ostao zaljubljen u slikarska stakla. Šutnja. Boja se toči. Rađa se novi svijet. Krizantema. Čitava panorama krizantema. Sprovod. Smrznuti snijeg. Zima. Jedno jato ludih crnih ptica samoubilački prema zemlji leti. Razgovarao: Jozo Oanolić HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 3. rujna 1971 likovne umjetnosti 19 DVOSTRUKA ZADAĆA JEDNE IZLOZBE 'NARODNE NOŠNJE U SLIKARSTVU I GRAFICI XIX. STOLJEĆA, POVIJESNI MUZEJ HRVATSKE, ZAGREB, UETO 1971. Vjekoslav Karaš (1821-1858): DJED I UNUK Među popratnim manifestacijama Šeste međunarodna smotre folklora, koja je nedavno održana u Zagrebu, izložba Povijesnog muzeja Hrvatske (Narodne nošnje u slikarstvu i grafici XIX. stoljeća) zaslužuje osobitu Mčnju i priznanje. Na ovoj značajnoj likovnoj priredbi JSUpilena su ulja, akvareli, crteži, grafički listovi i »primijenjeni« radovi naših najpoznatijih slikara seljačkih i pučkih motiva iz prošlog stoljeća, a obrađeni je materijal nezaobilazan: u svakom izučavanju prošlosti našeg folklora i likovnih umjetnosti. Jedan od praktičnih ciljeva ove izložbe bio je poticaj za daljnje izučavanje i čuvanje narodnih nošnji i folklornog blaga . u sadašnjosti, pa ie na taj način ispunjena dvostruka zadaća: prikazani su likovni i umjetnički dokumenti o narodnoj nošnji (hrvatskog i susjednih maroda) i ukazano na njihovu vrijednost u današnjem vremenu. Mada je izložba o kojoj govorimo u svojoj temeljnoj nakani bila »prigodna« i »funkcionalna«, oma je istodobno 'krajnje ozbiljno i studiozno obrađena i 5. rujna ove godine u Kuni na Pelješcu, rodnom mjestu Mate Celestina Medovića, svečano će se otkriti spomen-poprsje tog istaknutog hrvatskog slikara, rad Ivana Meštroviča. Da bi šira javnost bolje upoznala umjetnikov život i djelo, zamolio sam Antu Salacana, župnika u Trpnju, da nam on kao poznavalac Medovića kaže nešto o njemu. A. Salacan: Matija Celestin Medović rođen je 17. XI. 1857. u Kuni na Pelješcu od siromašnih seoskih roditelja. Tu ie proveo najraniju mladost i osnovno školovanje, a onda je pošao u franjevački samostan u Dubrovniku, gdje i« završi* gimnaziju, a kasnije filozofiju i teologiju. Treba odmah naglasiti da je gvardijan, kada je vidio kako i« Mato Medović na zidu samostana naslikao jednu glavu, odmah uočio njegov talent. Kako je i sam imao sklonost za umjetnost, poslao ga ie na daljnje školovanje. Zahvaljujući tom čovjeku Medović je postao velik slikar. 1880. zaređen je za franjevca redovnika i uzima ime Celestin. pa će kasnije svoja djela, čak i onda kad je napustio franjevački red i sekularizirao se, uvijek potpisivati s dvojnim imenom: Mate-Celestin Medović. U jesen te iste godine odlazi na studije slikarstva » Rim. Tu se najprije upisao u privatnu školu nama dobro poznatih umjetnika oca i sina Seitza. koji su oslikali stolnu crkvu u Đakovu. To ie bila »nazarenska škola«, pod utjecajem starih majstora, pa se Medović nastojao što prije osloboditi njihovih utjecaja i razviti svoj talent. Zato ubrzo odlazi u Firencu, a nakon nje u Miinchen, gdje ie našao plodno tlo i razvio svoj crtež do najsuptilnijih izražaja. Između 1886. i 1887. Medović izlaže svoje radove * Zagrebu u Strossmaverovoj galeriji. Bio ie veoma zapažen, pa ga je i sam Strossmaver uzeo kao jednog od suradnika za oslikavanje đakovačke katedrale. Na žalost. Medovićevi planovi nisu bili nikada realizirani i ostali su samo u skicama. I Kršnjavi, ondašnji odjelni predstojnik bogoštovlja i nastave, veoma ie cijenio Medovića i dao mu je velike narudžbe. To su: Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Zvonimirova krunidba ... U to doba dolazi do konfrontaciie između Medovića s iedne strane i Ljube Babica i ostalih zagrebačkih »miinche-novaca« s druge strane. Zbog takve atmosfere Medović već 1902. napušta Zagreb i povlači se u rodnu Kunu. Tu živi osamljen u svom kutiću sagrađenom uz jednu crkvicu. U tom periodu intenzivno radi i Kunu napušta samo onda kada izlaže. Za svoj Bakanal, izložen u Miinchenu. dobitnik Ie srebrne medalje. I tako ie ušao u vrh tadašnjeg evropskog slikarstva. Medović ie bio zapravo više poštovan vani nego u domovini. Nadasve ie bio cijenjen u Budimpešti. Varšavi. Beču. U Beču ie održao svoju trinaestu veliku izložbu. Bečka publika i kritika primile su ga kao iednog od najvećih živućih umjetnika toea doba. Kritika ie bila tako pohvalna da Medović niije ni jedan izložak vratio iz Beča kući. Tada ie Beč bio veliko kulturno središte, i Medović ie upravo.u toi sredini koja ie znala cijeniti umjetnost bio na visoku ^lasu. Slijede izložbe u Zagrebu 1909. i postavljena, a posebice valja spomenuti iscrpan katalog MARIJANE SCHNEIDER, koja je našu noviju povijest umjetnosti i muzeologiju zadužila već nizom vrijednih radova. Narodna nošnja, taj »najslikovitiji dio seljačke materijalne kulture«, često je u povijesti predstavljala jedan od izravnih način očitovanja Î izraza narodne individualnosti, a pored svoje koristonosne funkcije i naglašenih estetskih sastojnica ukazivala je i na društveno stanje i stav, pa i politička uvjerenja onih koji su se njome koristili ili se njome, u znanosti i umjetnosti, pomnije bavili. U narodnim nošnjama osobito dolaze do izražaja likovne vrijednosti (kompozicija i ustrojstvo oblika i materijala, izvedba ukrasnih dijelova itd.), pa su posve razumljive sklonosti i odluke slikara ili grafičara da ih prikazuju u svojim djelima. Mnogi elementi nošnje (i odjeće općenito) nadilaze svoju praktičnu svrhu i poprimaju značenje samostalnih likovnih čimbenika, što također ističe njihovu (posrednu i neposrednu) vezu s plasti-čkim umjetnostima. Izučavanjem likovnih djela s prikazima nošnji (mode i običaja) u naše se vrijeme znanstvena i propagandno-popularizatorska literatura u svijetu bavi dosta intenzivno, o čemu svjedoči i knjiga profesora Antonija Sandrea o nošnjama u umjetnosti (od predpovijesti do renesanse) koja se upravo priprema u Torirw. Često se ističe da se o narodu i narodnom stvaralaštvu osobito razmišljalo u prošiom stoljeću, u razdoblju hrvatskog narodnog preporoda koji je razvio »stručno« bavljenje životom, poviješću i običajima svoga (i drugih) naroda, ali brojni podaci govore da se to zanimanje pojavilo znatno ranije, u prosvjetiteljstvu i vremenu sve jačeg zamaha prirodnih znanosti i istraživanja. Već u 18. stoljeću mnogi se putopisci, etnografi, crtači i nakladnici zanimaju za naše krajeve (bilo je među njima i onih koje je privlačio tek egzotizam i radoznalost pustolova), pa od tada strani i domaći umjetnici počinju pažljivije prikazivati naše pokrajine, običaje i narodne značajke. Folklorna i etnografska građa dolazi u središte umjetničke i istraživačke pažnje, a zanimanje »uljuđene« Europe to je - veće što građa pripada manje poznatim i »pristupačnim« narodima, među kojima su se. igrom različitih okolnosti, nalazili i Hrvati. Srbi, Crnogorci i drugi. O našim narodnim nošnjama i običajima pišu tada i poznatiji strani autori: Cesare Vecell’o, Alberto Fortis i Baltazar Hacquet. Romantizam i romantičarsko rodoljublje prihvaća i nastavlja spomenutu težnju i daje joj neka nova obilježja. Podjednaka se pažnja posvećuje i narodnom jeziku, pjesmama, legendama itd.. a Nodierove i Me-riméeove mistifikacije imale su -širok odjek i utjecaj. U to doba u Hrvatskoj susrećemo pokušaje da se povijesna nošnja vrati u život, te se tako nastoji djelovati na buđenje i razvijanje narodne svijesti. Međutim, to ie vrijeme početaka industrijalizacije koja prekida s tradicionalnim oblicima i materijalima i narodnu nošnju ostavlja samo za iznimne. svečane zgode i zbivanja. Taj proces prati pojava i razvoi »etnografskog« slikarstva koje bilježi nošnje različitih krajeva i središta i slijedi sklonosti naručitelja i publike. Na ovoj je izložbi nizom svoiih dokumentarnih radova zastupljen Théodore Valerio, jedan od poznatijih »etnografskih« umjetnika iz razdoblja romantizma. Među likovnim prikazima narpdne nošnje u slikarstvu i grafici prošlog stoljeća zamijetit ćemo tri osnovne SLIKA KAO PJESMA SMRTI I SUNCA UZ OTKRIVANJE SPOMEN-POPRSJA CELESTINU MEDOVIĆU U KUNI NA PELJEŠCU 