Ivan Golub

Ivan Golub, hrvatski svećenik, teolog, povjesničar kulture, sveučilišni profesor, pjesnik i književni prevoditelj rodio se u Kalinovcu 21. lipnja 1930. kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Luke Goluba i Barbare Golub, rođene Kovač. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu Kalinovcu (1937-1942), a kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa u Zagrebu polazi Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju (1942-1950). Već kao gimnazijalac prati esperantsku katoličku publicistiku (»Espero katolika«; »Vojo, Vero, Vivo...«).

Od 1950. do 1958. (uz prekid zbog odsluženja vojnog roka) studira na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Stiče magisterij teoloških znanosti, a 29. lipnja 1957. u Zagrebačkoj katedrali polaganjem ruku nadbiskupa zagrebačkoga coadiutora Franje Šepera zaređen je za svećenika.

Od 1957. mladomisnik Golub privremeni je upravitelj župe Posavski Bregi i Dubrovčak Lijevi, a od 1958. do 1960. kapelan u Krapini. Pomaže u župi sv. Jeronima u Zagrebu (1960-1961). Čekajući osamnaest mjeseci da mu se izda putovnica za studij u Rimu započinje rad na doktorskoj disertaciji o Jurju Križaniću. Od 1961. do 1964. kao pitomac Hrvatskoga papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu studira na Papinskom sveučilištu Gregorijani, gdje 1963. doktorira disertacijom o ekleziologiji Jurja Križanića »De mente ecclesiologica Georgii Križanić«, i na Papinskom biblijskom institutu gdje 1964. postiže akademski stupanj licencijata odnosno magistra biblijskih znanosti.

Od 1964. predaje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Ubrzo se habilitira radnjom »Čovjek slika božja«. Kao docent radio je od 1969., kao izvanredni profesor od 1976., a kao redovni profesor od 1979. godine. Bio je pročelnik Katedre za dogmatsku teologiju od 1969. do umirovljenja 2000. Od 1971/72. do 1976/77. obnaša dužnost pročelnika Katedre fundamentalne teologije. Nakon smrti pročelnika dr. Josipa Turčinovića, deset godina obnaša dužnost pročelnika Katedre za ekumensku teologiju. Promotor je dogmatske i ekumenske specijalizacije. Predstojnik je Instituta za ekumensku teologiju i dijalog »Juraj Križanić« od osnutka 1986. do 2000. Prvi je pročelnik Odjela za kršćanski istok istog Instituta. Od 1984/85. pozvani je profesor Papinskoga orijentalnog instituta u Rimu, gdje predaje kolegije iz područja povijesti istočne teologije i ekumenizma (Juraj Križanić) i kao mentor vodi doktorske disertacije. Od 1969. do 1972. rektor je Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu. Predavanjima i referatima gostuje na sveučilištima u Rimu, Genovi, Udinama, Milanu Beču, New Yorku, New Havenu, Cambridgeu (Massachusetts), Fredericksburgu, Lenjingradu i drugdje.

Utemeljitelj je časopisa »Spectrum« (1967), niza »Hrvatska kršćanska bibliografija« (1968) i »Bibliographia Sacra Croatica«, te pokretač i urednik biltena za komunikaciju klera Zagrebačke nadbiskupije »Zajedništvo« (1969-1972).

O 60. godišnjici života posvećena mu je spomenica »Homo imago et amicus Dei« (Rim, 1991). Primio je brojne nagrade i priznanja: godišnju nacionalnu nagradu »Vladimir Nazor« za poeziju (1995), maslinov vijenac za poeziju od svehrvatskoga poetskog skupa »Croatia rediviva – kaj, ča, što, quid« (Selca, 1998), priznanje-plaketu na 12. pjesničkim susretima »Dobrojutro more, za osobit doprinos hrvatskoj književnosti« (Podstrana, 2008), povelju »Visoka žuta žita, za sveukupan književni opus i za trajni doprinos hrvatskoj književnosti« (Drenovci, 2009), priznanje »Mare nostrum Croaticum« (2010), nagradu »Dobriša Cesarić« za zbirku pjesama Suze i zvijezde (2012).

