Nikola Batušić

(Zagreb, 18. II. 1938 – Zagreb, 22. I. 2010),

»Teatrolog, književni povjesničar, kazališni kritičar, esejist, memoarist, prevoditelj. Nakon mature na klasičnoj gimnaziji u Zagrebu 1956., studirao je francuski i njemački jezik te komparativnu književnost u Zagrebu, Münsteru i Parizu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1961., gdje je i doktorirao 1965. tezom »Uloga a njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu 1840–1860« (tiskana u Radu JAZU 353/1968). Od 1963. je predavač, a od 1981. redoviti profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Umirovljen je 2004. Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu 2005. mu je dodijeljen naslov professor emeritus. Predavao je kao gost-profesor i na drugim hrvatskim sveučilištima te u Beču, Veneciji, Varšavi i Udinama.

Bio je 1969. suutemeljitelj i potom višegodišnji predsjednik Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa te urednik Teatrologijske biblioteke. Vodio je Akademijine znanstvene skupove – od 1990. Dane hvarskog kazališta na Hvaru, a od 2002. Dane Ranka Marinkovića na Visu. Bio je član i dopredsjednik Međunarodnoga saveza za kazališna istraživanja (International Federation for theatre Research/Fédération internationale pour la Recherche Théâtrale) 1979–1985. Za člana suradnika HAZU izabran je 1983., a redovitim je članom postao 1994. Od 1993. bio je predsjednik Akademijina Savjeta za kazalište, film, radio i televiziju, tajnik Akademijina Razreda za književnost 2004–2010. te glavni urednik Akademijina časopisa Forum 2007–2010.

Polje Batušićeva znanstvenog i publicističkog interesa vezano je ponajprije za kazalište i sve aspekte kazališne umjetnosti. Uz povijest hrvatskoga kazališta, intenzivno se bavio i kazališnom kritikom, kao djelatni kritičar, ali i povjesničar, sistematizirajući spoznaje o našoj kazališnoj kritici od sred. 19. do 60-ih god. 20. st. Autor je jedinoga povijesnog pregleda hrvatske kazališne kritike (Hrvatska kazališna kritika, MH, 1971). Recentnu produkciju hrvatskoga suvremenoga glumišta kontinuirano je pratio i ocjenjivao u časopisu Republika od 1965. do 1980. Osobito pozorno pratio je uprizorenje Krležinih drama. U krležološkom dijelu svoga znanstvenog opusa izučavao je intenzivno odnos Krleže i J. Bacha, kritičarsku recepciju Krležina dramskoga opusa te Gavellin pristup Krleži. Polifonost znanstvenih i kulturnopovijesnih uvida vidljiva je i u promatranju autora i fenomena pripadnih ili bliskih Krležinu stvaranju. Pisao je i o drugim suvremenicima, a prilozi o, primjerice, Marinkovićevim dramama, esejima, kritikama, i to višekratni, bitno su rasvijetlili mjesto ovoga pisca u hrvatskoj drami i književnosti. Batušićev napor u sakupljanju, analizi i vrednovanju rasute građe iz bogate ostavštine B. Gavelle rezultirao je objektivnom i iscrpnom povijesnom slikom ovoga redatelja u povijesti hrvatske pozornice. U kontekstu gaveloloških istraživanja, radi što bolje kontekstualizacije gavelijanskih zasada u hrvatskome glumištu, zaslužan je i za produbljivanje znanja o kazalištu hrvatske moderne te osobito o redateljskim pristupima S. Miletića, J. Bacha i I. Raića. Priređujući, uz druge suradnike, dvije knjige Gavellinih tekstova, Batušić je, naglašavajući u redateljevoj poetici govor i glumu kao dva konstitutivna čimbenika kazališta, reafirmirao gavelijanski kazališni rukopis iz koga su proistekla danas već klasična imena zagrebačkog redateljskog gremija (Glumac i kazalište, 1967., dop. izd. Teorija glume, 2005., Književnost i kazalište, MH, 1970). Već u svojim ranim radovima, analizirajući i komparatistički vrednujući D. Demetra, M. Bogovića, A. Šenou, J. Freundenreicha, ali i niz manjih dramatičara 19. st., tiskanima u knjizi o hrvatskoj drami od Demetra do Šenoe (Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, NZMH, Zagreb 1976), očituje Batušić kompetentnost velikoga sintetičara drame i kazališta. Ta njegova osobina iskazala se u punom sjaju u njegovoj velikoj povijesti hrvatskoga kazališta, prvom i jedinom djelu te vrste u našoj kulturi (Povijest hrvatskog kazališta, 1978). Sljedbenik teatrološke škole Heinza Kindermanna i Margret Dietrich, Batušić je, oboružan suvremenom teatrologijskom metodologijom i senzibilitetom, u kojima je strukturalistički pristup tumačenju dramske situacije i dramaturških funkcija imao istaknut metodološki položaj, težio i uspio rekonstruirati hrvatsko kazalište kao cjelovit i zaseban fenomen. Mogao je to zahvaljujući iznimno širokoj općoj kulturi, temeljitu obrazovanju te vrhunskoj obaviještenosti o svim detaljima i aspektima dramske i opće književnosti, kazališne povijesti te niza humanističkih i društvenih znanosti i područja. Batušić je ujedno i autor prve hrvatske sinteze o teatrologiji kao interdisciplinarnoj znanosti (Uvod u teatrologiju, 1991).

