$

Kalendar - Glagoljaško blago Like i Krbave

Uredili: Josip Bratulić, Stjepan Damjanović i Stjepan Sučić

biblioteka: POJEDINAČNA I IZVANKOLEKCIJSKA IZDANJA

izdavač: Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

14 str.

33 x 48 cm

ISBN:

područje: povijest; kalendar; hrvatska povijest

Tekstovi: Stjepan Damjanović Fotografije: Zvonimir Atletić Likovna oprema: Marina Ćorić

siječanj 2003



Misal kneza Novaka

Misal kneza Novaka čuva se u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču (sign. God. Slav. 8). Ima 272 folije, tj. 544 stranice. Svaka stranica (veličine 32 x 24,5) ima dva stupca. Iskićen je vrlo lijepim crvenim, plavim i zlatnim inicijalima, a ima i nekoliko minijatura, medu kojima se ističe minijatura Krist na križu. Uopće, drži se da je to, poslije Hrvojeva misala, najljepši hrvatskoglagoljični kodeks. Pisao gaje negdje u Lici knez Novak Disislavić iz plemena Mogorovića, o čemu je sam u misalu ostavio bilješku:

Let Gospodnjih 1368. Ja knez Novak, sin kneza Petra, vitez silnoga i velikoga, gospodina Loisa, kralja ugrskoga, njega polače vitez, napisah te knjige za svoju dušu. I onoj crkvi da se dadu v koj legu vekivečnim ležanjem...

Knez Novak je dakle želio da se misal dade onoj crkvi u kojoj će biti pokopan, ali prilike su uvjetovale drukčije: naime, njegov sin Petar prodao je 1405. misal za 45 zlatnika crkvi Svete Jelene i Svetoga Petra u Nugli (Istra). Misal kneza Novaka poslužio je kao glavni predložak za tekst prve hrvatske tiskane knjige Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483. Žakan iz Roča Jurij zapisao je na Novakovu misalu poznati usklik oduševljenja što će biti otisnuta prva hrvatska knjiga:

Vita. Vita. Štampa nosa gori gre.
Tao ja oću da naša gori gre.
1482. meseca ijuna 26. dni
to bje pisano v grade Izulje.
To pisa Juri žakan iz Roča.
Bog mu pomagaj i vsem ki mu
dobro ote.

Tako saznajemo da se Novakov misal nalazio i u Nugli, ali i uviđamo kako je glagoljaški prostor cjelovit. I ne samo glagoljaški. Taj misal spominje Svetu Mariju, Svetoga Krševana i Svetoga Nikolu, zaštitnike najstarijih zadarskih samostana, a spominju se i drugi »zadarski« sveci (Donat, Dimitrije, Anastazija, Irena) kao i niz benediktinskih svetaca, što upućuje na izvorišta iz kojih je crpio knez Novak.

Misal je poznat i po tome što su u njemu, na 1486. godine dodanom listu, zapisani prvi hrvatski čakavski osmerački stihovi od kojih počinje
povijest hrvatske silabičkotonske versifikacije: Nu pomisli vsaki sadal ča se najde od nas tadalgda se duša strahom smetela dila nam se skriti ne te.

Liturgijske knjige nude nam puno više podataka za kulturnu povijest, nego što laici mogu i pomisliti, a Misal kneza Novaka iznimna je riznica takvih podataka i veliki razlog za naš ponos.


veljača 2003




Berlinski misal

Berlinski misal ima 218 pergamentnih listova, tj. 436 stranica i jedan je od najbolje uščuvanih hrvatskoglagoljskih rukopisnih misala. Pisan je dvostupačno i svaki stupac ima 31 redak. Lijepo je ukrašen inicijalima različitih veličina. Danas se čuva u berlinskoj Državnoj biblioteci (sign. Ms. Ham. 444) pa se i zove po gradu u kojem se čuva. O njegovim počecima saznajemo iz bilješke u misalu koju zbog zanimljivosti donosimo cijelu:

