Elektroničko izdanje knjige Matica hrvatska 1842-1997. objavljene 1997. u Zagrebu prigodom 155. obljetnice utemeljenja Matice hrvatske.
Izdanje je za tisak priredio ondašnji Matičin predsjednik, akademik Josip Bratulić. Knjiga donosi izbor iz programatskih govora i članaka Matičinih predsjednikâ, a izbor je popraćen priređivačevim kratkim predgovorom o povijesti Matice hrvatske.

Sadržaj

• Sto pedeset i pet godina Matice hrvatske
• Janko Drašković prvi predsjednik Matice ilirske, 1842.
• Tadija Smičiklas, 1874.
• Ivan Kukuljević Sakcinski, 1879.
• Ivan Kukuljević Sakcinski, 1880.
• Ivan Kukuljević Sakcinski, 1882.
• Ivan Kukuljević Sakcinski, 1883.
• Tadija Smičiklas, 1895.
• Tadija Smičiklas, 1898.
• Gjuro Arnold, 1903.
• Oton Kučera, 1912.
• Dragutin Domjanić, 1923.
• Filip Lukas, 1938.
• Hrvoje Iveković, 1970.
• Ljudevit Jonke, 1964.
• Vlado Gotovac
• Vlado Gotovac, 1991.
• Josip Bratulić, 1996.
• Impressum

Sto pedeset i pet godina Matice hrvatske

Matica hrvatska u ovoj 1997. godini slavi 155. obljetnicu svoga osnutka i djelovanja na polju nacionalne književnosti, prosvjete i kulture. Od davne 1842. do danas Matica hrvatska poslala je u hrvatski narod neizbrojiv broj knjiga kojima je izgrađivana i podržavana nacionalna svijest, te je njezinim knjigama izgrađen hrvatski građanski stalež, nositelj političke misli u 19. stoljeću. Matica hrvatska nikada nije u svome radu priznavala niti društvene (klasne), niti obrazovne razlike među Hrvatima, pa tako ni upravne ni političke granice koje su dijelile hrvatski narod, nego je knjige, pomoću svojih povjerenika, slala u svaku hrvatsku kuću. Knjiga je uvijek u hrvatskom domu bila najbolji prijatelj i učitelj, a pokazivala je, na najvidljiviji način, i društveni položaj onih koji su knjige posjedovali i voljeli.

U ovoj godini proslavljamo i 150. obljetnicu povijesne odluke hrvatskoga Sabora da službeni i diplomatički jezik u Hrvatskoj bude hrvatski jezik. Prvi javni govor na hrvatskome jeziku, u hrvatskome Saboru, održao je 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski, predsjednik Matice hrvatske od 1874. do svoje smrti 1889; on je ovoj ustanovi dao hrvatsko ime i sadržaj. Obilježavamo i 30. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, koja je zamišljena i sastavljena u Matici hrvatskoj, i od koje je - kao od kulturnoga i političkoga dokumenta-započelo hrvatsko proljeće, koje će navijestiti i zacrtati samostalnu i neovisnu, suverenu Hrvatsku. Zbog toga je djelovanje Matice hrvatske 1972. onemogućeno, njezini su ogranci zabranjeni, članovi proganjani, a vodstvo osuđeno na tamnice, a Matica hrvatska konačno je sudskom odlukom 1980. ukinuta. No, djelovao je njezin Nakladni zavod i objavljivao knjige kojima je podržavana svijest i nada o društvenoj, kulturnoj i političkoj slobodi u samostalnoj Hrvatskoj.

* * *

Matica hrvatska, pod imenom »Matica ilirska«, osnovana je u zrelo doba hrvatskoga narodnoga preporoda (»ilirskog pokreta«), kada se osjećala živa potreba za osnivanjem književno-izdavačkog poduzeća koje bi tiskalo knjige i publikacije neophodne za promicanje preporodnih ideja i književnih tekstova namijenjenih čitanju, recitiranju ili pjevanju na sastancima i druženjima. Društvene i političke prilike poticale su takvu potrebu, osobito kad se preporodna ideja snažno proširila i izvan Zagreba, i kada su se u većim gradovima osnivale čitaonice kao središta društvenoga, književnoga i političkoga života. Zaključak o osnivanju društva za njegovanje narodnog jezika i književnosti donio je već hrvatski Sabor 1836, ali ni odlukom Narodne čitaonice 1839. o osnivanju Matice ilirske kao kulturnoga i znanstvenoga društva ništa se nije promijenilo, jer niti u Beču niti u Pešti nisu htjeli potvrditi pravila društva. Stoga je u sklopu Narodne čitaonice zagrebačke, 10. veljače 1842. osnovana glavnica pod imenom Matica ilirska, a kojoj je zadaća: »Izdavanje starih klasika ilirskih, osobito dubrovačkih, organičkim pravopisom, i inih korisnih knjiga od najnovijih spisatelja«. O tome je u svečanom govoru prvi predsjednik Matice ilirske grof Janko Drašković rekao: »Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati, i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi. Mi imamo mnogo starih i glasovitih djela iz XVI. i XVII. vijeka: Čubranovića, Ranjinu, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Đorđića i mnoge ine koje treba organičkim, tj. glasnoshodnim pravopisom tiskati«.

Prva knjiga koja je pomoću te glavnice tiskom izašla bio je Gundulićev Osman s dopunom Ivana Mažuranića (1844). Slijedi potom Demetrova Teuta, tiskana iste godine u Beču, jer bi je domaća cenzura bila zabranila. Značajan je izdavački pothvat izdavanje časopisa »Kolo«, koje je Matica ilirska preuzela od njegovog četvrtog sveska. »Kolo« je okupljalo sve značajnije književne stvaraoce onodobne Hrvatske.

Kad su pravila Matice ilirske bila napokon odobrena (1847), političke prilike u Monarhiji bile su toliko izmijenjene da se na izdavanje knjiga nije moglo ni misliti. Odumiranjem Čitaonice za vrijeme Bachova apsolutizma Matica ilirska postaje samostalnom, ali je pod općim pritiskom germanizacije teško bilo tiskati hrvatske knjige, osim onih koje su napisane u davnini. Ipak Matica i tada izdaje časopis »Neven«. Nakon pada Bachova apsolutizma živnula je izdavačka djelatnost, a Matica izdaje prvi naš književno-znanstveni časopis »Književnik« (1864-1866), a od 1869. i središnji beletristički časopis hrvatske književnosti 19. stoljeća »Vijenac«.

Kad je osnovana Jugoslavenska akademija (1867) - danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti-povezuje se s njom i Matica ilirska u namjeri da zajednički tiskaju književna i znanstvena djela. S tom suradnjom ni jedna ni druga strana nisu bile zadovoljne, te su se te dvije ustanove, svaka na svoj način, počele brinuti za hrvatsku knjigu. Tek 1874. počinje življe i uspješnije djelovanje Matice hrvatske kad su promijenjena pravila, a pod upravom predsjednika Ivana Kukuljevića Sakcinskoga mijenja se i staro ime, jer je »ono prvo izgubilo svoju ulogu«, odnosno »u novim prilikama ono je izgubilo privlačnu snagu«. Maticu hrvatsku, kao predsjednici, u to znamenito doba vode Ivan Kukuljević Sakcinski (1874-1889) i Tadija Smičiklas (1899-1901), dva najuglednija hrvatska historičara, dok je tajničke i blagajničke poslove samozatajno i na opće zadovoljstvo vodio Ivan Kostrenčić (1875-1900) te tada Matica hrvatska dobiva potpuno izgrađenu fizionomiju, odnosno postaje najveći nakladnik u Hrvatskoj s jasnom zadaćom »širiti korisne knjige, ukoliko ne spadaju u strogu znanstvenu i pučku knjigu«. Njezin je cilj, naime, »unapređivati hrvatsku lijepu knjigu«. Znanstvene knjige izdaje Akademija, a pučke Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronim. Matica hrvatska postaje od toga doba središnjom kulturnom i nakladničkom ustanovom naprednoga hrvatskoga građanstva. Njezina su redovita izdanja, kao i časopis »Vienac« središnje književne edicije u Hrvatskoj; »u njoj je izlazilo gotovo sve što se u Hrvatskoj od vrijednosti produciralo«, odnosno »povijest Matice hrvatske u neku je ruku povijest hrvatske kulture«, kako je zapisao Antun Barac.

Matica objavljuje knjige o povijesti, svjetskoj i domaćoj. Prema najboljim autorima napisana je povijest starog i srednjeg vijeka, a nije zaboravljeno ni novije razdoblje svjetske povijesti. Tadija Smičiklas napisao je za članove Matice i Povijest hrvatsku u dva obimna sveska. Izdaju se knjige o zemljopisu: o svim kontinentima i državama ondašnjeg svijeta. Veoma su važne bile knjige o novovjekim otkrićima, o proizvodnji papira, o izumu tiska, a zatim o elektricitetu i magnetizmu, o rudama, o fizici i kemiji, povijesti književnosti i povijesti umjetnosti. Najveći broj književnih djela naše književnosti 19. stoljeća tiskan je među knjigama Matice hrvatske. To su klasični romani Augusta Šenoe, Josipa Eugena Tomića, Eugena Kumičića, Janka Leskovara, Vjenceslava Novaka i drugih. Matica je objavila temeljne knjige hrvatskoga pjesništva 19. stoljeća: Petra Preradovića, Stanka Vraza, Luke Botića, Franje Markovića, a tiskala je i dvije poznate antologije hrvatskoga pjesništva: Augusta Š enoe i Huga Badalića. Knjigama Matice hrvatske izgrađena je u 19. i početkom 20. stoljeća samosvjesna hrvatska građanska klasa.

Visoki domet znanstvenoga raspravljanja, jasan stil, dobar jezik-odlike su Matičinih izdanja kojima se širila književnost, prosvjeta i znanost u hrvatskom građanskom društvu u 19. i 20. stoljeću. Da knjige dođu do čitatelja brinuli su se od godine 1876. Matičini povjerenici koji su skupljali pretplatu i prodavali knjige. Do kraja stoljeća Matica je imala više od 400 povjerenika i gotovo 10.000 članova pretplatnika.

Proživjevši krizu početkom našega stoljeća u sukobu »starih« i »mladih«, Matica hrvatska je, birajući kompromisna rješenja, ostala i dalje otvorena gotovo svim piscima te tiska glavninu književnih djela u nas, a u njezinim izdanjima surađuju književnici svih orijentacija.

Nakon prvoga svjetskog rata, u novoj državi, Jugoslaviji, Matica hrvatska, kao kulturna ustanova i nakladnička kuća, proživljavala je krizu: novčane glavnice su propale, od države nije dobivala pomoć, hrvatsko je društvo osiromašeno, javljaju se i drugi nakladnici. Ipak, i u to je doba Matica hrvatska tiskala značajna djela hrvatskih pisaca: Krleže i Cesarca, Nazora i Nehajeva, Ujevića i Šopa, Kozarčanina i Budaka, Gorana Kovačića i Tadijanovića, Cesarića i Balotu, Ivanu Brlić Mažuranić i Sidu Košutić. Likovni umjetnici natjecali su se tko će bolje i ljepše opremiti Matičine knjige. Matica nakon 1928. izdaje časopise: »Hrvatsku reviju«, »Omladinu«, »Nastavni vjesnik« te pomaže i drugim hrvatskim časopisima.

U vihoru drugoga svjetskoga rata Matica hrvatska, prvenstveno zbog svojih povijesnih zasluga, postaje središnjom izdavačkom kućom u državi. Tiskaju se domaći i strani pisci; posebna se pažnja posvećuje omladinskoj književnosti, a oprema, unatoč ratu, na visokoj je zanatskoj razini. Matica ni tada nije tiskala ni jednu knjigu kojom bi bila iznevjerena njezina načela pravednosti i slobode, umjetnosti i humaniteta. Matica, pod upravom jednoga od najvećih svojih predsjednika, Filipa Lukasa (1928-1945), spremala se svečano obilježiti stotu obljetnicu djelovanja, ali su ratne nedaće proslavu odgodile, a kasniji događaji omeli svaku pomisao o tome. Ipak, umjesto proslave, izašle su vrijedne knjige.

Nakon drugoga svjetskog rata Matica hrvatska se ponovno našla u vrlo osjetljivim prilikama. Nacionalizirane su njezine zgrade, a izgubila je i poseban položaj među nakladnicima. Unatoč tome ubrzo je opet počeo njezin uspješan rad. Kao kulturna ustanova i nakladnička kuća tiska domaće, hrvatske pisce, svjetske klasike, filozofsku knjižnicu, zbornike o Rijeci, Zadru i Hrvatskom narodnom preporodu, hrestomatije filozofskih tekstova i hrvatske književne kritike, likovne monografije, časopise u Zagrebu i u brojnim pododborima-ograncima izvan Zagreba. Svečano je proslavljena 120. obljetnica Matice hrvatske te je izdana spomen knjiga s povijesnim prikazom Matičina rada, koju je napisao njezin predsjednik Jakša Ravlić. Bibliografiju Matičinih izdanja od 1842. do 1962. sastavio je Marin Somborac. Knjizi je dodan popis svih članova Matice hrvatske, živih i do tada umrlih. Kruna nakladničke djelatnosti Matice hrvatske bilo je pokretanje biblioteke »Pet stoljeća hrvatske književnosti&# 171; (od godine 1962., najprije zajedno sa »Zorom«, a kasnije samostalno), koja je u antologijskom izboru prikazala povijesni i umjetnički put hrvatske pisane riječi od njezinih početaka do naših dana.

