Rasprave i članci

Na popularizaciji, proučavanju, prevođenju i upozna­vanju hrvatske čitalačke publike s češkom književnošću nitko među Hrvatima u 20. stoljeću nije učinio više od Ljudevita Jonkea.

Jonke je bio prvi koji je uvjerljivo i argumentirano upozorio na nepravedno zapostavljenu, a vrlo vrijednu i sloje­vitu jezikoslovnu djelatnost predstavnika Zagrebačke filološ­ke škole, posebice onih najvažnijih kakvi su bili Adolfo Veber Tkalčević i Bogoslav Šulek.

Jonke je jedan od najznačajnijih djelatnika na područ­ju onoga što bi se moglo nazvati “primijenjenom standardo­logijom”, a to je na poseban način došlo do izražaja u njegovu dugogodišnjem uređivanju časopisa “Jezik” i u brojnim rubri­kama koje je vodio po novinama i časopisima, posebice u dnev­niku Vjesnik i u tjedniku Telegram. U tim je svojim na­pisima Jonke uvijek vodio računa o tzv. elastičnoj stabilnosti standardnoga jezika, o njegovoj polifunkcionalnosti, a umje­sto vukovskoga načela “piši kako narod govori” inzistirao je na načelu “piši kako pišu dobri pisci”. Osobit pečat toj djelat­nosti daje Jonkeov jednostavan, ali stilski uvjerljiv i do kraja izbrušen način pisanja.

Nemjerljiva je uloga Ljudevita Jonkea kao dugogodiš­njega vrhovnog autoriteta u standardnojezičnim i jezičnopo­litičkim pitanjima u Hrvatskoj sve od pedesetih do početka osamdesetih godina XX. stoljeća. Unatoč čestim i brojnim po­teškoćama kroz koje je prolazio i kompromisima koje je morao činiti njegovo je temeljno polazište u tim i takvim pitanjima od početka do kraja bilo nepokolebljivo čvrsto i jasno: hrvatski je­zik ima svoje i povijesne, i kulturološke, i teritorijalne, i nacionalne posebnosti koje moraju doći do izražaja u standardiza­cijskim procesima i u vođenju jezične politike i koje ne smiju biti žrtvovane nikakvim tzv. višim ciljevima (Ivo Pranjković).