Ivo Pranjković

Rođen je 17. kolovoza 1947. godine u Kotor Varošu (Bosna i Hercegovina), gdje je polazio osnovnu školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a zatim je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1973. završio studij jugoslavenskih jezika i književnosti te komparativne književnosti

God. 1974. zapošljava se na Katedri za hrvatski standardni jezik, najprije kao lektor, zatim kao asistent, docent, izvanredni profesor, a od 1996. kao redoviti profesor. Umirovljen 2017., od 2018. professor emeritus.

Od 1984. do 1986. radio je kao lektor na Sveučilištu u Bochumu (Njemačka). Kao predavač gostovao je na sveučilištima u Oslu, Aarhusu, Leipzigu, Berlinu, Parizu, Beču, Grazu, Klagenfurtu, Trstu, Budimpešti, Szombathelyu, Pečuhu, Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, Cetinju i drugdje.

Objavio je dosada više stotina radova s područja gramatike (osobito sintakse), stilistike, normativistike, općeg jezikoslovlja te povijesti hrvatskoga jezika i jezikoslovlja. Autorske su mu knjige Koordinacija u hrvatskom književnom jeziku (1984), August Musić (1989), Hrvatska skladnja (1993, 2. izd. 2002), Kronika hrvatskoga jezikoslovlja (1993), Adolfo Veber Tkalčević (1993), Turopoljska čitanka (1994), Sintaksa hrvatskoga jezika – Hrvatski jezik 3 (udžbenik za gimnazije, 1995., 2. izd. 1998., 3. izd. 2000), Jezikoslovna sporenja (1997), Lingvistički komentari (1997), Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene (2000), Druga hrvatska skladnja (2001), Jezik i beletristika (2003, 2. izd. 2005), Gramatika hrvatskoga jezika (s Josipom Silićem, 2005, 2. izd. 2007), Filološki vjekopisi (2006), Sučeljavanja (2008), Franjevačko spisateljstvo na hrvatskome jeziku (2008), Ogledi o jezičnoj pravilnosti (2010), Gramatička značenja (2013), Gramatika u riječima i riječi u gramatici (2016) te Gramatičke graničnosti (2021).

Za Matičinu ediciju Stoljeća hrvatske književnosti priredio je djela Frana Kurelca, Bogoslava Šuleka, Vinka Pacela, Adolfa Vebera Tkalčevića (1999), Ljudevita Jonkea (2015), Zlatka Vincea, Vatroslava Kalenića i Vladimira Anića (2018)