U vremenu koje je prethodilo hrvatskom proljeću u Matici hrvatskoj 1967. sastavljena je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, u kojoj se potpisnici zalažu za jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog u državnim i upravnim poslovima, kao i u Ustavu ondašnje Jugoslavije. Zalažu se i za prava jezika narodnosti koje su živjele u Jugoslaviji. Tvrde da je nejasnoća u Ustavu omogućila de se srpski književni jezik, čak i silom a ne samo preporukama, nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate u cijeloj ondašnjoj državi. Tzv. Novosadski pravopis i »Rječnik obiju Matica« koji se upravo spremao, trebao je prema mišljenju centralnih vlasti, posvema podložiti hrvatsku jezičnu tradiciju srpskom jeziku na svim područjima kulturnog, društvenog i književnog života. Odgovor vlasti na Deklaraciju bio je oštar, o njoj se raspravljalo u hrvatskom Saboru, potpisnici su politički bili osuđeni, a oštrica pol itičke kritike posebice se okomila na Maticu hrvatsku i njezino članstvo.

U Matici hrvatskoj sedamdesetih godina djeluje snažna skupina hrvatskih književnika i intelektualaca, nastojeći ovu instituciju učiniti središnjom nacionalnom ustanovom koja ne samo proučava i promatra što se događa hrvatskome narodu, nego hoće i želi utjecati na povijesne procese. Kroz »Hrvatski tjednik« izražene su nove političke koncepcije o uređenju tadašnje Jugoslavije. U Matici hrvatskoj donesena je odluka o skupljanju financijskih sredstava i podizanju zajma, odnosno svojevrstan nacionalni referendum za kapitalne objekte, za tunel kroz Učku i autoput Zagreb-Split. Bilo je to doba hrvatskoga proljeća koje je komunistička vlast brzo pretvorila u zimu, progone i zabrane. Godine 1972. Matica hrvatska je raspuštena, njezina je djelatnost zabranjena, njezini su viđeniji djelatnici u tamnicama: Jozo Ivičević, Šime Đodan, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman, Vlatko Pavletić, Zvonimir Komarica, Marko Veselica, Hrvoje, Šošić, Miljenko Foretić i drugi. Srećom već od 1960. d jeluje Matičin Nakladni zavod, koji je nastavio nakladničku djelatnost ove najstarije hrvatske izdavačke i kulturno-znanstvene kuće i nakon 1972. godine.

U novim prilikama, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, godine 1989. obnovljen je rad Matice hrvatske, oživljen je rad njezinih ogranaka diljem Hrvatske i svugdje gdje žive Hrvati te se na taj način povezuju Metropola, Zagreb, sa svim mjestima gdje postoji želja i volja za kulturnim životom i djelovanjem. Danas Matica hrvatska ima više od 120 ogranaka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama.

* * *

Matica hrvatska objelodanila je golemu količinu knjiga, a njezini predsjednici i urednici edicija brinuli su se o opremi Matičinih knjiga. Kult lijepo opremljene knjige snažno je prisutan od prve Matičine knjige, Osmana Ivana Gundulića. Knjige su se pretplatnicima i članovima slale u opremi koju bi sami odredili: broširane, uvezane, divot izdanja, na slabijem ili boljem papiru. Nakon življe nakladničke djelatnosti, od 1876. nadalje, Matica dio svojih knjiga daje na uvezivanje najboljim obrtnicima-knjigovežama. Knjige se tiskaju u dobro opremljenim tiskarama te ni po čemu ne zaostaju za sličnim izdanjima u Europi, težeći i svojom opremom slijediti najbolje uzore i natjecati se s najvišim dometima. Do kraja 19. stoljeća prevladava zanatska vještina, a početkom stoljeća ona se združuje s jasnom umjetničkom vizijom grafičara i slikara. Prednjače majstori Ljubo Babić i Tomislav Krizman, a 30-tih godina slijede ih Vladimir Kirin, Oton Postružnik, Marijan Šimunić, Mladen Veža, Zvoni mir Supek i drugi. I današnje knjige Matice hrvatske, njezinih ogranaka i njezina Nakladnog zavoda odlikuju se dobrom opremom nad kojom bdiju vrsni umjetnici knjižne opreme i drugi majstori te umjetnosti.

U ediciji »Pet stoljeća hrvatske književnosti«, uz Majstorsku radionicu Krste Hegedušića, sudjelovali su gotovo svi značajniji umjetnici Hrvatske u opremanju te znamenite serije, pokazujući na taj način čvrstu vezu između pisane riječi i suvremene hrvatske likovne umjetnosti.

* * *

Uz brojne knjige u raznovrsnim Matičinim bibliotekama posebna je pažnja posvećena golemom i jedinstvenom nakladničkom projektu, Stoljeća hrvatske književnosti, kojega je glavni urednik akademik Vlatko Pavletić, a izvršni urednici akademici Dubravko Jelčić i Josip Vončina, u kojem će hrvatska pisana riječ, od svojih početaka do danas, u svojoj tropismenoj i trojezičnoj biti, biti prikazana u kritičkoj i znanstvenoj obradbi, u odličnoj knjižnoj opremi Alfreda Pala, koja će svjedočiti o naporima našega doba, kada unatoč općem siromaštvu kao posljedici rata na Hrvatsku, hrvatski kulturni djelatnici daju svoj prinos za bolju i sretniju Hrvatsku, za njenu duhovnu obnovu, koja se postiže kulturom duha i života, s jasnom spoznajom o solidarnosti i zajedništvu cjelokupnoga hrvatskoga društva.

Matica hrvatska proživljavala je sve uspjehe i padove, sve nade i sumnje, sva razočaranja i uzlete koje je proživljavao hrvatski narod u posljednjih sto pedeset i pet godina. Matica hrvatska je tako ugrađena u intelektualnu i moralnu povijest hrvatskoga naroda. Ona je svijest i savjest hrvatskoga naroda.

Josip Bratulić

Janko Drašković prvi predsjednik Matice ilirske, 1842.

Godišta 1842. prigodom osmoga općenitoga Sabora Društva Čitaonice zagrebačke, dana 10. i 11. veljače obdržavanoga, predložio je presvijetli gospodin grof Janko Drašković od Trakošćana (...) kao predsjednik istoga Društva Čitaonice da se jedan fond ili glavnica (...) pod imenom »Matice« ustanovi, kako je to jur na općenito znanje došlo.

Predsjednik grof Janko Drašković otvori 10. veljače redoviti sabor Čitaonice svečanim govorom u kojem reče:

»Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i književstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati, da se domorodno izobrazi. Ovamo najviše spada utištenje vrstnih knjiga za priličnu cijenu. Mi imademo mnogo starih i glasovitih djela iz 16. i 17. vijeka - kad još njemačka literatura u zibci bijaše - ubranovića, Ranjinu, Zlatarića, Gundulića, Palmotića, Gjorgjića i mnoge ine. Ove dakle našim organičkim (glasoshodnim) pravopisom preštampati želja je jednoglasna svih onih, kojim su ove stare klasičke po duhu i ukusnoj krasoti jednako dične knjige poznate. Ovim putem bi ne samo slavu u književnom svijetu postigli nego bi takodjer i našim domaćim spisateljem, koji vrstno kakovo djelo sastave, znatnu pomoć dali«. (...)

Tadija Smičiklas, 1874.

Matica hrvatska ima biti ono, što je upravo »Matica ilirska« bila u svom početku tj. živa akademija; nadajmo se, da će to i biti, al' i sa živim djelokrugom i znatnijim brojem radnika.

Kako bi imala riešiti Matica hrvatska taj dični zadatak? Niti imena ne ostavismo Matici, pokopasmo i zadnji još ostatak imena ilirskoga. Zašto to učinismo?

Priznajemo imenu ilirskomu da je prije trideset godina bilo kao i narodno, još i više, jer je potrgana uda naroda sklapalo u jedno živo tijelo; priznajemo da je s imenom ilirskim poraslo najljepše i najoduševljenije doba hrvatske povijesti; priznajemo da će se i budući naraštaji iza toliko vjekova krvave hrvatske prošlosti najvoljeti odmarati na ono nekoliko godina zanosite ilirske dobe; al' sav je narod to ime pokopao, pa mu ni mi ne mogasmo sada istom novi hram graditi. Ime je hrvatsko jače, ono zove Hrvata pod narodnu zastavu, ono promiče svu svijest narodu, ono se glasno javlja svakim dahom narodnim. Suvišno bi malne bilo duljiti govor o njegovu pravu na staru Maticu ilirsku.

Ivan Kukuljević Sakcinski, 1879.

Glavna skupština »Matice hrvatske«, držana dne 22. svibnja 1879. pod predsjedničtvom družtv. predsjednika presv. gosp. Ivana Kukuljevića.

Ne ima u narodu uznositijih časova nego li su oni kad mu se pravedno kazati može da je duševno napredovao. Da li se to o našem narodu hrvatskom za prošlu godinu kazivati može, nije moja zadaća istraživati, ali da je ovo naše društvo revno oko toga nastojalo da napreduje, mogu s ponosom ustvrditi.

Političke okolnosti nisu istinabog nikada prijale Hrvatom onako kako drugim naprednijim narodom, koji su u sretnijem položaju književnost svoju rasploditi mogli na polju svih struka znanja. Rascjepkanost naših pokrajina, rascjepkanost naroda po vjeri, različnost u pismu, silno uplivanje tuđe kulture na sve, a osobito na višje slojeve naroda, i vječno otimanje ispod tuđega gospodstva, priječiše u nas vazda razvoj narodnoga duha i bujnije procvjetanje narodne književnosti, a priječe i dan danas. Moja namjera nije ovdje razne zaprjeke, koje priječe naš narodni rad, u potankosti razglabati, već jedino upozoriv na nevolje, potaknuti sve one slojeve, koji se u nas književnim radom bave, na što veći i ustrajniji rad, da tim načinom podignemo narod naš, jer po mojem mnijenju na temelju književnosti možemo jedino slobodno i bez zaprjeke graditi osnovu budućnosti i veličine naše. (...)

Uz umne diplomate i vojskovođe zvani su književnici ponajviše da ravnaju sudbom naroda, da na polju duhovne radnje siju sjeme, iz kojega ima roditi plod za sve buduće vjekove. (...)

Uprav zato ima i naša »Matica hrvatska« kao najstarije književno društvo u Hrvata veliku važnost u životu naroda. Jur u prvom početku svoga živovanja, postavivši novi temelj slabašnoj još tada našoj književnosti, pomogla je ona pokrenuti duh naroda spasonosnijim pravcem, te je donjekle podobro raširila krug svoga djelovanja po svekolikom narodu. Uz mlađe svoje posestrime: »Akademiju jugoslavensku«, koja sa svojim radom na strogo učenom polju može se staviti uz bok svakomu sličnomu zavodu inih naroda, te uz »Sv. Jerolimsko društvo«, koje napojeno duhom veleumnog svetog Jeronima širi znanje među puk, može sada »Matica hrvatska« ponovljenimi i pojačanimi materijalnimi i duševnimi silami stostruko više koristiti nego što je mogla u svom početku; jer udarivši srednjim putem uz posestrime svoje, sa plemenitom svrhom da duševno zabavlja i poučava, imade sredstvom narodnog duha veliki upliv na one srednje razrede pučanstva, koji bi inače be z narodne knjige utonuli u more i rijeke, a stranom i u gadne bare tuđe kulture, tuđe književnosti, tuđega duha.(...)

Ivan Kukuljević Sakcinski, 1880.

Glavna skupština »Matice hrvatske«, držana dne 4. travnja 1880. pod predsjedničtvom družtv. predsjednika presv. gosp. Ivana Kukuljevića.

Priznata je istina da čovjek osamljen, bježeći društvo, postaje u njekom smislu samoživ, i kao sebičnjak ograničuje se samo na takav rad, koji njemu kao jedincu prija ili koristi. Takav član čovječjega društva može veoma rijedko izvađati svoja ako i najplemenitija poduzeća, jer mu često uzmanjkaju potrebite tomu sile, dočim društva kao uvijek svježa vrela podavaju i najumnijim pojedincem novu snagu i krjepčinu, a mogu jačati i čitav narod.

Sjedinjujući duševne sile svojih članova mogu društva stvarati kadikad čudesa, ter snažno djelovati na elemente i izvan svoga kruga, šireći svuda kuda uplivom svojim dopiru, nazore svoje, svrhu svoju. Uprav s toga nema u životu kulturnih naroda uznositijih pojava nego što su ona društva koja imadu uzvišenu svrhu širiti po narodu naobraženje i prosvjetu.

Znamo da jur u davnoj starini bijahu poznata kod njekih kulturnih naroda takova društva, ali tekar u naše doba razgraniše se podobna društva prosvjetna, osobito na Zapadu u ogromnoj množini. Nu nikada ne smijemo zaboraviti da ovakova društva mogu uspješno napredovati samo u slobodnih državah, ili kod naroda koji se upravljaju sami. To nas uči ponajbolje pogledom na srodne nam narode slavenske bivša država turska, a Ugarska još danas. A i u nas Hrvata imamo primjer da je u staro doba jedini slobodan Dubrovnik jur u šestnaestom vijeku imao svoje književne družine, dočim je u Dalmaciji pod tuđom mletačkom vladom još početkom osamnaestoga vijeka zabadava trudio se rodoljubivi spljetski vlastelin Ivan Petar Marki da ustroji u Spljetu trajno hrvatsko književno društvo, kojemu bijaše njeko vrijeme i predsjednikom. (...)

