Ernst Jünger

Ernst Jünger (Heidelberg, 1895 ‒ Riedlingen, 1998), njemački esejist i prozaist dugo je vremena bio prešućivan i osporavan autor koji je ugled jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih njemačkih i europskih pisaca 20. stoljeća stjecao polako i postupno.

Za gimnazijskih dana pobjegao je u Legiju stranaca (1913), a početkom Prvoga svjetskog rata priključuje se njemačkoj vojsci te na zapadnome frontu sudjeluje u brojnim bitkama u kojima je više puta bio ranjavan. Kao vojnik i časnik u više je navrata odlikovan visokim ratnim odlikovanjima.

Nakon svršetka rata objavljuje zapažene ratne dnevnike i tekstove u kojima prosvjeduje protiv ustaljenih građanskih konvencija, podržavajući revolucionarni nacionalizam i protudemokratsko držanje što ga približava pristašama hitlerizma. I premda je Drugi svjetski rat odslužio kao časnik njemačke okupacijske vojske u Parizu (gdje se družio s Picassom i Cocteauom), Jünger se početkom tridesetih godina distancirao od Hitlerova nacionalsocijalizma i vizije totalitaristički uređena društva (studije Totalna mobilizacija iz 1930. i Radnik iz 1932., roman Na mramornim liticama iz 1939).

Nakon svršetka Drugoga svjetskog rata saveznička uprava podvrgava ga četverogodišnjoj zabrani objavljivanja u sklopu denacifikacijskoga procesa, a od 1949. i objave ratnih dnevničkih zapisa Zračenja i utopijskog romana Heliopolis, započinje njegova plodna i utjecajna književna karijera obilježena velikim esejističkim djelima (Na granici vremena, 1959; Tajne jezika, 1963; Suptilni lovovi, 1967; Brojke i bogovi. Filemon i Bauklida,1974; Škare, 1990), dnevnicima (Sedamdesete raznesene vjetrom, 1980-1981) i romanima (Praćka, 1973).

Neki suvremeni kritičari skloni su cjelokupni Jüngerov rad vrednovati ponajprije u kontekstu kontroverzi oko njegova mladenačkog djela i (pro)nacističke prošlosti, no brojniji dio kritičara Jüngera smatra jednim od neospornih duhovnih klasika 20. stoljeća.