1910.. u Opatiji 1914. Zadnji put izlaže u Splitu 1919. god., kada su se svi naši umjetnici našli na okupu da bi dokazali talijanskom okupatoru kako mi nismo barbari, već da imamo svoju autohtonu kulturu. Tada je Medović sve što je posjedovao u svom ateljeu dao za tu izložbu i na njoj bio zastupljen kao najvredniji umjetnik. H. T.: Koje su značajke Medovićeva slikarskog opusa? A. Salacan: Medović je zadržao čistu dušu čovjeka sela a oplemenjenu studijem filozofije. Kada čovjek danas gleda njegove portrete, to nite akademizam, to su portreti duha. To ie zapravo sinteza jedne vrhunske tehnike i suptilne duše. Njegovi su portreti možda najbolja djela što ih je napravio. Teško bi bilo govoriti o Medoviću a ne spomenuti njegov religiozni opus. Tu je Medović najveći. U zagrebačkoj Galeriji nalazi se jedno remek-djelo našeg slikarstva. To je Glava franjevca sa kapuljačom. To nije samo portret. To ie sveti Franjo u liku tog fratra. To je piesma smrti i sunca dana kroz prizmu jednog franjevca. Medović ie ilustrator naše hrvatske povijesti. Povijesne teme obrađene su u djelima: Splitski sabor, Dolazak Hrvata, Zvonimirova krunidba, ali Medović nije velik u ovim djelima, iako su to velike kompozicije, on je velik u malim kompozicijama, nadasve u crtežim mrtve prirode‘i pelješkim pejzažima. H. T.: Dok je Bukovac valoriziran i dano mu je pravo mjesto u povijesti hrvatskog slikarstva, dotle je Medović, na žalost, gotovo nepoznat. Što je po vašem mišljenju uzrok tome? . A. Salacan: To je u prvom redu naš hrvatski jal i omalovažavanje hrvatskih umietnika i zanemarivanje naše kulture općenito. Tako Medović ni do danas nije dobio svoje pravo mjesto u povijesti hrvatske umjetnosti. Ove godine smo imali u Splitu izložbu Medo-vićevih crteža. Naša kritika, osobito splitska, prihvatila ga ie kao otkriće. Do sada ie Medoviću bilo negirano svoistvo velikog crtača, međutim ovdje se kroz trideset izložaka otkrilo kakav, je Medović majstor-crtač. Tom ie prilikom i akademik Fisković dao uvodnu riječ i apostrofirao malo čudan stav zagrebačke kritike i odnos prema Medoviću. skupine djela: u prvoj je težište na dokumentarnom, opisnom i faktografskom zapisivanju objektivnih vizualnih podataka. Ljudski je lik obično prikazan sam ili u paru (muška i ženska figura), bez osobitog : nastojanja na likovnim i estetskim vrijednostima rje»- 1 ženja. U toj je skupini osnovno: pažljiva i vjerna reprodukcija nošnje i svih njenih detalja. S obzirom na to da ie a muzejskom izlaganju kao osnovni zahtjev ne postavlja estetska vrijednost izloška (brojni eu spomenici kulture za koje se ne može reći da posjeduju neku značajniju estetsku i umjetničku vrijednost). u ovom se pregledu posvetila ravnopravna pažnja onim autorima koji nam ostavljaju materijal prvenstveno dokumentarno-povijesnog značenja (Geis-sler, Clarot, Arrigoni. Košić). U druogj su skupini likovi u narodnim nošnjama prikazani na portretima, u anegdotalnim scenama iz povijesti ili suvremenog života i u alegorijskim kompozicijama, dok u posljednjoj nalazimo krajolike s likovima u narodnoj nošnji koii nisu u središtu pažnje, ali (bez obzira na manju važnost svoje pojave) pokazuju osnovne značajke kraja ; koji je naslikan. Marijana Schneider obradila je i djela onih hrvatskih slikara prošlog stoljeća koji prikazuju narodne nošnje kao sastavni dio svojih likovnih kompozicija, samo donekle u namjeri da se prikaže i njihova etnografska vrijednost i podrijetlo. Nošnja im je. vrlo često, izlika za iskazivanje slobodnih i samostalnih likovnih i pikturalnih vještina i mogućnosti. Posebna je dvorana posvećena Vjekoslavu Karasu (»prvom ilirskom slikaru«), a među njegovim djelima nalazimo i čuvenu »Rimljanku s lutnjom«. Karaš je naslikao i nekoliko lijepih portreta i alegorijskih prizora (Djed i unuk) u kojima je prisutan psihološki pristup prikazanim likovima. Točnu reprodukciju oblika i ornamentike odjeće ističe napose »Slunjanka«. Karaš ie. bez dvojbe, najveća umjetnička vrijednost ove izložbe. Tipične hrvatske seoske krajolike oživljene likovima u narodnoj nošnji slikao je Ivan Zasche. Njegov »Veseo časak iz seoskog života« iz 1862. godine predstavlja gotovo »nizozemski« ugođaj, sumračne atmosfere i toplih tonova, a figure su prikazane u živom pokretu, čime je ispunjena jedna od važnijih zadaća genre--aliikarstva. Zaschea privlači tzv. kiparski stdl nošnje, on izbjegava lakoću, šarenilo i slikovitost i naglašava tonsku, svjetlosnu modelaciju (Brinjanke). Poduzeo je više studijskih putovanja po hrvatskim krajevima i zabilježio niz karakterističnih prizora. Pored portreta, reprezentativnih povijesnih kompozicija. krajolika i veduta narodnu je nošnju često slikao i Ferdo Quiquerez, no taj je dio njegova rada razmjerno manje poznat i nedovoljno ocijenjen. Ostavio je nekoliko sugestivnih portretnih studija (Novica Cerović. Crnogorac), a kasnije radi brojne figuralne kompozicije naglašavajući karikaturalnost neobičnih fizionomija. Narodne nošnje prikazivali su kasnije i drugi umjetnici (Čermak. Mašić. Bukovac. Bužan), ali je likovna razina njihovih ostvarenja ponekad polemična. Moderna industrija, masovna proizvodnja i konfekcija učinili su tradicionalnu narodnu nošnju bespredmetnom i potisli je na rub uljudbe, u umjetne i specijalizirane oaze postojanja. Novo doba stvara, međutim. u svom okrilju novi folklor modernog grada i gradskog života koji će. iednog dana. također postati predmetom srodnih istraživanja. Današnja je umjetnost o njemu već progovorila! Zeljko Sabof H. T.: Kako da tek ove godine dolazi do otkrivanja spomenika? A. Salacan: Matija Celestin Medović umro je 26. I. 18&K u sarajevskoj bolnici, a pokopan ie pod čempresima svoje rodne Kune. Trebalo je dugo čekati da otpočne njegova rehabilitacija. Još 1954. obratio sam se fvatnu Meštroviću s molbom da napravi poprsje za spomenik Medoviću. Nije prošlo dugo i Meštrović je napravio kip koji ie preko mene pokolnio Kuni. Ja sam je uspio besplatno dovesti iz New Yorka u Rijeku, a odatle « Zagreb, gdje je na žalost zapelo. Zbog neshvaćanja tadašnjeg rukovodstva nije došlo do postavljanja spo-men-poprsja 1957. god. u povodu 100. obljetnice Medovićeva rođenja. Tek sada. 1971. godine, našlo se sredstava zahvaljujući ljudima iz Dubrovnika i Zagreba. Spomenik je već odliven i postavljen, a 5. rujna ove godine bit će njegovo otkrivanje i svečanost u Kuni. Razgvarao: Davorin Pamfć Celestin Medovfé: MOJA MAJKA HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 5. rujna l*Tt 20 ljetne igre Festivalska perspektiva Splitskog ljeta »Aidu« treba čuvati, ali ne zaboraviti da postoji »Oedipus Rex«, »An-tigona« i »Prometej« Zar Peristil, koji nije samo djelo rimskog graditeljstva nego i trg srednjovjekovnog grada, ne bi mogao primiti I naše povijesno-heroj-ske opere: »Zrinskog« i »Porina«? Kao sudionik i povremeni promatrač ovogodišnjeg Splitskog ljeta iznijet ću nekoliko (ne sasvim novih) ideja, pogodnih možda da pridonesu jasnijem i zrelijem iskazivanju onih mogućnosti koje su posljednjih godina naslućene ili nedostatno ostva-reme. Jer, u ovom trenutku još nije jasno da li je ambicija organizatora tek stvaranje bogatije, atraktivnije ljetne kazališno-glazbene sezone ili postoji volja da se ostvari festivalsko zbivanje protkano . umjetničkom namjerom, određeno kriterijem izbora- Uzimam kao polazište: Split za ljetnih mjeseci može i treba imati kazališno-glazbeni festival, programski jasno usmjeren, ambiciozan, hrvatski po Svom kulturnom određenju, međunarodni po svojoj vrijednosti. Na takvu ambicioznost upućuje više razlŠga: značenje Splita kao gospodarskog i kulturnog središta našeg Jadrana, postojanje izvanrednih prirodnih pozornica, postojanje brojne domaće i međunarodne publike, konačno, postojanje u Hrvatskoj, danas, umjetničkih snaga koje mogu pored dubrovačkog napajati još jedan vrhunski festival. Uzimajući kao odredišni čimbenik pozornice, publiku i raspoložive umjetničke snage, moći ćemo i pobliže predložiti smjerove splitskog festivala. Pođimo od pozornica. Split raspolaže s pet privilegiranih mjesta za