Sijač radosti

Ivan Golub je prvi pjesnik izričito kršćanskog nadahnuća prihvaćen izvan užega vjerskog kruga u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, još u razdoblju određene ideološke dominacije materijalističkoga, antispiritualističkog usmjerenja. Smiljana Rendić, spisateljica religiozne vokacije, vrlo je precizno odredila njegov položaj: »Jednostavnost čini Ivana Goluba slobodnim pjesnikom (...) Zato se Ivan Golub ne ustručava ni tema pred kojima bi ‘programatski’ katolički pjesnik ustuknuo, ne smatrajući ih edifikatornima u svome ‘katoličkom lirizmu’. Dakle, Ivan Golub prvi je pjesnik svećenik koji smjerno i blago izlazi iz ‘katoličkog (i)lirizma’«.

Dva dijela knjige diferencirana su naslovima jake metafizičke nosivosti: »Pohod milostinji« i »Sijač radosti«, ali među njima nema većih razlika u intonaciji ili motivaciji. Kao čitatelji dvodijelnost knjige bolje osjećamo u – inače nenaznačenoj – podjeli između pjesama na standardu i pjesama na kajkavskom idiomu. Stihovi na kajkavskome su rjeđi, narativniji, prigodniji, ali s njihovom pomoću najlakše ulazimo u dimenzije čistoće i prvotnosti, svježine i infantilne začudnosti, primamo svojstva i vrijednosti po kojima se Golubovo pjesništvo i najodređenije izdvojilo u nacionalnim razmjerima.
Tonko Maroević