Matica hrvatska - O Matici hrvatskoj - Palača Matice hrvatske

Palača Matice hrvatske

Josip Brleković

PALAČA MATICE HRVATSKE U ZAGREBU

Među historicističkim zgradama izgrađenima potkraj 19. stoljeća na istočnim obodima Strossmayerova trga u Zagrebu, arhitektonskom, urbanističkom, a ponajviše kulturno-povijesnom vrijednošću ističe se neorenesansno zdanje Palače Matice hrvatske. Palača je izgrađena 1886/87. prema projektu zagrebačkog arhitekta i građevinskog poduzetnika češkoga porijekla Ferde Kondrata. Prema njegovu projektu izvedena je također i dogradnja zapadnoga krila palače 1891/92. Današnji oblik palače definiran je 1921. dogradnjom sjevernoga krila s dvorišnim aneksom prema projektu zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Gradnju Matičine palače predložio je, osmislio i organizirao dugogodišnji Matičin tajnik i blagajnik Ivan Kostrenčić, iznimno pedantna osoba upućena u sve detalje Matičine organizacije, poslovne i financijske sposobnosti.

Gradnja na darovanu gradskom zemljištu financirana je novcem što ga je Matičina »reformirana uprava« stekla u prvih deset godina rada (1877-1886), zahvaljujući članskim prinosima, odnosno iznimno plodnoj i kvalitetnoj nakladničkoj produkciji. Izgradnja Matičine zgrade vremenski se poklapa s razvojem građanskoga sloja i građanske kulture u Hrvatskoj, razvojem i primjenom novih ekonomskih načela te premještanjem središnjih državnih, gospodarskih, kulturnih i znanstvenih institucija, kao i cjelokupna društvenoga života, s Gornjeg u Donji grad. Na naslovnoj slici prikazan je detalj s razglednice zagrebačkog Akademičkoga trga (danas Strossmayerov trg) s početka 20. stoljeća, s pogledom na središte trga i na Matičinu ulicu, na zgradu Kemičkoga labaratorija (desno u prvome planu, danas Knjižnica HAZU), na Palaču MH (u pozadini desno) i na Halperovu palaču (lijevo u pozadini) koja je građena usporedo s Matičinom palačom (1886).

Matičine adrese i sjedišta prije izgradnje Palače
Osnovni podaci o zgradi
Gradnja zgrade 1886/87.
Dogradnja zgrade 1891/92.
- Dogradnja zapadnoga krila
- Projekt dogradnje Palače u Matičinoj i Petrinjskoj ulici
Dogradnja zgrade 1921.Palača Matice hrvatske nakon 1921.
Palača MH nakon 1921.

7. Književni hrvatski klub - projekt Matičine palače kao doma hrvatskih književnika

8. Izvori i literatura

9. Fotogalerija

Nacrti
Stare fotografije Matičine palače
Dokumenti
Sitni tisak - računi i posjetnice obrtnika i trgovaca koji su sudjelovali u izgradnji Matičine palače 1886-1892.

1. Matičine adrese i sjedišta prije izgradnje Palače

Kuća Aleksandra Draškovića u Visokoj ulici br. 22. Prvo sjedište Ilirske čitaonice u čijem je okrilju osnovana Matica ilirska nalazilo se u zagrebačkoj Visokoj ulici br. 22, u »magjaronskoj« kući grofa Aleksandra Draškovića, unionističkoga prvaka, oštra protivnika ilirskog imena i nećaka osnivača Čitaonice Janka Draškovića. Ta je kuća u ilirsko doba bila poznata pod nazivom Stivalićeva kula. Izgrađena je u 16. stoljeću na brijegu uz Mesnička vrata kao objekt za obranu Gradeca od turskih provala; u XVIII. st., kao privatna kuća, adaptirana je i nadograđena sa stambenim krilom u baroknome stilu. Ime je dobila po Mihovilu Stivaliću, njezinu dugogodišnjemu vlasniku, prof. na zagrebačkoj Akademiji. Kuću, u kojoj je kratko vrijeme živio i zagrebački krvnik, preuzeo je nakon smrti Stivalićeve udovice 1832. njezin zet Julije Hergešić, također prof. na Akademiji. Kuću, »tada najveću nekretninu na gradskom teritoriju u Zagrebu« (J. Horvat), god. 1835. kupuje grof Aleksandar Drašković za 7500 for. U toj kući održan je 22. VIII. 1838. osnivački sabor Čitaonice ilirske, a 7. III. 1839. i sjednica Čitaonice na kojoj je predloženo osnivanje i prvi put spomenuto ime Matice ilirske. Nakon Draškovića, vlasnikom Stivalićeve kule postaje znameniti zagrebački industrijalac Guido Pongratz, inače Matičin član utemeljitelj koji je 1887. novoizgrađenu Matičinu palaču opremio parketima.

Pongračev dvorac neposredno nakon prodaje gradu Zagrebu. Fotografija iz časopisa Svijet (1930)

Brojnim nadogradnjama, koje je za obitelj Pongratz izveo uglavnom Janko Jambrišak, još jedan Matičin član, u potpunosti je promijenjen prvotni obrambeni te kasniji barokni karakter građevine, pa je zgrada dobila obilježja aristokratskoga stambenog dvorca koji su Zagrepčani ubrzo prozvali Pongračevim dvorcem, odn. Pongračevim kućom. God. 1930. dvorac kupuje grad Zagreb, adaptirajući ga za reprezentativne svrhe i vladajuću elitu. Među ostalim, u njemu je bila smještena rezidencija kralja Aleksandra Karađorđevića (otuda još i naziv Kraljev dvor), Predsjedništvo SRH i Ministarstvo vanjskih poslova RH.

Kuća u Kamenitoj ulici (danas Opatička ulica br. 2). Od travnja 1839. sjedište Čitaonice nalazi se u Kamenitoj ulici (danas Opatička ulica br. 2), u kući Sigismunda Vidalea, tj. Žige Vidalija, trgovca talijanskoga podrijetla. Kuća je građena postupno te predstavlja jednokatan kompleks koji se pročeljima proteže u Kamenitu, Opatičku i Radićevu ulicu, a svojim oblikom i funkcijom čini cjelinu sa susjednim Kamenitim vratima. Posebice upečatljiv dio kuće predstavlja kula sagrađena vjerojatno u XIV. stoljeću kao dio čitava gradečkog obrambenog sistema. Južno krilo kompleksa sagrađeno je krajem XVII. stoljeća, zapadno i istočno krilo izgrađeni su sredinom XVIII. st., a poč. XIX. st. podignuto je i sjeverno krilo. Vlasnici toga kompleksa bili su u XVIII. st. veliki žu- pan Ivan Juršić, obitelj Peharnik i plemić Ignacije Verbeg. Kada se poč. XIX. st. iz Udina u Zagreb doselio bogati trgovac Florijan Vidale, kupio je tu golemu kuću na prometnom mjestu od grofa Bartola Patačića (neki izvori navode grofa Erdödya), otvorivši u južnome krilu kuće dućan pomodne i prekomorske robe. Nakon njegove smrti posao je preuzeo sin Žiga, padovanski student koji je napustio očev posao kada se zaposlio kao službenik u gradskoj upravi, prodavši kuću trsatskomu grofu Arturu Nugentu.

Demetrovićeva kuća u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). U ožujku 1841. sjedište Čitaonice i Matice ilirske seli se u Demetrovićevu kuću u Dugoj ulici (danas Ulica Pavla Radića br. 32). Tu je kuću, kao najmoderniju zgradu u ondašnjemu Zagrebu, izgradio Bartol Felbinger 1814/15. za bogata trgovca grčkoga podrijetla Đuru Demetrovića, jednog od najvažnijih financijskih pomagača i osnivača Čitaonice. Snalažljiv veletrgovac suknom i duhanom, Demetrović je kao ratni dobavljač vojnih uniformi za austrijsku vojsku u vrijeme napoleonskih ratova, osim silnoga bogatstva zaradio i titulu ugarskoga plemića, promijenivši prezime u Dömötörfy de Hogyis. Čitaonica je isprva dvije, a potom i tri sobe, unajmila za 160 for. godišnje od Lj Gaja koji se u Demetrovićevu kuću, u kojoj se nekoć nalazila trgovina sa skladištem odijela i uniformi, preselio početkom 1841., nakon povratka iz Rusije. Gaj je za 600 for. godišnje uživao sedam soba na II. katu te dvije sobe u prizemlju koje je uredio za svoju tiskaru. Drašković i njegovi ilirci namjeravali su seobom u Gajev stan odati priznanje Gajevu djelu i ličnosti, potencirajući osobno i kulturno-političko jedinstvo koje »nas k učredništvu narodnih naših novinah i k narodnoj tiskarni bliže steže i time pod jednim krovom ove institute narodne izobraženosti naše sjedinjuje i ukrepljuje« (J. Drašković).

Demetrovićeva palača potkraj 1950-ih. Fotografija Toše Dabca iz fotomonografije Zagreb (MH, 1961)

No, u ljeto 1844. Gaj traži od Čitaonice da se povuče iz jedne sobe s obrazloženjem da želi »svoj stan prostranijim učiniti, čim bi se naravno društveni použiti morao«. Janko Drašković shvatio je Gajev iskaz kao poruku da se makne u stranu jer su političke razmirice, a potom i osobni animoziteti između Draškovića, Gaja i vodstva Narodne stranke, gotovo u potpunosti paralizirali politički i kulturni rad hrvatskih preporoditelja. Stoga Drašković sredinom rujna 1844. naprasito donosi odluku o preseljenju Čitaonice i Matice u Poštarsku ulicu broj 58 (danas Učenički dom Marije Jambrišak u Opatičkoj ulici broj 14), u kuću grofice Ane Sermage rođ. Novosel, udovice grofa Ludviga Sermagea.