Vime hubrstovo, amen. Ljet Gospodnjih 1402. ja umaleni Bartol, komu je zemlja mati, grob hiža, bogatastvo grisi, pisah sije knjigi dobru mužu, popu Vlku, sinovcu gospodina Vitja, opata koprivskoga, v vrime gospodina i oca v duhovnom gospodina Bonifacija pape Šestoga i v vrime Žigmunta, kralja ugrskoga, i v vrime gospode krbavske Budislavić i Pavlović. I si više rečeni Vlk pop, po svitu i nauci svoga strica, plati te knjigi 16 zlatih, vredno i pravo, kako muž dobr, i više cine počteni dar. Zato prosimo vas, služitelji Hrstovi, molite Boga za onih ki su učinili ko preporučenje v te knjige kim blagom, a, mene za niko omršenje ne klnite prez koga ni, zane ne pisa Duh Sveti na ruka grješniča. Više rečeni Vlk imiše tada ot popovstvi 4 ljeta.

Da bismo bilješku ispravno razumjeli, moramo znati da se rijeka Zrmanja zvala Kopriva i daje na njoj bio znameniti benediktinski samostan Svetoga Jurja. Godine 1440. misal je dospio u ruke franjevaca trečoredaca koji su ga renovirali i uvezali te su tada dopisali dvadesetak stranica tekstova potrebnih za njihove posebnosti u bogoslužju. Zadarski nadbiskup Oktavijan Garzadoro poslao je misal 1627. u Rim, zajedno s još nekoliko misala i brevijara, da bi poslužio kod pripremanja novih glagoljičnih izdanja. Opisujući glagoljske rukopise koji se nalaze u Vatikanskoj biblioteci Matej Karaman opisao je 1753. i naš misal. Zna se da je misal 1808. bio u Londonu, ali se ne zna kako je tamo dospio, kao što se ne zna kako je postao znamenitošću berlinske Državne knjižnice. Knjiga ima uobičajene misalske dijelove, a za širu kulturnu javnost najzanimljiviji su njegovi ritualni tekstovi, posebno blagoslov prstena te blagoslov soli i zobi. U tim se tekstovima zazivaju Sveti Benedikt i Sveti Krševan, pa se pretpostavlja da su benediktinci jedan od svojih zadarskih latinskih misala preveli na hrvatskostaroslavenski. Povjesničarima hrvatske književnosti osobito je zanimljiv prijevod pokorničke pjesme Dies irae, koja se pripisuje franjevcu Tomi de Celano (sredina XIII. st.) . U tom je prijevodu vrlo malo staroslavenizama, tj. posve prevladava tadašnji hrvatski književni jezik. Evo šest prvih od ukupno 54 stiha:

Sudac hoće gnjevan priti,
vas svit ognjem popaliti,
ne moći se pred njim skriti.

Kolik trepet tada bude
kad se Sveto Pismo zbude,
a mrtvi se vsi probude.


ožujak 2003



Ročki misal

Danas se Ročki misal čuva u bečkoj Narodnoj knjižnici (sign. God. Slav. 4). Ime je dobio po istarskom glagoljaškom središtu za koje je Bartol Krbavac misal i pisao i u kome se upotrebljavao od XV. stoljeća do 1593. To saznajemo iz bilježaka u samom misalu. U njegovu sanktoralu (dio koji sadrži misne obrasce i službe za blagdane pojedinih svetaca) nema puno minijatura, a jedna od rijetkih prikazuje Svetoga Bartola apostola, komu je posvećena crkva u Roču. Misal ima 232 pergamentna lista koje je ispisao znameniti pisar i minijaturist Bartol Krbavac ukrasivši rukopis brojnim lijepim inicijalima. Samo 13 listova pisala je druga ruka, ali se inicijali na tim stranicama ne razlikuju od drugih, pa to upućuje na organizirani skriptorij. Misal ima sve uobičajene dijelove. Posebno su, kao i kod Berlinskoga misala, zanimljivi ritualni tekstovi iz kojih možemo saznati puno kulturoloških i povijesnih činjenica. Zanimljivo je npr. da se pri blagoslovu prstena i u Berlinskom i u Ročkom misalu blagosliva jedan prsten, ali se pri obredu vjenčanja razlikuju: naime, u Berlinskom je jedan prsten i on je predviđen za nevjestu jer je po rimskom običaju žena čuvarica svih vrijednosti u kući. U Ročkom misalu predviđena su dva prstena, a to je noviji, germanski običaj. To treba povezati s povijesnom činjenicom da je Roč od 1374. pod vlašću Habsburgovaca. Vrlo je zanimljivi obred striženja kose. Kao što je poznato, Stari zavjet shvaća kosu kao snagu, a rezanje kose kao odricanje od dobara ovoga svijeta. Kršćani su rezali kosu u obliku križa, posebice pri stupanju u svećenički stalež. U Istočnoj crkvi rezanje kose je i dio obreda krštenja. U Ročkom misalu imamo tri molitve uz obred striženja kose i sve tri su prevedene izravno s grčkoga jezika. Zanimljivo je da se taj obred pomalo, od XV. stoljeća, povlači iz crkve, što se može pratiti i u glagoljičnim i u drugim misalima i lekcionarima. Ceremonija nastavlja živjeti u narodu kao običaj poznat pod imenom šišano kumstvo. Jednogodišnjem djetetu odreže se malo kose, ili kosa u obliku križa, ili sva kosa s namjerom da mu to pomogne rastu i zdravlju. Zanimljive su i druge bilješke. Jedna govori o popu Grguru koji je bio poslom u Istri i prenio misal u Roč.

