Biblija bez duše – drugi put

Nemilo zatečen novim prijevodom Biblije, nedavno sam, 13. siječnja, na portalu misao.hr objavio tekst Novi prijevod Biblije iliti slovo bez duha i jezik bez duše. Naslušavši se prije i nakon toga kojekakvih „argumenata” o potrebi, važnosti i uspjelosti rečenoga prijevoda, dolazi mi u ruke i naš dragi Vijenac s tekstom Igora Marka Gligorića O novome prijevodu Svetoga pisma između izdavača, biskupa i vjernika ili zajedno?“

Čitah, pročitah i ponovno ostadoh nemilo zatečen, to više što je autor članka docent na Katedri za hrvatski standardni jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, k tomu Matičin pročelnik Odjela za jezikoslovlje. No koliko god zbog toga moram biti blag i uviđavan, ne mogu prihvatiti da se fintom kako je „svaki prijevod biblijskoga teksta na hrvatski jezik izniman doprinos hrvatskomu jeziku, književnosti i kulturi“ te da „svaki prijevod Svetoga pisma na hrvatski jezik valja dočekati s odobravanjem“ novome prijevodu daje ausvajs u visoko društvo hrvatskih Biblija, pače status i gradus koji „valja dočekati s odobravanjem“, niti da ga se predstavlja kao „hrvatski standardni prijevod“.

Molio bih stoga odmah na početku da mi se razjasni kako prijevod iz kojega je izbačeno pola hrvatske gramatike i gotovo cijela stilistika može biti „hrvatski“, k tomu „standardni“? Kako? Naš pisac doduše ne niječe da su i prethodni prijevodi bili „standardni“, ali se to, koliko znam, nije isticalo jer se razumijevalo. Zašto se sada ističe? Zato da se ovakav mnogočim nestandardan prijevod ipak stavi u razinu, da ne kažem ravan, s prethodnim „standardima“? Ili da se kolegijalno „katedarski“ opravda ovakva, kako sam već bio napisao, stilizacija bez stila, kao da su je (s)provodili Ćopićev žandarski narednik Dane Nakarada i kaplar Mane Varalica, a ne doktori znanosti?

Kamo nam idu i jezik i jezikoslovci?

E sad, ako se dakle „standardnost“ hrvatskoga jezika poima i brani time što se iz prijevoda mrtvo-hladno, kao spužvom, prebrišu, citiram, „imperfekt, aorist i pluskvamperfekt, a izbjegavaju se pojedini leksemi za koje su prevoditelji i stilističari (možda i lektori i korektori /sic! – otkad korektori prosuđuju koje će riječi u tekstu biti, a koje ne?/) navedeni u impresumu procijenili da su zastarjeli“; ako se u to ime opravdava „niveliranje značenjskih nijansa“ itd., itsl., nije nego teška srca upitati se: kamo nam idu i jezik i jezikoslovci?

Tom logikom cijeloga Marulića i pola Šenoe istrijebiti treba jer su „zastarjeli“. (Ekskurs: Na jednome portalu drugi branitelj ovakvoga prijevoda, mladi profesor teologije, sasvim ozbiljno kaže da aorist u hebrejskome ne postoji, pa ga onda valjda ni hrvatskomu ne treba! Pa što je to? Je li taj „dečko“, kako bi kazao Ivan Slamnig, ikada čuo za „duh“ jezika? I kamo nam takva teologija?) Ne mogu ne sjetiti se s nostalgijom svojih pokojnih profesora s Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, i s drugih katedri, čija bi baština, iskovana u godinama jugokomunističkog jednoumlja, imala biti trajni uzor i vodič tomu kako se domoljubljem prožetim znanjem brani, čuva i promiče hrvaština.

Pravobranitelji novoga prijevoda svjesni su, naravno, itekakva otpora orkestriranoj apologiji ove redaktorske ujdurme, pa je, valjda kao slabu točku, i poštovani docent uzeo intervent biskupa Šaška jer mu se, smatra, „može spočitnuti pristranost“. Možda je biskup u čemu i bio pristran, u što ne ulazim, niti je za ovu raspravu važno, ali u sučeljavanju redaktura prethodnih prijevoda Biblije naših jezičnih i književnih prvaka s podkapacitiranošću recentne redakture posve je u pravu, pa neće biti da su „urednici, prevoditelji i stručnjaci zaduženi za hrvatsku stilizaciju nedvojbeno napravili velik posao“ niti će olakotna okolnost „velikomu poslu“ biti podatak da se „na najnovijemu biblijskome prijevodu radilo dvadesetak godina“. Naprotiv će, jerbo se nije radilo naprečac, nego se godinama činilo što su učinilo, biti otežavajuća pa nema ekskulpacije „ne znaju što čine“. Naravno je onda – nasuprot laudama da je „riječ o hvalevrijednome pothvatu prevođenja Svetoga pisma s izvornika“ – intervent poput biskupova bolan trn u peti. Boli. I treba da boli!