Kuća grofice Ane Sermage u Poštarskoj ulici broj 58 (danas Opatička ulica broj 14). U dvokatnoj baroknoj kući izgrađenoj krajem XVIII. st., Drašković je za potrebe Čitaonice unajmio peterosobno prizemlje za 180 for. godišnje. Sermageovi su kuću radi iznajmljivanja kupili od Anina rođaka, zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca. Prije biskupa Vrhovca, kao vlasnici kuće ubilježeni su Stjepan Lovinčić, grofovi Oršić i Josip Stajdaher. Inicijativom Marije Jambrišak kuća se 1900., sredstvima prikupljenim u spomen tragično preminule carice Elizabete (»Sissi«) adaptira za potrebe djevojačkog internata. God. 1916. kuća je s ulične strane potpuno zaklonjena izgradnjom nove zgrade djevojačkog internata. Nakon tri godine provedene u kući grofice Sermage, Čitaonica s Maticom ponovno prelazi u nove prostorije.

Narodni dom u Poštarskoj ulici br. 60 (danas zavodi HAZU u Opatičkoj ulici br. 18). U rujnu 1847. napokon se ostvaruje višegodišnji san svih članova Čitaonice i Matice o zajedničkoj kući za ilirske institucije i društva. Za svega 100 for. godišnje unajmljuje se peterosobni stan na II. katu Narodnoga doma u Poštarskoj ulici br. 60 (danas zavodi HAZU u Opatičkoj ulici br. 18). Prva sjednica Čitaonice i Matice u novoj kući održana je 18. XI. 1847., a Narodni dom ostat će punih 30 godina Matičinim sjedištem. U njemu će Matica održavati sjednice i skupštine, pa tako i prve sjednice u svojstvu samostalnoga društva i prve sjednice pod nazivom Matice hrvatske, u njemu će istaknuti Matičini članovi održavati brojna predavanja za »krasni spol«, u njemu će Matičari skladištiti Matičine knjige i u njemu će, shodno Matičinim Pravilima, stanovati i Matičini tajnici (Stanko Vraz preminut će 1851. na poslu, u tajničkoj sobi!). Klasicističku palaču Narodnoga doma ilirci su nazivali još i Dvoranom, prema najvećoj i najljepšoj prostoriji koja je bila »i sielo i vrelo zagrebačkoga društvenoga života « (D. Hirc).

Narodni dom u Opatičkoj ulici, sjedište Matice ilirske od 1847. do 1877. na fotografiji Ludviga Schwoisera iz 1864. U rujnu 1847. Čitaonica i Matica sele u Narodni dom u Poštarskoj ulici (danas Opatička 18), prvoj zgradi kupljenoj za potrebe ilirskih institucija. Tijekom 1860-ih prostor postaje sjedištem Akademije, gdje i danas djeluju njezine istraživačke jedinice

U Dvorani su održavani važni društveni sastanci i »sjajni« plesovi, koncerti, popularna predavanja, razne skupštine i veliki povijesni događaji, poput Velike Narodne skupštine 25. ožujka 1848. na kojoj su usvojena »Zahtevanja naroda«. Palaču je, po svemu sudeći, izgradio Bartol Felbinger 1838. za grofa Karla I. Draškovića. Palača je izgrađena na negdašnjem zemljištu samostana klarisa: nakon ukidanja reda klarisa 1782. dio zemljišta na kojem se nalazila ruševna crkva i zapušten samostanski vrt prvi je otkupio barun Adam Peharnik, a nakon njega skupni vlasnicitoga zemljišta postali su gradski bilježnik Josip Štajdaher, odvjetnik Brigljević i grof Vojkff y. Vojkff yjev dio zemljišta otkupio je Drašković 1835. namijenivši ga za gradnju obiteljske palače. God. 1845. Janko Drašković nagovora nećaka, zaslužna ilirca i promicatelja školstva Karla Draškovića da proda dionice za kupnju kuće društvu Narodni dom za 28.000 for., premda ga je izgradnja palače stajala oko 70.000 for. Nakon što je 1846. palača kupljena, graditelj Aleksandar Brdarić adaptirao je palaču u reprezentativno sjedište ilirskih kulturnih (Narodni muzej, Čitaonica ilirska, Matica ilirska) i gospodarskih insti tucija (Gospodarsko društvo). Šezdesetih godina XIX. st. Narodni dom postaje i sjedištem JAZU, a njezinim preseljenjem u vlastitu palaču na Zrinjevcu krajem 1880., Narodni dom prestaje biti mjestom kulturnoga i znanstvenoga rada te postaje sjedište raznim tijelima visokoga sudstva sve do kraja Drugoga svjetskog rata kada palaču Narodnoga doma pod upravu ponovno preuzima Akademija.

Sveučilišna knjižnica na Trgu sv. Katarine na Gornjem gradu (danas Katarinin trg 5). God. 1877. izabrana je u duhu Mažuranićevih reformi nova Matičina uprava koja je otpočela temeljitu reorganizaciju sveukupna poslovanja, pa tako i gospodarskoga. Mladi Matičini reformatori, prije svega blagajnik Ivan Kostrenčić i tajnik Ladislav Mrazović, počinju provoditi politiku »rentabilnog poslovanja bez nepotrebnih izdataka« kao temelja Matičina opstanka i financijske neovisnosti. U skladu s takvim opredjeljenjem, a imajući na umu i skorašnju sudbinu Narodnoga doma koji je država obećala otkupiti u ime građevne zaklade za izgradnju Akademijine palače, krajem 1877. Matica otkazuje stan u Domu te idućih deset godina sjednice uprave i godišnje skupštine besplatno održava u prostorima Sveučilišne knjižnice. Takvu pogodnost osigurao je Kostrenčić kao ravnatelj Sveučilišne knjižnice upućujući svake godine molbe nadležnim predstojnicima da dopuste održavanje Matičinih sjednica u njegovoj knjižničarskoj sobi, odn. održavanje Matičinih skupština u dvorani ili čitaonici Knjižnice. Zauzvrat, Kostrenčić je godišnje dobivao tridesetak besplatnih primjeraka Matičinih knjiga za međuknjižničnu razmjenu s ostalim knjižnicama u Monarhiji. Već u siječnju 1878. održana je prva odborska sjednica i prva redovita skupština u prostorijama Sveučilišne knjižnice koja se tada nalazila u zgradi Pravoslovne akademije na Trgu sv. Katarine na Gornjem gradu (danas Katarinin trg 5). Riječ je o povijesnome mjestu razvitka hrvatskoga školstva, o staroj zgradi zagrebačke klasične (isusovačke) gimnazije. Zgradu ruševna i napuštena dominikanskoga samostana koji su gradski oci darovali isusovcima, za školsku porabu isusovci su, uz pomoć građana, obnovili 1607. Zbog neprestana povećanja broja učenika, uvođenja sveučilišnoga studija te čestih požara, zgrada je tijekom XVII. i XVIII. st više puta nadograđivana i obnavljana, i to do te mjere da od njezina izvorna oblika nije preostalo gotovo ništa. Kada je donesena odluka o osnivanju Sveučilišta, zgrada je 1872. nadograđena drugim katom i produljenim krilom na južnome gradskom bedemu. Početkom 1878.

Katarinski trg nakon potresa 9. XI. 1880. Desno zgrada Sveučilišta (danas Gornjogradska gimnazija), sjedište MH od 1878. do 1882. U sredini, potresom teško oštećena crkva Sv. Katarine, bez gornjeg dijela pročelja i s popucanim zidovima. Foto: Ivan Standl

Sveučilišna knjižnica sa 50.000 svezaka smještena je u skučenim prostorima na prvome katu gdje se nalazi i mala Kostrenčićeva soba u kojoj je zasjedalo obično deset, ponekad i petnaest Matičinih odbornika. Budući da Kostrenčić u Knjižnici nije imao mjesta za Matičine nakladnine, za skladište knjiga unajmljena je za 180 for. godišnje prostrana soba u lijepu zdanju Grkokatoličkoga sjemeništa kojemu je ravnateljem bio Matičin odbornik i bivši tajnik Tadija Smičiklas. Ugovoren je trogodišnji najam. Uz sjemenišnu zgradu u Gospodskoj ulici br. 3 (danas Ćirilometodska ul. 1 i Vranicanijeva ul. 2) stajala je tada kapela sv. Bazilije, jedina klasicistička sakralna građevina na Gorenjem gradu. Nakon potresa 1880. kapela je srušena, a na njezinu mjestu sagradio je Hermann Bollé u neobizantskome stilu crkvu sv. Ćirila i Metoda u čijem je oslikavanju sudjelovao i slikar Nikola Mašić.

Sveučilišna knjižnica na Sajmištu (danas zgrada Pravnoga fakulteta i Rektorata Zagrebačkoga sveučilišta na Trgu maršala Tita 14). God. 1882. Sveučilišna knjižnica, a s njom i Matičina uprava, prelazi iz Gornjeg u Donji grad, u Sveučilišnu zgradu na Sajmištu (danas Pravni fakultet i Rektorat Zagrebačkoga sveučilišta na Trgu maršala Tita 14). Istodobno, za skladište Matičinih knjiga i tajnički stan unajmljene su prostorije od Prve hrvatske štedionice u Frankopanskoj 14 za 700 for. godišnje. Sveučilišnu zgradu, najljepšu onovremenu građevinu u Donjem gradu, projektirao je u neoromaničkome stilu bečki arhitekt Ludwig Zettl odlukom apsolutističkih vlasti. Građena državnim novcem od 1856. do 1859., trebala je postati središnjom hrvatskom bolnicom. No, svojoj je svrsi poslužila tek 1866. u vrijeme Austrijsko-pruskog rata. Prije i poslije toga mjerodavni nisu pouzdano znali čemu doista treba namijeniti zgradu: tako je zgrada, osim bolnici, bila namjenjivana i realnoj gimnaziji, Jugoslavenskoj akademiji, Zemaljskomu muzeju, izložbama (u njoj je 1864. održana Prva gospodarska izložba) i koječemu drugom, i tek je 1870. dugoročno iznajmljena tvornici duhana koja će u njoj raditi do 1882. Nakon potresa 1880. zgrada je obnovljena te je donesena odluka da se u nju uskoro presele Mudroslovni i Pravni fakultet sa Sveučilišnom knjižnicom kojoj je pripala trećina sveučilišne zgrade. U njoj su Matičari držali sjednice i skupštine pune četiri godine, a u njoj je odlučeno da Matica hrvatska izgradi vlastitu kuću.

