Leonid Dobičin

Leonid Ivanovič Dobičin (Леони́д Ива́нович Добы́чин) »jedna je od najzagonetnijih i najtra­gičnijih pojava ruske književnosti. Nakon iznenad­nog i oštrog napada na plenumu ruskih pisaca održanom 25. ožujka 1936. u Domu Majakovskog u Lenjingradu, gubi mu se svaki trag. Službena verzija govori da je na­kon četiri mjeseca izvršio samoubojstvo te da mu je tijelo pronađeno u Nevi, ali ona nije potkrijepljena nikakvim dokazima. Nije bilo identifikacije, ne zna mu se za grob. Uz službenu verziju, u prvim mjesecima nakon Dobi­činove smrti pojavila se i legenda da se autor povukao u neku provincijsku zabit i ondje proveo ostatak života znajući kakva ga sudbina čeka nakon plenuma... U novi­je vrijeme sve se više spominje teza da je ubijen od strane NKVD-a, što se obično argumentira time da je posljed­nji čovjek s kojim je komunicirao bio djelatnik spome­nute službe kodnog imena Morskoj. Dva dana nakon plenuma, u novinama „Književni Lenjingrad“ Dobičin je nazvan „čudovištem“, a njegova su djela okarakterizi­rana kao „koketiranje s prošlošću izdanka najreakcionar­nijih krugova ruske buržoazije – podaničke, desničarske, religiozne“ – što je u to doba značilo smrtnu presudu. Nasilna smrt nije zaobilazila ni ostale članove njegove obitelji, brat mu je strijeljan 1927, a majku i sestre zapa­lili su nacisti u šumama pored Brjanska.

Leonid Dobičin rođen je 17. lipnja 1894. u gradu Ludza u Latviji kao najstarije dijete u obitelji majke pri­malje i oca liječnika. Dvije godine poslije obitelj se seli u Dvinsk, danas Daugavpils. Kada je imao osam godina, Dobičinu umire otac, koji za sobom ostavlja suprugu i petero djece. Život mu se za vrijeme školovanja odvija u stalnoj brizi za preživljavanje. U Petrogradu 1911. upisu­je Ekonomski fakultet i studira uz rad. U takvim okol­nostima nakon tri godine morao je napustiti fakultet i preseliti se k peteročlanoj obitelji u sobu u komunalki u Brjansku. Da bi pomagao obitelji, morao je raditi kao statističar. Činovnički posao ne ostavlja mu puno vreme­na za pisanje, a iz pisama doznajemo da tek nedjeljom uspijeva sjesti za majčin šivaći stol da štogod napiše – u takvim okolnostima objavljene su mu dvije zbirke priča: Susreti s Liz (1927) i Portret (1931). Za objavljivanje spo­menutih, a i kasnijih njegovih djela zaslužan je poznati sovjetski dječji pisac i publicist Kornej Čukovski koji mu, uz pisca M. Slonimskog, ostaje stalna potpora u vremenu koje, blago rečeno, nije bilo sklono inatljivim činovnici­ma. Nakon mnogih neuspjelih pokušaja, 1934. polazi mu za rukom preseliti se u Lenjingrad i dobiti sobičak u komunalki te se prvi put uspijeva u potpunosti posvetiti pisanju. U roku od godinu i pol dana uspijeva napisati dvije trećine romana Grad N. te novele „Divljaci“ i „Šur­kin rod“. Kao inspiracija za potonja dva djela poslužila su mu sjećanja na razgovore sa susjedom Aleksandrom Pavlovičem Drozdovim, bivšim besprizornikom, prosto­dušnim čovjekom iz naroda, čije društvo dobro ilustrira Dobičinovu osamljenost i marginaliziranost.