1497. miseca oktebra dan 6. kada ja pop Grgur iz Senja prenesoh sije knjigi crikvi svetoga Bartolomjeja v gradi Roči budući farman tu gospodin Ilija z Bribira i gospodin Simun Greblić, a starješina Ivan jJelenić crikveni. Bog nam pomagaj i vsim pravo vernim. Amen.

Bilješke kadšto govore i o prilikama u svijetu, pa jedna iz 1591. kaže da bje glad velik mni mi se po vsem svetu, prodavaše se star bnetačka pšenice po libr 42, ovas po libr 18...

U misalu se nalazi i rukopis poznatoga ročkoga glagoljaša Šimuna Grebla (Greblića) iz XVI. stoljeća, koji je zapisao tri molitve za pokojne. Isti je pisac iste molitve (u čast Svetoga Grgura) zapisao i u misalu kneza Novaka.


travanj 2003



Beramski / Ljubljanski misal

Ovaj misal iz prve trećine XV. stoljeća ima dva imena. Danas se čuva u Ljubljani, u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici (sign. II C 162a/2) i po tome nosi jedno ime, a drugo po istarskom gradiću (Beram) u kome se upotrebljavao. Pripada kodeksima koje je napisao Bartol Krbavac. On je i u ovom misalu, u dijelu koji se zove memento vivorum, zapisao svoje ime (stupac 145d).

Ljubljanski misal ima 245 pergamentnih listova (= 490 stranica), a kasnije su mu dodana još tri, naprijed jedan, a straga dva. Na svakoj stranici ima dva stupca, a svaki stupac ima 30 redaka. Zbog lijepih inicijala i minijatura ubraja se u ljepše hrvatskoglagoljske kodekse.

Jedan od uobičajenih dijelova misala je kalendar iz kojega znalci mogu pročitati puno o podrijetlu i uporabi knjige. Tako je u ovom misalu crvenom bojom zabilježen blagdan Svetoga Martina, biskupa i ispovjednika (11. studenoga), što se povezuje s činjenicom daje tom svecu posvećena crkva u Bermu. Kalendar je u Ljubljanskom misalu zanimljiv i po tzv. alegorijama mjeseci, tj. po sličicama koje prikazuju posao tipičan za dotični mjesec i koje se nalaze u krugovima iznad stupca. Takve alegorije ima medu hrvatskoglagoljskim misalima još samo Hrvojev misal, najraskošniji medu našim glagoljičnim kodeksima. U Ljubljanskom misalu pisac je na stranicu smjestio po dva mjeseca i time slijedio i u drugim dijelovima misala provedenu dvostupačnost.

Od obrednih tekstova upozorit ćemo na blagoslov voća koji se u ovom misalu veže uz blagdan Svetoga Blaža. Kao što je poznato, Svetom se Blažu utječemo da nas zaštiti od bolesti grla, pa su srednjovjekovni misali uz njegov blagdan vezali, osim blagoslova svijeća, blagoslove svega onoga što kroz grlo prolazi pa bi mu moglo nauditi (kruh, piće, voće, povrće). Molitve su sastavljane tako da i pouče. Tako npr. treća molitva u Ljubljanskom misalu donosi, kao kakav moderni tematski rječnik, citate iz Staroga zavjeta koji se odnose na voće i voćke.

