Horacio Quiroga

»Horacio Quiroga, urugvajski pjesnik, dramatičar i pripovjedač, jedan je od najvećih hispanskoame­ričkih, ali i svjetskih majstora kratke priče.

Rođen je 1878. godine u Saltu u Urugvaju, a premi­nuo je 1937. godine u Buenos Airesu u Argentini. Kada je imao samo dva mjeseca, otac mu se slučajno ubio pištoljem i to je bio početak tragična niza događaja koji će se redati tijekom čitava Quirogina života te du­boko obilježiti kako njegovu osobu tako i njegovo djelo.

Quiroga se školovao u Montevideu, urugvajskom glavnom gradu, a za vrijeme studija zanimao se za knji­ževnost, filozofiju, povijest, kemiju, fotografiju i meha­niku. Nadahnut nesretnom mladenačkom ljubavi 1898. godine napisao je svoju prvu priču »Doba ljubavi«, koju će kasnije objaviti u zbirci Priče o ljubavi, ludilu i smrti. U dobi od 22 godine otkrio je poeziju Edgara Allana Poea i Leopolda Lugonesa, istaknutog argentinskog pje­snika, s kojim je kasnije i prijateljevao. Ubrzo je i sam počeo objavljivati poeziju u rodnom gradu te je 1899. pokrenuo časopis »Revista de Salto«, ali iste godine nje­gov očuh počinio je samoubojstvo. Nakon tragičnog do­gađaja napustio je domovinu i uputio se na putovanje po Europi koje je rezultiralo Dnevnikom puta u Pariz objav­ljenim 1900. godine.

Vrativši se u Urugvaj, Quiroga je okupio prijatelje oko književnog laboratorija za eksperimentalno pisanje Consistorio del Gay Saber koji je usprkos svom kratkom vijeku postao središnje mjesto književnih zbivanja u Montevideu i žarište književnih polemika. Jedan od nje­govih najbližih suradnika i prijatelja, Federico Ferrando, u želji da se osveti za loše kritike izazvao je autora kriti­ka na dvoboj. U namjeri da pomogne prijatelju, Qui­roga je puneći revolver mecima slučajno ispalio metak u Ferranda i usmrtio ga. Još jedna tragedija definitivno je okončala njegov boravak u domovini te se Quiroga zaputio u Buenos Aires gdje se zaposlio kao učitelj. Sve veća želja za izolacijom i vraćanjem izvornim oblicima života Quirogu je odvela u prašume sjevernoargentinske pokrajine Misiones, uz tok rijeke Parane, kraj u kojem će provesti dobar dio života i kojemu će se stalno vraćati, a čija je surovost i netaknutost civilizacijom ostavila traga u velikom dijelu njegovih proza.

U prašumi je zasnovao i obitelj sa svojom učenicom, kojoj je posvetio prvi roman Priča o burnoj ljubavi (Hi­storia de un amor turbio, 1908), no smrt mu je ubrzo po­novno obilježila život jer je njegova supruga, teško pod­noseći život u divljini, počinila samoubojstvo. Tragedija ga je još jednom odvela u Buenos Aires gdje se zaposlio u urugvajskom konzulatu. U to vrijeme, po raznim je ča­sopisima objavljivao priče koje je 1917. godine objedinio u svojoj najpoznatijoj zbirci Priče o ljubavi, ludilu i smrti (Cuentos de amor, de locura y de muerte). Godine 1918. objavljuje Priče iz prašume (Cuentos de la selva) posveće­ne djeci, a zatim su uslijedile zbirke Divljak (El salvaje, 1920), Anakonda (Anaconda, 1921), Pustinja (El desierto, 1924), izbor priča Zaklana kokoš i druge priče (La gallina degollada y otros cuentos, 1925) te zbirka Prognanici (Los desterrados, 1926).

Godine 1927. ponovno se oženio, i to za prijateljicu svoje kćeri, a dvije godine nakon toga objavio je roman Bivša ljubav (Pasado amor), koji obiluje autobiografskim elementima. Pred kraj života, posvetio se isključivo obra­đivanju zemlje u prašumi Misionesa, gdje je i obolio od raka prostate te je u 58. godini život okončao ispijanjem otrova« (Dora Jelačić Bužimski, ulomak iz pogovora knjizi Priče o ljubavi, ludilu i smrti).