»Matica« naša hrvatska, ako se i ne može ponositi, da je duboko vrelo znanosti, odkuda mogu crpiti znanje i umjenje svi slojevi naroda, može ipak njekim pravom ustvrditi da je skromnim i čednim svojim djelovanjem duševno prevalila preko bedema turskih i talijanskih, koji su donekle jednorodnu braću našu u Bosni, Dalmaciji i Istri dijelili od nas, te da je prodrla do najzabitnijih kutićah zemlje naroda hrvatskoga, šireći svuda iskrenu ljubav prama knjizi hrvatskoj.

Sve to mogaše počiniti naše društvo, kako rekoh, silnom snagom sloge i sporazumka, odbivši od sebe svaku sebičnost, strast ili naduto hvalisanje, te se tako u nas i opet obistinilo, koliko valja svakomu društvu: jedna glava, jedno srdce! (...)

Ivan Kukuljević Sakcinski, 1882.

Glavna skupština »Matice hrvatske«, držana dne 30. srpnja 1882. pod predsjedničtvom družtv. predsjednika presv. g. Ivana Kukuljevića Sakcinskoga

Mnogo vjekova, rijedko sretnih, često tužnih uminu otkad narod hrvatski pod tuđim skrbništvom živi. Vječne borbe presijecale mu život. Tuđe spletke, domaće zlobe i prirođeni drijemež i nemar kvarile mu napredak i rad, a podjedno priječile da ne bude svoj na zemljištu svom. Susjedi strani i srodni umješe koristiti se dobroćudnošću hrvatskom. Zemljište hrvatsko posta i osta rascjepkano i razrovano, narod tuđim življem promiješan, tuđim duhom opojen.

Pa ipak je Hrvat među južnimi Slaveni vazda prednjačio umom i knjigom. Slijedeći staze poviješću mu propisane, znao se otimati atletičkim naporom pojedinih borioca svakoj surovoj sili ma otkud ona došla. I koliko puta podleže iznemoglom snagom, toliko puta poskoči iznova ojačan na noge, pripravan na novu borbu za svoj opstanak i za napredak svoj. U toj borbi bijaše mu vazda krepka pomoćnica narodna svijest i narodna knjiga.

Ovim jakim štitom bavi se naša »Matica hrvatska«. Možemo s ponosom kazati da je ona taj svoj štit u posljednje vrijeme visoko digla, puštajući žarke luči i odsjev u najzabitnije strane hrvatskoga zemljišta, dočim čednim i mirnim radom prednjači nehotice svojim posestrimam »Maticam«: srpskoj, dalmatinskoj i slovenskoj. (...)

Bilo bi skrajnje vrijeme da već jednom ozbiljno razmišljamo kako da u slogi sa srodnimi življi stvorimo veći opseg našoj književnosti, te da u literaturi jednog nam jezika ne budu više zaprijekom napredovanja dvoja pismena i neznatna narječja. Trebalo bi da se sjetimo da u narodu bez bogate književnosti i umjetnosti nema ni napretka ni slobode, nema ni potrebna obrta ni trgovine, nema ni razumna gospodarstva. Jer jedina knjiga sa zrelom prosvjetom silna je promicateljica svega narodnog blagostanja i samostalnosti.

Naš narod hrvatski ponosi se da je sve što se proteže na prosvjetu stvorio kod kuće sâm. Svi naši kulturni zavodi nikli su iz naroda, pomoćju naroda sama.

Ali pri tom plemenitom radu nije učestvovao često puta jedan narodni faktor, koji je negda prvo kolo vodio u narodnoj povijesti. Trebalo bi da i taj znameniti faktor naša »Matica« i ostali kulturni zavodi sa svimi mogućimi sredstvi k sebi privuku, jer uprav on je ona olovna teža koja svaki polet naroda u narodnom smislu priječi, i kao otuđeni suncokret vazda se prema tuđemu suncu kreće, nekim prezirnim i sažalnim okom motreći svaki napredak svoje narodne knjige. Ne sjeća se da u klasičko doba u starih Grka prvi glavari naroda u društvu sa učenjaci prosuđivahu proizvode književne, i da u Rimu, Italiji, Njemačkoj itd. vladaoci i visokorođeni Mecene unaprediše ponajbolje bujni procvjet knjige i umjetnosti. Ufajmo se da će i taj znatan faktor otsele revnije prionuti uz narodnu knjigu.

Ivan Kukuljević Sakcinski, 1883.

Glavna skupština »Matice hrvatske«, držana dne 29. srpnja 1883. pod predsjedničtvom družtv. predsjednika presv. g. Ivana Kukuljevića Sakcinskoga

Slučaj htjede da upravo danas, na dan našega sastanka, proteče trideset i osam godina odkad u Zagrebu padoše prvi mučenici u borbi za uzvišenu ideju narodne prosvjete i napretka. Preko groba nevinih onih žrtava, koje bi zaslužile da im glavni grad ili narod na Markovu trgu, na kom padoše, sjajni spomenik podigne, projurilo je vrijeme puno krvavih i duševnih borba koje zaustavljahu narod hrvatski u mnogom željenom napredku. Samo narodna knjiga nadvlada sve neprijateljske i protivničke zaprjeke. Hrvatska naša književnost cvjeta sve to bujnije, književna društva jačaju se i rasplođuju sve širjim poljem narodnu prosvjetu, a uz Akademiju znanosti stoji naša »Matica hrvatska« uvijek budna i poslujuća, te se ne mora stiditi sa svojim radom i uspjehom ni pred hrvatskim narodom ni pred slavenskim svijetom. Kolo podupirajućih rodoljubnih članova postaje joj svakom godinom sve to veće. Jedino želiti bi bilo da se i broj mlađih i starijih rádnika umnoži, i da djelovanje našeg a društva i kod srodnih plemena, u duhu uzajamnosti, više priznanja i potpore nađe. Kad pomislimo kako je životarila »Matica ilirska« prije trideset i osam godina pod upravom velezaslužnoga grofa Janka Draškovića, kojega kosti još uvijek tuđa zemlja krije, i za vrijeme tajnikovanja slavnih pokojnika Babukića i Vraza, pak kad pogledamo na rád sadašnje »Matice hrvatske«, prisiljeni smo priznati da je naše društvo silnim korakom napred pošlo, ako i nije konačno uzvišenu svoju svrhu postiglo.

Nu kad »Matica hrvatska« za vrijeme svega svoga opstanka ne bi i ništa drugo na svjetlo izdala bila, nego jedinu kritičnim umom i hrvatskim duhom napisanu Povijest naroda hrvatskoga, pripadala bi joj hvala od svega naroda. (...) Na što se mi starci kroz sav svoj vijek pripravljasmo, pak se ipak na konačni rad ne odvažismo, u tom nas preteče mlađi jedan član »Matice« i njezina odbora (...), te lakimi svojimi krili preleti preko svih zaprjeka i poteškoća i stvori u svojoj tihoj skromnosti i prirođenoj čednosti umno i trudno djelo, pred kojim svaki pošteni Hrvat svoj šešir skinuti mora. (...) »Matica hrvatska« ponosi se da je predala ljetos narodu uz sedam drugih knjiga i najstariju povijest hrvatsku, napisanu od prof. Tade Smičiklasa (...), pak je uz drugu jur prije izdanu knjigu novije povijesti hrvatske svomu zadanomu obećanju potpunoma zadovoljila. (...)

Tadija Smičiklas, 1895.

Redovita godišnja glavna skupština »Matice hrvatske«, držana dana 23. lipnja god. 1895. pod predsjedanjem gosp. družtvenoga predsjednika profesora Tade Smičiklasa.

(...) Meni dopustite izreći njekoliko misli koje mislim da je nužno jednom izreći, a duže ih vremena na srcu nosim. Naše društvo, hvala Bogu, može kazati već po samom ogromnom broju svojih članova, da sjedi u srcu svega naroda, da svaku sreću »Matice« i svaku nezgodu osjeća i najbolji dio naroda. To nam podaje veliku utjehu, jer vidimo da narod hrvatski postaje društvo svijesno, koje osjeća živu potrebu za jedinstvenim snažnim napretkom, dostojnim imena i časti jednoga napredujućega naroda. Ako jest taj skladni vez izmed »Matice« i naroda, to je zasluga narodne volje, zasluga svega naroda. Ali onda si tek možete pomišljati, koliko se moramo brinuti mi, koji sjedimo u ovom odboru, da ma kojim nespretnim činom ne pokvarimo dobre narodne volje. Ljudi ne slušaju rado prigovora svomu radu, tako je od vjekova, otkad su ljudi ni više ni manje nego ljudi. A mi-odbor »Matice« Š moramo slijediti one dobre kršćanske duše, koje upravo hlepe za prigovorom, da vide još bolje svoje slabosti, da svaku manu odstrane i da nikada na svom spasonosnom putu napredovati ne prestanu. Mi se s potpunom svijesti dobra i poštena čovjeka smijemo metnuti u ovakovu časnu prispodobu, jer ne radimo u ovom društvu za svoje osobne koristi, već žrtvujemo svoju snagu po našem najboljem znanju i uvjerenju samo za narodno dobro.

Prigovaralo se odboru »Matice« s jedne strane opetovano, da se nije poskrbio za udruženje književnika, za njeku književničku zajednicu, da se ljudi sastanu, zbliže i zajednički ojačaju na književni rad. Odbor »Matice« mislio je pri gradnji svoje kuće na takovu udrugu književničku u našoj kući. Prema toj zamisli građena je sjeverna strana. »Matičine« kuće upravo sa malim dvoranama za pravničko društvo, šumarsko društvo, inžinirsko društvo, liječnički zbor, pedagogijski zbor i t. d. Sva bi ova društva svoje časopise snesla u dvoranu »Matice«, koja bi bila i zajednička čitaonica. »Matica« bi za svoje publikacije dobila iz slavenskoga svijeta razne časopise. Tako bi se ovdje moglo naći do stotine književnika, a ne manje od stotine časopisa, osobito slavenskih, na zajedničku porabu. Uz najmanji prinos mogla bi to biti najznamenitija čitaonica u gradu. Nije »Matica« kriva što su se društva redom odmicala i odustaja la dok se još kuća gradila. »Matici« ostaviše samo štetu, što teže iznajmljuje one svoje dvorane za stanove. - »Matica« je i to uvidjela, da bi imalo biti posebno samostalno društvo književnika s ovom lijepom svrhom ujedinjenja. Ona je u slavu svoje pedesetgodišnjice s dozvolom glavne skupštine započela osnutak glavnice od deset tisuća forinti za nemoćne književnike i njihovu siročad, a do danas je ta glavnica porasla na pet hiljada forinti. Nijedno drugo naše narodno društvo nije do sada ni prstom maknulo, da ova lijepa misao što prije dobije životnu snagu. Imade zadataka za koje bi se imao zanimati cijeli narod kao jedno »društvo«. Izmed tih zadataka jest i ovaj, da si narod osigura bolju budućnost svoje narodne knjige, pa da se brine za književnike, koji bi kojom nezgodom pali u nevolju. Jedan vrijedni stari naš sugrađanin, ganut onim zaključkom »Matičina« odbora i skupštine, položi u onaj čas sa suzama u očima na stol pred nas ovdje ped eset forinti sa riječima: »Da je njekada bila takva zaklada, ne bi bili toliki vrijedni književnici stradali, pa bi danas bolje bilo.« A tko ga je slijedio?

Prigovaralo nam se, da preveć preštampavamo. Koji su to prigovarali, ili ne znaju ili zaboravljaju prilike naše knjige. Zar nije pravo bilo preštampati izabrane pjesme: Stanka Vraza, Petra Preradovića, Jovana Sundečića, Augusta Šenoe, Franje Markovića, Jovana Hranilovića, a sada i Augusta Harambašića? A tko bi ih bio ovako raširio po svemu narodu? Zar bi narod poznavao znamenitost Augusta Šenoe, da nije »Matica« izdala njegova Sabrana djela? A koji je Hrvat ispod četrdeset godina poznavao do sada djela Mirka Bogovića? A što su dvije ili tri radnje i novije iz časopisa preštampane i dopunjene i prerađene, zar je to grijeh? Pitajte onda Ruse, Franceze i Engleze, zašto toliko griješe, zašto svoje romane najznatnije najprije daju u časopise, da ih poslije štampaju u knjige za sebe? A koga je pisca vrijedno djelo prošlo do bestraga, ako ga je ponudio »Matici«, a ona ga ne bi bila primila? Tkogod se trudi i radi u narodnom životu, on mora uvidjeti i snagu svoga n aroda, on će prema tomu suditi i književne poslove i svaku radnju narodnu. Tko ne radi, ne ima ni o radnji pravoga suda, pak ne ima niti pravo osudu izreći. (...)