Knjiga u srednjem vijeku nije bilo puno i smatrali su ih pravim bogatstvom. U njima su vidjeli i mjesto gdje treba pohraniti važne vijesti iz vlastitoga života i života uže i šire zajednice, pa su na marginama ispisivali bilješke. Tako u ovom misalu bilješka iz 1475. npr. govori o obvezama župljana prema župi i zaključuje u skladu s općom pravdom da svi plaćaju po blagje, kakov ki ima blago, ki već ta već, ki manje, ta manje plaća. Na jednom od dodanih listova, plovan v Berme Martin Milohanić zapisao je 6. srpnja 1596. da va to vreme i to leto vazeše Senjani Klis i ubiše vragi naše i opet vazeše Klis.

svibanj 2003



Misal Borg. Illirico 8

Pod signaturom Borg. 111. 8 čuva se u Vatikanskoj knjižnici hrvatskom glagoljicom pisani misal koji ima 288 pergamentnih listova (= 576 stranica). Listovi su veličine 24 x 17 cm, tekst je ispisan dvostupačno, a svaki stupac ima 30 redaka. Zapravo je riječ o 29 sveščića po deset listova. U tekstu se nalaze brojni inicijali s biljnim motivima, pleterom i geometrijskim likovima. Krasopisac je upotrebljavao dvije crvene, zlatnu, plavu i zelenu boju i rado je slikao ženske i muške glave. Na dva lista (na početku i na kraju kodeksa) ispisana je glagoljična azbuka. Što je osobito zanimljivo, na 203. listu nalazi se ćirilična azbuka, a osim toga, u nekim se bilješkama miješaju glagoljica i ćirilica, ponekad čak tako daje u istoj rečenici dio slova jednim, a dio drugim pismom. Time se i ovaj misal uklapa u veliku obitelj hrvatskih i drugih slavenskih srednjovjekovnih rukopisa u kojima se ta dva pisma miješaju i svjedoči daje posve uobičajeno bilo da pisari znaju oba pisma, a na hrvatskim prostor
ima, dakako, i latinicu.

Već na početku misala piše: V ime Isuhrstovo, amen. Ljet Gospodnjih 1435. Počatije misala po zakonu rimskoga dvora... Malo je neobično da se godina tu nalazi, ali iz drugih bilježaka izlazi da bi ona mogla biti točna. Tako u jednoj bilješci iz 1441. piše daje pop Marko pisao taj misal popu Blažu u Obrovcu, a u bilješci iz 1449. piše pop Blaž Bobinac, vikar u Lici, daje misal prodao crkvi Svete Marije na Drenovici. Daje 1558. misal dospio u Dobrinj, doznajemo također iz bilješke u kojoj se kaže da su Marko Marković i njegov brat pop Ivan, bivši župnik iz Dobrinja, svoj dug bratovštini Tijela Kristova u Dobrinju namirili davši joj ovaj misal:

...i osta dužan čista računa libari i. v (=23) i da ta misal za račun aliti za dug više rečeni brašćini...

lipanj 2003



Brevijar u dva dijela

U Vatikanskoj knjižnici čuva se Brevijar u dva dijela s dvije signature (Borg. Illir. 5 i Borg. Illir. 6) koji su pisani u Tribihovićima u Lici, kao što saznajemo iz bilježaka u samim kodeksima. Prva je knjiga napisana 1379., a druga je dovršena 1387. Tako nas izvješćuje na 217. list drugoga kodeksa pisar Fabijan koji kaže da je on napisao drugi dio, ali ne i prvi. Pisani su, kaže Fabijan, u vrijeme kneza Anža, gospodara Krka, Gacke i Senja. Prva knjiga ima 248, a druga 217 listova i pisane su dvostupačno. Dimenzije im se neznatno razlikuju: prvi ima 31,1 x 21,8, a drugi 31 x 22,1 cm, što samo znači da knjigoveža nije savršeno obavio svoj posao. U obje knjige ima puno ukrasa, ljepši su u prvoj, nego u drugoj knjizi.