glumišna prikazivanja i glazbena izvođenja: Peristil, Dioklecijanove podrume, Carra-rinu poljanu, atrij Franjevačkog samostana i atrij Meštrovićeva kašteleta. Pored klasičnih koncerata solista i manjih ansambla, za koje postoji relativno pogodan okvir u Franjevačkom samostanu — a ti su koncerti ove godine, to treba" napomenuti, bili na zaista vrhunskoj razini — ostaju tri pozornice, no kojima se treba koristiti isključivo u svjetlu njihove estetike funkcionalnosti. Primarna namjena Peristila već je jasna i provjerena: on je idealan okvir za velike opere s povijesno-herojskom tematikom, posebno belkantističke; on je, svojedobno, provjeren kao vrlo pogodan scenski okvir antičke tragedije. Budući da- se u ovom trenutku Eshil ili Sofoklo više ne mogu igrati kako ih je na Peristilu igrao Tanhofer. a pitanje je jesmo li zreli za jedan novi pristup, kao najdohvaitljivija i zapravo nikad prekinuta namjena središnjeg prostora Palače ostaje namjena vezana uiz operna prikazivanja. Takvom namjenom zacijelo treba nastaviti, ali s više mašte i više ozbiljnosti. Kad se pozivam na maštu, mislim u prvom redu na izbor djela: Aidu treba čuvati, ^li ne zaboraviti da postoji Oedipus Rex Stravinskog, Antigona i Prometej Carla Orffa, djela suvremenog senzibiliteta kojih izvođački zahtjevi nisu nesvla-divi. A uostalom, zar Peristil, koji nije samo djelo rimskog graditeljstva već i trg srednjovjekovnog grada, ne bi mogao primiti i naše povijesno-heroj-ske opere: Nikolu Šubića Zrinskog ili Porina? Ma planu konfrontacija povijesnog i suvremenog Peristil pruža izvanredne poticaje: to je uostalom i dokazao ovogodišnji nastup vrlo avangardne američke baletne trupe Alwina Nikolaisa. A kad se ' pozivam na ozbiljnost, onda mislim da je u jednoj festivalskoj perspektivi nezamislivo da vrlo dobru solističku podjelu Aide, zaista i nacionalno i među- narodno reprezentativnu, prati orkestar skupljen zbrda-zdola, da u toj istoj Aidi dio zborista pjeva na hrvatskom jeziku, a dio na nekoj istočnijoj varijanti. Kao komplementarnom pozornicom ovog festivalskog smjera može se, eventualno, koristiti Meštro-vićevim kašteletom. ' Carrarinu poljanu, kao mjesto odigravanja pučkih spektakla, u festival bi trebalo uklapati samo onda kad se javi izuzetno kvalitetna predstava takvog žanra ili kada je to potrebno radi programskog kontrapunkta. Inače, to je vrlo pogodan prostor za odvijanje kazališne posezone ili predsezone, koja s festivalom ne treba imati nikakve uže veze i kojoj je namjena prvenstveno lokalna. Ostaju još podrumi Dioklecijanove palače. U njima se, prema mojim skromnim iskustvima, skriva jedna od najzanimljivijih perspektiva splitskog festivala. Sladnih trgova, lijepih atrija i pročelja ima i drugdje, i ljepših nego u Splitu! Ali podrumi, sa svojom tjeskobnom atmosferom, svojim teškim, rustičnim svodovima što se nađvijaju nad posjetioce. te svojom čudesnom ljepotom — sasvim su jedinstveni. I tvrdim da je, nemoguće naći iđealniji prostor za suvremenu dramaturgiju egzistencijalne tjeskobe od male podrumske dvorane. Dosadašnja iskustva sa Šoljanom i Claudelom, Genetom i Arrabalom, Ionescom i Moravijom u ievo- Trupa Alwina Nikolaisa izvodi na Peristili« balet »šator« đenju Teatra I TD. iz Zagreba i splitske Kripte 70 pokazuju da tekstovi suvremenih autora, često tako različiti po stilu i slogu, ne samo izvanredno pristaju u prostor podruma nego njime i stječu neku dimenziju, neku rezonancu, neko uozbiljenje i ko-načnost koji su neostvarivi u standardnom kazališnom prostoru. Značajno je to upravo stoga što se suvremena dramaturgija često smatra izrazito literarnom, pomalo iskonstruiranom, zatim apstraktnom, najčešće artificijelnom, i teško je bilo pretpostaviti da ona može izdržati kušnju prirodne pozornice, kušnju kamena, kakvu su u Dubrovniku uspijevali izdržati samo najveći, Shakespeare, Držić ili Vojnović. U Splitu, znači, imamo jedinstvenu priliku da dokažemo, ne samo na našem već i na međunarodnom planu, kako suvremena drama nije neobvezna igra misli ili paradoksa iz koje život istječe, sposobna da postoji samo u artificijelnom dekoru malih kazališnih dvorana, već da i ona može ponijeti kušnju i prisutnih s ljeća i istinitosti kamena, samo ako pronađemo mjesto po mjeri njene tjeskobe i oporosti njenog krika- Osnovicu toga smišljeno ustrojenog bloka splitskog festivala i dalje bi trebali tvoriti Teatar ITD. i Kripta 70. s time da prostor bude otvoren svemu onom najzanimljivijem što se na planu istraživanja suvremenog dramskog izraza komornijeg smjera zbiva u čitavom hrvatskom glumištu. Za postavljanje relacija prema vani, za ostvarivanje potrebne kulturne otvorenosti bilo bi dobro da se svake godine u program uključi i netko od posebno zanimljivih ostvarenja iz drugih jugoslavenskih središta ili iz inozemstva. Ovakav ambicioani program može se ostvariti samo sveukupnim angažiranjem hrvatskih kazališnih snaga, redateljskih, glumačkih, zainteresiranih za istraživanje novog kazališnog izraza u okvirima i datostima koje određuju prostori podruma. Treba definitivno razotkriti sva naklapanja o nekom autohtonom splitskom kazališnom stvaralaštvu, jer ona mogu biti samo recidiv autonomaškog mentaliteta ili pak prozirna obrana nesposobnih, koji znaju da u konkurenciji s istinskim vrijednostima homogenog i integriranog hrvatskog glumišta ne mogu opstati. Isto tako treba reći da bi to bilo za sada jedino mjesto gdje bi hrvatsko glumište moglo mjeriti vlastita dostignuća u istraživanju novog kazališnog izraza, sustavno ih razvijati i osmišljavati, jer naše nade u sarajevski Festival mladih scena davno su se otopile. Ove se tvrdnje, jasno, mogu proširiti i na svu perspektivu splitskog festivala, jer je i za optimalno realiziranje onog programa što bi ga mogli nazvati »peristilskim« također potrebno angažiranje najboljih splitskih i hrvatskih umjetničkih snaga. Važno je napomenuti još nešto: festivalske perspektive Splitskog ljeta, i ovako sumarno nabačene, nigdje se ne sukobljuju sa smjerovima festivala u Dubrovniku. A ta je različitost već prostorima određena: kao što Split nema ni Lovrje-nac, ni Knežev atrij, ni Boškovićevu poljanu, tako ni Dubrovnik nema ni Peristil, ni podrume Palače. Polarizacija, do koje bi došlo, bila bi dakle isključivo umjetnička u svojoj biti, a komplementarna u svojim rezultatima. A takva hrvatska ljetno-festi-valska policentričnost (odnosno dvocentričnost) donijela bi mogućnosti osvježenja, mijenjanja okvira, okupljanje po dubljim ili trenutačnim afinitetima. Nije svrha ovog članka da predlaže bilo kakva precizna rješenja organizacijske strukture: to je stvar splitskih kulturnih radnika i umjetničkih snaga, ali se neke pretpostavke nameću same po sebi. Ponajprije, Festival bj trebalo vremenski prepoloviti, znači svesti na 45 dana, čime bi se ostvarila koncentracija kvalitete, jasnoća fizionomije, a splitskom Kazalištu, koje zacijelo još dugo neće imati vlastite kuće, ostavio bi se prostor za bogatu posezonsku ili predsezonsku djelatnost na otvorenim prostorima, prvenstveno na Carrarinoj poljani. Zatim, potrebno je Festival umjetnički osamostaliti, posebno u odnosu na Kazalište. Najuža suradnja s Kazalištem je potrebna, ona je u samoj prirodi stvari, ali treba jasno istaći da u Festival mogu ući tek one predstave Kazališta koje odgovaraju liku festivala i njegovoj nacionalnoj i međunarodnoj ambiciji- Onda dolaze sva pitanja promičbe, reklame, veza s turističkim agencijama, ukratko; svega onoga što jedan pravi festival mora karakterizirati. A ja vjerujem, kada bi se osjetila u Splitu prava festivalska ambicija, i Hrvatska bi reagirala spremnije nego dosad. Uostalom, krute strukture naše hrvatske kulturne birokracije polako iipak pucaju, pa se i na tom planu za splitski festival otvaraju perspektive boljeg uvažavanja. Petar Selem HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. likovne umjetnosti 21 JESMO LI JOS UVIJEK PREOPTEREĆENI VREMENOM U KOJEMU POJEDINAC KRITIČAR MORA DOBITI, UMJESTO ODGOVORA, UDARAC PO GLAVI? JOS JEDNOM: TKO KOGA (I STO) ZASTUPA? Odgovor Predsjedništvu