Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 1898 - Zagreb, 1925), hrvatski pjesnik, kritičar i esejist. Gimnaziju je polazio u Širokom Brijegu, Vinkovcima i Zagrebu, ali je nije završio jer prema tadašnjim propisima kao đak nije smio izdavati vlastite novine. Pokrenuo je, naime, časopis Vijavica, a poslije i časopise Juriš i Književnik. Umro je mlad od tuberkuloze.

Prve su mu pjesme pisane kao idilične slike krajolika i života na selu, no u svojim je časopisima objavljivao eseje (Namjesto svih programa, O muzici forma, Juriš) u kojima brani načela ekspresionizma, pa se u tom pravcu poslije razvija i njegova lirika. Načela se pri tome oslanjaju na programe i praksu njemačkog ekspresionizma, kojega je poznavao osobito iz časopisa Der Sturm, a svode se na avangardnu pobunu protiv književne tradicije, kojoj se zamjera robovanje konvencijama i ukrašavanje izraza. Pjesništvo se tako nastoji utemeljiti na izvornom jezičnom iskustvu krika i povika, koji zahtijevaju odziv u duši osjetljiva čitatelja. U jedinoj za života objavljenoj zbirci, Preobraženja, takva su načela, međutim, samo temelj samosvojnoga pjesničkog izraza, koji uvelike označuje prekretnicu u razvoju hrvatske poezije. Stih se oslobađa bilo kakvih provodnih načela organizacije, kakva se zasnivaju na ponavljanju nekih stalnih osobina, odlučujuće značenje dobiva osobit ritam i ključne riječi koje se često izdvajaju u samostalne retke. Narušena su pri tome gramatička pravila i sve je podređeno subjektivnom dojmu koji se postiže sugestivnim motivima, posebnim poretkom stihova i strofa te ugođajima koji se ne mogu izraziti izvan pjesničkog jezika.
Milivoj Solar, Književni leksikon (2. izd), str. 463-464.


Više o Šimićevu životu i radu pročitajte u Ljetopisu i Bibliografiji A. B. Šimića što ih je za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti sastavio Nedjeljko Mihanović.