Ljudevit Jonke

Jezikoslovac i prevoditelj,  rođen u Karlovcu (29. VII. 1907) gdje je pohađao osnovnu i sred­nju školu. Za gimnazijskih dana isticao se kao vrstan sportaš (šah, nogomet, plivanje i atletika). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao  je južnoslavenske književnosti, hrvatski jezik sa staroslavenskim te narodnu posvijest, ruski i latinski (1929). Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (objavljena u Radu JAZU, knj. 275, Zagreb 1949). Kao češki stipendist usavršavao se na slavističkome studiju u Pragu (1930–1932). Radio je kao gimnazijski profesor na Sušaku (1933‒1940) i u Zagrebu (1940‒1942), a 1942. prešao je na zagrebački Filozofski fakultet gdje je predavao hrvatski jezik te češki jezik i književnost kao asistent, docent (od 1950), izvanredni profesor (od 1955) i redoviti profesor (od 1960. do umirovljenja 1973). Kao gostujući profesor predavao je i na Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964–1965. i 1973–1975).

Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskoga filološkoga društva (1959–1963), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961–1964) te ravnatelja Instituta za jezik JAZU (1965–1971). Redovitim članom JAZU postao je 1963., a članom Društva književnika Hrvatske 1964. Bio je članom radnikom Matice hrvatske (od 1948), njezinim odbornikom (1952‒1971), potpredsjednikom (1960‒1962) i predsjednikom (1970‒1971). Nakon kolektivne ostavke Matičine uprave u prosincu 1971. preuzeo je vođenje tzv. Odbora za vođenje tekućih poslova MH (do ožujka 1973).

Kao znanstvenik afirmirao se studijama, člancima i polemikama iz jezikoslovne kroatistike i češke književnosti koje je objavljivao u zasebnim knjigama (Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971), Hrvatski književni jezik danas (1971) te u domaćoj i inozemnoj periodici. Bio je dugogodišnjim urednikom časopisâ  Radovi Zavoda za slavensku filologiju (1961–1973) i Jezik (1952–1970) te redovitim jezičnim savjetnikom u Telegramu (1961–1964) i Vjesniku (1970‒1971). Bio je izniman poznavatelj hrvatske jezikoslovne problematike 19. stoljeća i promicatelj jezične kulture. U hrvatsko jezikoslovlje uveo je strukturalističke pojmove poput elastične stabilnosti i polifunkcionalnosti standardnoga jezika. Premda je bio potpisnik Novosadskog dogovora (1954), koautor Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) i suurednik Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika žestoko je polemizirao sa srpskim jezikoslovcima o pravu hrvatskoga naroda na vlastiti jezik i jezičnu ravnopravnost unutar jugoslavenske federacije, protiveći se argumentima i pokušajima provođenja jezične unitarizacije. God. 1971. povukao je svoj potpis s novosadskih zaključaka. Zbog tih je polemika, »hrvatskoga nacionalizma« i dužnosničkog rada u Matici hrvatskoj bio izložen političkim progonima i društvenoj izolaciji na radnome mjestu i u privatnome životu.

U razdoblju od 1933. do 1955. objavio je 20 knjiga prijevoda čeških književnika (I. Olbrachta, V. Vančure, J. Fučíka, B. Němcove, J. Drde, M. Majerove, J. Nerude, K. Čapeka, J. Wolkera, M.Murka), a prijevod Doživljaja dobrog vojaka Švejka J. Hašeka (Zagreb 1953) stručnjaci uvrštavaju među najbolje hrvatske prijevode iz stranih književnosti.

Selektivnu bibliografiju Jonkeovih djela i tekstova o njegovu životu i radu možete pročitati ovdje.