Ovdje stoga primarno nije u pitanju tko je izdavač onoga ili ovoga izdanja, iako izdavači itekakvu odgovornost nose, nego je riječ o tom da se, unatoč grandioznoj reklami, ovakvo sankilotsko sakaćenje hrvatskoga (standardnoga) jezika ne može i ne smije „dočekati s odobravanjem“. Ako dakle hrvatski jezik uzimamo u cjelini njegovih izražajnih mogućnosti i poštujemo osobitost biblijskoga stila, kakve god nedostatke (i ostatke hrvatsko-srpskoga) imali prethodni prijevodi Biblije od Kašića naovamo, oni hrvatski jesu, dok ovaj, unesrećen proskripcijom glagolskih vremena, fraza, leksema, stilskih figura i tropa, nije. I to je srž stvari!

Dopustite još noticu-dvije. Znakovito je da se u prilog potrebi novoga prijevoda i ovom zgodom stvar skreće na „argument“ kako on ne konkurira liturgijskome tekstu, nego je riječ o „ekumenskome“ i „studijskome“ prijevodu. Što to, zaboga, znači? S gledišta opravdanosti ovako falične redakture riječ „studijski“ ne znači ama baš ništa, osim ako će studenti na njemu studirati kako se Biblija redigirati ne smije. Isto tako, nikakav argument nije što bi taj i takav „ekumenski“ prijevod bio „pristupačniji u ekumenskom smislu“, pače bi – blago siromasima duhom? – „mogao poslužiti kao prvi korak onima koji su nešto udaljeniji od Božje riječi jer se čini suvremenome govorniku bližom“. Budući da je dakle taj „nešto udaljeniji“ „suvremeni govornik“ vjeronaučna neznalica i jezični nevježa, evo mu Biblije koju će takav jadničak koliko-toliko razumjeti. Ako je to argument, nije trebalo mrčiti hartiju! Ali gdje smo onda tom logikom i metodikom za deset‒dvadeset godina? Hoćemo li – kao posljednji korak, kad iscrpimo sva sredstva „približavanja“ famoznom „suvremenom govorniku“ – Bibliju svesti na tiktokovsko prevođenje kraticama i emotikonima? Ne bi li, naprotiv, prijevod Biblije baš zbog takvih „udaljenijih“ čitatelja jezično imao biti što „biblijskiji“, a ne takav da se štioc o nj spotakne na prvome retku? Teško će dakle (na)vođen takvim podilaženjem ovaj prijevod plemenitoj nakani poslužiti, iako takvo što nije isključeno, budući da Bogu ništa nije nemoguće.

U tome smislu, kada je riječ o jezično-književnoj vrsnoći, ni „suglasnost“ koju su ovome „ekumensko-studijskome“ eksperimen­tu dale dvije biskupske konferencije ne poništava činjenicu da on svojim golemim nedostacima niječe, pače potire puninu ljepote i raskoši izražajnih mogućnosti hrvatskoga jezika, samim time značaja i značenja, ugleda i važnosti jezika koji je bio i ostao nobilissimarum!, uz ostalo i time što je među prvim europskim jezicima kojim su biblijski tekstovi iliti orječja prevođeni, čitani i tiskani. Ako to doktorima pravobraniteljima ovakva prijevoda nije problem, meni, ubogomu profesoru negdašnje jugoslavistike, jest i ostat će problem jer je ponižena hrvatska biblijska baština, jer je ponižen hrvatski jezik, jer je ponižena hrvatska kultura, pače je, eo ipso, ponižen hrvatski narod!

Hrvatskome jeziku nanesena šteta

Ako je dakle po sebi ispravnim načelom izvrsnosti vođena nakana bila pružiti nam prijevod značenjski što vjerniji izvornim svetopisamskim knjigama, nije li se isto načelo imalo primijeniti glede najviših izražajnih dometa slova i duha hrvatskoga jezika u tradiciji hrvatskoga biblijskoga stila? Nitko u Bibliji ne traži i ne očekuje rokoko, ali ljepotu riječi Božje objave može i smije očekivati. Ovdje se međutim nije išlo za poboljšanjem prethodnih prijevoda, nego je sva dosadašnja prijevodna baština minirana kao most na rijeci Kwai, a Biblija se provela kao dijete iz Gogoljeva lavora! Jesu li planeri i akteri ovoga min(oriz)iranja makar pomislili na to kakvu štetu nanose hrvatskome jeziku u okolnostima kada je on izložen agresivnoj globalizacijskoj engleštini, kada ga tehnologija minimizira na sličice i kratice, a medijski ga moguli i marketinški magi ignoriraju i šutaju unatoč Zakonu o hrvatskome jeziku?