Visoka zemaljska vlada dala nam je i ove godine znatnu potporu, pa mi je ugodna dužnost u ime odbora i društva, da joj najtoplije zahvalim. Hvala budi književnicima, koji su svojim radom uresili ovu godinu našega života; hvala budi hrvatskim novinama, koje su naš prosvjetni rad svojski podupirale, hvala budi svima, koji su se našega društva i ove godine sjećali. Napokon hvala i našim povjerenicima. Da im ne samo sada, već cijele godine zahvaljujem, još ne bih dosta učinio. Oni će i naći bolju hvalu u svojoj savjesti i pred Bogom. (...)

Tadija Smičiklas, 1898.

Redovita glavna skupština »Matice hrvatske« održana dana 22. lipnja 1898. pod predsjedanjem gosp. družtvenoga predsjednika prof. Tade Smičiklasa

Slavna skupštino! Gospodo članovi! Bit će gdjekojih prigovora našim knjigama uvijek doklegod se budu čitale. Zlo bi bilo da tako ne bude, jer onda mi ni ne bismo imali čitajućeg obćinstva. Ljudi bi bili članovi da ispune neku tobožnju patriotičku dužnost. To bi bio patriotizam od pristojnosti društvene, patriotizam bez svijesti. Mi bismo gradili kuću na pijesku; naš trud bio bi uzaludan. Književnici koji donose svoje radnje narodu u našem društvu hoće da budu čitani, zato donose svoje plodove pred sud svega naroda, žele da im sude savjesni ljudi, žele da stvaraju, šire i množe lijepu, jaku narodnu svijest. (...)

Naša beletristika našla je u »Matici« prvo jako uporište. Morat će se jednom priznati da je preporod »Matice« donio novu epoku za našu beletristiku. Mnogo se je novih radnika javilo prvi put u »Matici« koji dadoše već obilne plodove i podaju lijepih nada za budućnost. Ako li su već do sada stvorili čitajuću publiku, stekli su si veće zasluge nego li svi njihovi predšasnici za sto godina, koji nisu smogli snage da stvore čitajuću publiku, željnu i potrebnu hrvatske knjige. Koliko se čitaju u desetak hiljada kroz toliko godina u narod rasposlane knjige? To je pitanje važno i zanimivije nego li ijedno drugo što se je rodilo u našem narodu u ovom vijeku. Važno je zato jer nam odgovor podjedno odgovara i na drugo pitanje: kakovu nadu smijemo gojiti za svoju barem bližu narodnu budućnost?

Gospodo moja! Ako i jesam predsjednik ovoga društva, ali eto nisam beletrista. Zato mislim da mi se neće predbaciti što previše važnosti podajem pitanju: koliku je »Matičina« beletristika stvorila čitajuću publiku i kako je važna za isti pogled u narodnu budućnost. Ovo mi se pitanje nametnulo kada sam se pitao: kojim smjerom ima da pođe naša beletristika? Neću se obazirati na prigovore neke gospode časnih svećenika, koji ne dospievaju da čitaju ni naše lijepe knjige ni tuđe, pa opet prigovaraju našim pripovjedačima da im pripovijesti nisu čiste. Neću se obazirati ni na onu mladu gospodu koji kipe za napredkom svjetskim, koji žele u knjizi hrvatskoj vidjeti sve struje zrele i nezrele iz zapadnoga svijeta, struje što uzbuktiše u plamen, ali najnježnija srca ostaviše hladna. Naša je zadaća mnogo veća, mi imamo tek da stvorimo jedno jedinstveno hrvatsko društvo. Naš je narod državno rastrojen. Aristokracija ima da dade sjaj narodu. Do pred nekoliko decenija aristok racija hrvatska je obladavala našim državnim životom. Otkada prevlađuju čisto narodne ideje, iščezava iz našega narodnoga života. Polet naših narodnih ideja nije ju bio jak ugrijati i osvojiti. Građanstvo podaje narodu snagu. Ono se u nas tek stvara da bude u našem narodu ono čim se ponose zapadni narodi kada vele: naša je snaga u demokraciji! Mi se ipak možemo utješiti očitim znakovima da se je od toga razreda našega naroda tečajem ovih posljednjih decenija nešto boljega stvorilo, kada upravo ovaj razred već kroz nekoliko godina prima u desetak hiljada otisaka godimice knjige »Matičine«. A kojim smjerom valja da pođemo naprijed? Onim, kojim se išlo do sada, kojim oni žele. Oni žele da naš narod bude svjestan, napredan i u napretku sretan. Oni se rado ogledaju u narodnu prošlost i mile su im pripovijesti i slike iz prošlosti. Oni žele da pridignu braću svoju koja su nisko ispod njih, da ih mogu posaditi lijepo uza sebe. Oni žele primiti i od stranih naroda ono što j e jako naš narod pridići. Oni tim više žele napredovati čim teže osjećaju naš narodni nazadak. Oni imadu pravo;-jer u narodu toliko nenaprednom kao što je naš, pripovijest ili roman za samu tobožnju umjetnost ili možda za nasladu uopće bez plemenite tendencije, jest radnja bez smisla! (...)

Hvala budi hrvatskim književnicima koji su svojim radnjama uresili prošlogodišnja »Matičina« izdanja, hvala budi i hrvatskim novinama koje su sve naš prosvjetni rad svojski podupirale, a hvala budi i svim pojedincima koji su naše društvo ma kako prošle godine pomagali i njega se sjećali!

Gjuro Arnold, 1903.

Redovita glavna skupština »Matice hrvatske« obdržavana dne 26. srpnja 1903.

Ako je narodni jezik najvjernije ogledalo narodnoga mišljenja i čuvstvovanja, kao što sumnje nema, onda on nije dobio ime materinjega samo zato što njime majka govori djeci svojoj - nego i zato što se u njegovu povodu rađa u svakoga misao duševnoga zajedništva s narodom. To drugim riječima znači da po jeziku materinjem ne postajemo samo članovima izvjestna naroda, nego postajemo i dionicima čitave njegove kulture kako se je ona historijski razvila.

Sve je to tako poznato da na to ponajviše ni ne pomišljamo. Tek kad se nametne pitanje: kojim bi pravcem trebalo da kreće literatura materinjega jezika - postajemo sebi svjesni i zamašnosti rečene činjenice. Imade li literatura u opće prikazivati duševni razvoj naroda, onda je jedno bar stalno - da imade naime biti narodna. Tomu ne smeta što se znanstvena literatura drži obično za internacionalnu. Jer prije svega ne vrijedi potonji naziv za one znanstvene grane koje obrađuju strogo narodne stvari; a onda je izvan svake sumnje da se i općim znanstvenim granama može osim jezika dati izvjestno narodno obilježje - inače se ne bi moglo govoriti o francezkoj ili njemačkoj znanosti, kako to u zbilji biva.

Stoji li tako sa znanstvenom literaturom, sa lijepom stoji tako još više; jer se u njezinim tvorevinama imadu ogledati duševni interesi izvjestnoga narodnoga razdoblja. Pri tom dakako ne treba lijepa knjiga da radi baš o narodnim stvarima, recimo primjerice o bitkama i pobjedama, o domovini i njenom dušmanu - jer sve to može po iskustvu biti sasvim nenarodno. Ali ono što lijepa knjiga prikazuje mora nositi biljeg narodnoga mišljenja i čuvstvovanja. Tko se je svestranije bavio našom lijepom knjigom, mogao je opaziti da su već stari pjesnici ne samo birali strane predmete i zaodjevali ih u ruho svoga doba, nego da su pojedinim pjesničkim tvorevinama i dramatičkim prizorima znali podmetnuti fizionomiju i osjećaj narodne duše. Koliko pak u tom nisu vazda uspjeli, imade se odbiti koje na to što nisu s narodom dovoljno srasli bili, koje na to što su još previše stajali pod dojmom stranih uzora.

Kako je u tom pogledu s današnjim zastupnicima lijepe hrvatske knjige ne marim ovdje izpitivati, ali iz rečenoga slijedi da je svatko tko na tom polju hoće da radi, dužan zaroniti duboko u narodnu dušu, ili još bolje: da je dužan s njom se upravo poistovjetiti. Uzme li se da je po hrvatski narod uza sve kobno iseljivanje značajna privrženost rođenoj grudi i u njezinu povodu vrlo razvijeno domovinsko čuvstvo - onda je pojmljivo kako će zastupnici lijepe knjige, srastavši se s narodnom dušom, ne samo vazda pogađati pravu narodnu žicu, nego se i nehotice uklanjati svakomu tuđinskomu dojmu.

Na pitanje: neće li literatura u strogo narodnom duhu imati za posljedicu i narodno trvenje, - odgovaramo kategorički da neće. Kad narod dođe do zrele spoznaje svojih narodnih osobina i vrlina, svojih potreba i svoga bića, on će u toj spoznaji stalno poštivati vrline i osobine i drugoga naroda, držeći ih baš poradi oprečnosti narodnima, - a neće mu ih zaviđati, niti nasljedovati. Samo nezrelo dijete može se ljutiti s toga što odraslije imade i veću odoricu. Što se pak tiče duševne veličine tako naroda kao i pojedinaca, to će prava veličina biti u zbilji samo ondje gdje će nutarnji sklad života i interesa biti tako potpun, da ni potreba isporedbe ne nastupi. U literarnoj republici ne treba ni predsjednika, ni dalaj - lame; u njoj treba samo da svatko bude svoj i narodan.

Narodna literatura uključuje tako počitanje današnje literarne generacije prema prošlima kao i nadovezivanje na njih. Počitanje uključuje zato što se svaka generacija okrilati pomoću pređašnjih; a nadovezivanje zato što nijedno ne može početi ab ovo i stvoriti literaturu iz ničesa.

Nadovezati na prošlost ne znači međutim odreći se samostalnosti i nasljedovati slijepo preteče svoje; nego znači samo nastaviti rad u duhu njihovu - uzevši dakako unaprijed da je taj duh narodan.

Takvo je nasljedovanje pače dužnost literarnih radnika jer uvjetuje kontinuitet u narodnoj literaturi. Ali kad bi netko i slijepo nasljedovao dobre uzore narodne literarne prošlosti, bilo bi to nasljedovanje ipak simpatičnije od slijepoga nasljedovanja uzora stranih - samo treba priznati da za to ne bi nipošto bilo više umjetničko, niti bi u opće takovo bilo. Pravi umjetnik ne nasljeduje, nego stvara; a stvaranje uključuje i izvjestnu duševnu potrebu i izvjestna tehnička sredstva. Potonja baš i jesu ono što u prvom redu karakterizuje i pravoga umjetnika i izvjestno literarno razdoblje. Umjetnika karakterizuje zato jer pokazuje njegovu iznalaznu snagu; a razdoblje zato jer svatko upravo s novim tehničkim sredstvima i odpočima.

Ali ako su tehnička sredstva i glavno mjerilo umjetničkoga stvaranja, jedina nisu već zato, što se još radi i o predmetu ili o ideji kojoj imadu da služe. Dok tehnička sredstva mora umjetnik već u sebi naći, s idejama se sastaje svuda u životu i u svijetu, napose u ljudskome društvu Š imade li dakako za to dara i spreme. Bez ozbiljna studija i oštra opažanja ostaje čovjek i tu slijep kod očiju.

Sve ovo treba da imadu na umu ne samo zastupnici narodne lijepe knjige nego i oni koji njihov rad prate i kritički ga osvjetljuju. Kritika pače mora biti sustvarateljica lijepe narodne knjige, jer joj je po biću zadatak da puti i obučava. Ovomu zadatku pak neće kritika zadovoljiti bude li tek s jednog od navedenih gledišta promatrala pjesničke tvorevine i prosuđivala im vrijednost po lijepu narodnu knjigu.

Današnja se kritika vrlo slabo osvrće na ono prvo gledište; ali pogoduje tim više drugomu i trećemu. Navlastito znade tehničko tako zaslijepiti da se za narodno i idejno ni ne pita. Ali da ni lijep jezik, ni vjerno prikazivanje i psihološko karakterizovanje - i kako se ta sva tehnička sredstva zovu - ne mogu za lijepu narodnu knjigu spasiti stvari, u kojima nema narodnoga duha i znatnije ideje, ne treba sumnjati ni časka. Isto tako je krivo smatrati samo ideju mjerilom umjetničke vrsnoće. Kad bi ideja tomu dostajala, onda bi svaki profesor mogao biti i pjesnik. Ali se ne radi o tom da neka tvorevina imade makar i veliku ideju, nego o tom da li je došla do jasna izražaja pomoću tehničkih sredstava i prema narodnomu mišljenju i čuvstvovanju.

Još gore je, kad kritika uzme za izhodište sporedno gledište - recimo primjerice pedagoško - pak stane grmjeti protiv pisaca koji crtaju ćutilne ljudske strasti, proglašujući im tvorevine pogubnima za ćudoređe i vjeru. Dokle god će čovjeka najviše zanimati čovjek smatrat će i pjesnik ljudsko društvo najbujnijim vrelom, iz kojega će crpsti svoju građu - a kritika neće smjeti da mu s toga naprečac prigovara. Pjesnik ne stvara in usum delphini, nego stvara iz posebne duševne i umjetničke potrebe. Zađe li u povodu te potrebe i u područje ljudskih strasti, znat će jamačno kako ih imade prikazati, da se ne ogriješi o bitna gledišta svoje umijeće. Što se pak tiče eventualne pogibli u ćudorednom i vjerskom pogledu, to ne treba zaboraviti da s ćudoređem i vjerom imade svatko već pristupiti tako literarnim kao i umjetničkim tvorevinama u opće. Tko se s perverznim raspoloženjem, ili s nekim histerijskim nervozitetom daje na čitanje pjesničkih djela i promatranje umjetničkih tvorevina: taj će svuda nalaziti sparnu i nezdravu atmosferu - naprosto zato, jer je sa sobom donosi.