Saveza arhitekata Hrvatske Kao redoviti čitatelj Hrvatskog tjednika pročitao sam i ja informaciju Predsjedništva Saveza arhitekata Hrvatske od 13. Vili. 71. Informacija je, mora se priznati, uistinu sastavljena tečno i jasno,, samo joj se potkrala jedna, naoko neiznatna, ali zapravo fatalna pogreška. * Počela se, naime, navedena informacija baviti mojom ličnošću, tražeći po mojoj prošlosti nekakvu uporišnu točku ne bi li tako uspjela započetu javnu temu prebaciti na sporedni kolosijek. I, treba to izrazito naglasiti, gotovo je u tome i uspjela. Podsjetila me ta informacija na bezbrižno dječačko doba kada smo jedni druge zbunjivali kojekakvim naivnim pričicama, od kojih je jedna, možda, mogla glasiti i ovako: ... Ako je brod dugačak 120 m, širok 12 m. a visok čitavih 8 m, koliko godina ima kapetan broda? Rezultat je uvijek bio — prasak dječjeg smijeha! Bili smo tada mladi i naivni, bili smo dječaci puni mašte, neiskusni i lakoumni, pa nam se sve prašta- lo. Danas je situacija ponešto drukčija. Bavimo se odgovornim poslovima. Razgovaramo o ozbiljnim temama. Postavljamo delikatna pitanja. Očekujemo točne odgovore- Jer tko tako ne radi, izvrgava sam sebe neželjenim posljedicama. Sjećam se ne tako davnih vremena kada su poneke diskusije o potpuno stručnim temama znale završavati neugodnim čeprkanjem po nečijoj mutnoj prošlosti, izvlačenjem fatalnih, do tada nepoznatih i skrivenih činjenica te uspjelim nastojanjem diskreditiranja sudionika rasprave, a da odgovor na započetu misao nikada nije ni bio dan. Kako sam sretan da su ta vremena iza nas! Kako je divno živjeli u razdoblju u kojem sudionici rasprave nemaju prošlosti! Sjajnog li razdoblja u kojemu je sav grijeh — neprisustvovanje dvama ili trima sastancima Upravnog odbora! Kako je ponekad korisno biti lišen prošlosti! Jer, može se realno pretpostaviti: da je imam, možda bi Predsjedništvo, koje se otkada je pamtim nije nikada ni sastalo u punom sastavu.’i poseglo za njome, eventualno ponešto i pronašlo, jav.no diskreditiralo svog nepozvanog kritičara i ostavilo, kao što je bio čest običaj, sva postavljena pitanja i nadalje bez odgovora. ' Uostalom, ne govorim napamet. Gotovo se tako dogodilo i ovaj put! Jasna i precizna pitanja, temeljena na stenogramu Kongresa, sistematizirana po određenom redoslijedu, potkrijepljena imenima autora navedenih citata, potpisana od svog autora — čekaju čas kada će netko pronaći dovoljno hrabrosti i društvene odgovornosti da obavijesti čitaoce o tome jesu li se dogođaji odvijali stvarno takvim ili možda nekim drugim tokom. - Predsjedništvo SAH-e. naime, ne bi smjelo zaboraviti činjenicu da je određeni dio javnosti, ili barem onaj dio koji prati Hrvatski tjednik, pročitao članak »TKO KOGA (I STO) ZASTUPA? i da te čitatelje uopće ne zanima biografija pisca spomenutog članka, već jedino i isključivo razvoj postavljene i započete teme. Predsjedništvo SAH-e moralo bi biti svjesno kako nije riječ o iznenadnom izbijanju nekakvog spora na relaciji Saveza i Duška Rakića, nego da ono postaje, željelo to ili ne, sudionikom u vremenu gdje jedan član tog istog Saveza, apsolutno nezadovoljan držanjem i stavom delegacije SAH-e na Kongresu u Sarajevu, postavlja javno i otvoreno svu problematiku na uvid čitateljima. Normalno je, zar ne. ukoliko me ne varaju moja naobrazba i školovanje, ukoliko me ne vara moj osjet za demokraciju, ukoliko me ne varaju uzori iz povijesti polemika. — da se tada očekuju i precizni odgovori, odgovori koji mogu lako postati odlučujući za daljnje djelovanje Saveza arhitekata Hrvatske. Hi smo još uvijek preopterećeni vrejnenom u kojemu pojedinac kritičar mora dobiti, umjesto odgovora, udarac po glavi? Pišući spomenuti članak nisam ni u jednom času želio ulogu neplodnog diskutanta sa Savezom arhitekata. nego sam svjesno izabrao poziciju otvorenog i beskompromisnog kritičara politike Saveza arhitekata. A imao sam, u što sam sada još više uvjeren, i razloga.. Kakvog li onda čuda' što podnosim ostavku na svoj položaj u Savezu kojega politiku nikako ne prihvaćam? - Kakvog li onda čuda što ne želim biti član rukovodstva s djelovanjem kojega se nikako ne slažem? Kome je, dakle, sada interesantno jesam li svojedobno, kad su nam pozicije bile iste ili slične, sudjelovao u radu toga Saveza? Koga to zanima? Je li to odlučujuće za ovu polemiku? Jer, kada bismo ipak krenuli takvom logikom, došli bismo sigurno do vrlo nezgodnih rezultata; Evo i primjera. U informaciji Predsjedništva čitava se poanta stavlja na moje nesudjelovanje, kao jednog od dele-gažta SAH-e, u radu Kongresa u Sarajevu. I zar Predsjedništvo SAH-e smatra to ozbiljnim odgovorom na sve prigovore koji su svojevremeno postavljeni? Iako članovi Predsjedništva vrlo dobro znaju da sam, kao rukovodilac privredne organizacije, bio spriječen službenim razlozima, ipak — a to je i više nego nevjerojatno — misle da bi valjda prisutnost 28. člana delegacije donijelo drukčiji tok Kongresa. Ili me Predsjedištvo znatno više cijeni nego što stvarno vrijedim ili otvoreno priznaje da ni delegacija od 27 arhitekata nije bila dovoljno spremna i spretna da radu Kongresa dade demokratski i politički zreo ton! Ovo nije samovoljna tvrdnja- Pojedini članovi delegacije intimno i javno priznaju da na Kongresu nisu postignuti očekivani rezultati, da se delegacija SAH-e našla u situaciji najobičnijeg nadglasavanja, da im pojedini amandmani nisu bili usvojeni, da se u dvorani za vrijeme spominjanja imena CK SKH-e čuo zvižduk, da su glasanju (odnosno nadglasavanju pristupili i ljudi bez ikakvih ovlaštenja, itd. ' Pa kada odgovorni rukovodioci SAH-e nisu u takvim situacijama znali odlučno politički .nastupati i djelovati, dosljedno provoditi u život svoja ¡politička i organizacijska uvjerenja, onda im je sada uzaludno svu svoju pozornost koncentrirati isključivo na moju ličnost i iz sve snage dokazivati, kao što se vrlo jasno vidi i osjeća, da u Sarajevu nisu doživjeli apsolutni politički fijasko. Jer ovdje i nije ni o čemu drugome riječ već o mojoj tvrdnji da je rukovodstvo SAH-e, iako u svom većem dijelu progresivno politički orijentirano,, pod utjecajem pojedinaca izabralo pogrešnu metodu čekanja, metodu osluškivanja razvoja događaja kako se ne bi pretjerano eksponiralo i time, kako neki još uvijek misle, eventualno diskreditiralo svojim jasnim političkim stavom, pokapajući šansu da i u budućim društvenim, strukturama zauzme odgovarajuću poziciju koja, kao što sigurno poneki i priželjkuju, i ne mora biti zamišljena na temeljima X. sjednice CK SKH. Kako se inače može šutke trpjeti oživljavanje i podržavanje unitarističkog koncepta Jugoslavije? Zar je za borbu protiv takvog koncepta bila potrebna i moja prisutnost? Ili možda još nečija? Predsjedništvo SAH-e svojom informacijom od 13. VIII. ponešto i samo priznaje. Evo na koji način: Prigovara mi da svojim i stopom u Hrvatskom tjedniku želim postići društveni uspjeh. Znači da i samo Predsjedništvo predosjeća da bi se ovakvim istupom mogao postići uspjeh u javnosti, koja nestrpljivo i žudno očekuje afirmaciju republičkih državnosti, provedbu ustavnih amandmana, ravnopravnost svih ambicija u višenacionalnoj zajednici i definitivnu pobjedu samoupravnog socijalizma. . Ako, dakle, svojom djelatnošću u takvoj društvenoj klimi postignem ma i najmanji društveni uspjeh, budite uvjereni, cijenjeni drugovi iz Predsjedništva SAH-e i ostalih struktura SAH-e (pa i onih za sada »nepostojećih -') da ću se zauvijek osjećati počašćenim. Duško Rakić HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971. 