Dalibor Brozović

Jezikoslovac, političar i numizmatičar (Sarajevo, 28. VII. 1927 – Zagreb, 19. VI. 2009). Osnovnu školu pohađao je u Zenici, gimnaziju započeo u Visokom, nastavio u Sarajevu i Zagrebu gdje je 1946. maturirao. Nakon Drugoga svjetskog rata radio je u Glavnom odboru Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske, bio urednik kulturne rubrike pa glavni urednik zagrebačkog Srednjoškolca (1947–1948) te lektor Radio Zagreba. Brozovićevo uređivanje Srednjoškolca važno je, jer su tu neki hrvatski pisci (Pavletić, Mihalić, Tomičić, Mađer) počeli objavljivati. Poslije je uređivao Radove Filozofskog fakulteta u Zadru, Radove Leksiko­graf­skog zavoda Miroslav Krleža, Filologiju i Hrvatsku enciklopediju. Držeći se »krugovašem«, posebno je pamtio suradnju u Krugovima.

Studij hrvatskoga jezika i jugoslavenskih književnosti započeo je 1946. i završio 1951. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1952. apsolvirao studij talijanskog jezika i književnosti. Završio je dijalektološki tečaj u JAZU. Diser­tacijom »Govor u dolini rijeke Fojnice« doktorirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1957. Na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu bio je asistent (1952–1953), zatim lektor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani (1953–1956), pa asistent (1956–1958), docent, izvanredni i redoviti profesor (od 1968) na Filozofskom fakultetu u Zadru. Tu je razvio golemu organizacijsku, nastavničku i znanstvenu aktivnost. God. 1969. predavao je na University of Michigan (SAD), a 1971. na Sveučilištu u Regens­burgu (SR Njemačka). God. 1990. bio je član Predsjedništva SR Hrvatske. Od 1991. do 2001. bio je glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« u Zagrebu. Bio je na studijskim putovanjima i održavao mnogobrojna predavanja u raznim gradovima diljem svijeta. Na poslijediplomskim studijima u Dubrovniku, Sarajevu, Zadru i Zagrebu predavao je više jezikoslovnih kolegija. Kao istaknuti znanstvenik izabran je 1975. za člana suradnika JAZU, 1977. za izvanrednog člana te 1986. za redovitog člana. Od 1986. je i dopisni član MANU i redoviti član Internacionalne znanstvene akademije Comenius (Kopenhagen – Uppsala – San Marino), od 1990. član Europske akademije u Londonu, od 2008. dopisni član ANUBiH. Prilozi su mu objavljivani na hrvatskom, ali nerijetko i na desetak drugih jezika.

Javio se 1946. novinskim člancima i prijevodima poezije, a prvi znanstveni rad »Regionalno i dijalektalno u novijoj hrvatskoj lirici« objavio je u časopisu Hrvatsko kolo, 5, 1952., br. 4. Prevodio je rusku, ukrajinsku, poljsku, bugarsku, makedonsku, češku, arapsku, staroegipatsku i američku poeziju na hrvatski, a hrvatsku i makedonsku na esperanto. Objavljivao je pjesme na esperantu i na hrvatskom, a na hrvatskom i zanimljiv putopis po Bugarskoj. Jedan je od zaslužnih za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967., vrlo aktivan u hrvatskom proljeću i u politici od 1988., i dalje. Bio je potpredsjednik HDZ-a od 1989., zastup­nik u Saboru 1992–1995. te predsjednik Hrvat­sko-bugar­skog društva i predsjednik Hrvatskog saveza za esperanto. Sudjelovao je u stvaranju hrvatskoga novca kao i izdavanju poštanskih maraka u Republici Hrvatskoj. Dalibor Brozović ostvario je opsežan znan­stveni opus neobično velike širine interesa. Proučavao je materinski jezik u svim vidovima njegove opstojnosti, ali se mnogo bavio i ostalim slavenskim jezicima i baltoslavistikom, esperantom, afričkim jezicima, romskim jezikom, tipologijom odnosa između ljudskih jezika i kolektiva prema raznim kriterijima itd. Na svim tim područjima postigao je vrhunske rezultate. Takva ocjena u prvom redu vrijedi za proučavanje fenomena standardnoga jezika. Radi se o prilozima skupljenima u knjizi Standardni jezik (MH 1970), ali i o mnogim drugima. Sama je knjiga Standardni jezik doživjela veliki odjek u znanstvenim krugovima i u domovini i izvan nje, a također je i u kritici dočekana s velikim priznanjima. Radoslav Katičić naglasio je kako je Brozović udario temelje općoj teoriji standardnih jezika koja razvija jezičnu znanost u svjetskim razmjerima. Standardni jezik donosi i nove temelje periodizacije hrvatskoga književnog jezika, posebice s obzirom na početak hrvatskoga jezičnog standarda, pa te ideje, iako su već bile najavljivane u znanosti, svakako predstavljaju pravo otkriće i neprolazno ostvarenje.