Turci su zaplijenili brevijar, pa su ga dobri muži Okrugljane i Tribihovićane otkupili 1487. što je jedan od dirljivih slučajeva iz hrvatskoga srednjega vijeka kada hrvatski puk skuplja i daje svoja dobra da bi mu se vratila njegova knjiga. Oko 1510. brevijar je dospio u Vrbnik, a 1627. poslan je u Rim.

Kao i u drugim hrvatskoglagoljskim knjigama i u ovoj nalazimo puno bilježaka. Pisci tih bilježaka nisu zapisivali samo važne događaje, nego i svoja raspoloženja, pa je npr. na 137. listu prve knjige neki žakan zabilježio to piša on, ki voli vino, nego vodu. No ovaj je brevijar jedan od rijetkih u kome je sačuvan himan u čast slavenskim prvoučiteljima Ćirilu i Metodu. Himan je, međutim, rijedak pa donosimo prvi dio:

Raduj se, grade višnji, Jerusolime, veseli se, svetaja mati crikav, Sione, jako čeda tvoja va visotje mnozje i krasotje u samogo visnjago cesara imut se.
(= nalaze se kod samoga višnjega cara, tj. Boga)

Sveti jereji Tvoji, Gospodi, Ćuril i Metudij (jereji = svećenici)
slavu vijeka otvrgu (otvrgu = odbaciše)
togo radi priti utegu (priti utegu = doći zaslužiše)
Toboju sćedrećim (= Tvojim smilovanjem)
k svrsenago jerejstva stepenu. (= k stupnju savršenoga svećeništva)

srpanj 2003



Brevijar Borg. Illirico 10

U Vatikanskoj knjižnici čuva se pod signaturom Borg. III. 10 hrvatskoglagoljski brevijar koji ima 407 pergamenskih listova kojima su kasnije dodana još dva papirnata.

Dimenzije rukopisa su 16,1 x 11,7 cm, tekst je pisan dvostupačno, a svaki stupac ima po 30 redaka. Odlikuje se sitnijim, ali lijepim pismom. Pri izradi inicijala služio se iluminator zlatnom, crvenom, plavom, zelenom i ružičastom bojom. Biljni motivi nerijetko zauzimaju cijeli rub ili cijeli prostor između stupaca, ali ih nije radio osobito vješt majstor.

Na 167. listu nalazi se ova bilješka:

Sije knjigi dosvrših ja domin Mihovil v Bribiri sjedeći v mojej hiži dominu Jurši. Ljet Božjih 1485.

Pisac nije bio zadovoljan tom bilješkom pa je na 456. listu ispisao opširniju:

Vime Božje, amen. Ljet Gospodnjih 1485. Az mnogo grješni Mihovil pop rodom Brebjeranin Bogu davšu mi dospisah sije knjigi sjede v moje hiži v Bribiri v vrjeme otca svetago, pape Inocencija. Ispisah je dobru muzu otcu fra Jurši Parebčiću iz Bužan i da je fratr Jurša v kloštr svete Jelene poli Senj...

Bilješka je bila još duža, ali dalje je tekst nečitljiv, no i ovako su nam svi glavni podatci ponuđeni. Ako pogledate kod opisanih knjiga u ovom kalendaru gdje su knjige pisane, a gdje se upotrebljavaju, vidjet ćete da ih pišu Ličani, u Lici ili u njezinom susjedstvu da bi knjige kasnije odlazile u druge hrvatske glagoljaške krajeve (Istra, Krk, Senj). Lika je postala pravi izvoznik knjiga, što znači da je imala puno vještih pisara. Oni sigurno nisu pisali samo za druge krajeve, ali su se kodeksi sačuvali samo tamo gdje je bilo manje teškoća nego u Lici, koja je bila pogođena međusobnim sukobima feudalaca, a zatim, nakon Krbavske bitke, stalno ugrožena od Turaka, koji su je držali pod svojom vlašću sve do kraja XVII. stoljeća.


kolovoz 2003




Prvi novljanski brevijar

U Župnom uredu u Novom Vinodolskom čuvaju se važne glagoljične liturgijske knjige.

Medu njima i Prvi novljanski brevijar iz sredine XV. stoljeća. Brevijar ima 466 folija (= 932 stranice) veličine 36,5 x 23,5 cm. S obzirom da od 437. lista dalje dužina kodeksa iznosi 35,5 cm i da ga je pisala druga ruka, pretpostavlja se da su prvotno bila dva sveska koji su kasnije spojeni ujedan. Brevijar je zanimljiv i češkim filolozima jer se u njemu nalazi legenda o Svetom Vaclavu, češkom knezu kojega je pogubio njegov brat knez Boleslav.

