Trošenje nade

»Ernest Fišer počeo je poeziju pisati još kao tinejdžer, prvu pjesmu, naslovljenu Mojoj majci, objavio je već sa šesnaest godina u časopisu Polet 1959. godine, a kasnije ju je više puta pretiskavao. Već to, a osobito sama tema i sadržaj te pjesme, svjedoči o iznimnoj osobnoj motivaciji za pisanje poezije koja stoga Fišeru nikad nije bila tek spekulativna, stilistička ili jezična igra, vec rukopis bremenit egzistencijalnim ulogom i naglašenom autorskom pozicijom. Određena svjetonazorska, društvena, egzistencijalna i psihološka situacija autora zato je bila odlučujuća za početnu impostaciju Fišerove poezije koja je – uz veće ili manje varijacije, uza znatna misaona, stilska i jezična obogaćenja  – zapravo ostala prisutna sve do dana današnjega. A ta autorska situacija kod našeg je pjesnika od samog početka bila uvelike uvjetovana – gotovo posve determinirana – manjkom, i to na dubinskoj razini onim ontološkim i egzistencijalnim, a potom i društvenim i psihološkim…« (Davor Šalat).