Prije knjige Standardni jezik izišla je knjiga Rječnik jezika ili jezik rječnika?, Zagreb, 1969. Prilog »Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti« (1978) predstavlja periodizaciju hrvatske jezične povijesti, autoritativnu sintezu suvremene hrvatske sociolingvistike. Ona je objavljena i u knjizi Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda (2006), a i kao posebno izdanje pod naslovom Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika (2008). Knjiga iz 2006. sadrži najvažnije standardološke radove objavljivane između 1972. i 1985. Dijalektološke Brozovićeve zasluge odnose se prvenstveno na proučavanje štokavštine, a posebno je važno njegovo uočavanje i dokazivanje da je istočnobosanski (ijekavskošćakavski) poseban štokavski dijalekt. No njegov je zahvat usmjeren na cjelinu srednjojužnoslavenskoga dijasistema, pa je u tom smislu naročito plodno zalaganje za primjenu strukturalnih i genetskih kriterija u klasifikaciji dijalekata.

Veoma je velik bio Brozo­vićev rad u okviru lingvističke geografije, ponajprije u izradbi lingvističkih atlasa, poglavito u svesku 4a Općesla­venskoga lingvističkog atlasa, posvećenu refleksima poluglasova, kojem je Brozović bio glavni i odgovorni urednik (Zagreb, 2006). Problema­tiku hrvatskoga književnog jezika i uopće standardne novoštokavštine obrađivao je u dugom nizu radova, ali se brojem i značenjem izdvajaju prilozi o fonologiji, pa se moglo očekivati da će Brozović napisati i Fonologiju hrvatskoga standardnog jezika (2007). Kao izvrstan slavist dao je važnih priloga i o ostalim slavenskim jezicima, posebno o makedonskom, slovenskom i lužičkosrpskim jezicima. Pratio je lingvističke teorije u svijetu, uključivao se u te tijekove, s drugima metodološki obnavljao hrvatsko jezikoslovlje, od čega je upravo studij hrvatskoga jezika imao mnogo koristi. Pisao je o brojnim filološkim velikanima, o Jurju Križaniću, o Vuku Stefanoviću Karadžiću, o Đuri Daničiću, o Vatroslavu Jagiću, o Baudouinu de Courtenayu, o Stjepanu Ivšiću, o Blažu Jurišiću, o Antunu Barcu itd. U okviru povijesti hrvatskoga književnog jezika zanimali su ga osobito Petar Zoranić, također Juraj Baraković, svakako Matija Divković i drugi bosanski franjevci, Andrija Kačić Miošić, Ljudevit Gaj, Silvije Strahimir Kranjčević, Miroslav Krleža. Isticao se i kao književni kritičar, osobito kao proučavatelj hrvatske dijalektalne književnosti. Trajno je posvećivao pozornost lingvističkoj terminologiji, a vrlo je znatan njegov doprinos za rječnik slavenske lingvističke terminologije objavljen u Pragu u dva sveska, prvi 1977., drugi 1979. Vrijedno je spomenuti i Brozovićev interes za tipološku lingvistiku, doduše manji nego za ostala dva tipa lingvistike (sociolingvistika, genetska lingvistika), ali ipak temeljit i važan isticanja. Javljao se je sociološkim raspravama, osobito pak numizmatičkima.

Velika je i Brozovićeva aktivnost u Matici hrvatskoj. Surađivao je u Hrvatskom kolu, u Riječkoj reviji, u Zadarskoj reviji, u Kolu, u Dometima, u Hrvatskom tjedniku, u Svjetlu, u Dubrovniku, u Hrvatskoj misli, u Motrištima i u Vijencu. Priređivao je različite knjige u izdanjima Matice hrvatske ili Matičinih ogranaka ili je surađivao u većem broju knjiga što su izlazile u MH: Pere Ljubić, Izabrani stihovi, Split, 1957.; Zvane Črnja, Žminjski libar, Rijeka – Pula, 1966.; Radovan Vidović, Kako ne valja pisati – kako valja pisati, Zagreb, 1969.; Dragutin Domjanić, Za zbogom, Zagreb, 1972.; Blaž Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice, I. Glasovi i oblici u povijesnom razvoju, Zagreb, 1992.; Stjepan Ivšić i hrvatski jezik, Zagreb, 1996.; Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. 1967–1997, Zagreb, 1997.; Norme i normiranje hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb, 1999. Osim knjige Standardni jezik Matica mu je objavila i knjigu Prvo lice jednine. Mnogo je pisao o Matičinim izdanjima, npr. o Pravopisu iz 1960. u Mogućnostima 1961., o prvim dvjema knjigama Rječnika dviju Matica u Kritici 1968., itd. God. 1970. primio je Nagradu grada Zadra, Nagradu za životno djelo Republike Hrvatske 1992., Nagradu »Stjepan Ivšić« 2002. Jedan od sudionika u nastanku značajne Deklaracije svoje je sposobnosti ustrajno razvijao i radišno primjenjivao na korist hrvatske filologije.

DJELA: Rječnik jezika ili jezik rječnika?, Zagreb 1969., Standardni jezik, Zagreb 1970., Jezik, srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski (suautorstvo), Zagreb 1988., Kune i lipe – novac Republike Hrvatske, Zagreb 1994., Prvo lice jednine, Zagreb 2005., Mostar 2007., Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda, Zagreb 2006., Fonologija hrvatskoga standardnog jezika, Zagreb 2007., Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika, Zagreb 2008. (Josip Lisac, Enciklopedija Matice hrvatske, str. 329‒331)