Jesu li se u svom arhimedovskom oduševljenju makar načas upitali kakve kulturne, političke, etičke, deontološke, psihosocijalne i druge posljedice ovaj atak na hrvatski jezik ima za naciju koja se još bori za identitetsku homogenost i kulturnu emancipaciju od agresivne regionske balkanštine, jugoslavenštine i inih nepogoda? Nisu nažalost, nego je, naprotiv, ovakvom novogovornom jezičnom hibridizacijom i trivijalizacijom „Knjige nad knjigama“ hrvatski jezik dekomponiran, devalviran i degradiran, i to od onih koji bi imali biti vigilanti hrvatskoga duha i identiteta!? Što drugo na to nego zavapiti „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi…!“, a dalje velikoga barda citirati neću da koga ne uvrijedim.

Nažalost, uza sve moje poštovanje trudu i radu prevoditelja, nikakva misaona akrobatika ni kozmetika ne mogu ovomu jezičnom debaklu pomoći da bude „izniman doprinos hrvatskomu jeziku, književnosti i kulturi“. Gorka je to spoznaja, kao gutljaj ribljeg ulja, kako bi kazao Krleža, ali čašu ispiti valja. Još jednom, uz pozdrav, punctum! 

* * * * 

Poznati primjeri
u dva prijevoda

Donosimo usporedbu nekoliko poznatih primjera u „klasičnom“ prijevodu Biblije Kršćanske sadašnjosti i u novom prijevodu

U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: „Neka bude svjetlost!“ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.  Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.

U početku je Bog stvorio nebo i zemlju. Zemlja je bila pusta i bezoblična. Tama je obavijala bezdan, a Božji Duh kretao se povrh voda. Tada je Bog rekao: „Neka nastane svjetlost“ – i pojavila se svjetlost. Bog je vidio da je svjetlost dobra. I odijelio je Bog svjetlost od tame. Svjetlost je nazvao dan, a tamu noć. Tako je došla večer prvoga dana, pa jutro.         

Knjiga postanka 1, 1-5

…

Tad ustade Job, razdrije haljinu na sebi, obrija glavu pa ničice pade na zemlju, pokloni se i reče: „Go iziđoh iz krila majčina, go ću se onamo i vratiti. Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!“ Uza sve to, nije sagriješio Job niti je kakvu ludost protiv Boga izustio. 

Job je ustao, razderao ogrtač, obrijao glavu, pao na zemlju i poklonio se. Rekao je: „Gol sam izišao iz majčine utrobe i gol ću se onamo vratiti. Gospodin je dao, Gospodin je i uzeo: Blagoslovljeno bilo Gospodinovo ime!” Unatoč svemu što se dogodilo, Job nije sagriješio niti je Bogu pripisao bilo što nedolično.

Knjiga o Jobu 1, 20-22

…

Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u vrijeme Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu  raspitujući se: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.“

Isus se rodio u Betlehemu u Judeji. Bilo je to u vrijeme kralja Heroda. Nakon njegova rođenja u Jeruzalem su došli mudraci s Istoka. Raspitivali su se: „Gdje je Kralj židovski koji se upravo rodio? Vidjeli smo da izlazi njegova zvijezda. Došli smo mu se pokloniti.”

Evanđelje po Mateju 2, 1-2

…

„Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“

„Moj život uzvisuje Gospodina, i moje se srce raduje zbog Boga, moga Spasitelja, jer se sjetio mene, svoje skromne sluškinje.”

Evanđelje po Luki, 46-48

…

Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“ To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: „Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!“ 

Iako je bilo oko podneva, u cijeloj je zemlji nastao mrak sve do tri sata popodne. Sunce se pomračilo, a hramski se zastor razderao napola. Isus je glasno rekao: „Oče, svoj duh predajem u tvoje ruke!” To je izgovorio i izdahnuo. Rimski časnik, koji je vidio što se dogodilo, slavio je Boga: „Taj je čovjek zbilja bio pravedan.”

Evanđelje po Luki 23, 44-47 

Citati preuzeti iz članka Vladimira Lončarevića Novi prijevod Biblije iliti slovo bez duha i jezik bez duše objavljena 13. siječnja na portalu misao.hr.