Izabrane pjesme

Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen, pisao je Ivan Goran Kovačić o prerano preminulom Antunu Branku Šimiću (1898-1925). Premda je za života objavio samo jednu zbirku pjesama (Preobraženja, 1920), A. B. Šimić sublimirao je u svojim pjesmama krike i povike, razočaranja i zle slutnje, nade i težnje cjelokupna pjesničkog iskustva epohe, izražavajući mnoštvom inovativnih pjesničkih sredstava univerzalne vrednote ljudskog i umjetničkog opstanka.

Taj preobrazitelj poezije (V. Pavletić), pobunjeni pjesnik koji se javlja i nestaje poput meteora (J. Kaštelan), objavio je što u Preobraženjima što u listovima i časopisima oko 170 pjesama za svoga kratkotrajna života ispunjena siromaštvom i bolestima (pisao je: nesreća usrećuje onoga koji želi usrećiti čovječanstvo). Ante Stamać, priređivač ovoga Matičina izdanja Šimićevih odabranih stihova smatra da njima dominira pet tematskih središta: tijelo, žene i siromasi, Hercegovina, ljubav i Bog.

U skladu s takvim tumačenjem nastao je i odabir 96 Šimićevih pjesama među kojima nalazimo i one antologijske, dobro poznate pjesme svim odškolovanim i manje školovanim glavama.