Pietas

Štambuk je na hrvatsku pjesničku scenu u pravom smislu riječi ušao svojom prvom zbirkom pjesama pod naslovom Meu namin 1974. godine. U to vrijeme već je ta – prva – zbirka bila uvelike osebujna. Ona je bila neobična smjesa poetičkih odrednica. To su, primjerice, tekstualizam, izmjenjivanje  pjesama na standardu i čakavštini, s povremenim kombiniranjem tih dvaju idioma u istoj pjesmi, zatim fragmentirana, katkada i depatetizirana i stvarnosno referentna semantika, isprepletena sa značenjski ulančanijim i tematski tradicionalnijim pjesmama. (…)

U svojoj trećoj zbirci pjesama Snijeg za Ehnatona (1981) on je već posve profiliran pjesnik koji je određenim brojem svojih pjesama dosegnuo antologijsku razinu. Ako je u prvoj zbirci Meu namin konstrukcija subjekta i njegove mnoštvenosti u prvome redu tražena u jeziku i radikalnom fragmentiziranju izvanknjiževne zbilje, pjesnik u trećoj zbirci složenost pa i mnoštvenost svojeg subjekta ne postiže bilo kakvom dekonstrukcijom i pokušajem rekonstrukcije, nego iznimnom slojevitošću poetskoga sloga. Štambuk sada počinje zahvaćati iz znatno šire riznice moderne i postmoderne kulture i književnosti, odnosno poezije. Koristi citate i odjeke raznih tradicija te stil koji, uz pjesme koje reinterpretiraju tradiciju, upotrebljava jezično i ambijentalno začaravanje, miješanje raznih povijesnih slojeva, formalne i intonativne varijacije te interdiskurzivnost (kombiniranje i  montiranje različitih diskursa u istoj pjesmi). (…)

Bogatstvom svojega višedesetljetnog pjesničkog iskustva i raznolikošću poetičkih modusa, realiziranih u jednom razdoblju ili simultano prisutnih tijekom većeg dijela njegova opusa, Drago Štambuk je ostvario iznimno zanimljivo, posve osebujno i vrlo vrijedno duhovno putovanje unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva. (Davor Šalat)