Ivo Frangeš

Rođen je 15. travnja 1920. u Trstu. Diplomirao je romanistiku i kroatistiku na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (1943), doktorirao 1952. radom Talijanski prijevodi naših narodnih pjesama od Fortisa do Tommasea, habilitirao 1954. Naslijedivši Antuna Barca, od 1956. do umirovljenja 1985. pročelnik je Katedre za noviju hrvatsku književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Bio je redoviti član JAZU, odn. HAZU (od 1968), dopisni član Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani (od 1983) i dopisni član njemačke Akademie der Wissenschaften zu Göttingen (od 2001).

Uređivao je časopise »Umjetnost riječi« (od 1957), »Forum « (1963–1964) »Croatica« (od 1970), »Rad« Razreda za suvremenu književnost JAZU (1987–1992) i bio član uredništva »Sabranih djela Marka Marulića« (Opera omnia).

Frangeš je bio predsjednik Društva hrvatskih književnika (1970–1972), predsjednik i urednik manifestacije »Knjiga Mediterana «, Split, te organizator i voditelj prvoga talijansko-hrvatskog simpozija Venezia – mito e antimito (Fondazione Cini – HAZU, 1997). Bio je član Matice hrvatske (član radnik od 1950, član Upravnog odbora 1953-1954, 1956-1971, 1990- 1992), Međunarodnoga slavističkog komiteta (od 1970), Hrvatskoga filološkog društva Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatskog centra P.E.N.-a, S.E.C.-a (Société européenne de culture), Instituta d’études slaves u Parizu i počasni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca.

U ranijim radovima Frangeš se oslanja na stilističku kritiku, a kasnije na učenje o interpretaciji. Književnim djelima pristupa uvažavajući povijesni kontekst i ističući estetske vrijednosti kao i duhovni obzor pojedinih epoha. Iznimnog osjećaja za lijepo, Frangeš piše književne tekstove o književnosti. Najveći dio njegova opusa tumačenja su vrhunskih djela hrvatske književnosti – Marulića, Mažuranića, Šenoe, Kranjčevića, Matoša, Vidrića, Andrića, Krleže, Tadijanovića, Marinkovića.

Prevodio je s talijanskog i francuskog jezika (između ostalih G. Vergu, N. Machiavellija, F. De Sanctisa, Stendhala). Za Matičinu biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti uredio je djela Ante Kovačića (knj. 48, 1962), Budisavljevića, Turića, Draženovića (s Josipom Čelarom, knj. 56, 1963), Janka Leskovara (knj. 59, 1963), Silvija Strahimira Kranjčevića (knj. 60,1964), Ivana i Matije Mažuranića (knj. 32, 1965), Tordinca, Perkovca, Jurkovića, Korajca, Cirakija (knj. 38 1968), Antuna Barca (knj. 101, 1968) i Miroslava Krleže (knj. 91-95, 1973), Ranka Marinkovića (knj. 137, 1981) i Vlatka Pavletića (knj. 169, 1982). Frangešova Izabrana djela objavljena su u istoj biblioteci 1980. (knj. 149, prir. A. Flaker). Kao jedan od urednika i priređivača, sudjelovao je i u kapitalnom nakladničkom projektu Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti (priredio Izabrana djela Silvija Strahimira Kranjčevića, 1996). S Dragutinom Tadijanovićem i Marijanom Matkovićem uredio je Sabrana djela Silvija Strahimira Kranjčevića (1958–1967), a s Miloradom Živančevićem Sabrana djela Ivana Mažuranića (1979).

Predavao je na mnogim europskim sveučilištima kao gost profesor (Moskva, Sankt Peterburg, Oslo, Kopenhagen, Stockholm, Uppsala, Göteborg, Krakov, Varšava, Prag, Bordeaux, Köln, München, Frankfurt a/M, Göttingen, Bonn, Hamburg, Heidelberg, Rim, Napulj, Trst, Pisa, Milano, Bari, Padova). Godine 1974. dobio je u Beču Herderovu nagradu, 1993. Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo i Humboldtovu znanstvenu nagradu u Bonnu, a 1996. »Vjesnik« mu dodjeljuje Goranovu nagradu za knjigu Geschichte der kroatischen Literatur: von den Anfängen bis zur Gegenwart, Böhlau Verlag, Köln, Weimar, Wien, 1995. Državnu nagradu za cjelokupni znanstveni rad primio je 1999.

Prvi tekst o književnosti Ivo Frangeš objavio je 1938. u splitskom »Jadranskom dnevniku« (»Tri blaga Josipa Kozarca «). Otada je objavio više od 600 bibliografskih jedinica. Izdvajamo sljedeće naslove: Stilističke studije (1959); Studije i eseji (1967); Talijanske teme (1967); Matoš, Vidrić, Krleža (1974); »Realizam«, Povijest hrvatske književnosti IV (1976); Antun Barac (1978); Nove stilističke studije (1986); Povijest hrvatske književnosti (1987), dopunjeno njemačko izdanje Geschichte der kroatischen Literatur (1995); Suvremenost baštine (1992). U suautorstvu objavio je knjige August Šenoa: Karanfil s pjesnikova groba – Nagelj s pesnikova groba s Jožetom Pogačnikom (1997), Hrvatska novela s Viktorom Žmegačem (1998), Ivan Mažuranić: Smrt Smail-age Čengića s Milanom Mogušem (2001). Postumno mu izlaze knjige Riječ što traje (2005), Moj Tadija (2006).  

Preminuo je u Zagrebu 29. prosinca 2003.