Grad N. i druge priče

Prozu Leonida Dobičina (1894–1936) službena sovjetska kritika pokopala je uz uobičajene optužbe: reakcionarna, buržoazijska, podanička književnost. Čini se da ju je pri tom najviše zasmetao Dobičinov ironičan stav prema duhu optimizma koji je navodno gradilo novo doba.

Dok su mnogi njegovi kolege suvremenici nalazili način da se pilatovski izvuku iz situacije koja je nakon revolucije postajala sve zamršenija, Dobičina je njegov nepomućeni artistički elitizam pomalo vodio u smjeru kojim su krenuli Gumiljov, Mandeljštam, Ahmatova, Cvjetajeva, Bulgakov, Zoščenko, Harms, Pasternak. To znači u smrt, progone ili cenzuru.

Tek nakon polustoljetnoga zaborava, početkom 1990-ih, Dobičina počinju otkrivati čitatelji u Rusiji, kao i diljem svijeta, te bivaju neodoljivo privučeni njegovim isječcima iz provincijskog života Rusije iz vremena prije i poslije Oktobarske revolucije.

Osobito tkanje njegove proze, njegovo pripovjedačko umijeće, zahtijeva i nagrađuje strpljiva čitatelja pa su današnji ruski kritičari suglasni u ocjeni: Dobičin je pisac za književne sladokusce.