Sveučilišna zgrada (danas Pravni fakultet i Rektorat zagrebačkoga Sveučilišta) na Sajmištu 1880-ih, sjedište MH od 1882. do 1887.

2. Osnovni podaci o zgradi

Arhitektonske osobine. Palača Matice hrvatske dvokatna je ugaona zgrada s dvama dvokrakim stubištima, smještena na Strossmayerovu trgu i u Matičinoj ulici u Zagrebu. Prema izvornim nacrtima, tlocrtno je organizirana u obliku slova L, s dvama uličnim krilima. Zapadno, najduže krilo (43 × 14,5 m) s deset prozorskih osi otvoreno je prema velikom prostoru Strossmayerova trga i prema palači Kemijskoga laboratorija (danas Knjižnica HAZU). Sjeverno krilo (23 × 14,5 m), zajedno s pročeljem dvorišnoga krila (9 × 19 m) nadograđena na mjestu nekadašnje Glazbene vojarne (smještene na uglu Matičine i Petrinjske ulice), okrenuto je prema Matičinoj ulici. Zapadnim i sjevernim pročeljem, ukupne dužine 75 m, dominiraju tri plitka bočna rizalita koji završavaju karakterističnim mansardnim krovištima, a kao središnja točka obaju uličnih pročelja istaknut je ugaoni rizalit s kupolastim krovom na vrhu. Matičinu je kuću 1886/87. kao najamnu stambenu zgradu u neorenesansnome stilu projektirao i izveo arhitekt i graditelj Ferdinand Kondrat. Današnji oblik zgrade definiran je dogradnjom zapadnoga krila 1891/92, također prema Kondratovim nacrtima, te dogradnjom sjevernog i dvorišnoga krila 1921. prema nacrtima zagrebačkoga graditelja Stjepana Uršića. Dok je Kondrat zgradu projektirao isključivo kao stambeni objekt, Uršić je krilo u Matičinoj, u širini dvije prozorske osi, projektirao kao stambeno-poslovni prostor s dućanskim i uredskim prostorijama u prizemlju i mezaninu te sa stanovima na obama katovima.

Kostrenčićev prijedlog gradnje Matičine kuće 1882. Odluku o gradnji Matičine kuće izglasala je na temelju zaključaka Matičine uprave Izvanredna glavna skupština Matice hrvatske 2. V. 1886., sa 35 glasova u korist i s jednim glasom protiv gradnje. Matičin upravljajući odbor za gradnju se opredijelio tri mjeseca ranije (17. II. 1886), nakon opetovanih zahtjeva blagajnika i tajnika MH Ivana Kostrenčića da se konačno razmotre i razriješe njegovi prijedlozi o izgradnji Matičine kuće. Kostrenčić je predložio izgradnju kuće još u listopadu 1882. kada je Matičinoj upravi iznio ideju da MH radi budućega razvoja društva sagradi za svoje potrebe "udobnu kućicu" koja bi stajala 15.000 for, a u kojoj bi se osim Matičinih prostorija nalazio i stan za iznajmljivanje te prostorije Književnoga hrvatskog kluba u kojem bi hrvatski književnici, članovi Matice hrvatske, držali svoja sijela. Taj dom predstavljao bi samo polovicu projektirane zgrade jer bi se druga polovica sazidala kasnije uz »moguće prinose članova«. Kostrenčićev prijedlog sadržavao je niz zaključaka koji će uz manje modifikacije biti usvojeni kod izrade opće osnove Matičine kuće 1886., poput zaključka o financiranju gradnje samo onim novcem koji je osigurao upravljajući odbor svojim radom, zaključka o postepenoj gradnji kuće te zaključaka o tome da kuća mora nositi dobre prihode od stanarine te da mora poslužiti »književnom udruživanju«.

Narodni dom kao Matičino sjedište: planovi za gradnju 1846. i 1883. Premda je uprava jednoglasno usvojila Kostrenčićev prijedlog, o njemu se do 1886. nije ozbiljno raspravljalo, izuzme li se par »akademičkih razprava« održanih u ožujku 1883.u povodu ponude društava »Hrvatski sokol« i »Kolo« koja su Matici predlagala zajedničku gradnju Narodnoga doma. Time se donekle obnovila zamisao Matičine uprave iz 1846. da Matica, tada još pod okriljem zagrebačke Ilirske čitaonice, dobije svoj krov u Narodnome domu te je za tu svrhu Ljudevit Gaj dobio punomoć da skuplja prinose među hrvatskim dobrotvorima, no 1847. Gaj zbog političkih neprilika (županijska restauracija) vraća punomoć . Iako je Matica, pod drugim okolnostima, dobila svoje prostorije u Narodnome domu u Opatičkoj ulici, zbog prestanka rada Čitaonice 1850., a potom i zbog rigidne politike Bachova režima te opće apatije i nesloge hrvatskih intelektualnih i kulturnih elita, Matica je u Narodnome domu vremenom postala strano tijelo bez identiteta i bez izgleda za kakvu-takvu budućnosti te je njezin izlazak iz Narodnoga doma označio ujedno kraj »Ilirske Matice« i početak nove, »Hrvatske Matice«. Na ponudu »Hrvatskoga sokola« i »Kola« Matica je načelno pristala, i to na gradnju jednog krila zgrade »ako se osigura i građenje drugoga krila za Matičine potrebe« uz ispunjenje određenih uvjeta: da MH gradilište dobije besplatno od Grada, daMatičina zgrada bude potpuno samostalna od ostalih društava, da dohodak Matičine kuće odgovara dohotku glavnice koju bi MH uložila u gradnju, da se osigura dovoljan broj potpisa uglednih ljudi kojim bi se zatražila sigurnost i trajnost »obstanka jedne čitaonice u 'Matičinoj' kući« za potrebe navedenih društava. Osnovan je i posebni odbor koji je trebao detaljno razmotriti tu ponudu, sastaviti troškovnik i »detailliranu gradjevnu osnovu«. No, da li zbog loših iskustava s prethodnom zajednicom u ilirskome Narodnom domu, da li zbog nemogućnosti da se ispune njezini uvjeti ili zbog nespremnosti tadašnje uprave da krene u gradnju, Matica je ponudu dotičnih društava naposljetku odbila te su »Hrvatski sokol« i »Kolo« sami podigli društvenu zgradu (danas Akademija dramskih umjetnosti na Trgu Maršala Tita u Zagrebu).

3. Gradnja zgrade 1886/87.

Pripreme: osnutak građevnoga podobora. Nakon odluke da krene u izgradnju Matičine kuće u veljači 1886., a sa željom da ubrza pripreme za gradnju, Matičin je upravljajući odbor osnovao posebni građevni podobor (dalje GP) koji su činili predsjednik podobora (Radoslav Lopašić), podoborski izvjestitelj (Ivan Kostrenčić) te odabrani odbornici iz Matičine uprave (Gjuro Deželić, Antun Eisenhaut, Fran Folnegović, Tadija Smičiklas). Glavna zadaća toga podobora, ustrojenog 17. II. i raspuštenog 8. IV. 1886., sastojala se u pripremi dokumentacije na temelju koje Izvanredna skupština treba odobriti gradnju kuće te pronalazak gradilišta za kuću. O radu GP-a i pripremama oko gradnje kuće Kostrenčić je Matičinoj upravi podnosio redovita usmena i pismena izvješća. Nakon što su članovi GP-a na svojim vijećanjima studiozno razmotrili potrebu, isplativost i svrhu gradnje Matičine kuće, zaključivši kako je gradnja kuće strateški potez kojim se osigurava Matičin opstanak, krenula je potraga za prikladnim gradilištem.

Gradilište. Pošto je zbog visokih cijena GP odustao od kupovine privatnih građevinskih parcela, ovlašteni su tajnik Kostrenčić i odbornik Deželić, koji je u to vrijeme obnašao dužnost gradskoga vijećnika, da početkom ožujka pregledaju raspoloživa gradilišta u gradskome vlasništvu. Pododbor je procijenio da će gradsko zastupstvo Matici, s obzirom na njezin polustoljetni trud i rad oko »narodne prosvjete« i hrvatske knjige, besplatno i besteretno odstupiti općinsko gradilište. Pronađena su dva odgovarajuća gradilišta: manje u Gundulićevoj ulici i veće na istočnoj strani Akademičkoga (Strossmayerova) trga kraj Glazbene vojarne koja se nalazila na uglu Katančićeve (Matičine) i Petrinjske ulice. Budući da je parcela kraj Vojarne (katast. br. 181) površinski bila znatno veća (351 četvorni hvat), a položajem atraktivnija zbog blizine Glavnoga kolodvora koji se uskoro trebao sagraditi, GP je izabrao upravo tu parcelu za gradilište buduće Matičine kuće. Potom je GP zamolio Ferdu Kondrata kao predsjednika Kluba inžinira i arhitekta da prema nacrtu i izvidu gradilišta te prvotnim Kostrenčićevim prijedlozima načini »njeki predbježni nacrt« buduće kuće MH i »naznači aproksimativni trošak iste«. Istodobno su predsjednik MH Ivan Kukuljević Sakcinski i tajnik Kostrenčić gradonačelniku Nikoli Badovincu osobno uručili Matičinu molbu za besplatno i besteretno gradilište (26. III. 1886). Pri tom su, osim odmah dostupnoga zemljišta, zatražili i 24 čhv zemljišta na kojemu se nalazio dio zgrade Glazbene vojarne koja se u dogledno vrijeme trebala iseliti. Na tome dijelu, prema Kondratovu prijedlogu, planirala se u budućnosti izvesti dogradanja kojom bi se proširilo Matičino sjeverno krilo. Gradsko zastupstvo već je 5. IV. na svojoj skupštini odlučilo da Matici hrvatskoj odstupi besplatno (ali uz teret od 6000 forinti u slučaju da se MH raspadne) rečeno gradilište od 375 četvornih hvati (oko 1350 m2), uključujući i zemljište sa zgradom Glazbene vojarne čije zidove MH može na vlastiti trošak srušiti kad se Vojarna »otudji svojoj današnjoj porabi«.

