Priče o ljubavi, ludilu i smrti

Priče o ljubavi, ludilu i smrti, zbirka priča napisana 1917. godine, ukoričuje  Quiroginih petnaest najpoznatijih priča koje na neki način zrcale Quirogin literarni koz­mos u malom.

U ovoj zbirci Quiroga obrađuje mračne as­pekte ljudske prirode, zločine, bolesti, strasti, a izražava ih virtuoznim pripovjedačkim umijećem kojim čitatelja drži u stanju postojane i suptilne napetosti i nelagode. Okosnica zbirke dva su tematska stožera oko kojih gra­di fabule: borba između čovjeka i prirode (»Niz vodu«, »Sunčanica«, »Šumski med«, »Lovci na grede«) i borba iz­među čovjeka i čovjeka (»Doba ljubavi«, »Izoldina smrt«, »Dijamant«, »Zaklana kokoš«). U oba slučaja čovjek je gubitnik koji u pravilu ne može izbjeći sudbinu neu­mitne propasti. Quirogini se likovi često nalaze u stanju pomaknute svijesti, a Quiroga je majstor u prikazivanju njihovih halucinacija i groznica te mentalnih oboljenja, što se u ovoj zbirci najbolje ogleda u antologijskim pri­čama »Zaklana kokoš«, »Jastuk od perja« i »Meningitis i njegova sjena«.

Priče o ljubavi, ludilu i smrti odmah su po objavi po­lučile uspjeh kod kritike, a danas se smatraju klasičnim djelom hispanskoameričkoga modernizma, zbirkom koja je izvršila presudan utjecaj na stvaralaštvo Julija Cortázara i Gabriela Garcíje Márqueza (Dora Jelačić Bužimski).