22 matica hrvatska 0 RADU OGRANAKA U stvari, to je tema koja se ne može iscrpiti. Ona se, uostalom, mijenja u vezi s izvršenim poslom, s političkom situacijom, s naraštajima koji pridolaze. Ima, međutim, jedno područje koje je u nas veoma zapušteno: to je područje »masovne kulture«; ne kulture za mase, jer je kultura uvijek jedna i jedinstvena, premda postoji i raste u nebrojnim slojevima — nego onoga što nazivamo »masovnim medijima kulture«. Ali i ovi su različiti i s različitim ulogama, ' a možda onome što ovdje zaokuplja našu pažnju taj naziv j ne pristaje. Jer s radijom, televizijom, kinematografijom i s novinama u nas je manje-više u redu: to su ne samo sredstva obavještavanja nego i kulturnog uzdizanja, i njih je naš razvoj socijalizma dovoljno razvio (premda ih nije uvijek u pravom smjeru usmjerio), osim možda kinofikaciju! I uopće, karakteristično je da je naš socijalistički razvoj od početka, a pogotovo od raskida sa staljinizmom. stimulirao razvoj »visoke kulture«; bilo je to djelovanje »slobodnog prostora« što ga je naša politička avangarda ostvarila; bile su tu i škole, masovno osnivane, i ustanove oživljene ili iznova ustanovljene, i danas ta naša nacionalna kultura postoji na razini i u opsegu kao nikada ranije u Hrvatskoj. Bez sumnje, bilo je to djelo kulturnih i prosvjetnih radnika samih, sazdano i akumulirano u toku nebrojenih »malih« akcija; ali samoupravni je socijalizam u korijenu tog kretanja i to je njegovo povijesno značenje u ovom sloju naše suvremene povijesti. — A Matica hrvatska? Ona je bila u jezgri tog kretanja s tisućama svojih »članova radnika«, s desecima časopisa i s nekoliko izdavačkih poduzeća ili pothvata širom zemlje. I št» treba reći s tim u vezi? Treba reći da ja Matica hrvatska time kompenzirala neke propuste i ispunila zaboravljene zadatke, i to u velikim razmjerima; upravo one na koje naš socijalizam (silom prilika ponešto ekonomistički orijentiran) nije stigao ni da pomišlja; no točnije je reći: naše su socijalističke snage, upravo zbog ovog osjećanja slobode, preko Matice to i provodile, jer i te snage i čitavo ovo samoupravno kretanje može se promatrati i tumačiti jedino kao cjelina koja se razvija prema višim stupnjevima. Te su snage bile prisutne u Matici hrvatskoj, i bolje je stvari tako tumačiti, jer pojam »utjecaj« jest pojam koji nije toliko prikladan za kulturne ustanove i podsjeća nas na neugodnu praksu manipuliranja; one su u njoj i danas prisutne, ali ne da ruko-vode, nego da su-dieluju. Utjecaj je, naime, nametanje svoje svijesti a ograničavanje »one na licu mjesta«, tj. u kulturnim ustanovama, a to danas nije ni moguće ni potrebno; i kad tog sudjelovanja u punoj mjeri ne bi bilo, kako bismo mogli objasniti ovaj rad ovako predan i širok, ove časopise ovako angažirane i progresivne? Značilo bi da je za taj rad i procvat netko drugi zaslužan. . Sigurno, prisutnost i su-djelovanje kulturnih radnika po regijama i manjim gradovima tako su (potencijalno govoreći) veliki i raznovrsni da njihovo značenje u izgradnji socijalizma dobiva novu dimenziju i daj'e ovome novit kvalitetu: stvaranje kulturnih vrijednosti i orijentaciju prema tim vrijednostima. Mi smo, ovdje na Balkanu, naravno, još daleko od potrošačkog društva, ali smo u dodiru s njim i s njegovim mentalitetom i vrijednostima, a o surogatima (u igri, športu i glazbi) da i ne govorimo. Rad cjeline (zapravo trud u Marcuseovom smislu) obraćen je u golemoj mjeri stvaranju materijalnih vrijednosti, što je razumljivo; i ako to još nije socijalizam, to je Svakako neophodna pretpostavka za nj. Ipak, jedna druga bitna pretpostavka ostala je u međuvremenu zapuštena: ni kulturni radnici ni prosvjetni (a zaboravili smo na golemu potencijalnu snagu školskih zbornica) nisu smogli ni snage ni razumijevanja, za one medije, žarišta zapravo, u kojima se spontano i »društveno« stvara kulturna svijest naroda; to su čitaonice i biblioteke. Znamo ih iz naše prošlosti: one? su bile mjesta sastanaka i pouka, međusobnih izmjena misli i informacija, ali ne onog pasivnog telekomunikacionog primanja, nego diskusionog i stvaralačkog.. Tu se raspravljalo, prihvaćalo i odbijalo, a male su zajednice, mještanske i seoske, živjele oko njih. I knjiga se mogla izabrati i list i časopis. Radio-vijest ili ona s televizije ne može se birati. Može se ne slušati. Bez sumnje, sredstva masovnih komunikacija nov su faktor obavještavanja, goleme snage i širine; ali ona su jednosmjerna i »etatistička«. Njima raspolažu vrhunska središta moći. S njima se ne može raspravljati; prvo, zbog toga što »izražavaju« upravo ta središta moći, najčešće svemoćna, a zatim iz tehničkih razloga: ona su jednosmjerna i jednostrano komunikativna. Mogu. dakle, biti u najtežem smislu sredstva represije, što u svijetu uglavnom i jesu. Mogu biti sredstva i kulturnog dizanja, i političkog naravno, i to velike i brze mobilizatorske djelotvornosti; to, naravno, ovisi o karakteru središta koja se njima služe, ali bez obzira na to, njihova jednosmjernost ne razvija su-djelovanje, nego pasivno promatranje, slušanje ili čitanje. A za kulturni život, za stvaranje aktivnog mentaliteta trebaju nam slobodna žarišta, dobrovoljno i demokratski konstituirana i vođena. Naš etatizam nazvao je to posprdno i s omalovažavanjem: prosvjetiteljstvo, i uzdajući se u auto-nu.u.-<'Svijetu« od 27. 8. 1971. godine, koji su inspirirani od jednog te istog novinara. Spomenuti brojevi »Oslobođenja« i »Svijeta« donose, citiram: ». . . Paradžik, Sli-šković i Granić i njihovi sljedbenici izbacuju otrovne strelice...«, zatim: ». .. Zbog toga nije ni čudo što se ekstremno nastrojeni studenti sve češće povezuju s klerikalcima i drugim neprijateljima inaugurirane politike Saveza komunista Jugoslavije...«, i dalje: da je osobno, Ante Paradžik, upotrebljavam podatke *.. . iz političkog podzemlja . . .«, te da se takvim svojim smišljenim i organiziranim djelovanjem nastoiim direktno suprotstaviti politici SKJ, SK BiH i SKH. Želim ovom prilikom konstatirati samo to. kao čovjek i kao građanin, da su ovakve metode rada u tisku u našoj samoupravnoj praksi meni dosad bile nepoznate, neuobičajene i strane svakom socijalističkom i komunističkom moralu i načinu ophođenja. Ovakve metode nisu metode istinitog informiranja javnosti o našoj društveno--političkoj zbilji. Sva ova kompromitacija našeg dnevnog tiska, potekla od pojedinih društveno-po-litičkih radnika i pojedinih novinara, ne bi bila vrijedna tolike pozornosti naše javnosti da u pozadini ovakvog javnog rada nije smišljeno političko djelovanje, kojemu je cilj da okalja narod ovog kraja Hercegovine, da stvarno naruši bratstvo i jedinstvo, da nepotrebno uznemi-rava građane SFRJ i onemogući nastojanje nas mladih, posebno studenata, u provođenju u djelo programa SKJ, programa đruštveno-političke reforme i nedavno usvojenih amandmana u SFBJ, SR BiH. SR Hrvatskoj. ANTE PARADŽIK Ponukan pisanjem dnevnog tiska npr., »Oslobođenja«, »Večernjih novina«, »Večernjeg lista«, »Vjesnika«, »Borbe« i »Svijeta«, o navodnom »nacionalističkom i šovinističkom istupu grupe studenata koji studiraju na visokoškolskim institucijama u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj«, dužan sam da kao jedan od onih čije se ime spominjalo na stupcima nekih listova obavijestim javnost o pravoj istini o ovom slučaju. Tvrdim da na godišnjoj skupštini Zavičajnog kluba studenata općine Ljubuški nijedan sudionik te skupštine ni jednom riječju nije devalvirao tekovine revolucije, narušavao bratstvo i jedinstvo i da ni jedan diskutant nije izvršio napad na rukovodstvo komune kao ni na politiku CK SK Bosne i Hercegovine i CK SK Hrvatske. Novinar »Oslobođenja« Dragan Bartolović i pojedini društveno-politički radnici Hercegovine davali su lažne, neobjektivne i neodmjerene izjave, rabeći pri tome izraze: nacionalist, šovinist i separatist, tvrdeći da sam ja kao jedan od kolovođa povezan sa kvislinškim organizacijama i reakcionarnim svećenicima, te da sam zajedno s drugima vršio propagandu putujući po općinskim centrima Hercegovine, i organizirajući skupove studenata, svojom politikantskom demagogijom, jadi-kovkama i frazeologijom pokušavao pridobiti studente za svoje ekstremne ideje. Izjava Ivana Nosića, člana Savezne konferencije SSRN, o tom da sam antisocija-list, antikomunist i kontrarevolucionar — posebno me pogodila jer me drug Nosić osobno poznaje. Ovakvim pisanjem i izjavama na moje je ime bačena teška ljaga, te sam prisiljen da preko redovitog suda tražim zadovoljštinu. Kako se u čitavoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini i dalje provodi široka akcija osude »ekstremnih studenata iz Zagreba«, molim sve sudionike takvih skupova da prije nego što odrede osudu traže od organizatora skupa konkretne činjenice, riječi ili djela na osnovu kojih bi mogli osuditi. Upozoravam sve da ni u jednom članku i ni u jednoj izjavi nema ni jednog citata i ni jedne riječi izgovorene na tom skupu koja bi potvrdila gore navedene optužbe. Smatram da je ovo montirana i smišljena politička akcija kojoj je cilj da osudom studenata tog kraja baci ljagu i na čitav taj kraj. MIRO GRANIC HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 3. rujna 1971 karte na stol PITANJA IZVRSNOM VIJEĆU SABORA SR HRVATSKE Opseg požara koji se pojavljuju na hrvatskom dijelu jadranske obale i otočja sigurno dobiva, pa i prerasta, dimenzije elementarnih prirodnih i društvenih katastrofa. Učestalost i intenzitet požara nedvojbeno upućuju na zaključak da nehajnost i slučajnost nisu više u pitanju. Javnost, a osobito hrvatsku, živo zanima da se krivci ove katastrofe što prije otkriju. Ujedno, javnost se pita, zašto se nije sazvala hitna sjednica republičke vlade — kao što se to čini u cijelom svijetu? p. s. Upravo ovih dana bili smo svjedoci nenadanog prekida godišnjeg odmora kanadskog premijera P. E. Trudeaua zbog monetarnih nestabilnosti; isto tako bili smo i svjedoci podnošenja ostavki u japanskoj vladi zbog jednog avionskog sudara. Javnost zanima koji' je član republičke vlade prekinuo godišnji odmor ili podnio ostavku zbog gotovo 40 posto izgorjelih ernogoričnih šuma i ^elikih površina maslinika i vinograda na hrvatskoj obali i otocima? Drugu ANTUNU TKALCU, sekretaru međuopćinske konferencije SK Bjelovar ♦ U nedavnom razgovoru s urednikom »Bjelovarskog lista« govorili ste o političkim G kulturnim) prilikama u Bjelovaru. Iznijeli ste i nekoliko ocjena o radu Maitice hrvatske. Neobrazloženi napadaji na ovu kulturnu ustanovu danas su na dnevnom redu, pa ste se i Vi požurili da im dodate svoj prilog. Među ostalim, Izrekli ste i slijedeću tvrdnju: SVOJE MJESTO U MATICI NALAZE ONI KOJI GA DO SADA NISU NAŠLI U DRUŠTVU. Osjećate li Vi, druže Tkalec, da je to teška uvreda za gotovo tisuću članova Matice hrvatske u Bjelovaru, među kojima djeluje i znatan broj poznatih javnih, kulturnih I društvenih radnika, članova Saveza komunista, Socijalističkog saveza itd. I tko to, po Vašem mišljenju, ima osigurano »mjesto u društvu«, koje članovi Matice hrvatske ne mogu imati? Predsjedniku Općinskog komiteta SK u Vinkovcima * Dopisnik »Borbe« iz Vinkovaca D. Jovanić, u članku »Ekstremisti na seoskim vašarima« — piše o sjednici OK SK u Vinkovcima, dakle, komi- teta kojem predsjedavate, te između ostaloga navodi: »Zaključeno je u buduće nitko ne bi mogao javno nastupati bez prethodnog dogovora s društveno-političkim organizacijama, za što će biti odgovorni komunisti u organizacijama na području gdje nastupaju.« Molimo Vas, druže predsjedniče, da nam odgovorite: je li dopisnik »Borbe« doista autentično izrazio Vaše poimanje građanskih sloboda i funkcije članova Saveza komunista u našem društvu? Auto-cesta Zagreb-Split? Za javnost gotovo u tišini sastali su se nedavno utemeljitelji ceste Beograd — Bar, predstavnici poduzeća i udruženja za ceste, profesori fakulteta, projektantu Izgradnja bi mogla početi već 1973., jer je na sastanku dano »naređenje« za izradu studija i dokumentacije. Ova vijest stigla je u vrijeme kad u Hrvatskoj vlada zbunjenost i razočaranje, jer 27. srpnja nije došlo do najavljenog otvorenja radova na auto-cesti Zagreb — Split. Razlozi za to javnosti nisu poznati. Službenog objašnjenja nema. Zato postavljamo pitanje Konzorciju za izgradnju auto-ceste Zagreb — Split: zašto nisu počeli radovi na izgradnji ceste Zagreb — Split? S kim si -onakav si U rubrici »Oko« pod naslovom »Za mediokritete« u »Vjesniku« smo 27. kolovoza pročitali: »’Hrvatski tjednik’ objavljuje pismo IVANA N. PE-RUNlCA redakciji »Hrvatskog tjednika« u kojem, među ostalim piše: »Čitajući posljednje brojeve vašeg lista imam utisak da isti poprima sve više karakter bivšeg »Hrvatskog književnog lista«. Upravo zbog toga, sve me više obuzima strah, da će isti doživjeti njegovu sudbinu. Meni se čini da vaš list iz broja u broj postaje jedan od najzatrovanijih i najogavnijih listova koji izlazi u našoj SR Hrvatskoj. Već iz prvih redaka ovoga lista uvjerit ćete se da sam duboko razočaran njegovom tematikom i raspoloženjem redakcije da prima i objavljuje pojedine članke, koji imaju izrazito šovinističku boju._ Zar je potrebno da list takve namjene kao to je vaš, prima i objavljuje sastave koji očito imaju namjeru da pojačavaju klerikalne i nacionalističke strasti. Što je u vašem listu potrebno tiskati vapaj okorjelih nacionalista i šovinista za sudbinom spomenika banu Jelačiću? Mislim da je o tom spomeniku narod poslije narodne revolucije rekao svoju završnu riječ jednom zauvijek. ... ističem da se kao Hrvat i intelektualac skoro uvijek zastiđim kad god pročitam »Hrvatski tjednik«. Taj list zapravo i nije ništa drugo već list za čaršijske i nacionalističke ambicije, u kojem razni mediokriteti optužuju sve ono što je časno, miroljubivo i jugoslavensko.« Ponajprije: u br. 19. »Hrvatskog tjednika« među pismima čitatelja, objavili smo i pismo Ivana N. Perunića: ne oklijevamo, naime, objavljivati i radikalno kritičke sudove o sebi — što se ponekoj drugarskoj redakciji ni slučajno ne bi moglo dogoditi. Nadalje: prepisujući iz »Hrvatskog tjednika« negativni sud o »Hrvatskom tjedniku« budnome je »Vjesnikovu« oku »promakao« ovaj ulomak iz pisma Ivana N. Perunića: »Da napomenem još i to, ja bih se veoma obradovao kada bi »Hrvatski tjednik« promijenio svoje ime. Recimo, kada bi se zvao samo »Tjednik«. Mislim da bi svakom našem državljaninu bilo jasno, kada ga uzme u ruke i vidi da je štampan u Zagrebu, da je u neku ruku jugoslavenski i hrvatski. Zapravo jugoslavenski, jer je Zagreb u Jugoslaviji, a hrvatski jer je Zagreb glavni grad SR Hrvatske. Cemu nazivi: »Hrvatski list«, »Hrvatski tjednik«, »Hrvatsko sveučilište«, »Hrvatsko kazalište« itd.« Podsjećamo čitatelje na ovaj ulomak e da bi to bilo sasvim jasno: kome to »Vjesnik« odobrava i, odobravajući, s kime se, u ovome slučaju, poistovjećuje. Iz »PRESS-BIR0«-a Poštovani druže urednice, U broju 17. »Hrvatskog tjednika« od 13. kolovoza 1971. na zadnjoj strani netočno je i veoma grubo interpretirano otkazivanje pretplate na Vaš list od strane Press-biroa Akcionog odbora za upis zajma u Splitu. Stoga Vas molim, ds u cilju točnog obavještavanja javnosti, tiskate kratak odgovor koji Vam dostavljam u prilogu. S poštovanjem ZA PRESS BIRO Vjekoslav Krsnik U vezi s napisom u broju 17. »Hrvatskog tjednika« molim Vas da objavite slijedeće: U akciji upisa zajma za gradnju auto-ceste Split — Zagreb sudjelovao je i Press biro u Splitu, koji je izdavao bilten s informacijama o upisu zajma. Biro se svojevremeno pretplatio na više novina kako bi mogao pratiti u kojoj se mjeri koriste materijali objavljeni u biltenima. Nakon što j« u Splitu i jednom dijelu Dalmacije zajam upisan, a predviđeni iznos i obilno premašen, akcija upisa je prenijeta u druge sredine i inozemstvo. Stoga je i Press biro u Splitu prestao izdavati bilten, a na taj način ugasila se i njegova funkcija. Naravno da je onda otkazana i pretplata na sve listove. Istoga dana upućeni su istovjetni dopis] administracijama slijedećih listova: »Vjesniku«, »Slobodnoj Dalmaciji«, »Večernjem vjesniku«, »Borbi«, »Politici«, »VUS-u«, »Areni«, »Oslobođenju«, »Ekonomskoj politici«, »Narodnom listu«, »Večernjim novostima«, »Ninu«, »Privrednom pregledu«, »Privrednom vjesniku«, »Dubrovačkom vjesniku«, »Večernjim novinama« i »Hrvatskom tjedniku«. Razlog otkazivanja pretplate je.da-kle, veoma prost: Press biro u Splitu više ne postoji, tu sada nema nikoga. Zbog toga nam je veoma žao što je netočna i jedna krajnje gruba interpretacija našla mjesta u Vašem listu. Zamislite do kakve bi apsurdne pomisli mogao doći zionamjernik: da je »Hrvatski tjednik« pisao o cesti Zagreb—Split — koja je toliko značajna i za narod dragocijena da je na srcu svima nama — zbog tamo neke pretplate. ZA PRESS BIRO Vjekoslav Krsnik 1. U dopisu kojim je »Press biro« otkazao pretplatu na Hrvatski tjednik nije bilo ni jedne jedine riječi o razlozima otkaza. Prema tome, nije »krajnje gruba« naša interpretacija otkazivanja, nego način na koji je do njega došlo: bez navođenja razloga. Takav postupak ne može se primiti kao znak dobre volje, pa naša interpretacija nije ni »neistinita«, nego je, s obzirom na okolnosti, neizbježna. 