'Opća osnova' Matičine kuće. U međuvremenu, Kondrat je dovršio predbježni nacrt Matičine kuće i troškovnik izgradnje koji je proračunan »po ključu, kako se u Zagrebu uobće kuće grade«. Prema tom nacrtu, koji su prihvatili i GP i upravljajući odbor te ga uključili u tzv. opću osnovu za gradnju Matičine kuće, zgrada je zamišljena kao dvokatnica (»jer na istom gradilištu se nemože inako graditi«) u čijem se sjevernom krilu (»koji bi imao služiti književnim svrham«) nalaze Matičine prostorije, prostorije Književnoga kluba i dvorane raznih književno-stručnih društava s posebnim stubištem, a u zapadnome krilu nalazi se 6 stanova za iznajmljivanje, također s posebnim stubištem. Kuća, uz poklonjeno gradilište, stajala bi oko 70.000 forinti, no isprva bi se sazidale samo dvije trećine zgrade za oko 50.000 for.

Pošto se Matičina uprava strogo držala načela da treba izbjeći svaki nepotrebni trošak, GP je zaključio da se za Skupštinu ne naručuju detaljni nacrti, nego neka Kostrenčić predstavi opću osnovu u kojoj se osim projekcija o strategiji Matičina razvoja iznose i nepobitni argumenti u prilog gradnji Matičine kuće: 1) zbog potrebe da se osigura Matičina glavnica »koristonosnim ulaganjem« u nepokretninu jednoga dijela njezina imetka koji stoji uložen u državnim papirima; 2) zbog toga da se društveno poslovanje ustali uslijed razgranata književnog i gospodarskog rada po strogo poslovnim načelima. Kad se na jednome mjestu ti poslovi usredotoče moći će se »i samo družtvo u svom poslovanju konsolidovati i biti će tad i moguće, da se u upravu 'Matice' uvede njeki kontinuitet, koji neće moći biti poremećen ma bilo mu drago kakvom promjenom u upravi 'Matice'«; 3) zbog književnog udruživanja i podizanja društvenog ugleda u interesu je i Matice i općega književnog napretka da »književni ljudi imaju svoj krov, gdje da se sakupljaju i medjusobno obće, jer od tog obćenja smije se očekivati i mnoga zrela misao i koristan čin za našu knjigu u obće, a i napose olakoćenje u književnom nastojanju i radu same 'Matice'«.

Općom osnovom definirano je nekoliko temeljnih načela i modela po kojima se gradnja kuće treba izvesti, također potvrđenih na Izvanrednoj skupštini: 1) kuću treba sagraditi isključivo s onom svotom koju je upravljajući odbor sam osigurao, što književnim radom što od prinosa članova. Na taj se korak Matičina uprava odlučila kako bi konzervativnijim i prema upravi nepovjerljivim delegatima na Skupštini pokazala snagu »gospodarske privrede preporodjene Matice Hrvatske« (T. Smičiklas), jer je tadašnjoj upravi preuzimanje vlasti u Matici 1877. ostalo u gorkoj uspomeni zbog velikih otpora i negodovanja »iliraca« da prepuste reformiranoj upravi MH brigu nad imetkom što ga je osigurala uprava Matice ilirske; 2) budući da se za gradnju dvokatne kuće ne smije odjednom izdvojiti cjelokupna glavnica MH koja je početkom 1886. iznosila 80.000 for u gotovu novcu i budući da je Matičina uprava u tu glavnicu uložila 47.000 for, odlučeno je da se u gradnju kuće u prvi mah uloži 50.000 for, a 20.000 for »prepušta se kasnijemu vremenu« kad se Matičina kuća bude nadograđivala. Zato će se u početku izgraditi samo 2/3 zgrade; 3) kuća se mora podići »na dobrom, od svih strana pristupnom mjestu«, mora biti »liepo i solidno sazidana, al bez luksusa i u nj uloženi novac mora da nosi obične kamate, koje sada nose 'Matici' državni papiri, a mogući višak od toga se ima upotrebiti za amortizaciju uložene gradjevne glavnice«. Osim toga, jedan dio kuće treba služiti književnim potrebama i to »ponajprije svrsi Matice i po mogućnosti njoj srodnim književnim svrham, nu tako da i ovaj dio bude nosio običnu stanbinu [stanarinu]«. No, i taj se dio kuće mora sagraditi tako »da se uvijek za stanove upotrijebiti može«; 4) gradilište mora biti dovoljno veliko da se na njemu osim Matičine kuće u slučaju potrebe može podignuti i »družtvena tiskara, knjigovežnica i u obće potrebno koje skladište. Budući da je MH već dobila gradsko gradilište besplatno, Skupština je Gradskom zastupstvu iskazala »najtopliju hvalu« koja je uvrštena u skupštinski zapisnik; 5) za građevni fond mogu se po potrebi upotrijebiti i sredstva iz Matičinih zaklada (Draškovićeva i Koturova) kojima će se u slučaju upotrebe osigurati petpostotni godišnji dohodak; 6) računi za gradnju kuće nakon zaključenja moraju se položiti Glavnoj skupštini i njezinu revizionalnom odboru.

Novi GP preuzima izvođenje gradnje. Pošto je Izvanredna glavna skupština odobrila gradnju kuće, uprava je osnovala novi GP na čelu s predsjednikom J. Jurkovićem i izvjestiteljem Kostrenčićem (odbornici: Gj. Deželić, A. Eisenhut, T. Smičikals, F. Folnegović, B. Lorković, R. Lopašić, J. Starč, H. Badalić). Premda su odbore formalno vodili njihovi predsjednici, glavnu ulogu u njihovu radu kao i u svim poslovima oko gradnje kuće preuzeo je pododborski izvjestitelj Kostrenčić, idejni začetnik i glavni Matičin operativac u podizanju zgrade. Taj podobor, ustrojen 4. V. 1886., preuzeo je na se kompletnu brigu oko osiguranja i izvođenja same gradnje, »nastojeć neprestano da se u granicah prvobitnoga proračuna podigne solidna i udobna sgrada«.

Arhitekt i graditelj Ferdo Kondrat. Za Matičina arhitekta GP imenovao je Ferdu Kondrata kojem je povjerena izrada detaljnih nacrta, troškovnika, građevnih i ličbenih uvjeta te jeftimbenog oglasa. Kondrat je bio češki graditelj i arhitekt koji se u Zagreb doselio vjerojatno 70-ih godina 19. stoljeća. U Kukovićevoj ulici (danas Hebrangova ul.) držao je trgovinu građevnim materijalom i željeznom robom bečke tvornice »Wagner« kojoj je bio zastupnikom u Zagrebu. Učestvovao je u osnivanju Kluba inžinira i arhitekta (1878), prve strukovne organizacije hrvatskih arhitekata, preteče Kluba hrvatskih arhitekata. Od 1886. do 1888. bio je i predsjednik Kluba, a od 1892. do 1907. nastavnik u Graditeljskoj školi. Kondrat je u Zagrebu projektirao i izveo nekolicinu vrhunskih ostvarenja arhitekture kasnoga historicizma i neobaroka, posebice na potezu Zelene potkove, primjerice, reprezentativne palače Dragutina Vranyczanyja na Trgu Nikole Šubića Zrinskoga (danas Arheološki muzej) i Ljudevita Vranyczanyja Dobrinovića na uglu Strossmayerova trga i Hebrangove ulice (danas Moderna galerija i Kabinet grafike HAZU). Nakon što je 1879. dovršena Vranyczanyjeva palača na Trgu N. Š. Zrinskoga, »Narodne novine« objavljuju tekst u kojem se nepoznati autor o Kondratovu djelu izjašnjava sljedećim riječima: »Jedni vele, da nije po nikakvom stylu, niti grčkom niti rimskom, niti renaissence, nego da je smjesa itd. Kad bi tko do mog suda držao, tad bi mu rekao da nepitam za style stare škole, nego da mi oku godi gledati tako krasne detaile od poda do vrh krova, izvedene luxuriozno neštedeć novacah... Dosad nije u Zagrebu bilo ovakve kuće.« Zajedno s Aleksandrom Sećom, Kondrat je projektirao i već spomenutu zgradu Hrvatskoga sokola na Trgu maršala Tita (danas ADU).