No braneći izbor gradnje prema pravoj duševnoj i umjetničkoj potrebi pjesnika nisam dakako uzeo ujedno u obranu i take tvorevine koje možda imadu za podlogu nećudorednu misao o sebi, ili koje grijeh poželjnijim prikazuju, ili koje spolno podražnim crtanjem vrijeđaju stid - jer take su i u umjetničkom pogledu bez vrijednosti. Pogotovo pak nisam mislio braniti tvorevine koje uz nećudoređe zastupaju i bezvjerje. Bez ćudorednosti gine svako ljudsko dostojanstvo da ustupi mjesto zvjerstvu, a što se s ćudoređem kosi, ne može se militi ni duhu, jer se i s njime kosi. Uzme li se k tomu da ćudoređa nema bez vjere, jer je duh ćudoređa ujedno i duh božanstva - onda je jamačno razumljivo zašto ne može i ne smije biti ni naroda ni narodne literature bez vjere i bez ćudoređa. (...)

Tako i ja velim, da hrvatski pjesnik mora pjevati kao sin hrvatskoga naroda, ako ne će da bude ne samo etički nego i psihološki nonsens. Imade li po Danteu poezije u opće, da radi oko spasenja čitavoga ljudstva, onda narodna imade da radi oko spasenja svoga naroda. (...)

Navlastito su maleni narodi trajno u pogibli da najedared budu spriječeni u razvoju i uzgoju svojih bogodanih osebina. Hoće li taki narodi da se dušmanskim - da ne kažem zločinačkim - namjerama većih naroda odrvaju, treba im očito posebne snage kojom će zakriljivati kulturnu baštinu pređa i osebno biće svoje. Takva se snaga stječe doista u prvom redu općom naobrazbom koja ide tako za duševnim kao i materijalnim blagostanjem naroda; ali kolikagod ona bila, neprijateljskim će pohotama biti dorasla samo uz uvjet: bude li ujedinjena i složna. To pak drugim riječima znači da narodi u opće stječu svoju odpornu snagu time što u svim dijelovima svojim uzgajaju čuvstvo zajedinstva i bude svijest o potrebi jedinstvenoga mišljenja, čuvstvovanja i rada.

Koliko bi takvomu narodnomu uzgoju poslužila u nas Hrvata čisto narodna literatura, razabraste jamačno iz moga razmatranja. Literatura je dobila svoje ime od latinske riječi litera; a ovoj odgovara u grčkome jeziku riječ karakter. Samo strogo narodna literatura jest u pravome smislu značajna. (...)

Oton Kučera, 1912.

Redovita glavna skupština Matice hrvatske dne 24. ožujka 1912, pod predsjedanjem gosp. prof. Otona Kučere

A sada, gospodo, bacimo oko i u budućnost. Svjedoci smo titanskoj borbi hrvatskoga naroda za emancipaciju od svačijega skrbništva i za ujedinjenje u organičku cjelinu, borbe koja postaje, hvala sve više rastućoj samosvijesti najširih vrsta narodnjih, sve žešća i upornija. Da je samosvijest tako porasla, za stalno je dobar dio doprinijela i Matica svojim književnim radom. U svetoj vojni našoj glavna su četa ljudi opće obrazovani, a sjajno im oružje kojim se i protivnici protiv nas u glavnom služe, jest temeljito znanje u svim granama ljudskoga umijenja. S tim će se samo oružjem moći izvojevati konačna pobjeda. Ma kako se dakle prema potrebama novih dana razvijala naša Matica, u jezgri ostat će joj zadaća ista kao i do sada: širiti znanje i čeličnost u najšire vrste naroda. Poučna knjiga Matičina, osobito na području prirodne nauke, u svezi s narodnom lijepom knjigom, davat će narodnoj vojsci i dalje u velikoj mjeri to jako oružje. Želja je svih nas, da Matica u budućnost i kuje kud i kamo čvršće i blistavije oružje ove ruke nego do sada. A to će i biti, ako se oko nje budu kupile sve najučenije glave naše iz svih nauka i svi bogoduhi pjesnici naši, pak ju darivali najboljim plodovima uma i srca i raste Matica u jednu ruku na korist i utjehu, a u drugu na ponos i slavu ne samo čitavoga naroda hrvatskoga nego i čitavoga slavenskog juga!

Dragutin Domjanić, 1923.

Glavna skupština Matice hrvatske održana dne 1. srpnja 1923.

Slavna skupštino!

Kulturu danas ne cijene, smatraju je nekim zastarjelim predratnim pojmom. Danas vrijedi više fizička sila, nasilje, pravo šake, kao da smo se vratili u vremena naših špiljskih predaka. Kao da nisu morale tolike kulture propasti, da možemo mi uživati i razvijati plodove umrlih genija i napore minulih vjekova.

Cijeni se samo, što se može izraziti u novcu. Duševni se rad zapravo i ne plaća - baca mu se milostinja. Vrijedi samo rad ruke i stroja. Književnost i umjetnost postale su luksusom, kuriozitetima iz zaboravljenih vremena. Slavljeni su pobjednici u šakačkom boju, crnci - bokseri, a junake misli i duha »die Ritter vom heiligen Geist« drže potomcima viteza Don Quijota. Vješti udarac glavom kod nogometa ima veću vrijednost, nego misao učenjakova, koja kao munja razdire tminu tajna prirodnih. Ili su i vitezovi duha od nužde, od krvave nužde, pošli kramarima u službu, na kuluk - il po našem na klaku - za kruh svakidašnji.

A knjige? Knjige su neko vrijeme ljudi kupovali. Sve se bilo do grla zasitilo krvi i svatko je čeznuo za nečim višim, čišćim i duševnijim. Oni, koji su dosta teško kupili knjigu, tražili su je da se odmore, da odahnu dušom. A oni, koji su imali suviše novaca, nabavljali su je, da se pokažu, kako i oni imadu dušu, ili bolje, da pokažu, da i oni imadu zlata.

Ta su vremena prošla. Koji knjigu trebaju, sad je gotovo i ne mogu kupiti. Plaće su inteligentnijim slojevima sramotno niske, osobito ako su u državnoj službi, a bogatašu više ne treba glumiti neki interes za kulturu. Lakše je njima uživati u užicima tijela. Duše i onako malo tko danas još ima, a ako ima, na teret mu je i služi za porugu.

Knjige, naši najbolji prijatelji, tako su skupe, da ih oni, koji ih trebaju, ne mogu nabaviti, a oni drugi ih ne trebaju.

Ovih dana sam tražio među tima mojim tihim prijateljima, među knjigama iz ljepših vremena, neki zakon. Ja moram naime najveći dio svog života čitati zakone. To mi je zvanje. I došla mi je u ruku kao susjeda nekog tumača kaznenom zakonu, stara knjiga, koja je uvijek mlada i uvijek lijepa. Knjiga, što se s jednakom ljubavi čitala i u kazematama šliselburškim i na dvorovima carskim i kraljevskim, i u kolibama eskimskim i u slanim pustinjama turkestanskim - »Sveto Pismo«.

Listajući knjigu našao sam u Poslanici prvoj apostola Pavla Korinćanima (15., 36) ovo mjesto: »Bezumniče, ti što siješ, ne će oživjeti, ako nije prije umrlo«.

Treba posijati sjeme, da nikne plod, crno mrtvo sjeme, da nikne zlatni živi plod. Treba zasijati u zemlju.

Tako, što mi hoćemo, da bude jednom pšenicom bjelicom, koja nas hljebom hrani; da bude lipom u granama, s koje će pjevati ptice i mirisati slatki cvijet i sjati zvijezde, moramo zasijati sjeme u zemlju. U našu zemlju. I naše misli i naša srca i naši životi treba da se polože u zemlju, valja da prestane biti samo našima. Zemlja ih mora zagrijati, da ne uginu bez svrhe u ovom dalekom tuđem svijetu kao sjemenka, koju raznesu vjetrovi pustinje - nego da nam pruže ili šarenilo cvijeća ili hladovinu krošnje ili punoću bujnog ploda.

Tako i mi, ako hoćemo, da nam se misli vinu u ono plavetnilo neba, valja da se najprije vratimo k zemlji. Onda će i naše sile ko Anteju porasti.

Vjerujemo, da ima drugdje žarčeg sunca, nego što je naše, sretnijih naroda, nego što je naš, dopuštamo, da druge književnosti imaju velikane, koje mi nismo dostigli u umjetnosti, kojima naša nije premica, ali srce ničije ne bije nama tako, ne osjeća za nas tako, kao srce naše zemlje. A mi ga čujemo u svakom glasu materine riječi, u svakom stihu naše davnine i u šutnji kraljevskih kamenova u Solinu, u srcu naše domovine.

Ne tražimo budnica iz zaboravljenih dana, ni šarenih zdravičarskih fraza, hoćemo samo da osjetimo, da je ono, što je stvoreno, niklo kod nas, da je naše.

Ne moraju biti samo remek - djela.

»Iz grmena velikoga
lavu izać trudno nije«.

U malim narodima nema mnogo genija. Ljepše je meni djelo manje apsolutne vrijednosti, ali iskreno, nego silne riječi o velikim osjećajima, što lažu.

Ništa ne treba prezreti. Nije nebo krasno samo svojim zvijezdama stajačicama - suncima, i mnoštvo sitnih zvjezdica ljepotu njegovu povećava. I u vrtu mnoštvo sitnih skromnih cvjetova daje ljepoti vrta punoću i živost. Tako i u književnosti. Bore se uvijek stilovi i smjerovi. I svaki noviji, moderniji hoće da bude bolji od prijašnjega, a možda i jest, jer donosi nešto lijepo i novo. Ali nijedan neka ne sudi odviše strogo, možda će za godinu, dvije i on biti suđen, star i zaboravljen. A vrijednost će se svakome tek onda vidjeti, kad ga više ne bude, kad ostanu samo djela, koja živu i dulje od posljednje mode. Treba da je prije već umrlo, što hoće da živi.

Zato i Matica hrvatska ne prisiže ni na jedan smjer, ni na jednu školu. Neka bude djelo dobro. I to je sve.

Filip Lukas, 1938.

Predavanje predsjednika Matice hrvatske, prof. Filipa Lukasa na radio - stanici, održano kao uvod u »Dane hrvatske knjige«, Jutarnji list, 2. X. 1938.

U ovim teškim trenutcima, u kojima se najbolje glave svijeta naprežu, da uklone strašnu pogibelj rata, koji bi, kada bi po nesreći izbio, uništio veći dio tekovina vjekovne civilizacije, pokreće Matica hrvatska svoje »Dane hrvatske knjige« u Zagrebu i druga 24 veća mjesta naše pokrajine.

Misao, koja je ljude u Matici hrvatskoj vodila kod upriličenja ove kulturne smotre, nije reklamne prirode, da se utrži što više novaca, već je to kulturni poticaj, da se u narodu proširi hrvatska knjiga, a s njome tvorevine uma i srca hrvatskih pisaca i stvaralaca. To činimo stoga, što u tom kulturnom stvaranju ne gledamo samo lično djelo pojedinih pisaca, već u prvom redu izraz stvarajućih snaga narodnog genija.

Zadatak je ovakove izložbe prvenstveno pokazati povezanost između stvaralaca - pisaca i naroda, da se u njihovim knjigama može vidjeti most, koji veže pisce s narodom. Pisci i umjetnici ostvaruju svakako djela svojim umom, ali u okviru onoga, što leži mutno i nejasno u podsvijesti cijele narodne zajednice, kojoj oni pripadaju, pa oni stvarajući vrše samo božansku misiju, ali ne izvan svoga naroda, već u prvom redu duhovnom snagom svoga naroda, kojemu su oni predstavnici i za njega, a istom kroza nj za cijelo čovječanstvo. Kultura je prvotno djelo zajednice i ona se očituje na svakom polju i u svakom stvaranju, ali najviše u djelima naših pjesnika i pisaca, jer se njima pruža najočitiji dokaz unutarnje duhovne snage svakog naroda. Pored toga se po njima vidi, da je u svim razvojnim fazama uvijek provijavao isti narodni duh. Ne čini po tom gospodarstvo, dakle ne materijalni uspjesi, već kulturni uspjesi narode velikima, jer je bilo u povijesti trgovačkih i bogatih naroda, a oni su išč ezli, a od njih se samo imena spominju, dok je njihov udio u kulturnim tvorevinama čovječanstva bio neznatan. Potom čovječanstvo nema nikakove veze s njima, dok je bilo, malih, ali stvarajućih naroda, koji se ne samo spominju, već se na njihovim tvorevinama nastavlja i naš današnji rad i mi smo od česti dionici toga.

Pisci i pjesnici da svoja djela usklade s narodnim duhom, moraju imati na umu, da njihov rad bude nastavak onoga, što su naši pređi stvarali, odnosno prvi je zakon svake kulture konseniranje onoga, što je prije stvoreno.

