Kontinuirano nagrađivanje tiskanih i rukopisnih djela uvela je Matica hrvatska 60-ih godina 19. stoljeća, kada je Matičina uprava uspostavila normativne okvire preuzimanja i utemeljivanja zaklada za nagrađivanje hrvatskih autora i njihovih književnih i umjetničkih djela te djela iz pojedinih znanstvenih struka. Među takvim nagradama posebice ugledne (i novčano izdašne!) bile su nagrade iz Zaklade za izdavanje pučkih knjigah, Zaklade grofa Ivana Nepomuka Draškovića, Zaklade Dušana Kotura, Zaklade Adolfa Vebera-Tkalčevića, Zaklade Aleksandra pl. Vuščića i dr.
Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata za čijega su trajanja Matičine zaklade propale, uvela je Matica hrvatska nagrade za izvorna književna i znanstvena djela te za prijevode djela iz svjetskih književnosti. Svrha tih nagrada određena je željom da se nagrade i pristojno honoriraju najbolji Matičini autori i djela iz Matičina nakladništva, budući da Matica nije bila u stanju isplaćivati visoke honorare svim autorima i suradnicima čija su djela prihvaćana za tisak. Taj sistem nagrađivanja zadržala je Matica sve do prisilne obustave rada 1972. Obnavljajući rad početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, Matičina uprava nije zaboravila tradiciju nagrađivanja kako vlastitih autora i djela, tako i svih ostalih autora i djela koja su obilježila hrvatsku kulturu unutar jedne kalendarske godine. Materijalne pretpostavke obnove tradicije Matičinih nagrada ostvarene su krajem 1990-ih. Uz gore spomenute nagrade, Matica hrvatska – uglavnom tijekom zasjedanja svoje Glavne skupštine – dodjeljuje još Zlatnu, Srebrnu i Brončanu povelju autorima, pojedincima i ustanovama zaslužnim za razvoj Matičina rada i ugleda.
Klikni za povratak