Ugovori s obrtnicima. Kondrat je dovršenu dokumentaciju predao Matici hrvatskoj 30. VI., a već 7. srpnja Matičina je uprava raspisala i u zagrebačkim novinama oglasila javnu jeftimbu (licitaciju), raspoređenu na šest građevinskih skupina s ukupnim proračunom od 43.258 for. Uprava je zaprimila 24 ponude pri čemu je postignut značajan popust (3715 for). Iznos ostvaren popustom uprava je, na prijedlog M. Antolca, stručnoga vještaka Kondratovih nacrta, odlučila namijeniti za »udobnije uređenje, povećanje i urešenje kuće«. Napovoljnije ponude poslali su ponajbolji zagrebački obrtnici (graditelj Franjo Klein ml., stolar Antun Kontak, bravar Gjuro Hammel, krovar Hinko Bauer, limar Aleksandar Maruzzi, slikar Eduard Hasse, soboslikar Dragutin Uhrl, staklar Antun Gnezda, pećari Josip Hoshstädler i Dragutin Kepert, parketarnica Pongratz). S njima su tijekom srpnja i kolovoza potpisani ugovori, a obrtnici su valjanost svoga posla morali zagarantirati polaganjem tripostotne jamčevine od ugovorene cijene u Matičinu blagajnu. Određen je i rok za dovršetak zgrade i useljenje prvih stanara (1. VIII. 1887), dok je povratak jamčevine poduzetnicima ugovoren za listopad 1888., nakon što se izvrši nadkolaudacija zgrade.

Projekt Matičine zgrade kao dijela šire, nepostojeće urbane i arhitektonske cjeline. Kondrat je prema naputcima Matičine uprave morao projektirati funkcionalnu stambenu zgradu izgrađenu od kvalitetnih i trajnijih materijala, »bez luksusa«, ali dovoljno lijepu da bude »dostojna društvena ugleda«. Budući da se gradnja Matičine kuće podudarila s gradnjom susjedne kuće, raskošne stambene palače Mirka pl. Halpera na Strossmayerovu trgu br. 3, koju je prema nacrtima Höngisberga i Deutscha gradio J. Jambrišak, nastojao je Kondrat Matičinu kuću arhitektonski i dekorativno oblikovati što je više moguće u skladu s reprezentativnom Halperovom palačom. Tako je Kondrat zamislio - na prijedlog gradskoga nadinžinjera Melkuša, još jednoga stručnog vještaka nacrta Matičine zgrade - da se Matičina kuća »spoji u jednoj façadi i sa budućom susjednom kućom« kako bi se naglasio dojam cjeline »pošto bi tad impozantna zgrada stajala na Zrinjskom trgu«. Budući da Gradsko zastupstvo nije odobrilo takvu zamisao, Kondrat je ideju povezanosti i cjeline između dviju zgrada ostvario isticanjem drugih arhitektonskih elemenata, poput ugaonoga rizalita s kupolom kojem ugao u tlocrtu ima oblik polovine šesterokuta, dok kod Halperove palače ugaoni rizalit ima oblik polovine kruga! Kako su obje zgrade zamišljene i izvedene prema neobaroknim uzorima koje zagrebačka arhitektura toga doba nije poznavala, čini se da je Kondrat reprezentativnost Matičine palače nastojao ostvariti tada najsuvremenijim arhitektonskim rješenjima, sagledavajući tadašnju urbanističko-arhitektonsku prazninu istočne strane Akademičkoga (Strossmayerova) trga kao jedinstvenu cjelinu. Ta cjelina ubrzo je arhitektonski i ostvarena gradnjama dviju reprezentativnih zgrada, Spitzerove (Höngisberg i Deutsch, 1892/93) i Amruševe kuće (M. Pilar, 1892) koje su izgrađene na zapuštenom i vlažnom zemljištu uz tada već nadograđeno zapadno krilo Matičine palače.

Tijek gradnje i prvi stanari. S gradnjom Matičine kuće započelo se 19. VII. 1886. kopanjem temelja, a potom i njihovim postavljanjem, radovima na kanalizaciji i ograđivanju gradilišta. Gradnja je tekla brzo i bez većih problema, zahvaljujući svakodnevnu nadzoru nad gradnjom što su ga vršili Kostrenčić i Kondrat. S Kondratom je GP uglavio posebni ugovor u kojem su precizirane njegove ovlasti i zadaće, sažete u zaključku uprave da se očekuje marljiv nadzor nad gradnjom, »vršeći spram poduzetnikom opravdanu strogost i nepristranost, a čuvajuć interese 'Matice' bez ozlede tudjih prava«. Do rujna je Matičina zgrada već dobila krovište, zahvaljujući iznimnu trudu i dobroj organizaciji graditelja F. Kleina ml. Krajem listopada zgrada je već bila pokrivena. Vremenske prilike u proljeće 1887. nisu bile naročito povoljne pa su kasnile unutrašnje, tzv. majstorske radnje koje su zbog toga posebno intezivirane tijekom svibnja i srpnja. U lipnju je Kostrenčić već iznajmio prve stanove (500-600 for), krajem srpnja Matičina je kuća dobila Stanbenu dozvolu pa su u kuću tijekom kolovoza i rujna ušli prvi stanari: vijećnik Banskoga stola Ivan Albrecht, veletrgovac Žiga Krauth, političar i pravnik dr. Hinko Hinković te sveuč. prof. i Matičin odbornik dr. Franjo Marković. Krajem kolovoza izvršena je kolaudacija zgrade, početkom rujna preseljeno je iz prostorija Prve hrvatske štedionice (Frankopanska ul. 14) u Matičinu kuću i skladište Matičinih knjiga, a prema nalogu uprave u stan u priizemlju uselio se i Matičin tajnik Kostrenčić. Krajem rujna uređeni su i osvijetljeni prilazi Matičinoj kući, a 19. IX. 1887. Gradsko zastupstvo je na Matičinu molbu donijelo odluku o preimenovanju dijela Katančićeve ulice (od Petrinjske ul. do Akademičkoga trga) u Matičinu ulicu. Nakon dovršetka gradnje kuća je osigurana na 5 godina kod osiguravajućega društva Croatia na 50.000 for,, dok je vrijednost podignute kuće sa zemljištem procijenjena na 60.000 for. Prema tadašnjim zakonima za Matičinu se kuću nije morao plaćati porez u narednih 12 godina, što je također bila dobra osnova za solidne prihode od kuće.

Troškovi gradnje i politika štednje. Na Glavnoj skupštini održanoj 11. XII. 1887. položeni su završni građevni računi koji su pokazali da je za prvi dio Matičine kuće potrošeno 52.545 for, odnosno tek 80 for više od proračuna priložena u detaljnome troškovniku (52.465 for)! Ukupno je za gradnju kuće Matica iz svoje blagajne izdvojila 47.897 for te 4.648 for godišnje obrtničke jamčevine. Građevna svota isplaćena je od unovčenih državnih papira (tj. prinosa Matičinih članova kojima je MH u 10 godina podarila 80 knjiga u više od 350.000 otisaka i uz trošak od 170.000 for), od povraćenih glavnica privatnih dužnika, od glavnične gotovine (ukupno 47.197 for) te od dotacija novčarskih zavoda namijenjenih gradnji kuće (700 for). Matičini su odbornici zaključili da je izgradnja kuće – posvećene »hrvatskoj knjizi i duhu« – bila pun pogodak. I građevno i finanacijski gradnja je bila izvedena na najvišem nivou, posebice ako se uzmu u obzir i dodatni troškovi koji nisu bili planirani proračunom a koji su pokriveni krajnjom štednjom te financijskom i organizacijskom snalažljivošću GP-a koji je raspušten 1. XII. 1887. Primjerice, kada je propala akcija iznajmljivanja manjih, posebno izgrađenih dvorana za potrebe raznih književno-stručnih društava trebalo je, prema zahtjevima uprave, dvorane adaptirati u stanove što je izvedeno na taj način da su polovicu troškova pri većim građevnim zahvatima unutar budućih stanova (npr. ugradnja kupaonica) platili budući stanari! Da bi djelomice podmirio troškove izgradnje Matičine kanalizacije u Katančićevoj ulici, GP je prvo privolio susjeda M. pl. Halpera da svoj kanal priključi na Matičin, i to tako da podmiri polovicu svih troškova za gradnju Matičine kanalizacije. Potom je GP uspješno nagovorio Halpera, vladinoga savjetnika, da ishodi kod Gradskoga zastupstva odluku kojom Matičin kanal prelazi u gradsko vlasništvo uz povrat svih nastalih troškova za njegovu izvedbu Matici hrvatskoj! Štednja se nastavila i nakon useljenja pa je Matičina uprava jednoglasno odbila Kondratov »nacrt pokućstva« za Matičine prostorije, bez obzira na to što MH u vlasništvu nije imala nijedan komad namještaja. Tako je do kraja 1887. odobrena tek kupnja stola i stolica za vijećanje uprave!

No, iako brzo i uspješno izvedena, gradnja kuće ipak je djelomice ostala u sjeni velikoga Matičina neuspjeha, neostvarenoga općekorisnog projekta književnog udruživanja koji je u Matičinoj zgradi trebao zaživjeti u vidu Književnoga (hrvatskog) kluba, a što su Matičini odbornici smatrali jednim od glavnih argumenata u prilog izgradnji Matičine kuće.