2. Potpuno je nepotrebna briga »Press biroa« za »apsurdne pomisli« naših čitatelja: oni se ne bave takvim — »krajnje grubim« — pokušajima ispravljanja vlasititih grešaka preko podvala drugima; najmanje kad su u pitanju tako značajni pothvati, kao što je cesta Zagreb — Split. Red veličina U SAD se ocjenjuje da je deficit platne bilance SAD u prvom polugodištu ove godine narastao do neslućenih razmjera i dostigao rekord vrijeđan žaljenja. U privredi SAD ostvaren je u 1970. godini prihod 1.000 milijardi dolara. Platni deficit đ_o kraja lipnja 1971. iznosio je 10 milijardi dolara. Naša je privreda u 1970. godini ostvarila ukupan prihod od 35 milijardi SAD $ (računajući po prošlogodišnjem tečaju 1 SAD $ = 12,50 dinara), a robni deficit jugoslavenske privrede u prvih šest mjeseci ove godine dostigao je gotovo milijardu dolara. Iz ovog reda veličina proizlazi da je naš polugodišnji robni deficit gotovo trostruk u odnosu na američki platni deficit — usporede li se prihodi naše i američke privrede u prošloj godini. Zbog američkog platnog deficita trese se svijet. Mi se, međutim, ne uzrujavamo. A i zašto bismo, kad je naš robni deficit relativno trostruk — pa nikome ništa. »Sto misli dr. Vladimir <€ Pod tim naslovom pročitali smo u Politici od 27. kolovoza: »Zamjenik sekretara opštinskog komiteta SK u Đakovu Dragutin Jurić rekao je da su se u diskusijama sa studentima čule primjedbe na đeo izlaganja doktora Vladimira Bakarića u njegovom intervjuu za zagrebačku televiziju, dodavši pri tome da i kod nekih članova komiteta SK Đakovo vlada mišljenje da se drug Bakarić nije đorekao u nekim svojim mislima u pogledu državnosti SR Hrvatske, ali da je u Izvršnom komitetu CK SKH đato obrazloženje da će ove jeseni doktor Vladimir Bakarić izneti dopune svojih misli o tom pitanju — javlja Tanine.« 12 politika i društvo politika i društvo 13 UZU JADRAN ■' ' • v*-.. . Avionski snimak požara na otoku Lastovu, koji je napravio VUS-ov fofo-reporter (velika slika na dvije strane), svjedočanstvo je o pravoj epidemiji plamena koja fje ovog ljeta pretvorila u zgarišta mnoge šu-. > ~ movite predjele naše jadranske obale. Gorio je još otok šćedro, Pe- Iješac, krajevi oko Herceg-Novog, Metkovića, Makarske, Vodica... a ovaj tužni popis ne moži biti cjelovit jer gotovo s dana u dan stižu vijesti o novim zgarištinte. Je li riječ o stihiji, nemaru pojedinaca, ne-snimio alfons šodah sposobnosti da se zaštiti šuma ili o nečijoj zločinačkoj raboti? POŽARNOJ GROZNICI Ing. DRAGUTIN KlS Ugrožen biološki potencijal hrvatske obale ■ Rijekta su područja gdje su historijska 2bivanja i utjecaji ©stavili tako duboke tragove 1 gdje su naj različitaj& zahvati vezani uz život i potrebe čovjeka doveli do takvih degradacij-skih stanja na širokim prostorima kao što je to slučaj & pejzažem jadranskog područja. Deficitarno bogatstvo Analize pejzažnog potencijala, to jest prirodne, biološko-eko-loške ravnoteže tog prostora, obavljene prije nekoliko godina — utvrdile su već tada veoma kritičnu deficitarnost šumskog pokrivača u odnosu na velike prostore golog krša, kamenjara i drugih kategorija opustošenog krajolika. Ostaci nekad širokih kompleksa šuma, reduciranih tokom vjekova na male oaze, jedva su stvarali minimalni preduvjet biološke ravnoteže. Naročito je uočen relativno mali udio borovih šuma i kultura u obalnoj zoni, inače najjače opterećenoj turističkim i drugim iskorištavanjem. Tako npr. u području Makarskog primorja, uključivši i masiv Biokova i dio unutrašnjosti, dominira kategorija šikarfi i kamenjara, a dragocjeni opus zelenih crnogoričnih šuma vezan je na uski pojas uz more, a kako je on stalno prisutan u oku brojnih prolaznika koji se kreću jadranskom cestom, dobiva se krivi dojam o bogatstvu šumskog pokrivača ovog dijela jadranskog prostora. Pojedini otoci, a naročito ŠCEDRO, LOKRUM, KORČULA i LASTOVO, relativno dobrom i potpunijom pošumljenošću predstavljali su u toj škrtoj globalnoj slici degradiranih krajolika našeg Jadrana iinimne vrijednosti. Spaljeno ono što se najteže obnavlja BTa žalost, ova tvrdnja stavljena je u prošlo vrijeme. Jedino LOKRUM preživio katastrofu ovogodišnjih šumskih požai^, Ifojima po broju, veličini učestalosti vjerojatno nema premca * svijetu. Gorjele su šume, makija, masline, vinogradi — uglavnom sav biološki i ekonomski potencijal hrvatskog- dijela Jadrana. Da tragedija bude potpunija, najčešće je gorjel^ upravo ono što se biološki najteže regenerira: borovi. Naime, «paljena bjelogorična šuma ima sposobnost da se prirodnim putem bar djelomično obnovi (jasno da za takvu obnovu treba w ekološki nepovoljnim uvjetima vremena i strpljivosti), jer ima sposobnost vegetativnog razmnožavanja. Borovi odnosno cmogorica te sposobnosti nemaju; prema tome spaljene borove šume više se ne mogu obnavljati prirodnim putem: na tim zgarištima nastaje izravno kamenjar umjesto nekadašnje šume. Opasnosti od erozivnih posljedica, ukoliko se ne pristupi veoma širokim, brzim i relativno skupim zahvatima umjetnog pošumljavanja dovest će do nepopravljivog povećanja ljutog krša, kojim inače ne oskudijevamo. Nema smisla ponavljati lamentacije o načinu kako i čime su požari gašeni, jer je o tome bilo dosta riječi u dnevnom tisku. Možda je jedino važno upozoriti na jedan moment: kad bismo imali nekoliko specijalno konstruiranih aviona za gašenje požara i organiziranu dojavmi službu (protupožarne punktove za opažanje požara), veoma bi se brzo došlo na mjesto požara, tj. kada je on još u početnoj fazi razvoja, a to bi uz efikasno gašenje avionima bilo jedina mogućnost da bude ugažen prije nego što uništi sav ćumski fond koji mu je na putu« PREGLEDNA KARTA ŠUMSKIH POŽARA HRVATSKOG DIJELA JADRANA 1971 g DO KRAJA VIII mjeseca _________________________________ PODACI 0- POŽARIMA RANIJIH GODINA« PROSJEČNO ¡GODIŠNJE! 380 ŠUMSKIH POŽARA • (VEĆINOM NA JADRANU) 1966 ¡1969.: IZGORJELO 3000 ha ŠUME 448 ŠUMSKIH POŽARA SAMO NA JADRANU PODACI 0 ŠUMSKIM POVRŠINAMA U HEKTARIMA« OČUVANE SUME UKUPNO ISTRA SJEV. JADRAN SRED I JUZ JADRAN 53.512 . 50.420 160.898 ■ BJE10G0RICA ¿6.678 33.S64 124.131 CRNOGORICA (uqlávnom BOROVI) &1U &794' 31391 BJE LOGOR ICA i CRNOGORICA , fmiešcvita šuma) 720 11.062 S37S UKUPNO: ŠUMA, DEGRADIRANIH ŠUMA, MAKIJA I ŠIKARA 84.588 «7.394 461581 RIJEKA. Izgubljene neprocjenjive vrijednosti Goleme vrijednosti koje su ove godine nestale u požarima gotovo je nemoguće procijeniti. Tko može npr. izračunati vrijednost jedne jedine masline stare tristo godina ili vrijednost stogodišnje borove šume podignute u teškim ekološkim prilikama? Ovi požari odnijeli su u nepovrat temeljne vrijednosti prirodnih ambijentalnih kvaliteta našeg Mediterana, toliko važnog za očuvanje prirodne sredine čovjekova života, vrijednosti bez kojih će biti teško zamisliti harmoničnu egzistenciju čovjeka u budućnosti. U usporedbi potpuno poremećene prirodne sredine čovjekova života u svijetu s područjima namijenjenim odmoru i rekreaciji (a to je naš Jadran) sačuvani prirodni ambijenti predstavljali bi u sutrašnjici kapitale neprocjenjive vrijednosti, ukoliko bd ostali sačuvani u svojim prirodnim obilježjima. Nacionalna katastrofa Uspoređujući podatke svega onoga što gori, što je gorjelo 4 izgorjelo do sada u ovoj godini s oskudnim zelenim oazama koje su još preostale, prema približnoj procjeni uništeno je oko 40°/* visokog šumskog fonda našeg jadranskog prostora.: BH će nužno izvršiti detaljne i precizne analize vatrom uništenog i preostalog dijela šumskog pokrivača kako bi se dobila točna slika katastrofe. Bez obzira na precizno