Kultura raste iz onoga, što se je iz prošlosti spasilo, a što se novim prinosima pojedinaca i zajednice popunjava. Vrijednosti, što su prije bile, predstavljaju jedini baštinjeni kapital, a to uništiti, značilo bi vratiti se na barbarstvo. Svaka kultura treba uvijek rezerva, koje se sastoje iz tekovina prošlosti.

Kultura treba dalje stabilnosti, jer što je ona jača, to bolje cvate i daje većega ploda. Kultura treba dalje napretka, jer kultura, koja bi na istome stepenu stajala, lagano bi se raspadala, a kada bi nastao zastoj, kultura bi nazadovala. Kultura se ne ocijenjuje prema bezbroju mogućnosti stvaranja, već se ona ocijenjuje prema onomu, što je stvoreno, zato je dužnost svakoga pojedinca, da prema svojim silama stvara. Stvaralac kulture nije apstraktan čovjek, već čovjek svoga vremena i određene sredine, a iznad svega čovjek određenog naroda, pa u kulturnim djelima treba da se odrazuje sva kulturna strujanja ondašnjih vremena. Tvorevine kulturne moraju imati odlike kvalitativne, a ta savršenija djela stvara elita. Zato nema kulture bez elite, pod kojim imenom se u prvom redu shvaćaju pojedinci, ali i pojedini narodni staleži.

Da se može kazati da je jedan narod kulturan, mora biti kulturom prožet cijeli narod, a to se postizava narodnom obrazovanošću, a što je ona veća i dublja, to je i narod kulturniji, te istom onda će velika djela elite postati svojinom cijeloga naroda. Knjigu stvaraju pisci, ali da knjiga bude narodna, treba da ima čitalaca, tako je knjiga u većem djelu, djelo čitalaca, kao što je kazališni komad djelo gledalaca. Treba dobrih čitača, da djelo postane svojinom naroda. Goethe je jednom kazao: »Dobri ljudi ne znaju, koliko treba vremena i muke, da se nauči čitati. Ja sam 80 godina zato upotrijebio, a još danas ne mogu kazati, da sam došao do cilja.« Istom onda, kada se kod nas proširi znanje čitanja u narodu, a ne slovkanje, onda će djelo naših pjesnika i pisaca imati svoj pravi učinak i korist. Dužnost je naših kulturnih ustanova, posebice Matice hrvatske, kao najstarije i najveće među njima, da predstavnike narodnoga duha proširimo među široke narodne slojeve, da o vi u njima vide ostvarene svoje ideale, kao i popunjenje narodne cjeline.

Imajući na umu istinu, da je svaka kultura posebna i narodna, i da svaki narod ima svoju kulturu, udesila je Matica hrvatska svoj rad tako, da narodu daje samo ono, što je u skladu s principima hrvatske narodne duše.

Kod ovoga mi ne mislimo krnjiti slobodu stvaranja kod pojedinaca, jer čitav taj problem kulturnog stvaranja, odnosno cijepanja i izolacije, te nužne težnje za sintezom i integracijom. Između ta dva pola: individualnoga diferenciranja i narodnog stapanja, od primarne kulture u osnovici, pa do najviše kulture na vrhu, vrši se čitav kulturni razvoj hrvatskoga naroda. Matica hrvatska nije samo nakladno društvo, nego ona ima prema svojim pravilima i programu i kulturno - pedagošku misiju i ona želi u tom pravcu izdavati djela onih pisaca, koji hoće u tom narodnom od stoljeća ustaljenom duhu stvarati. Da naš rad nalazi u narodu i odziva, najbolji je dokaz taj, što smo mi kroz ovu jednu godinu izdali više knjiga, no što je »Matica ilirska« izdala kroz 20 godina.

Među pomagače Matice hrvatske ubrajamo u prvom redu naše Pododbore, pa je i ova izložba hrvatske knjige ovdje i po pokrajinama njihovo djelo. Oni su idejno i organski povezani s Matičinom središnjicom i vrše tako istu misiju po cijeloj zemlji, koju vrši Matica u središtu svoje kulturne organizacije. I njihov rad je eminentno kulturan rad, pa se ne može materijalnim sredstvima naplatiti. Matica to i ne čini, jer znade, da oni na to reflektiraju, jer su sretni, što ovako daju svoj prinos ukupnom hrvatskom kulturnom nastojanju. Istina i materijalan uspjeh i ako stoji na posljednjem mjestu naših nakana, mora biti očit, jer ni pisci ni Matica ne bi mogli vršiti u narodu bilo kakvi kulturni utjecaj bez materijalne pomoći hrvatske javnosti.

Neka bude ova kulturna akcija uspjela, plodna i korisna hrvatskom narodu.

Hrvoje Iveković, 1970.

Glavna skupština Matice hrvatske održana 22. studenoga 1970.

U tradiciji je Matice hrvatske briga za kulturni napredak hrvatskog naroda. Ona to čini u prvom redu izdavanjem književnih djela i časopisa, a zatim i organiziranjem književnih sastanaka i turneja, znanstvenih predavanja, savjetovanja i simpozija, priređivanjem izložaba, proslavama obljetnica iz hrvatske prošlosti, obilježavanjem - za hrvatsku kulturnu povijest - značajnih mjesta, oživljavanjem kulturne baštine hrvatskog naroda i drugim putovima kojima se uspostavlja i razvija svijest hrvatskog naroda o njegovoj narodnosti i potiče stvaralačka snaga književnika i umjetnika te znanstvenih i drugih kulturnih radnika u Hrvatskoj.

Suradnjom članova - radnika Nakladni zavod Matice, časopis »Kolo« i odbori Matice diljem Hrvatske tiskaju djela iz područja starije i novije književnosti i hrvatske kulturne prošlosti te književna, znanstvena i umjetnička djela drugih naroda.

Za naredno razdoblje rada Matica ima u planu povećanje izdavačke djelatnosti te izdavanje tjednog lista.

U radu Središnjice i Matica u pokrajini sudjeluje danas više od 1700 kulturnih, znanstvenih i javnih radnika. Ukupan broj svih članova Matice prelazi 12.000, a taj broj neprestano i naglo raste.

Osim u Hrvatskoj nema Matica ogranaka ni u jednoj drugoj našoj republici, iako bi na to imala pravo po svojim Pravilima potvrđenim od Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove.

Želim iskoristiti ovu priliku da ponovo istaknem da MH nije osnivala ogranke izvan Republike Hrvatske te da, prema tome, ne odgovaraju istini suprotne tendenciozne tvrdnje. Nije to činila jednostavno zato jer je bilo očito da bi pri takvom organiziranju svojih ogranaka naišla na otpor političkih vlasti. Ipak, dužnost mi je da izvijestim ovu Skupštinu da se u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini i samo članstvo u MH smatra znakom neprijateljstva pa se, štoviše, članovima SK brani upis u MH, a od već upisanih se traži da napuste MH, što je u suprotnosti s osnovnim pravima svakog građanina SFRJ.

Matica hrvatska nije se organizaciono povezivala ni s grupacijama građana Hrvata koji žive u emigraciji, a koji žele da s Maticom hrvatskom ostvare što uži kontakt kako bi mogli biti bolje informirani o kulturnim zbivanjima u Hrvatskoj, iskorištavati Matičin potencijal predavača i njezina iskustva u organiziranju kulturno - prosvjetnog rada. Matica hrvatska nije ni ovdje - zbog izraženih sumnji političkih organa - kao društvo mogla ostvariti nikakve stvarne veze. Isticana je, naime, realna bojazan da se u takva društva - mnogo lakše nego ona u domovini - mogu uvući neprijateljski elementi. Međutim, upravo za to što takva mogućnost realno postoji, čini nam se politički korisnim da ona budu povezana bilo, neposredno, s kulturnim i političkim društvima u našoj zemlji, bilo pak s takvim organima naših vlasti s kojima bi naša kulturno - prosvjetna društva usko surađivala.

Ne imajući podrške u zemlji osnovala su se samoinicijativno i bez odobrenja Matice već tri takva društva i to pod nazivom »Ogranak MH« u Baselu, »Društvo članova MH« u Parizu i »Društvo prijatelja MH« u Stockholmu, a u osnivanju je još nekoliko društava u inozemstvu koja bi željela da se povežu s MH.

Smatramo da će kočenje i odlaganje takve aktivnosti MH biti samo na štetu naših građana u emigraciji, jer se opasnost neprijateljskih utjecaja bez naše prisutnosti samo povećava.

Pored toga što MH registrira i potiče manifestacije na području kulture, njezini članovi - radnici, po osjećaju dužnosti svoga kulturnog djelovanja, ukazuju na sve one nedaće koje stoje na putu razvoja kulture u Hrvatskoj.

Razumije se samo po sebi da u ocjeni toga što hrvatskom narodu i njegovoj kulturi pogoduje, a što njihovom progresu smeta, ne mogu svi kulturni i javni radnici imati jedno te isto gledište.

Svaki se autor izražava prema snazi svog znanja i svoje spoznaje, u ovisnosti o njegovu oduševljenju ili zabrinutosti, u ovisnosti o njegovoj emotivnosti itd. Zato u svakom umjetničkom ili znanstvenom djelu preuzima svaki autor punu odgovornost za tvrdnje i shvaćanja kao i za zaključke koje bi iz njih drugi mogli logično izvesti. Uredništva časopisa Matice hrvatske niti žele niti smiju sprečavati slobodu rasprave, stojeći na stanovištu da samo slobodno iznošenje misli i argumenata dovodi do selekcije najboljeg i najnaprednijeg. Razumije se, da redakcije naših časopisa, pri tom prihvaćaju samo one napise za koje su uvjerene da teže istim ciljevima za koje se bore najprogresivnije snage naše zemlje.

Napisi u časopisima MH u kojima se, na način svojstven pojedinim autorima, prikazivao društveni i kulturni život u Hrvatskoj, a koji su nailazili ponekad na otpor i negodovanje, bili su plod iskrenih i razložno zabrinutih ljudi i senzibilizirane atmosfere prošlih godina. No s druge su strane napadaji koji su etiketirajući osuđivali takve napise, videći u njima nacionalističke duhove, išli svjesno ili nesvjesno za tim da se ograniči sloboda umjetničkog i znanstvenog stvaranja i javne kritike.

Bilo je primjedaba da MH vodi neku »svoju politiku«. Ako se politikom zove briga i za druga dobra i prava jednog naroda, a ne samo za ona na kulturnom polju, onda takve izjave nisu daleko od istine. Ali takva je briga ne samo pravo, već i dužnost svakog čestitog građanina. Nema kulture bez takve politike, a nema ni politike bez implikacija na području kulture. Kultura je samo jedan od izraza narodnog života i neodvojivo je vezana s cijelim sklopom drugih parametara koji sačinjavaju život nekog naroda.

Članovi - radnici MH raspravljaju u našim i drugim časopisima pitanja koja su danas u centru pažnje ne samo kulturnih i javnih radnika Hrvatske, već i svih jugoslavenskih naroda.

Prvo i osnovno pitanje o kojem se ovdje radi jest ekonomska, politička i kulturna ravnopravnost u jugoslavenskoj zajednici. Takva je ravnopravnost morala biti rezultatom narodnooslobodilačke borbe. Ona je proklamirana najvišim zakonom, Ustavom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ona je isticana na VIII i IX kongresu Saveza komunista i u govorima predsjednika Tita. O toj ravnopravnosti bilo je mnogo riječi i na historijskoj X sjednici Saveza komunista Hrvatske u siječnju 1970. godine.

Nije, međutim, sporno da taj cilj, taj kamen - temeljac na kojemu se tek može graditi zgrada plodonosne zajednice, nije sve do danas podignut. (...)

U velikim ekonomskim i političkim teškoćama u kojima se našla naša zemlja pri svojoj poslijeratnoj obnovi, naročito poslije 1948, boreći se protiv staljinističkih napadaja, ekonomske blokade i ponovne ratne opasnosti, započela je nova Jugoslavija svoj razvoj po modelu ostalih socijalističkih zemalja, na principu centralističke administracije. Ne ulazeći u pitanje je li takvo centralističko uređenje Jugoslavije bilo u to vrijeme »historijski uvjetovano« ili ne, ostaje činjenica da je ono omogućilo oživljavanje unitarističkih snaga koje su u birokratskom sistemu našle jaku podršku. Pod unitarizmom i velikojugoslavenstvom skriva se pak u našoj zemlji zapostavljanje i negacija svih naroda, osim onog najbrojnijeg.

Činjenica da se još danas, 25 godina poslije osnutka nove federativne i socijalističke Jugoslavije, na svim značajnijim skupovima u Hrvatskoj, u drugim republikama i u organima Federacije, raspravlja o tome kako da se ostvari ravnopravnost naroda u našoj državnoj zajednici, govori sama po sebi da takva ravnopravnost još ni izdaleka nije ostvarena.

Djelovanjem unitarističkih sila stvoreni zakonski instrumenti, kojima se vrijednost viška rada proizvođača slijeva u centralističke trezore banaka i reeksportera, iz kojih se više ne vraćaju proizvođaču i nejednako se iskorištavaju, osiguravajući tako ekonomsku, a po tom i političku supremaciju jednog dijela zemlje nad drugim, dovode do relativnog zaostajanja nekih dijelova zemlje i njihovih naroda i na području kulture.