4. Dogradnja zgrade 1891/92.

Dogradnja zapadnoga krila. Pošto su prvi izvještaji o godišnjim prihodima kuće (2900 for) pokazali da je izgradnja kuće isplativija od očekivanog i pošto je Kondrat nacrte i troškovnik za dogradnju Matičine kuće dovršio već krajem 1886., povjerila je 11. XII. 1887. Glavna skupština upravljajućem odboru MH dogradnju zapadnoga krila zgrade »u sgodno vrieme i uz povoljne gradjevne uvjete«. Ti su uvjeti sazreli 1891. te je 17. VI. raspisana javna jeftimba za dogradnju na iznos od 19.883 for. Matičina uprava zaprimila je 18 ponuda, a postignut je popust od 1397 for. Uz Kondratov nadzor s dogradanjom se započelo 10. VII., a zahvaljujući vanredno pogodnom vremenu tijekom jeseni i zime, dogradanja je dovršena već do početka svibnja 1892., a krajem toga mjeseca u potpunosti je i nastanjena. Glavni dio posla oko dogradnje izveo je gradski graditelj Gjuro Carnelutti, a osim u Matici već provjerenih poduzetnika poput Bauera, Maruzzija, Kontaka i Hammela, majstorske su poslove obavili još i soboslikar G. Hasse i staklar G. Zierer. Dogradnja je ukupno stajla 24.162 for, uključujući u tu cijenu i obrtničku jamčevinu, popravke na starome dijelu kuće, nabavku ljetnih prozora (kapaka), uređenje dvorišta s vrtom i asfaltiranje pločnika oko zgrade. Za izgradnju čitave zgrade, sa svim popravcima i isplatama godišnjih obrtničkih jamčevina, utrošeno je ukupno 78.521 for, a vrijednost Palače nakon dogradnje procijenjena je na više od 100.000 for. S obzirom da su prvi izračuni pokazali kako će godišnji prinosi od kuće nakon dogradnje biti između 4000 i 5000 for, što se kasnije pokazalo točnim, odlučila je Matičina uprava na sjednici održanoj 17. VI. da će za književne svrhe godišnje izdvajati 4% (3000 for) prihoda od glavnice uložene u kuću, dok će se ostatak prihoda od kuće, kao i dotad, prilagati amortizacionalnoj glavnici Matičine kuće.

Projekt dogradnje Palače u Matičinoj i Petrinjskoj ulici. Osupnuti visokim prihodima od stanarine, prinosnika i kamata, Matičini su odbornici još za vrijeme dogradnje, a posebice nakon njezina dovršetka 1892., zapali u svojevrsnu graditeljsku euforiju te su na svojim sjednicama »iza zrelog i svestranog viećanja« zaključili da se Glavnoj skupštini predloži daljna dogradnja kuće koja je na Skupštini jednoglasno i prihvaćena. Ta ambiciozno zamišljena dogradnja trebala se izvesti na čitavu prostoru Glazbene vojarne koji je osim stare i trošne zgrade u Matičinoj ulici, gdje se tada nalazila Petrinjska pučka učiona, uključivao i gradilište u Petrinjskoj ulici. To znači da bi se sjeverno krilo Matičine zgrade protezalo cijelom duljinom Matičine ulice, dok bi se istočno krilo protezalo uz Petrinjsku ulicu pa bi ukupna dužina pročelja Matičine zgrade dosezala više od 120 m. Glavna je skupština, štoviše, ovlastila Matičinu upravu »da u shodno vrieme stavi gradskoj obćini priedlog, da joj uz primjerenu cienu i ruševnu sgradu i k tomu još pripadajuće maleno gradilište odstupi, a 'Matica' se obvezuje, da će na istom mjestu i na korist svoju i na ures grada mjesto sad već trošne sgrade sazidati pristojnu kuću«. No, zašto je dogradnja toga dijela ostala samo u planovima nije sasvim poznato. Prema Kostrenčićevim zapisima, u vrijeme njegova i Smičiklasova odlaska iz MH (1901/02), nacrti i novac za tu dogradnju bili su osigurani. Zamisao o toj dogradnji obnovljena je potom 1922. prema novim nacrtima Freudenreicha i Deutscha, ali bez realnih mogućnosti da se stvarno izvede.

5. Dogradnja zgrade 1921.

Dogradnja sjevernoga krila - loš projekt i još lošija priprema. Neposredno prije početka Prvoga svjetskog rata pojavila se mogućnost dogradnje sjevernoga krila zgrade jer je Gradsko poglavarstvo zatražilo od MH da poruši zidove napuštene zgrade Glazbene vojarne na dijelu koji je Matica 1886. dobila besplatno od Grada. No, početak rata te zakonom potpuno (1914), a zatim i djelomično ograničen rad MH (1915), osujetio je takvu mogućnost na samome početku, a kada je (po)ratna inflacija obezvrijedila Matičinu glavnicu, činilo se da će planovi za dogradnju biti odloženi na duže vrijeme. Štoviše, politički i ideološki antagonizmi koji su pod dinastijom Karađorđevića žestoko razarale hrvatski kulturni život, zahvatili su i Matičin upravljajući odbor u kojemu su snage trošene na unutrašnje obračune i besplodne reakcije protiv novinskih kritikâ, zaboravljajući na temeljne kulturno-prosvjetne zadaće. Stoga je Matičina uprava početkom 20-ih godina prošloga stoljeća izgubila vjerodostojnost u javnosti, a da bi je vratila, pokazala jedinstvo i snagu unutar same MH, morala je uprava poduzeti akciju koja će to pokazati a ujedno i široko odjeknuti u javnosti. Budući da je u Zagrebu vladala nestašica stanova, odlučila je Matičina uprava početkom 1921. srušiti zidove Glazbene vojarne na dijelu koji je Matici darovan 1886. i na njemu, s produžetkom u Matičino dvorište, prigraditi kratko dvorišno krilo uz završetak sjevernoga dijela Matičine zgrade, a da ne potroši na tu dogradnju ni novčića. Uprava je, naime, planirala troškove dogradnje podmiriti »višegodišnjom najamninom plaćenom unaprijed po strankama koje će najmiti te stanove«. Kuća bi bila u Matičinu vlasništvu, a nakon isteka najamnih rokova prešla bi u »isključivo Matičinu dispoziciju«. Kada je pronađen prvi najmoprimac, poduzetnik Vilim Steiner koji je Matici za petnaestogodišnji najam podruma, prizemlja s trgovinom i stana na prvome katu ponudio 1.200.000 kruna u gotovu novcu te građevni materijal i opremu za električne instalacije, povjerena je ovlaštenome graditelju Stjepanu Uršiću izrada nacrta i troškovnika te dogradnja dvokatnice. Njegove nacrte i troškovnik pregledao je i preporučio prorektor Visoke tehničke škole, arhitekt Edo Schön, a prema Uršićevu troškovniku dogradnja je trebala stajati 1.686.000 kruna (K). Prema želji investitora Steinera, s gradnjom se trebalo započeti što prije pa je MH 7. IV. zatražila od Gradskoga poglavarstva odobrenje za rušenje zidova zgrade Glazbene vojarne, a 24. IV. sklopila ugovor s Uršićem prema koji se obvezuje da će podići Matičinu »novogradnju« do II. kata, a ako Matica tijekom gradnje pronađe najmoprimca i investitora za II. kat, Uršić će tada u potpunosti završiti novogradnju, a za to će primiti ukupno 2.160.000 K. Rušenje zidova Glazbene vojarne Uršić će izvesti o svome trošku, a sav građevni materijal od porušene zgrade pripada njemu zbog čega Matici neće biti naplaćeni izrada nacrta i troškovnika.

Početak dogradnje. Dana 26. IV. 1921. započela je gradnja »novogradnje«, kako se u Matičinim dokumentima nazivala dogradnja sjevernoga krila zgrade, i to njezina dvorišnoga trakta jer Matica još uvijek nije posjedovala dozvolu za rušenje starih zidova na mjestu gdje se strebao graditi ulični trakt. I ne samo to: za tu dvokatnicu MH nije posjedovla ni građevinsku dozvolu koju će dobiti tek 13. XI., a tada će novogradnja biti ne samo dovršena nego djelomice i nastanjena! Početkom lipnja dvorišni je trakt s mezaninim potkrovljen, ali je gradnja obustavljena sve do 5. IX. kada se napokon počela rušiti stara zgrada Vojarne. U međuvremenu je Matica hrvatska angažirala Lavoslava Dilla, vlasnika »trgovačke obavijesne i inkaso poslovnice« u Ilici kao posrednika u iznajmljivanju stanova u II. katu. Bez obzira što tekuća dogradnja nije išla po planu uprava je započela akciju za gradnju dvorišne trokatnice.

Kamo s novcem? Neuspješan projekt izgradnje dvorišne trokatnice. Naime, 18. VII. isplaćeno je Matičinoj upravi 2.000.000 K u gotovini iz »Zaklade za izdavanje knjiga za najšire slojeve našega naroda«. Zakladu je Matici predalo Povjereništvo za prosvjetu i vjeru »radi koristonosnog uloženja«. Prema naputku Povjereništva, za svrhu zaklade koristile bi se kamate od glavnice o čemu bi Matica morala izvještavati Povjereništvo. Budući da su Matičini odbornici smatrali da je taj novac »najkoristnije i najsigurnije« uložiti u nekretnine, Matica je zamolila spomenuto Povjereništvo za dozvolu da novac uloži u podizanje stambene trokatnice što je Povjereništvo i odobrilo. Vjerojatno u tome trenutku nije bilo Matičina odbornika koji takvu ambicioznu akciju ne bi podržao. Izgradnjom trokatnice, smatrali su Matičini odbornici, vratio bi se Matičinoj upravi poljuljani ugled, a kakav-takav red uveo bi se i u tekuću dogradnju koja se i financijski i organizacijski izvodila posve izvan nadzora Matičine uprave, pa su odbornici svjedočili brojnim građevinskim propustima i organizacijskoj improvizaciji. Nedostatak prave i odgovorne komunikacije između uprave i Uršića te sporost Matičine i nadležne gradske administracije unijeli su potpuni kaos u gradnju. Ipak, uprava je ponovno Uršiću povjerila da načini nacrte i troškovnik za trokatnicu koje je pregledao i preporučio stručni vještak, ing. V. Riesner. Prema Uršićevim nacrtima podrumske bi prostorije stambene dvorišne trokatnice sadržavale dvije poslovnice ili skladišni prostor koji bi se vremenom preuredio u Matičinu tiskaru, četverosobno prizemlje »uživao bi u naravi ili uz platež manje stanarine« Matičin tajnik, a šest dvosobnih stanova na I., II. i III. katu iznajmljivali bi se uz petogodišnji najam. Godišnja stanarina vratila bi uloženi zakladni kapital već nakon 6 godina, a nakon toga preostala bi bez ikakava troška i zgrada koja bi donosila prihod i za literarne svrhe, kako je naznačeno zakladnicom. Na taj način bili bi ostvareni svi ciljevi oko gradnje kuće, zacrtani općom osnovom iz 1886.