Po književnim osobinama ta se legenda u mnogočemu podudara s legendom o pogibiji hrvatskoga kralja Zvonimira. Istraživači su zapazili i posebnu kreativnost kojom je pisac Juraj u ovom brevijaru oblikovao priču o Juditi.

Na stražnjim koricama nalijepljen je list na kojem se nalaze kasniji zapisi, a zapisa ima i na prethodnim listovima. Jedan od njih (iz 1499) pripada žaknu (đakonu) Jakovu koji nas izvješćuje da su zvona crkve u Novom poslali u lipnju 1496. u Mletke i da su ih tamo prelili, oblikovali nova, te u studenom vratili. Posao je stajao 17 dukata. Opsežna bilješka iz 1496. govori o tome kako je sazidan oltar u čast Majci Božjoj u crkvi Svetih Filipa i Jakova u Novom s molbom da prestane kuga. Nakon što je to konstatirao, pisac s puno smisla za oblikovanje priče opisuje kugu i ponašanje pojedinaca:

I gospodin biskup Kristofor, ukrjepivši redovnike kako imaju plka božja ne ostaviti, nego da ima gubernan biti kako pristoji pravim hrstjanom katolikom, iziđe van iz mesta, svoj uzrok rekši da nima ovdi biti. Vidivši plk daje pošal pastir od stada i plk se razbiža. Gospodin Petar plovan... osta s svojimi redovnici, a to gospodinom Matijem, z gospodinom Andrijem, z gospodinom Antunom i popom Filipom, ki va to vrime bihu kapelani rečene crkve i rečenoga gospodina plovana... I gospodin plovan rečeni i z rečenim klirom i s plkom hodeći s pročesionom k crkvi svete Marije, moleći gospodina Boga i Blaženu Djevu Mariju i svetoga Šebestijana i svetoga Roka da bi gospodin Bog odnel ovu sentenciju i srd svoj od nas... I dogovori se gospodin plovan i ostali redovnicii plk i uzidaše rečeni oltar u čast rečenih zgora. I učiniše na njem službu Gospodinu Bogu i Blaženoj Djevi Mariji i svetomu Šebestijanu i svetomu Roku.

rujan 2003



Drugi novljanski brevijar

Danas se čuva u Župnom uredu u Novom Vinodolskom, a stručnoj je javnosti pristupačniji od 1977. kada su preslik cijeloga rukopisa objavili Staroslavenski institut iz Zagreba Turistkomerc iz Zagreba i Akademische Drucku. Verlagsanstalt iz Graza.

To je potpuni brevijar Rimske kurije ili, kako bi glagoljaši napisali, brviele po zakonu rimskago dvora. Na svojih 500 pergamenskih listova, tj. na tisuću stranica (veličine 36 x 26 cm) nudi opširna čitanja i precizne opise obreda. Na svakoj su stranici dva stupca, a (gotovo) svaki stupac ima 36 redaka. Najveći dio pisao je pop Martinac, rodom Lapčanin, ali uz njega pisala su još četiri pisara. Smjenjivali su se nakon nekoliko stupaca, ali kadšto su surađivali i na istoj stranici, što znači da nismo daleko od istine ako kažemo da je pop Martinac zapravo u Grobniku imao mali skriptorij. Svi su pisali svečanom (ustavnom) hrvatskom glagoljicom tipičnom za XIV. I XV. stoljeće. Rukopis je naručio pavlinski samostan Svete Marije na Ospu (brdu kraj Novoga Vinodolskoga). Taj je samostan sredinom XV. stoljeća dao izgraditi knez Martin Frankopan. U to je vrijeme prior samostana Franko Budišić iz plemena Mogorovića, onoga kojemu je pripadao i knez Novak Disislavić, pisar misala iz 1368. Zanimljivo je da pop Martinac samo za sebe i za priora Franka piše podrijetlo, a to da je njegov rodni Lapac uz samo Krbavsko polje sigurno nije bilo bez utjecaja na stvaranje čuvenoga zapisa o krbavskoj katastrofi, zapisa koji je proslavio Martinca i koji je već višeput objavljen. Nalazi se u ovom brevijaru između prvoga i drugoga dijela, tj. između temporala i kalendara. U knjizi ima i drugih zanimljivih zapisa. Donosimo jedan:

Az mnogo grješni pop Martinac sije pisah v Grobnici, crkvi i kloštru blažene Marije djevi pod Novim Vinodoli. I tu prebivahu Čestni služitelji Hrstovi, fratri blaženago Pavla prvago remeti. Ihže priur bješe otac Franko. 1495.

