"Petar Šegedin (Žrnovo na Korčuli, 1909 – Zagreb, 1998), hrvatski prozaist. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio kao profesor, zatim neko vrijeme u diplomaciji, a poslije u kulturnim ustanovama i kao profesionalni književnik.
Ugled je stekao već ranim romanima
Djeca božja, Osamljenici i
Crni smiješak, u kojima napušta model tzv. socijalističkog realizma, ograničavajući fabulu i podređujući je analizi stanja ljudske svijesti u kriznim situacijama, s naglašenim ozračjem tjeskobe, osamljenosti i teškoća u međuljudskoj komunikaciji.
Kasniji romani
(Getsemantski vrtovi, Vjetar, Krug što skamenjuje) dalje razvijaju takvu tehniku, približavajući se esejizmu i nekoj vrsti književne filozofije, dok u zbirkama novela
(Mrtvo more, Orfej u maloj bašti, Sveti vrag, Tišina, Licem u lice, Svijetle noći) prevladava gotovo psihoanalitički diskurz prodora u najdublje slojeve motivacija ljudskih postupaka, ponašanja, mišljenja i usvajanja određene ideologije. Zapaženi su mu i eseji i putopisi" (Milivoj Solar,
Književni leksikon, str. 352).
Više o Šegedinovu životu i djelu možete pročitati u
ljetopisu i
bibliografiji djela Petra Šegedina što su ih za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti priredili Cvjetko Milanja i Tihana Nakomčić.