Činilo se da više ništa nije moglo stati na put uspješnoj gradnji. No, nastao je problem s građevinskom dozvolom koju Gradsko poglavarstvo nije htjelo izdati zbog kršenja tadašnjih građevinskih propisa po kojima »dubljina dvorišta imade iznostiti najmanje 2/3 visine zgrade tako da trak od svjetla uzmogne upadati na teren dvorišta jošte od 56 stupnjeva što kod naumljene novogradnje nije slučaj«, pa Matičina novogradanja ne samo da ne bi dobila »nikakvog osvjetljenja, što više oduzela bi svjetlo potpunoma postojećem dvorištnom krilu ulične dvokatnice«. Premda se uprava MH žalila – što građevinskim argumentima što autoritetom svoje povijesne i kulturno-prosvjetne uloge u hrvatskome narodu – višim državnim, građevinskim i upravnim tijelima protiv odluke Gradskoga poglavarstva, i premda je Građevinska direkcija Kraljevine SHS naložila Poglavarstvu da izda Matici građevinsku dozvolu za gradnju naumljene trokatnice, Gradsko poglavarstvo nije odustalo od svoje odluke pa su priprave za gradnju trokatnice »komisionalno obustavljene« te je zakladni novac odlukom Matičine uprave u pupilarnim papirima uložen u banke (Prva hrvatska štedionica, Jugoslavenska banka i u Hipotekarna banka).

Završetak dogradnje i njezin rasplet na sudu. Istovremeno, L. Dill, Matičin posrednik u iznajmljivanju stanova, pronašao je u Hrvatskoj industriji katrana najmoprimca za stanove na II. katu tekuće dogradnje, pa se barem ona trebala završiti u potpunosti, dok se umjesto naumljene dvorišne trokatnice planiralo za bolja vremena podizanje III. kata na čitavoj Matičinoj zgradi. Stanovi na II. katu iznajmljeni su na 10 godina za 500.000 kruna i do kraja 1921. zgrada je bila dovršena, osim radova na pročelju koji su morali pričekati toplije vrijeme. Tijekom prosinca nastanjene su prostorije u prizemlju uličnoga trakta i na I. katu, a tijekom veljače 1922. i stanovi na II. katu. Prizemlje i mezanin u dvorišnome traktu nastanjeni su još u kolovozu 1921. Zgrada je zbog kašnjenja u gradnji i požurivanja najmoprimaca opremana i nastanjivana u intervalima i prije reda, odnosno prije nego što su se zidovi osušili i prije nego što je izdana stanbena dozvola, koja je za dvorišni dio novogradnje odobrena 4.I., a za čitavu novogradnju tek 26. IX. 1922., gotovo godinu dana nakon što je novogradnja nastanjena!

Osim spora s Gradskim poglavarstvom oko izdavanja građevinske dozvole za gradnju trokatnice, zapali su Matičinu upravu u vrijeme dogradnje i sudski sporovi sa stanarima Matičine zgrade, poglavito s uglednim književnikom, prevoditeljem i odvjetnikom Dankom Angjelinovićem koji je potraživao trosobni Matičin stan, nastojeći iskoristiti administrativnu zbrku koja je nastala u procesu razmjene stanova nakon rušenja stanova u Glazbenoj vojarni i Matičinih pokušaja da se tajniku Velikanoviću omogući stanovanje u Matičinoj kući. Nakon dovršetka dogradnje Maticu su zbog neisplaćenih troškova za svoj rad tužili i graditelj Uršić i posrednik Dill. Obojica su tražila nadoknadu troškova koji su premašili ugovorene svote, ali su nastali ponajprije zbog nesposobnosti Matičine uprave da se nosi s gradnjom koja nije bila pod njezinim punim nadzorom. I dok se u Dillovu slučaju nije radilo o značajnijoj svoti, Uršićevo potraživanje prijetilo je značajnijem pražnjenju Matičine blagajne. Ugovorom između MH i Uršića bilo je uglavljeno da se Uršiću novcem najmoprimaca ima za izvođenje gradnje isplatiti 2.160.000 K za čitavu novogradnju. Kako su ukupni troškovi novogradnje iznosili 2.386.295 K, Uršić je tražio da mu MH isplati nastalu razliku kao i zaostale obroke za gradnju novogradnje, ukupno 419.000 K! Čitava stvar završila je na »obraničkom« (arbitražnom) sudu, a zbog navedenih propusta i općenito lošega Matičina poslovanja, Velikanovićeva ostavka na tajničko mjesto dočekana je među Matičinim odbornicima s velikim olakšanjem. Ali ni Velikanovićeva ostavka očito nije unijela reda u odborničke glave Matičinih jer je ubrzo od uglednih arhitekata Fredudenreicha i Deutscha zatraženo da načine nacrte za gradnju novoga dijela Matičine zgrade na uglu Matičine i Petrinjske ulice, gradnju koju je zastupala i odobrila Matičina skupština davne 1892. prema Kondratovim nacrtima!

6. Palača MH nakon 1921.

Od događaja koji su uslijedili valja izdvojiti neostvarene projekte izgradnje Matičine tiskare u dvorištu kuće 1927., dogradnje III. kata na čitavoj Matičinoj zgradi 1927. i 1930. prema nacrtima Freudenreicha i Deutscha. Godine 1938. pomišljala je Matičina uprava na preseljenje nakon početka gradnje moderne zgrade policijske uprave kraj Matičine kuće (arh. Franjo Bahovec), na općinskome gradilištu koje je Grad obećao prodati ili darovati Matici hrvatskoj još 1886. Kako se gradnja vremenski poklopila s prvim oštrim napadima prvaka vladajuće Hrvatske seljačke stranke na Maticu hrvatsku, Matičina je uprava odlučila prihvati ponudu Gradskoga poglavarstva da Matica svoju zgradu proda Gradu koji bi u njoj smjestio policijsku upravu, a sebi podigne »novu modernu zgradu« na drugome gradskom zemljištu uz povoljan otkup. No, Grad je ubrzo porekao ponudu pa je Matičina uprava odustala od takva rješenja. Godine 1959. voljom nadležnih vlasti trebala je na snagu stupiti odluka o nacionalizaciji Matičine palače, no taj je pokušaj spriječen zajedničkom i odlučnom akcijom Matice hrvatske i Matice srpske u Novome Sadu, čija je zgrada također trebala biti nacionalizirana. Od značajnijih graditeljskih intervencija na zgradi treba izdvojiti temeljite obnove Matičina pročelja 1926. i 1961. Godine 1962. adaptirani su dućanski i podrumski prostori za potrebe novoosnovanoga Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, a u dvorištu je izgrađena montažna baraka s arhivskim i skladišnim prostorima. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća i prestanka Matičina rada, Matičine su prostorije u prizemlju zapečačene, dok su u ostatku zgrade s radom nastavili NZMH i JLZ (danas LZ »Miroslav Krleža«), koji je u zgradi Matice hrvatske djelovao od 1951. Godine 1978/79. temeljito je obnovljen krov zgrade i preuređen cjelokupni tavanski prostor s mansardama nakon velikoga požara koji je 1977. uništio krovište zgrade. Također, 1978. podrumski prostori sjevernoga krila preuređeni su u urede za potrebe NZMH-a, a podrumski prostori zapadnoga krila u radne sobe grafičke djelatnosti Leksikografskoga zavoda. Nakon obnove Matičina rada 1990. iz Matičine se zgrade iselio Leksikografski zavod a njegovi bivši prostori od tada se iznajmljuju raznim državnim službama i Ministarstvima. Godine 1993/94. podrum zgrade temeljito je preuređen u klupske prostorije MH (s Galerijom, dvoranama za sastanke, arhivom, itd.) prema idejnome i izvedbenome projektu mr. Marija Beusana. Danas MH za vlastiti rad rabi prostorije u prizemlju sjevernoga krila, sobe na II. katu sj. krila, dućanske prostorije i mezanin u dvorišnome krilu, sve podrumske prostorije te 570 kvadratnih metara dvoranskog i uredskog prostora u novoj zgradi MH koja je prema izvedbenom projektu Irene Jurin te idejnom projektu unutrašnjeg uređenja Marija Beusana izgrađena i opremljena 2001/2002 u dvorištu Matičine palače. Nova zgrada izgrađena je novcem iz donacije (1.450.000 njem. maraka) koju je MH oporučno ostavio hrvatski emigrant, agronom, nakladnik i dobrotvor Jure Petričević (1912-1997), a Ideju o njezinoj gradnji inicirao je tadašnji Matičin potpredsjednik Vlaho Bogišić