Drugi novljanski brevijar dovršen je 1495., tj. u vrijeme kada smo već imali dva otisnuta glagoljična brevijara (Kosinjski iz 1491. i Baromićev iz 1493). Ta dva tiskana brevijara bila su namijenjena cijelom glagoljskom prostoru, dok je Drugi novljanski pisan za uže područje, upravo za redovnike pavline. To je jedini hrvatskoglagoljski brevijar u kome su i službe franjevačkim svecima iz napuljske kraljevske kuće Anžu pa se opravdano u tome vidi utjecaj mađarskih pavlinskih kodeksa. Čuva i benediktinske, i franjevačke i pavlinske svetkovine. Jezik je hrvatskostaroslavenski, tj. uz staroslavensku osnovicu pojavljuju se namjerni i nehotični kroatizmi.

listopad 2003



Kolunićev zbornik

U knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, pod signaturom III a 51 čuva se glagoljični Kolunićev zbornik koji je u Akademiju dospio kupnjom Kukuljevićeve zbirke. Ne zna se kako ga je Kukuljević nabavio. Rukopis je veličine 23,3 x 16, pisan je dvostupačno i svaki stupac ima 30 redaka. Nedostaju mu 43 prva lista i sada ima 127 označenih listova.

Skromno je ukrašen, ali je ispisan lijepom i lako čitljivom hrvatskom glagoljicom. Po sadržaju se dijeli u dva dijela: prvi su dio korizmene propovijedi, a drugi traktat o sedam smrtnih grijeha. Između ta dva dijela nalazi se opsežna bilješka iz koje saznajemo neke važne podatke, pa dijelove te bilješke donosimo:

Va ime Isuhrstovo, amen. Ljet Gospodnjih 1486. miseca ijuljeja dan sedmi bi dosvršenije knjig Svetago Brnardina. Ja, gospodin Levnardo, plemenem Doljanin položih učiniti svitlo delo, ko bi bilo na službu Božju i svete crikve, za grihi moje, i pisah sije knjige mojim blagom čistim... I tada biše pšenica v Otočci po pet a proso po pet beči, zač biše dobra letina. I ošće vas molim, gospodo redovnici i žakni da se spomenete na pritču ovu da je knjigam teško priti, igdo knjige počtuje, daje knjigami počtovan... I se knjige i siju rubriku pisah ja Broz, žakan budući v redu evanjelskom, z Bužan od Kacitić z Dubovika, plemenem Kolunić... i pisah v istinu te knjige počtovanu mužu gospodinu Levnardu, vikaru gatanskomu, v njega hiži side, a za moju plaću...

Saznali smo dakle daje prepisivač Broz Kolunić po kome se zbornik i zove. Ime je dobio tek 1892. Te je godine Matija Valjavec objavio zbornik latinicom i nazvao ga po Brozu Koluniću. Danas znamo da je Broz Kolunić odlično pisao glagoljicu, ćirilicu i latinicu te poučavao mlade u pisanju. Ne zna se koja mu je knjiga poslužila kao predložak za pisanje ovoga zbornika: je li prevodio s talijanskoga ili s kojega drugoga jezika ili je već postojao hrvatski predložak koji je samo prepisao. Prvi se dio (korizmene propovijedi) po jeziku primjetljivo razlikuje od drugoga (traktat o sedam smrtnih grijeha), ali u cjelini je točna ocjena Matije Valjavca da je jezik u Kolunićevu zborniku prava borba narodnoga čakavskoga govora s mrtvijem hrvačkim crkvenim jezikom osnovanijem na staroj slovenštini. Kolunićev zbornik dio je vrlo bogate zborničke literature hrvatskoga srednjovjekovlja koja je izvrsno čuvala vezu s europskim književnim kretanjima toga doba.