Na kulturnom je polju državni unitaristički birokratizam pogodovao osim toga recidivu posizanja za hrvatskom kulturnom baštinom, očitovao se u diskriminaciji i degradaciji hrvatskog jezika pa i u otvorenom vrijeđanju hrvatskog naroda. Primjera radi spominjemo poznati rječnik Miloša Moskovljevića, knjigu Velimira Terzića o slomu stare Jugoslavije, svojatanje dubrovačke književnosti (Miroslav Pantić i drugi), iskrivljavanje historijskih činjenica u djelu Viktora Novaka »Vuk i Hrvati«, u knjizi Fitzroya Macleana »Yugoslavia« u izdanju beogradske »Revije«, Albe Kuntića »Počeci borbe za preporod bačkih Bunjevaca«, Jovana Zubovića »Krajina i Krajišnici« i drugdje, a diskriminacija jezika očitovala se jasno u favoriziranju istočne jezičke varijante itd.

Tragična je činjenica da nacionalno pitanje neke višenacionalne zajednice nije riješeno ni u kapitalističkim ni u socijalističkim zemljama današnjice. Svugdje se u takvim zajednicama pojavljuju tendencije predstavnika najbrojnije nacije za privilegijima i hegemonijom u prvom redu na ekonomskom i političkom, a onda naravno i na kulturnom polju. Tim općim pojavama - mogli bismo reći: tim općim zakonitostima - nije se mogla oduprijeti ni jugoslavenska zajednica od njezina osnivanja 1918. godine pa sve do danas.

U prošlim etapama razvoja Jugoslavije bio je potiskivan nacionalni osjećaj hrvatskog naroda. Sramotna je istina, da se je još prije nekoliko godina isticanje hrvatske narodnosti obilježavalo (a zbiva se to ponegdje još i danas) kao nacionalističko i šovinističko, dok je, zapravo, takvo etiketiranje pravi izraz militantnog šovinizma.

Matica hrvatska stoji na stanovištu da se progresivne snage našeg društva moraju angažirati na održavanju i njegovanju zdravog i pozitivnog nacionalnog osjećaja ne samo hrvatskog, nego i drugih naroda i narodnosti u našoj zemlji, jer ignoriranje, potiskivanje i aktivno suzbijanje nacionalnog osjećaja i prava deklariranja o pripadnosti nekom narodu dovode do hipertrofiranja tog osjećaja pa se on nerijetko pojavljuje i ideologiziranom obliku i postaje reakcionaran i štetan.

Ne smatramo, međutim, nacionalističkim one manifestacije koje se u javnosti pojavljuju kao reakcija na otuđivanje materijalnih dobara ili na prisvajanje ili potcjenjivanje kulturnih i drugih vrijednosti nekog naroda. Kad dođe ponegdje do izražaja takvo nezadovoljstvo nađe se, naime, odmah ljudi, koji će tom izražaju prišiti etiketu nacionalizma ili šovinizma iako obrana pravâ i dobarâ jednoga naroda nije i ne može biti uperena protiv drugoga naroda.

Prave dimenzije nacionalnog osjećaja mogu se razviti i djelovati konstruktivno samo u slobodarskoj, humanističkoj i kulturnoj sredini.

Općenito je poznato da ostvarenju takve sredine u našoj zemlji stoje na putu anomalije u privredi kao što su one u raspodjeli dohotka između proizvođača i obaveza prema zajednici, u nagrađivanju prema efektu rada, u pitanju deviznog i bankarskog poslovanja, u investicijama koje kreditira Federacija, u vanbudžetskim izdacima Federacije, u nesređenim odnosima između Federacije i republika, u nacionalnoj neproporcionalnosti u kadrovima saveznih organa i u članstvu SK, a na području kulture u nerealnim odnosima sredstava za školstvo, izdavačku djelatnost, umjetnost, znanost, istraživački rad, zdravstvene ustanove itd. Posljedice takva stanja očituju se posvuda u Hrvatskoj od prigrabljivanja vrijednosti viška rada, relativnog zaostajanja i zaduživanja privrede, pa sve do emigracije stotine tisuća ljudi iz naše Republike i problema koji nastaju raseljavanjem starosjedilaca i naseljivanjem došljaka.

Što se tiče hrvatskog naroda, te se anomalije očituju još i u nizu drugih neravnopravnosti od kojih najviše pada u oči neproporcionalno zaposjedanje rukovodećih položaja u političkim nadleštvima te u privrednim i kulturnim ustanovama u samoj Hrvatskoj. Kad danas sve naše republike traže da njihovi narodi budu u saveznim organima zastupljeni prema ključu proporcionalnosti, bilo bi logično da to isto pravilo primijene ponajprije u svojim kućama. U Hrvatskoj imamo, međutim, prečesto upravo čudesno iskrivljavanje takva »ključa«, što po našem mišljenju predstavlja također jedan od oblika neravnopravnosti. Budući da je deformacija u sastavu kadrova u Hrvatskoj prilično spektakularna i u kulturnim ustanovama, u školama, gimnazijama, muzejima i drugdje, postala je ona ozbiljna kočnica povjerenju da se i u samoj Hrvatskoj može postići ravnopravnost naših naroda i da će se u doglednoj budućnosti nešto bitno izmijeniti. Ne možemo, na žalost, zanijekati da je takvo stanj e nastalo i zbog odsutnosti stanovitog senzibiliteta za političke posljedice koje se odatle mogu rađati. (...)

I na kraju nekoliko riječi o jednom pitanju koje je prošlih nekoliko godina uzvitlalo mnogo prašine u našoj zemlji, a najviše u Hrvatskoj. Riječ je o jeziku. Matica hrvatska bila je od osnivanja i ostala je do danas jedno od centralnih mjesta na kojem su se vodile rasprave o jeziku. U »Nevenu« i »Vijencu« te u drugim svojim časopisima ona je u prošlom stoljeću prihvatila i afirmirala uvođenje štokavskog narječja hrvatskog jezika.

Suradnici Matice stoje na stanovištu da Hrvati i Srbi govore jezikom koji se pojavljuje u dvije književne varijante, u hrvatskoj (»zapadnoj«) i u srpskoj (»istočnoj«) varijanti. Kraj svih srodnosti ostaje čInjenica da u svakoj od tih varijanti ima i u rječniku i u izražavanju toliko specifičnosti da se one mogu nazivati jedna hrvatskim, a druga srpskim jezikom. Nazivi hrvatsko - srpski ili srpsko - hrvatski podesni su za upotrebu samo ondje gdje se istodobno ima na umu rječničko blago i sintakse obaju ovih jezika.

Budući da je u doba jačanja unitarističkih pozicija bilo očito grubo nametanje srpske jezične varijante putem javnih komunikacija, štampe, radija, radio - televizije i putem centralističkog administrativnog aparata, velik broj jezikoslovaca i književnika oko Matice hrvatske stao je na stanovište da se hrvatski jezik time iskrivljuje, onečišćuje i otuđuje. Tako je u mjesecu ožujku godine 1967. došlo do poznate »Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku«, koja je imala za cilj da upozori na deformaciju hrvatskog jezika koja se tim putevima stvara. Danas, kad nijedna tema od javnog interesa ne smije biti tabu, možemo mirne savjesti reći da je »Deklaracija« uza sve svoje šturosti i nedorečenosti donijela, u krajnjoj liniji, pozitivnih rezultata. U vrijeme kad se potiskivalo i samo ispoljavanje hrvatske narodnosti »Deklaracija« je prva javno ukazala na to da se hrvatskim jezikom manipulira kao jezikom naroda pod dominacijom. (...)

Matica hrvatska slijedi sudbinu hrvatskog naroda i čuva njegove slobodarske tradicije, odupirući se za cijelo vrijeme svog postojanja onim silama koje su pokušavale da slome svijest hrvatskog naroda o njegovoj individualnosti. Na tom putu ona će ustrajati i danas kad ostvarivanje samoupravnog tipa socijalizma, ojačanog pravom na državnost svake naše republike, obećava prosperitet hrvatskog naroda kao i drugih naroda s kojima živi u SR Hrvatskoj. Zato Matica u svom radu na području kulture sudjeluje u današnjoj pozitivnoj društvenoj evoluciji, prema svojim mogućnostima, a njezina će uloga biti to veća što se naše društvo bude više razvijalo prema humanizmu i udaljavalo se od dogmatskih orijentacija u političkom i kulturnom životu.

Ljudevit Jonke, 1964.

O potrebi njegovanja književnog jezika

Književni jezik svakoga naroda pripada među najveća narodna dobra. U književnom jeziku izrečena su najveća misaona i osjećajna ostvarenja svakoga naroda, pa je prema tome književni jezik starijih razdoblja prava riznica spoznaje i umjetničkih vrednota, a ujedno i najpouzdanije ogledalo svoga vremena. Književni jezik današnjice još je jače porastao u toj svojoj funkciji, jer je narodno i individualno stvaralaštvo danas intenzivnije i šire nego ikad u našoj prošlosti. Ali književni jezik današnjega vremena nije još historijska pojava, nego živ organizam današnjice koji se oblikuje pred našim očima prema našoj brizi i sposobnosti, te postiže domet kakav mu može dati današnja generacija napregnuta u stvaralačkoj spoznajnoj i umjetničkoj djelatnosti. Prema tome upravo je golema odgovornost mlade generacije da prokušano sredstvo i izoštreno oružje književnog jezika preuzme od starije generacije u potpunom njegovu bogatstvu, da se služi njime vješto i znalački te da u njemu stvara nadograđujući na ostvareno i ostvarujući još nepostignuto i u spoznaji i u umjetnosti i u izrazu.

Što je neka sredina kulturnija, to je njezina briga za pravilnost, izražajnost i čistoću književnog jezika veća. A funkcija književnog jezika neobično je raznovrsna, bogata i korisna upravo u socijalističkom društvu, počevši od najprimarnijih društvenih do najviših umjetničkih službi. Sve nas to obavezuje da se s naročitom pažnjom i poštovanjem odnosimo prema svojem književnom jeziku, da ga upoznajemo, da ga proučavamo i da se pouzdano njime služimo te da prema svojim mogućnostima, koje često nisu male, u njemu i stvaramo. Nitko to ne može brižljivije i s većim zanosom nego omladina koja se školuje i koja želi da »osvoji svijet«, tj. da u pravo vrijeme preuzme od starijih svu brigu, sav trud i čitavo breme upravljanja narodnim i društvenim dobrima, po prirodnim zakonima koji su razumljivi.

Omladina treba da spozna i da postane svjesna o tome da je u jeziku sačuvana sva mudrost i neprocjenjiva ostvarena ljepota starijih generacija, da književni jezik nije ništa drugo nego najvjerniji izraz cjelokupne ljudske spoznaje, pa da je prema tome potrebno, ako želimo da to bude i za današnje vrijeme, da mu posvetimo dužnu brigu kao najvjernijem pratiocu i svjedoku cjelokupne narodne i ljudske kulture. Nije stoga svejedno kakvim se jezikom služimo, nije nipošto dovoljno da se ograničimo samo na najosnovnije mogućnosti sporazumijevanja, treba se dakle uporno boriti protiv proširenog shvaćanja da je dovoljno da se razumijemo i da je tobože nepotrebna posebna njega i kultura književnog izraza. Ne smijemo nikad zaboraviti da se književni jezik može kultivirati i s gledišta usklađivanja misli i jezičnog izražavanja, ali i s gledišta osjećajnosti. Tako se radi u svih kulturnih naroda i u sva vremena cvata narodnih kultura, pa tako nužno treba raditi i danas kod nas. U doba industrij alizacije i elektrifikacije i snažnog razvoja naučnih i umjetničkih djelatnosti važnost kulture književnog jezika nužno iskače u prvi plan. Tko to negira, taj pili granu na kojoj sjedi, taj ograničuje i nesvjesno razvoj svih tih korisnih djelatnosti za čitav narod i opću našu socijalističku kulturu.

Problematika hrvatskosrpskoga književnog jezika nije jednostavna, ali nije nesavladljiva. S nešto sistematskog napora mogu se razmjerno brzo postići krupni rezultati, i to u prvom redu čitanjem tekstova dobrih novijih pisaca, a zatim pažljivim i sistematskim uočavanjem i upoznavanjem jezične strukture i jezičnih zakonitosti. Treba dakle biti spreman da se ulože takvi napori, jer ni ovdje, kao ni drugdje, bez svjesnih napora nema ni pouzdana uspjeha.

Vlado Gotovac

Letak za Maticu hrvatsku, Hrvatski tjednik 1971.

Potpuno je razumljivo i potpuno je opravdano što se djelovanje Matice hrvatske u našoj javnosti često ocjenjuje. To je posljedica značenja njene uloge u kulturnom životu Hrvatske. A danas, u odlučujućim događajima konstituiranja naše državnosti, s tolikim novostima opće obnove, ta uloga postaje osobito važna; kao i uloga svih nacionalnih institucija i organizacija - ukoliko su trenutku dorasle!

U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njenog zadnjeg otpora iščezavanju, nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza, mjesto njenog dostojanstva, njenih pobuna, njenih hereza i proročanstava.