Zbog skrupuloznosti i perfekcionizma pisanje je Do­bičinu bilo više muka nego zadovoljstvo te je svoje ra­dove doslovno mjerio brojem riječi, a ne stranica. Svoje opsegom najveće djelo, roman Grad N., koje je obuhva­ćalo osamdeset šest natipkanih stranica, pisao je sedam godina. Tu skrupuloznost pokazivao je i u odnosu pre­ma čitanju. Suvremenici ga pamte kao vrlo oštra kriti­čara, čija je kritičnost znala poprimiti čudačke purističke razmjere, kao u situaciji kada je izbjegavao upoznati se s Harmsom jer je ovaj miješao značenja glagola „navu­ći“ i „obući“, ili sa Zoščenkom kojega je izbjegavao zbog humora kojim je ovaj podilazio masama. Za razliku od Dobičinove dječje iskrene i dobronamjerne kritike, on­dašnja sovjetska kritika bila je prema njegovim djelima očekivano neiskrena, a, nakraju će se pokazati, i pogub­na. Druga zbirka priča Portret prozvana je „sramotnom“ jer se Dobičin nije želio „prilagođavati duhu vremena“ niti je imao imalo „suosjećanja“ prema onome što se zbiva u društvu. Pod stalnim pritiskom društva i kritike da izmijeni „profil smrti“ svoje proze, Dobičinov jedini „ustupak“ bio je harmsovski prelazak na dječju književ­nost, premda se on odnosi na svega četiri priče: „Lidija“, „Lješka“, „Čaj“ i „Otac“. U njima elemente bajke, kao što su smještenost radnje u daleke zemlje, opasnost, fan­tastičnost itd., Dobičin prilagođava svojim uobičajenim lajtmotivima i gradi karakteristično bogat podtekst s alu­zijama na vrijeme „koje ne vjeruje u čuda“.

Strogi estetski kriteriji i potreba da stvara visokoar­tificijelnu prozu ipak su sporedan Dobičinov problem, ono što ga je u očima ondašnje kritike pokopalo bila je ironija spram slijepe sreće i duha optimizma koje je gradilo novo doba. Dok su mnogi njegovi kolege suvre­menici nalazili način da se pilatovski izvuku iz situacije koja je nakon revolucije postajala sve zamršenija, njegov nepomućeni stav pomalo ga je vodio smjerom kojim su krenuli Gumiljov, Mandeljštam, Ahmatova, Cvjetajeva, Bulgakov, Zoščenko, Harms, Pasternak. To znači u smrt, progone ili cenzuru. Dobičinova ironijska oštrica osobi­to je vidljiva u njegovim zbirkama priča, koje su iz poe­tičkoga aspekta bliske avangardnim nastojanjima s kraja dvadesetih godina kada, kako kaže Dubravka Ugrešić u članku posvećenom Leonidu Dobičinu objavljenom u Pojmovniku ruske avangarde, „stvaraju pisci za pisce, i gdje temeljno načelo avangardne književnosti – načelo prevrednovanja – ulazi u svoju posljednju najartistični­ju fazu“. Spomenuti članak prva je književnoznanstvena publikacija na temu Dobičina u nas, a Dubravka Ugrešić u njemu Dobičina dovodi u vezu s oberiutima, a osobito s Konstantinom Vaginovim – još jednim strogim indivi­dualcem i zagonetnom pojavom onoga vremena.

Odbačen na rub i ušutkan po principu „Nema čo­vjeka – nema problema“, Dobičin je dobio priliku da u vrijeme perestrojke i poslije u devedesetim godinama prošloga stoljeća kaže čitateljima ono što mu nije pošlo za rukom dok je bio živ, odnosno za trajanja sovjetske vlasti. Prvo su ga se u svojim memoarima prisjetili njego­vi suvremenici Venjamin Kaverin i Genadij Gor, spaša­vajući ga od potpuna zaborava, a onda je na njega kao na pravoga ruskog klasika podsjetio suvremeni pisac Viktor Jerofejev. Dobičinova su djela 1989. nakon pola stolje­ća ponovno objavljena u ediciji „Zaboravljena knjiga“, a Jerofejev je napisao predgovor u kojem se ponajviše osvrnuo na roman Grad N. (1935) u kojem je pronašao iznimku od uobičajene, kako on kaže, „tendencioznosti“ ruske književnosti i vrlo rijedak primjer „neutralnog pi­sma“, što se odnosi na nevidljivu autorsku poziciju te na izbjegavanje emocionalnosti, u romanu to najviše dolazi do izražaja u dijelu u kojemu pripovjedaču umire otac.

Uz ponovno rođenje interesa prema Dobičinu treba sva­kako spomenuti i legendarnu anegdotu koja se dogodila nakon jednog predavanja na Harvardu koje je održao pjesnik Josif Brodski. Nakon što su ga iz auditorija upi­tali tko je najveći pisac poslijerevolucionarnoga razdoblja te očekivali odgovore kao što su Bulgakov, Platonov, Ba­belj ili Zoščenko, pjesnik je sve iznenadio izborom pot­puno nepoznata imena – Leonida Dobičina…«.

^{(Ulomak iz teksta Gabrijel Jurića »Leonid Dobičin – zagonetni artist u sumornome vremenu«, pogovora knjizi Grad N. i druge priče Leonida Dobičina)}