Bez poznavanja tih zbornika nije moguće razumjeti hrvatsku srednjovjekovnu književnost.

studeni 2003



Petrinićev zbornik

U Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, pod signaturom Cod. Vindob. Slav. Nr. 78 čuva se glagoljični Petrinićev zbornik iz 1503. Zbornik se u toj biblioteci čuva od polovice XIX. stoljeća. Ima 153 lista, a gotovo polovicu zauzimaju korizmene propovijedi, prijevod znamenitoga autora Jacoba Voragine, koji je napisao i djelo Legenda aurea koje se ubraja u najčitanija djela u srednjem vijeku. Osim korizmenih propovijedi u zborniku se nalaze tri homilije na Matejevo evanđelje koje su prevedene sa staročeškoga, zatim apokrifi (Silazak Ivana Krstitelja nad pakao...) i niz propovijedi kojima nisu utvrđeni izvori. Kako u tekstu ima puno bohemizama, pomišlja se da je ovaj zbornik ili njegov predložak preveden sa staročeškoga, ali sličan zbornik na staročeškom nije sačuvan. U tekstu ima i kajkavizama pa je to istraživače vodilo prema zaključku da je postojao hrvatski predložak koji je bio pisan na području gdje se dodiruju čakavski i kajkavski. Iz opsežnije bilješke u kojoj pisac/pisar predstavlja sebe i svoje djelo donosimo mali odlomak:

Az jesam gredući po vrti prekrasni zbirajući najlipli cvijet... i hoću da tomu momu malu sabraniju bude ime Cvijet vsake mudrosti. I ako niko zgrišenje v tom jest, i mnju da, ni prež njega, prosu onih ki budu tu čtali da narede i naprave moje zgrišenje njih mudrostiju...

Ja mnogo grišni pop Tomas Petrinić, z Banja dvora z Bužan, plemenem Stupić, poćtovanomu redovniku, gospodinu Matiji Gašćaninu, ki tada biše držitel crikve svete Marije v gradu Jelovici i arhiprvad brinjski. I bih plaćen za pismo knjig sih dukate tri, ča im bi cena, i vrh toga mi počteno učini, a ja njemu ispisah... a dopisah je side v Banji dvori na ljet Gospodnjih 1503, miseca dektebra na dan sedmi.

prosinac 2003




Tkonski zbornik

Tkonski zbornik, hrvatskoglagoljski rukopis s početka XVI. stoljeća, čuva se u knjižnici HAZU u Zagrebu pod signaturom IV a 120. Ima 170 papirnatih listova (= 340 stranica) veličine 13,7 x 10,3 cm i pisan je sitnom lijepom kurzivnom glagoljicom. (Lat. cursivus = tekući; kurzivno je ono pismo kod kojega su slova međusobno povezana, a služi za svagdanju uporabu za razliku od svečanoga, uncijalnoga, pisma kod kojega je slovo odvojeno od slova i kojim su se pisali liturgijski i drugi kodeksi osobite važnosti).

Nije sigurno daje pisan na ličkokrbavskom području; izravnih podataka nema, a jezik se razlikuje od dijela do dijela zbornika. Na Krbavu se pomišlja zbog spominjanja imena Bernardina Frankopana, a na okolicu Tkona jer je tamo nađen. Pripada skupini tematski raznorodnih hrvatskoglagoljskih zbornika: pisala su ga dva pisara i u njemu nalazimo prikazanja, pjesme, apokrife, propovijedi, različite zapise. Neki su dijelovi vrlo visoke umjetničke vrijednosti. Dokazana je veza između Marulićeve Molitve suprotiva Turkom i pjesme Spasi, Marije, tvojih vernih iz Tkonskoga zbornika. Evo početka te pjesme:

Spasi, Marije, tvojih vernih, izbavi nas ot tug neizmernih, kimi Isus, sin Tvoj, priti, ne daj mu nas pogubiti. Nebo i zemla na nas tuži, meč, glad, smrt nas vsud ukruži, a uteć famo nimamo, nere k Tebi, Marije, samo.

Ta je pjesma ušla u mnoge antologije hrvatskoga pjesništva i stručnjaci je drže za jednu od najljepših u našem srednjovjekovlju.