Značenje osobnog čina u kulturi - taj prostor u kojem pojedinac ne smije popustiti! - obvezuje Maticu hrvatsku da osigurava i unapređuje slobodu koju on pretpostavlja. Ona dakle treba omogućiti samostalnost svojih članova! Svrha Matice hrvatske nije izjednačavanje članstva u disciplini, nego njegovo aktiviranje u slobodi. Ona nije organizirana zato da bi izdavala naloge, nego zato da bi unapređivala i usklađivala rad za našu kulturu. Matica hrvatska nije središte moći, nego sabiralište energija naše kulture, središte u kojem pojedinac ne iščezava, nego nalazi suradnju. (...)

Vlado Gotovac, 1991.

Govor predsjednika Matice hrvatske održan na Krešimirovu trgu pred tadašnjom zgradom Komande V. vojne oblasti, 30. kolovoza 1991. u povodu prosvjeda majki vojnika koji su silom zadržani u ondašnjoj JNA.

Ja vas volim i ja se s vama ponosim! I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: U Navari se umiralo od srama... I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni - ta strašila - nemaju od čega umrijeti, jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama! Smrt je već u njima.

Kad bi generali imali obitelj, kad bi generali imali djecu, kad bi generali imali bližnje, tada ne bi zaposjeli ovu našu zgradu. Ali generali nemaju nikoga, ja vas uvjeravam! Jer onaj tko tuđu djecu ubija - nema djece; jer onaj tko tuđe majke ucviljuje - nema majke; jer onaj tko tuđe domove ruši - nema doma. Generali zato moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majki, ni djece, ni domova! Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!

Sramit će ih se njihova djeca, jer su izgubili ljubav. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? - Pred »Hrvatskim radišom« podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu izgradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je sad u njoj? Posljednji čuvari komunizma! Ubojice hrvatskog naroda! I oni imaju obraza da, zaposjevši naše svete građevine, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj! Oni nam prijete da će na odlasku sve uzeti, sve odnijeti. Oni nam kažu da će iza sebe ostaviti samo pustoš. Pa mi znamo da će otići jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali! - Jer sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače - sve je vaše! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate! Oni će, prijete, uzeti sve. A pitam ja tu gospodu: gdje su i čime su stekli pravo na bogatstvo, koje je Hrvatska stjecala tisuću godina? Koji su njihovi gradovi? Koji su njihovi dvorci? Koje su njihove palače? - Neka slobodno uzmu sve što je njihovo! A mi dobro znamo da oni ništa nemaju! Oni se ne boje uništavanja, jer se njima nema što uništiti!

Zapamtite dobro: Sve što oni žele jest da nas izjednače sa sobom. Oni žele da budemo divlji kao oni, da budemo ubojice kao oni, da budemo bez ičega kao oni, da budemo bez morala kao oni, da sjedimo u tuđim domovima kao oni, da živimo u tuđim gradovima kao oni. Ali mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju domovinu, svoju naciju. Neka nas puste na miru! Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo: kakvi su to ljudi, ako uopće možemo govoriti o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim gradovima, koji troše tuđi novac i jedu tuđi kruh, ubijajući one koji im sve to daju?! - Umrli bi davno da imaju i trunku čovječnosti u sebi, umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošteni čovjek umire - od izgubljenog dostojanstva. Ti demoni se već dugo kreću po povijesti kao da su besmrtni. Tako se ponašaju. Ali neka znaju da je smrt, koja im je sad došla, definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje! Ono što umire sa sovjetskim generalima, umrijet će i ovdje!

Moj kolega Fabrio rekao je: »Uvijek će ostati bar jedno pero i uvijek će netko reći: Ne!« Ni govora! Ostat će hrvatski narod, ostat će sa stotinama, s tisućama pera i pokazati kako smo i koliko smo kroz ovu povijest učinili da bismo opstali, da bismo bili ljudi i da nikad ne bismo pristali da budemo moralna strašila, kao ovi koji nam tvrde da nas štite. Samo, od koga nas štite u našoj domovini? Od nas samih? - Neka nas puste na miru! Nama će biti puno bolje bez njih! Neka nas puste na miru! Mi ćemo sami osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje vrijednosti.

Ja to sigurno i konačno znam, jer vi majke, vi žene koje ste se ovdje skupile na ovom jedinstvenom skupu, skupu kakav nikad u Europi nije održan, vi ovdje dokazujete da je Hrvatska u dubini svoga bića - ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je djevojačka i ona koja je majčinska - prožeta istim, veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva! Zato sam odmah i rekao da vas volim, da ću radije s vama umrijeti nego s generalima živjeti, jer znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavlju, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude Š i to je moja radost i to je moja snaga, moja kao i svih vas!

Neka ta ljubav, neka ta snaga, neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu nenaoružanu i onu naoružanu, onu mušku i onu žensku, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu. Ako nemamo oružja imamo snagu onoga što nas je ovamo dovelo, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo, ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Zato se ja ne bojim! To je ono po čemu je Hrvatska postojala, po čemu postoji i po čemu će postojati!

- Živjeli!

Josip Bratulić, 1996.

Govor predsjednika Matice hrvatske na Glavnoj skupštini, 8. lipnja 1996.

Prošlo je još jedno razdoblje u životu Matice hrvatske, u kojem se Matica i u Središnjici i u ograncima ugrađivala u savjest i svijest hrvatskoga naroda kao ona kulturna i moralna vertikala hrvatskoga naroda koja se snažno poistovjetila s hrvatskim narodom i njegovom sudbinom, izgrađujući svojim knjigama, radom i djelovanjem duhovnu Hrvatsku, onu Hrvatsku koja nam je u srcu, na savjesti, u pameti. Nakon obnove Matice hrvatske, ova njezina Skupština prva se održava u miru, u suverenoj i neovisnoj Hrvatskoj. Zadaci obrane su iza nas, pred nama su zadaci obnove na svim područjima djelatnosti koje njeguje Matica hrvatska: misliti nam je i poraditi na obnovi gospodarstva, školstva, općeg obrazovanja, kulture - na duhovnoj obnovi kako je shvaća Matica hrvatska, potičući osjećaj odgovornog rada svakoga pojedinca i solidarnost među svim građanima Hrvatske. Matica hrvatska je danas snažna organizacija, jednako Središnjica u Zagrebu kao i brojni ogranci diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine i širom svijeta, gdje god ima Hrvata koji se žele i hoće povezati i djelovati na zadacima Matice hrvatske. Matica hrvatska je danas skladno zajedništvo Središnjice sa ograncima i ogranaka međusobno. Kad bismo to još više i djelatnije postigli, imali bismo kulturnim radom obgrljenu cijelu Hrvatsku, od Iloka i Tovarnika do Istre, od otoka Visa do Čakovca, a i tamo gdje ima Hrvata izvan Hrvatske, ali koji svojim radom i djelovanjem izgrađuju kulturu Hrvatske.

Svi dobro znate: svrha je Matice hrvatske promicati narodni i kulturni identitet hrvatskoga naroda na svim područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva.

U izvršavanju onih zadaća koje je sebi postavila Matica hrvatska, u razdoblju koje slijedi, izabrani Predsjednik, zajedno s Predsjedništvom i Glavnim odborom učinit će sve da se otvori u Palači Matice hrvatske u Matičinoj ulici ogledna knjižara s knjigama Matice hrvatske, Nakladnoga zavoda Matice hrvatske i Matičinih ogranaka, ali i drugih izdavača.

Matica hrvatska će, preko svojih ogranaka, nastojati oživjeti rad postojećih knjižnica u gradovima i općinskim središtima, a tamo gdje nema takvih knjižnica nastojat će ih otvoriti. Sve će učiniti i poticat će osnivanje kulturnih društava, s njima surađivati i organizirati glazbene, književne, likovne i folklorne manifestacije.

Kao jednom ranije, organizirat će znanstvena i stručna predavanja, tribine i skupove ne samo u Središnjici nego svugdje gdje djeluju ogranci. U tu svrhu Matica hrvatska će okupiti skupine predavača za ona područja koja su posebice zanimljiva hrvatskom općinstvu: o hrvatskom jeziku, njegovoj povijesti, o književnosti, o nacionalnoj i općoj povijesti, o zavičajnoj problematici, a zatim o gospodarstvu, poljoprivredi, privredi, vinarstvu, podrumarstvu, zdravstvu, i posebice o brizi za mlade. Posebno ćemo nastojati da se povežu predstavnici i djelatnici ogranaka s nastavnicima, učiteljima i profesorima po osnovnim i srednjim školama i na fakultetima, da i na taj način afirmiramo njihov samozatajan, a slabo cijenjen i još slabije plaćen rad. Radom prosvjetnih radnika gradi se zdravije, sretnije i duhovno i materijalno bogatije društvo.

Nakon posjeta brojnim ograncima diljem Hrvatske, upoznati smo s radom i problemima ogranaka, od kojih mnogi nemaju ni svoga prostora za djelovanje niti ikakve financijske pomoći. Zato ćemo nakon ove Skupštine okružnicom preporučiti svim općinama i županijama da ogranke Matice hrvatske uključe u svoj proračun, jer su to često puta jedina živa središta kulturnog djelovanja na tom prostoru.

Predsjedništvo je ove godine donijelo odluku, koju je Glavni odbor odobrio, o poticanju domaćega književnog stvaralaštva, osnivanjem godišnjih nagrada Matice hrvatske za književna ostvarenja. Književne nagrade Matice hrvatske sigurno će biti poticaj stvaraocima, ali jednako tako i poticaj da nagrađene knjige dođu do čitatelja.

Dobrom i racionalnom nakladničkom djelatnošću, unatoč sadašnjem općem siromaštvu, Matica hrvatska će svojim članovima omogućiti da svake godine dobiju dobre i vrijedne knjige, lijepo opremljene, da se na taj način, kao nekad, uspostavi obiteljska knjižnica. Obiteljska knjižnica, o kakvoj će se starati Matica hrvatska, bit će pomno odabrano štivo za gospodarsku, moralnu i duhovnu obnovu Hrvatske.

Matica hrvatska

Ulica Matice hrvatske 2/Strossmayerov trg 4
10000 Zagreb

Uprava Matice hrvatske izabrana 8. lipnja 1996.

Predsjednik
JOSIP BRATULIĆ

Potpredsjednici
VLAHO BOGIŠIĆ
NEDJELJKO FABRIO
STJEPAN SUČIĆ

Glavni tajnik
KREŠIMIR MIKOLČIĆ

Gospodarski tajnik
NIKO VIDOVIĆ

Glavni odbor
MATO ARTUKOVIĆ, STJEPAN BABIĆ, VLAHO BENKOVIĆ, VLAHO BOGIŠIĆ, FERDO BOŠNJAK, JOSIP BRATULIĆ, BRANIMIR DONAT, NEDJELJKO FABRIO, VLADO GOTOVAC, JELENA HEKMAN, ZORAN KRAVAR, MATO MARČINKO, TONKO MAROEVIĆ, BORIS MARUNA, IVE MAŽURAN, KREŠIMIR MIKOLČIĆ, VINKO NIKOLIĆ, LUKO PALJETAK, IVO PRANJKOVIĆ, STJEPAN SUČIĆ, JOSIP ŠIKLIĆ, RANKO ŠIMIĆ, MARKO TARLE, NIKO VIDOVIĆ

Nadzorni odbor
VESNA BURIĆ, SLAVKO FIJAČKO, RATKO KRSTIČEVIĆ, VLADIMIR PRIMORAC, DAFINKA VEČERINA

Časni sud
IVO GABRIĆ, MILAN GLIBOTA, STJEPAN JUKIĆ, VLADIMIR VRATOVIĆ, LAV ZNIDARČIĆ

Vijeće pročelnika
LJILJANA AUDY KOLARIĆ (Odjel za medicinu), VLAHO BOGIŠIĆ (Odjel za književnost), FRED DOŠEK (Odjel za glazbu), JADRANKA GRBIĆ (Odjel za povijest umjetnosti, arheologiju i etnologiju), MLADEN KLEMENČIĆ (Odjel za geografiju), AUGUST KOVAČEC (Odjel za jezik), MURADIF KULENOVIĆ (Odjel za psihološku medicinu, etnopsihologiju i antropologiju), ZVONKO MAKOVIĆ (Odjel za likovne umjetnosti), ANTE MARKOTIĆ (Odjel za tehniku), ANĐELKO MILARDOVIĆ (Odjel za politologiju), IVO MILJKOVIĆ (Odjel za poljodjelstvo), VLADIMIR PRIMORAC (članovi radnici izvan odjela), IVICA PRLENDER (Odjel za povijest), JOSIP TALANGA (Odjel za filozofiju), MARKO TARLE (Odjel za prirodoslovlje), DAFINKA VEČERINA (Odjel za pravna pitanja i kulturu prava) , NIKO VIDOVIĆ (Odjel za gospodarstvo), RANKA VRDOLJAK RADIĆ (Odjel za školstvo), LAV ZNIDARČIĆ (Odjel za kulturne veze s Hrvatima izvan domovine), IVO ŽANIĆ (Odjel za javne medije i fotografiju)

Tajnik za ogranke
STJEPAN SUČIĆ

Tajnica za nakladništvo i urednica izdanja Matice hrvatske
JELENA HEKMAN

Tajnik za članstvo
ZORISLAV LUKIĆ

Tajnica za odjele u Središnjici
VERA ČIČIN - ŠAIN