još neutvrđen odnos svih požara prema sagledivim i nesagledivim posljedicama, slučaj se može okarakterizirati kao nacionalna katastrofa najširih razmjera. Zbog toga je neshvatljiva površnost, mlakost, i nehaj odgovornih faktora u vladi ove zemlje s obzirom na zaštitu temeljnih nacionalnih dobara jednog područja koje je pružalo izvanrednu šansu blagostanja sadašnjim, a još više budućim generacijama »ašega naroda. GORI LI TO HRVATSKA !T0 JE RIMI’ ★ Zgarišta na tisuće hektara neprocjenjive' šume, pljačka podmorskog blaga, uništavanje ribe, bespravna gradnja i uzurpacija obale i druge ne-'volje bilanca su nemara, put-doslovnog upropaštavanja naše obale ‘ oče moj, evo nom cijelo ljeto domaja gori i strah me je, strah me je veliki da ne plane Liberan naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna da mi vatra ne prekrije djedove i nonu Luciju što bi od mene ostalo oče moj ako se plamen popne na naše visoke planine ako ih oganj sažeže što ćemo djeci ostavit koju crnu zemlju povrh mora oče moj, već odavno T od nas su se odmakla nebesa što da učinim, što da učinim Siivno je mrtvo, otišli su ljudi kuće će puste izgorjeti kako da sačuvam groblje trebam li zbrisati imena da nas vatra zaobiđe trebam li im kosti iskopati šta da učinim, što da učinim za njihov pokoj vječiti hoće ti ih očuvati ova zemlja sažgana kad ih prekrije pepeo kad ne bude nigdje nikoga kad se osuši ruka onoga koji je spalio Liberan hoće li ikad itko poznati da smo cvdje jednom mi živjeli Goran Babić U ovom je članku nemoguće dati sustavan prikaz zakonskih propisa s područja zaštite od požara; ukazat ćemo stoga na neke osnovne odredbe u sadašnjem Zakonu o zaštiti od požara. Zakonodavstvo u području zaštite od požara, na žalost, još uvijek nije sređeno. Pod dojmom velikih požara što su posljednjih godina zaredali u našoj Republici potkraj 1968. god. donesen je savezni Zakon o zaštiti od požara, a kasnije je cjelokupna materija s tog područja stavljena u nadležnost republika. Taj naš zakon ima ozbiljnih nedostataka. On je zamišljen na analogiji propisa o zaštiti na radu, pa tako ni neki specifični instituti protupožarne zaštite nisu dostatno razrađeni. No, unatoč svemu nisu provedene u život ni one odredbe kojima se ne bi moglo prigovoriti. Tako na primjer, Zakon u članku 6. utvrđuje: »Općinska skupština organizira zaštitu od požara na području općine, brine se o njenom uspješnom funkcioniranju, poduzima mjere za unapređenje zaštite od požara i brine se o nadzoru nad provođenjem propisanih mjera zaštite od požara od strane organizacija, organa i građana. . . „ Općinska skupština u suradnji s mjesnim zajednicama donos! plan zaštite od požara za područje općine. Tim planom utvrđuju se i uvjeti pod kojima su vatrogasne jedinice dužne sudjelovati u gašenju požara i spasavanju ljudi i imovine ugroženih požarom i drugim elementarnim nepogodama na područjima i objektima 'za osiguranje kojih one nisu osnovane.« — U Zakonu su, nadalje, razrađeni uvjeti i način osnivanja vatrogasnih jedinica i dobrovoljnih vatrogasnih društava, funkcije nadzora u provođenju zaštite od požara i dr. Iz citirane odredbe vidi se da su općine dužne organizirati i provoditi zaštitu od požara na svom području. A općine svoje funkcije ne izvršavaju! Planovi bez smisla U nekim su općinama doneseni planovi za zaštitu od požara. No, ii planovi nemaju nikakvog smisla. Njihovi su sadržaji ili NIKOLA MUSLIN Nesreća u nesreći prepisani iz zakonskih propisa ili su jednostavno izmišljeni, bez sveze sa stvarnošću. Osnovano tvrdiimo da u našoj Republici još nije donesen ni jedan plan zaštite od požara koji bi stvarno bio utemeljen na odredbi Zakona i koji bi odrazio složenu strukturu problema na određenom području. Ne treba se stoga čuditi što nam u plamenu nestaju silna bogatstva, ikoja nećemo i ne možemo ni u idućih stotinu godina naknaditi. Nije potrebno biti stručnjak za protupožarnu zaštitu da bi se shvatila važnost konkretnih i temeljitih planova za zaštitu od požara. Tim planovima moguće je utvrditi požarne opasnosti na stanovitom teritoriju to utvrditi sredstva i oblike za pravodobno otkrivanje požara, osigurati najosnovnija sredstva i raspored ljudi u slučaju izbijanja požara. Da se kod nas tako ne radi, mogli smo vidjeti ovdh dana zahvaljujući televiziji, Žalosno je bilo gledati goloruke ljude kako se izlažu opasnostima vatrene stihije bez ikakvih sredstava i opreme. Ako nemamo dovoljno novčanih sredstava da nabavimo modeme zrakoplove i dr., toliko sredstava bi se moglo pronaći da r -nabavi određen broj motornih pila, da se organizira korištenje sredstvima kojima raspolaže stanovništvo i si. No. sve se to može pod pretpostavkom da općinske skupštine priđu izradi valjanih planova zaštite od požara na svojim područjima. , Propusti republičkih organa Kritika općina i njihova inertnost u organizaciji zaštite od požara ne smije odvratiti našu pozornost od propustš organa i organizacija na razini Republike. Neke male i siromašne općine u primorskoj Hrvatskoj ne mogu bez pomoći republičkih organa uspješno provesti organizaciju zaštjte od požara. Uloga republičkih organa predviđena je u već spomenutom zakonu. Prilikom donošenja Zakona nekim snagama i organima jako je odgovaralo institucionaliziranje Centra za stručno tehničko unapređivanje protupožarne zaštite i izobrazbu vatrogasnih kadrova. Toj ustanovi se daju i određena sredstva, pa bi bilo zanimljivo znati što je ta ustanova dosad učinila da se pomogne pojedinim općinama na ugroženim područjima. Konačno, javnost bi zanimalo i mišljenje republičkih organa o organizaciji obrane od požara, jer bi to republički organi bili dužni prikazati široj javnosti. To je njihova obveza iz funkcija kontrole i nadzora nad provođenjem zaštite od požara, koja je utvrđena Zakonom. Uostalom, i Vatrogasni savez Hrvatske bio bi dužan reći svoju riječ o svim ovim našim nesrećama. On je i osnovan u tu svrhu, pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako ta društvena institucija vrši svoju funkciju. Valja pozdraviti inicijativu Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove da se nabave specijalni zarkoplovi.No. to nas ne smije odvratiti od stalnih akcija i nastojanja da se uspješno organiziramo za obranu naših nenaknadiv.ih vrijednosti. Zaključak Tragediji što traje i prijeti da uništi primorsku Hrvatsku ne može stati na kraj goloruko i nepripremljeno pučanstvo. Zadnji je čas da se svi skupa trgnemo i organizirano suprotstavimo djelovanju stihije. Općine moraju preuzeti na sebe dio zakonskih obveza, pripremiti pučanstvo i izraditi temeljite planove za zaštitu od požara. Republika mora također preuzeti svoj dio posla i odgovornosti za stanje protupožarne zaštite. Stručne ustanove f organizacije moraju pripremiti potrebne elaborate, stručnu i drugu literaturu. Propise valja dosljedno provoditi na cijelom području Republike, a nedostatke u propisima, valja što prije otkloniti. Budući da nisu bez osnove sumnje i u namjerno podmetanje požara, valjalo bi u budućem kaznenom zakoniku pooštriti sankcije za ovu vrstu kriminalnih djela. Svim ovim mjerama suzbio bi se već široko rasprostranjeni osjećaj nemoći i panike kod dijela pučanstva i ostvarili' preduvjeti za uspješnu zaštitu šuma i drugog raslinja, što nam je još preostalo poslije ovih silnih tragedija. ĐAtmCIiA SOBI - U PIAMEHU NESÜ1U ŠUME. MtSIIHICI. VIHOSRADI. ♦ IVO ARAS, ANTE GALIĆ i VLADO ZORIĆ vrtjeli su janje na ražnju u šumici Vrulje, u blizini vojnih objekata, i izazvali su požar. ♦ U auto-kampu hotela »Miran« u Pi-rovcu strani turist neutvrđena identiteta o<- riječima širenje požara bilo gotovo nemoguće spriječiti. — Teško je utvrditi kako se vatra pojavila u toj stoljetnoj potpuno neprohodnoj šumi. Vjerojatno će to ostati vječna tajna. »NŽ FRANKO KRAOlC »nsnpktor z-i ni su između ostalog odlučili nabaviti specijalni vatrogasni gliser iz Švedske, sklopili su dogovor s avionskim posadama za dojavu požara rade na pronalaženju protupožarnih bombi... HRVATSKI TJEDNIK br. 20./ 5. rujna 1971. HRVATSKI TJEDNIK br. 20./3. rujna 1971.