Senzibiliziran za policentričnu genezu hrvatske književnosti i kulture, proučavao je stariju hrvatsku dramu u kontekstu njenih regionalnih »pojedinačnosti«, pa je tako dao značajne i nezaobilazne doprinose u poznavanju starije dubrovačke dramske književnosti, ali i stare kajkavske drame, nerijetko marginalizirane u našoj kulturnoj povjesnici (Narav od fortune, Matica hrvatska – »August Cesarec«, 1991., Studije o hrvatskoj drami, MH, 1999., Starija kajkavska drama, 2002). Nizom studija bitno je proširio spoznaje o drami hrvatske moderne (Književni protusvjetovi, MH, 2001., zajedno sa Z. Kravarom i V. Žmegačem). – Uza sve ostale zauzetosti, sudjelovao je i u radu Komisije za izradbu Zakona o kazalištima 1990. Književne kvalitete visoke razine iskazao je u svojim memoarskim uspomenama i memoarskim putopisima, oživljujući urbanu mitologiju agramerske kulture u uzmaku pred novim dobom i navikama, znamenite i bliske mu ljude koji su stvarali hrvatsku kulturu te ladanjske krajolike svoga djetinjstva.

Pored pet autorskih knjiga objavljenih u Matici hrvatskoj, Batušić je za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti priredio izbore iz djela Alberta Halera i Branka Gavelle (knj. 86, 1971), Marijana Matkovića (knj. 141, 1976), Josipa Horvata i Ive Hergešića (knj. 122, 1983) te knjigu pučkih igrokaza XIX. st. (knj. 36, 1973), dok je za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti priredio izbor iz djela Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1997), Dimitrije Demetra (1997) te Marijana Derenčina i Stjepana Miletića (2010). Bio je suradnik Kola (1970), Vijenca i Hrvatske revije (1994–2003), član Upravnog vijeća Hrvatskog tjednika i njegov suradnik, a na obnoviteljskoj skupštini Matice hrvatske 1990. izabran je u njezin Upravni odbor (do 1992).

Za svoj predani rad dobio je niz priznanja i nagrada: godišnju nagradu »Vladimir Nazor«, nagradu »Marko Fotez«, Nagradu »Josip Juraj Strossmayer, Nagradu »Judita«, Nagradu grada Zagreba te Državnu nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo u području kazališta.

DJELA: Hrvatska kazališna kritika (dramska), Zagreb 1971., Drama i pozornica. Deset godina hrvatske drame na zagrebačkim pozornicama (1964–1974), Novi Sad 1975., Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, Zagreb 1976., Povijest hrvatskoga kazališta, Zagreb 1978., Gavella – književnost i kazalište, Zagreb 1983., Skrovito kazalište – ogledi o hrvatskoj drami, Zagreb 1984., Hrvatska drama 19. stoljeća, Split 1986., Uvod u teatrologiju, Zagreb 1991., Narav od fortune, studije o starohrvatskoj drami i kazalištu, Zagreb 1991., Melpomenine avanture – ogledi o hrvatskoj drami i kazalištu, Zagreb 1995., Sto godina zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Zagreb 1995., Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu, Zagreb 1995., Studije o hrvatskoj drami, Zagreb 1999., Književni protusvjetovi – poglavlja iz hrvatske moderne (suautorstvo), Zagreb 2001., Starija kajkavska drama, Zagreb 2002., Teatrološka čitanka, Zagreb 2004., Na rubu potkove. Uspomene, Zagreb 2006., Riječ mati čina. Krležin kazališni krug, Zagreb 2007., Četiri godišnja doba. Memoarski putopisi, Zagreb 2011.

LITERATURA: S. Lipovčan, Prilog Nikole Batušića povijesti HNK, Telegram, br. 501, Zagreb 1969., I. Mrduljaš, Prosudba glumišne prosudbe, Kamov, br. 12, Rijeka 1971., D. Gašparović, Vrijedan i savjestan rad, Telegram, br. 57, Zagreb 1972., Š. Jurišić, Kako su doživljavali dramsku predstavu, Kazalište, br. 5–6, Zagreb 1972., M. Radonjić, Hrvatska drama na zagrebačkim pozornicama od 1864. do 1974., Scena, br. 3–4, Novi Sad 1975., B. Hećimović, Književno-povijesno i teatrološko osmišljavanje znanstvene dramatike (pogovor), u: Hrvatska drama od Demetra do Šenoe, Zagreb 1976., I. Pandžić, Trezveno prema baštini, Odjek, br. 12, Sarajevo 1977., D. Foretić, Nezaobilazno djelo naše teatrologije, Vjesnik, br. 11259, Zagreb 1978., Z. Mrkonjić, Vraćeno pamćenje, Prolog, br. 44–45, Zagreb 1980., S. P. Novak, Povijest hrvatskog kazališta, Anali Zavoda za povijesne znanosti Istraživačkog centra JAZU u Dubrovniku, br. 18, Dubrovnik–Zagreb 1980., B. Senker, Nedjeljiv dio Europe, Večernji list, Zagreb 23. VIII. 1992., L. Čale Feldman, Teatar očima znanosti, Republika, br. 5–6, Zagreb 1992., D. Fališevac, Vrijedan teatrološki prinos, ibid., br. 2–3, Zagreb 1993., M. Tomasović, Knjiga zauzetoga znanstvenika, Vjesnik, Zagreb 8. XII. 1999., N. Jovanović, Nalaznik potkove, Zarez, br. 190, Zagreb 2006., B. Senker et al. (ur.), Trajnost čina. Zbornik u čast Nikoli Batušiću, Zagreb 2011.«.

Izvor: Antun Pavešković, »Batušić, Nikola«, Enciklopedija Matice hrvatske, sv. 1, Zagreb 2015., str. 206-208.