7. Književni hrvatski klub - projekt Matičine palače kao doma hrvatskih književnika

Kada se govori o počecima strukovnoga organiziranja hrvatskih književnika vrijedi spomenuti i Književni hrvatski klub, neuspjeli projekt »književnog udruživanja« u okviru Matice hrvatske koji se trebao ostvariti nakon izgradnje Matičine kuće. Budući da je književno udruživanje prema Matičinim Pravilima iz 1874. postalo sastavnim dijelom njezina rada, Matičina je uprava kao prilog izgradnji vlastite kuće istakla i mogućnost da književnici napokon dobiju »svoj krov, gdje da se sakupljaju, medjusobno obće, jer od tog obćenja smije se očekivati mnoga zrela misao i čini za našu knjigu u obće i napose veliko olahkoćenje i u 'Matičinoga' književnoga rada« (I. Kostrenčić). Prema prvotnim Kostrenčićevim prijedlozima, prije nego što je izrađena opća osnova gradnje Matičine kuće, Klub je zamišljen kao »sijelo« književnika, Matičinih članova, da bi se tijekom gradnje zagovarala ideja okupljanja svih književnih i stručnih društava bez vlastita doma koji bi, »uzev u 'Matičinoj' kući zajedničke prostorije gdje bi se sastajali, čitali novine i u ugodnoj i koristnoj zabavi vrieme osladjivali«, omogućili svojim odborima i članovima da se združe u »jednu zadružnu zajednicu«, tzv. Književni (hrvatski) klub. Za ostvarenje toga cilja u sjevernome krilu zgrade, osim Matičinih prostorija, izgrađene su i male dvorane koje je Matičina uprava namjeravala iznajmiti tim »književnim i patriotičnim krugovima«, poput Pravničkoga, Liječničkoga, Šumarskoga, Inžinirskoga, Planinskoga i Prirodoslovnoga društva, a zamišljeno je da se Matičina velika dvorana (tzv. Vijećnica) koristi kao zajednička čitaonica u koju bi »ova društva svoje časopise snesla«, dok bi MH za svoje publikacije »dobila iz slavenskoga svijeta razne časopise«. Uprava MH smatrala je da bi ta dvorana uz male prinose mogla postati »najznamenitija čitaonica u našem glavnom gradu« (po uzoru na Čitaonicu ilirsku u kojoj je Matica osnovana), gdje bi se »moglo naći do stotine književnika, a ne manje od stotine časopisa, osobito slavenskih« (T. Smičiklas). Radi toga nauma odaslao je 12. XI. 1886. građevni podobor (Matičin odbor zadužen za gradnju kuće) okružnicu kojom poziva spomenuta »razna književna i ovim srodna društva da stupe u njeku zajednicu s 'Maticom', uzev u 'Matičinoj' kući potrebni im družtveni stan«. Nažalost, sva su pozvana društva do 15. II. 1887. otklonila Matičin poziv te je projekt književnog udruživanja u obliku Književnoga kluba propao. Da bi pred upravljajućim odborom koliko-toliko opravdao taj neuspjeh, građevni je podobor zaključio da se pozvana društva nisu znala »orientirati« zbog nedovršene zgrade i da »ova zajednica društava bez skupnoga sastajališta – dotično naumljenog literarng kluba ne bi imala smisla« te da se takav Klub bez pravila potvrđenih od Vlade ni ne smije sastajati, a budući da bi se s potvrdom pravila vjerojatno trebalo duže čekati, ostale bi društvene dvorane prazne što znači da taj »dio kuće 'Matice' za mnogo vremena ne bi nosio kamata«. Stoga je podobor naložio Matičinu arhitektu F. Kondratu da društvene dvorane preuredi u stanove, čime je gradnja Matičine kuće opterećena dodatnim, nepredviđenim troškovima. Ipak, podobor je preporučio da se ne odustane od projekta književnoga udruživanja, predloživši da se Matičine prostorije nakon dovršetka kuće ponude na porabu rečenim društvima te da svaki Matičin odbornik »u svom krugu oko tog udruživanja nastoji«, pa čak i da tajnik izradi »pravila i pribere književne prijatelje oko sebe da se, što se tako dugo želi, i izvede«.

No, ostvarenje ideje Književnoga kluba, bez obzira na deklarativnu podršku Matičine uprave, više nije imalo stvarnih zagovornika među Matičinim odbornicima koji su 1892. projekt književnog udruživanja nastavili osnivanjem Zaklade za potporu hrvatskih književnika i umjetnika i njihovih udovica i sirota. Kao svojevrsni spomen na ideju Književnoga kluba otvorit će Sveučilišni i Građanski podobor MH 21. XII. 1939. čitaonicu u Matičinoj kući u Zagrebu.

Premda je MH pod pojmom »književnog uduživanja« isprva zamišljala proces okupljanja i združivanja širih slojeva hrvatske književne, znanstvene i umjetničke inteligencije vođene idejom narodne prosvjete i kulturnoga razvitka hrvatskoga naroda, osnivanjem Zaklade za potporu hrvatskih književnika i umjetnika započele su konkretne Matičine akcije za osnivanje strukovne organizacije hrvatskih književnika koje će kulminirati krajem 19. stoljeća. Pod nazivom Književni hrvatski klub, odnosno Klub hrvatskih književnika djelovat će od 1897. u okviru Društva hrvatskih umjetnika pod vodstvom Milivoja Dežmana neformalna udruga hrvatskih književnika koja će uz Maticu hrvatsku inicirati osnutak Društva hrvatskih književnika 1900.

8. Izvori i literatura

Izvori: HDA, Fond MH, Zapisnici sjednica upravnih tijela MH, knj. 38-43, kut. 56-59; HDA, Fond MH, Dokumentacija o imovini MH, kut 82-84 (Dokumentacija o gradnji i održavanju zgrade MH), kut. 86 (Dokumentacija o nacionalizaciji nekretnina); HDA, Fond Komisija za nacionalizaciju, kut. 2 (Matica hrvatska); DAZG, Fond Gradsko poglavarstvo Zagreb, Odsjek za općinske zgrade, Situacija grad. baždarskog ureda i vatrogasnog zavoda, sig. 173, sv. 77; MH, Arhiva Predsjedništva, Zapisnici sjednica Upravnog odbora 2001-2002.

Literatura:Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1885., Zagreb 1886; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1886., Zagreb 1887; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1891., Zagreb 1892;T. Smičiklas i F. Marković, Matica hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Spomen knjiga, Zagreb 1892; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1892., Zagreb 1893; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1894., Zagreb 1895; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1898., Zagreb 1899; Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1922., Zagreb 1923; Gj. Szabo, Lice grada Zagreba u devetnaestom vijeku, Hrvatsko kolo, knj. VII., Zagreb 1927., Izvještaj Matice Hrvatske za godinu 1930., Zagreb 1931; Izvještaj Matice hrvatske za god. 1938., Zagreb 1939., L. Dobronić, Stare numeracije kuća u Zagrebu, Zagreb 1959., J. Ravlić, Ilirska čitaonica u Zagrebu, Historijski zbornik, knj. 16, Zagreb 1963., J. Ravlić, Povijest Matice hrvatske, u: Matica hrvatska 1842-1962., Zagreb 1963., J. Ravlić, Hrvatski narodni preporod 1.: Ilirska knjiga, Zagreb, 1965., M. Živančević, Prilozi proučavanju hrvatske književnosti XIX stoljeća, Rad JAZU, knj. 12, Zagreb 1969., L. Dobronić, Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba, Zagreb 1971., J. Ravlić, Narodni dom u Zagrebu, Rad JAZU, knj. 16, Zagreb 1971., J. Horvat, Ljudevit Gaj: njegov život, njegovo doba, Zagreb 1975., D. Jelčić, Početak ljetopisa Društva hrvatskih književnika... (Građa), Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, VII, 20, Zagreb 1981; L. Dobronić, Graditelji i izgradnja Zagreba u doba historijskih stilova, Zagreb 1983; L. Dobronić, Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas, Zagreb 1986., G. Szabo, Stari Zagreb, Zagreb 1990., A. Szabo, Demetrović, Đuro, u: Hrvatski biografski leksikon, knj. 3, Zagreb 1993., S. Knežević, Zagrebačka Zelena potkova, Zagreb 1996., L. Dobronić, Stara zgrada zagrebačke Klasične gimnazije, Prostor, vol. 8 no. 1(19), Zagreb 2000., S. Knežević, Zagrebu u središtu, Zagreb 2003; Nepoznati zapisnici Matice ilirske 1845-46.: (I-VII), prir. S. Laljak, Vijenac, br. 281-288, Zagreb 2004-2005., I. Iveljić, Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća, Zagreb 2007., D. Hirc, Stari Zagreb 1.: Gradec i Grič, Matica hrvatska, Zagreb 2008., D. Hirc, Stari Zagreb 2.: Kaptol i Donji grad, Zagreb 2008., D. Sečić, Kraljevska sveučilišna knjižnica u Zagrebu: razvoj i djelovanje srednjoeuropske knjižnice od 1874. do 1918., Lokve 2008.

9. Fotogalerija

Sitni tisak - računi i posjetnice obrtnika i trgovaca koji su sudjelovali u izgradnji Matičine palače 1886-1892.

34. Račun knjigotiskarne i litografije C. Albrechta za tisak "gradjevnih" i "ličbenih" uvjeta

35. Račun limara Aleksandra Maruzzija

36. Račun stolara Antuna Kontaka

37. Račun graditelja Gjure Carneluttija

38. Račun graditelja Janka Jambrišaka

39. Račun dimnjačara Antona Bergera

40. Posjetnica kipara i klesara L. Pierottija

41. Posjetnica staklara Ludwiga Zierera

42. Račun Daniela Hermanna, trgovca i proizvođača tkanina i sagova

43. Posjetnica Daniela Hermanna

44. Račun krovopokrivača Heinricha Bauera

45. Račun tvornice i trgovine sukna i sagova Eisenhuth i Stiasni

46. Račun Ivana Deberta, proizvođača i trgovca telegrafima, telefonima i munjovodima

47. Račun Zagrebačke cementare

Izvori fotografija: Hrvatski državni arhiv (2-13, 19-47); Muzej Grada Zagreba (1, 15-16);Matica hrvatska (14, 17-18)

Tekst Palača Matice hrvatske nastao je u sklopu projekta Enciklopedija Matice hrvatske. Autor se zahvaljuje na suradnji i pomoći stručnom osoblju Hrvatskoga državnog arhiva i Državnog arhiva u Zagrebu te fototeke Muzeja grada Zagreba.

Navigacija

Palača Matice hrvatske

Nacrti

Stare fotografije Matičine palače

Dokumenti

Sitni tisak - računi i posjetnice obrtnika i trgovaca koji su sudjelovali u izgradnji Matičine palače 1886-1892.

o Matici hrvatskoj