Stjepan Damjanović

Rođen je 2. studenoga 1946. u Strizivojni (Županija osječko-baranjska). Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a četiri viša u susjednom Vrpolju. Nakon gimnazijskoga školovanja u Požegi, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je jugoslavenske jezike i književnosti te ruski jezik i književnost. Godine 1971. izabran je za asistenta prof. Eduarda Hercigonje na Katedri za staroslavenski jezik (danas Katedra za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo). Bio je njezin predstojnik od 1992. do 2008. Magistrirao (1977) i doktorirao (1982) s temama iz jezika srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih tekstova. Od 1982. zaposlen je na zagrebačkome Filozofskome fakultetu kao docent, a od 1986. kao redoviti profesor. Posljednje predavanje studentima održao je 2017., a 2018. izabran je u zvanje professor emeritus  Sveučilišta u Zagrebu. Osim na matičnom, predavao je i na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu.

Bio je predsjednik Komiteta hrvatskih slavista i organizator Prvoga hrvatskog slavističkog kongresa u Puli (1996). Od 1996. do 2010. bio je članom Upravnoga vijeća Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1998. izabran je za člana suradnika, a 2004. za pravoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
     Već dvadesetak godina iznimno je aktivan u radu Matice hrvatske kao njezin autor, urednik i dužnosnik: vršio je dužnosti odbornika (1999-2002., od 2010. do danas), glavnoga tajnika (1999-2002), potpredsjednika (2010-2014) i predsjednika MH (2014-2018). Utemeljio je i uređivao Matičinu biblioteku Inozemni kroatisti, a bio je i dugogodišnjim članom Uredničkog odbora središnje hrvatske književne edicije Stoljeća hrvatske književnosti za koju je 2012. priredio izbor iz djela Stjepana Ivšića.

Iz njegove bogate bibliografije izdvajaju se sljedeći naslovi:
     Tragom jezika hrvatskih glagoljaša (1984), Opširnost bez površnosti (1988., 2. izd. 2006), Jedanaest stoljeća nezaborava (1991), Jazik otačaski (1995), Glasovi i oblici općeslavenskoga književnoga jezika (1993., 2. izd. 1995., 3. izd. 2000. pod naslovom Staroslavenski glasovi i oblici, 4. izd. 2003. i 5. izd. 2005. pod naslovom Staroslavenski jezik), Filološki razgovori (2000), Slovo iskona: staroslavenska/starohrvatska čitanka (2002., 2. izd. 2004., 3. izd. 2012., 4. izd. 2016., 5. izd. 2020), Mali staroslavensko-hrvatski rječnik (s I. Jurčevićem, T. Kuštović, B. Kuzmićem, M. Lukić, M. Žagarom, 2004., 2. izd. 2009), Slavonske teme (2006), Jezik hrvatskih glagoljaša (2008), Po njemu si sve što jesi: antologija pjesništva o hrvatskome jeziku  (suautorstvo s Katicom Čorkalo, 2011), Novi filološki prinosi (2014), Izvori i rukavci  (2016), Matica hrvatska od 1842. do 2017. - kalendar rada i djelovanja (2018), (Raz)govori (2018), Izabrani filološki spisi (2019), Crtice o hrvatskom glagoljaštvu (2020), U potrazi za književnim jezikom (2021). U suradnji sa Zorislavom Lukićem objavio je prigodnu povjesnicu Matice hrvatske namijenjenu inozemnoj publici, izvorno objavljenoj u New Yorku (2018), a potom i u Zagrebu (2021).
     S Josipom Bratulićem napisao je trosveščanu monografiju Hrvatska pisana kultura od VIII. do XXI. stoljeća (2005–2008). Urednik je i jedan od autora kapitalne jezikoslovne edicije Povijest hrvatskoga jezika. Knjiga prva: srednji vijek (2009).  Priredio je petnaest knjiga te objavio devedesetak znanstvenih rasprava i osamdesetak recenzija.