Godine 2007. ustoličen je za začasnoga kanonika Čazmansko-varaždinskog zbornoga Kaptola Duha Svetoga za zasluge u Crkvi i kulturi, 2009. evanđeoski teološki fakultet u Osijeku dodjeljuje mu »Ekumensku povelju za izvrsno i postojano promicanje ekumenske kulture«, a 2010. papa Benedikt XVI. imenovao ga je kapelanom (počasnim ukućaninom) Njegove Svetosti s naslovom monsinjora.

Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Austrijske akademije znanosti u Beču, član stranac Talijanske književne akademije Arkadije u Ri mu, pridruženi akademik Papinske Akademije Tiberine u Rimu, član Međunarodne teološke komisije u Vatikanu i hrvatskog PEN kluba.

Objavio je sljedeća djela: De mente ecclesiologica Georgii Križanić (Romae 1964), Biblija u rukama katehete (Zagreb 1965), Bog Stvoritelj (Zagreb 1965, 19692), Sakramenat sv. ispovijedi i bolesničkog pomazanja (Zagreb 1966), Misterij Boga (Zagreb 1967, 2. izd.1969), Čovjek slika Božja (Post 1,26), Prinos dogmatskoj antropologiji (Zagreb 1968), Euharistija. Sustavno-spekulativna teologiju (Zagreb 1968), Duh Sveti u Crkvi (Zagreb 1969, 2. izd.1975), Prisutni – Misterij Boga u Bibliji (Zagreb 1969, 2. izd. 1983, 3. izd. 1995), Na putu po bogoslovijama Evrope (Zagreb 1971), Najprije čovjek (Zagreb 1975; do 1994. 5 izdanja), Od kompromisa do ljubavi. Razmišljanja o Bogu i čovjeku (Zagreb 1975, 2. izd. 1993), Maximus in minimis. In memoriam Georgii Iulii Clovii Croatae MCDXCVIII-MDLXXVIII (Zagreb 1978), Kalnovečki razgovori (Zagreb 1979), Čežnja za licem ili kako do radosti (Zagreb 1981; do 2000. 5 izdanja), Juraj Križanić ‒ glazbeni teoretik 17. stoljeća (Zagreb 1981), Juraj Križanić. Sabrana građa (Zagreb 1983), Strasni život. Pjesan u smrt Jurja Križanića (Zagreb 1983), Darovana riječ (Zagreb 1984), Od kompromisa do ljubavi (Zagreb 1984, 19932), Svjetiljka za vazda (Zagreb 1984, 2. izd. 1995), Trinaesti učenik (Zagreb 1985), Ususret dolasku (Zagreb 1985, 2. izd. 1993), Mjesec nad Tiberom (Zagreb 1986), Križanić (Zagreb 1987), Ivan Paštrić – Ioannes Pastritius. Polihistor i teolog (1636-1708). Sabrana građa (Zagreb 1988), Izabrana blizina (Zagreb 1988), Prijatelj Božji (Zagreb 1990), Trag (Zagreb 1993), Ususret dolasku (1993), Oči (Zagreb 1994, 2. izd. 1995), Pisma (Zagreb 1995), Molitva vrtloga (Zagreb 1996), Hodočasnik u Hrvatsku (Zagreb 1997), Milost (Zagreb 1997), Ultima solitudo personae / Lice osame (Zagreb 1997), Duh Sveti – nepoznati Bog? (Zagreb 1998), Moji Božići (Zagreb 1998), No me Escondas tu rostro (Salamanca 1998), Peregrino / Hodočasnik (Barcelona – Zagreb 1998), Dar dana šestoga (Zagreb 1999), Lice prijatelja (Zagreb 2000), Čežnja za licem ili Kako do radosti (Zagreb 2000), Sabrana blizina (Zagreb 2003).

Brojna Golubova teološka znanstvena i poetska djela prevedena su na više stranih jezika.