ZIDOVI, PODRUČJE

ZAVIČAJ U DRUGOM PLANU

U tišini koja nije šutnja,
već kamen što pamti ono prije riječi,
slušam kako more diše
u hrptenici masline.

Nebo je sinoć progutalo stado, jata,
i ostavilo sol na mojoj lopatici.
Jedan po jedan, dani odlaze
ne pitajući gdje sam ostavio
ime što mi ga otac dade
između dviju-triju žena
i jednog prešućenog potresa.

Ponekad u prljavu pijesku tražim
riječi koje nisu zapisane,
lažne ili naslutljive,
kao obris goluba na crijepu
koji nikada ne uzlijeće.

Ovdje se i svjetlo zadržava dulje,
kao da mu je stalo
do prozora moga djetinjstva,
do ruba gdje završava govor
i počinje tiha odgovornost zemlje
što u snu sanja druge jezike.

Zavičaj, kažem, sad u drugom padežu,
kao pripadnost bez vlasništva,
kao molitva koju ću tek učiti,
kao pitanje koje ne pita
ostavši u šupljoj lubanji vremena.

I dok zapisujem ove stihove,
ne pišem za vas.
Pišem da ne zaboravim
kako se vidi priča unatrag
kroz pukotine kamena što pamti
grč prije postanka moga svijeta.

KOLON U KOLONI

Drevni šapat i tihe ptice iz starog vinila. Mučnina od pjesmica ranog djetinjstva. U mutnoj se vodi miješaju lica – moje, njihovo, tuđe. Blato iz ozračenih korita. Tupi rub gdje prestajem biti i počinje netko drugi. Ovi najbliži govore da moj jezik nije jezik. Hodam u staklenim postolama. Pucaju pod svakim korakom. Baština je strano tijelo u vlastitom. Ne ću dom. Ni sam sebi nisam dobrodošao. Samomržnja. Domomrzje. Samogađenje. Sjene sjenā sjene. Rane svijetle kao izblijedjele reklame. Mislim, zacijelit će kad odbacim svoju kožu. Već rasjek sam koji žudi, moli i preklinje zaborav. Ja, broj iz Kolonije, braćo ni po čemu – vaš sam. U potpisu, kao pod šifriranim natječajem – tko će bolje, brže, više, prije... Oikofob na najjače.

KAO HÉLENA

Heleno, svjetlosti besmrtna,
u snima i ratovima za tobom čeznu.

Ime (od)sjaj. Kći svjetlosti. Razlijeva se tekući metal, sudaraju oklopi ratnika ustalih iz zajedničke grobnice. Ako ih pogledaš, mačevi režu i sasijeku – ništa. U povijest, u kupelj krvavu vrate se ako ih samo, kuc!, takneš. Užareno teče iz knjiga, možda s interneta, ili u ljevaonici kovača orijaša s kojeg se znoj tisućama ljeta slijeva. Plamen, dakle, gori unatrag. Zar u tvojim očima nema rata? Ne ginu li više za/zbog/radi tebe, krasotice? Nosiš ime veličajno. Mirotvorka li si? Ili se to stoljeća miješaju, križaju i sijeku u nigdini, nama bliže, u novoj postojbini. Oči ne vide da bi mogla usnuti. Ili možda: ne vide oči, e da bi mogla usnuti. Ime ti svejedno tinja, pa zapali stijeg istruli u filmu debitanta našega stoljeća. Evo te u vijeku jednako suludih, bijesnih, ratobornih. Ili samo ljubomornika, ratnika s prstom na crvenu gumbu sveopće erupcije. Nove majke rađaju nove ptice bez tijela. Zato u kadru samo kljun i prosuto, kao krv proliveno, oko. Mit ili sjena, što li si danas i ovdje, a da nisi u krilu mi? Gdje, ljepoto, ako ne u kiši? – pjevasmo u mladosti. U kome si tek toliko da jesi, Ἑλένη/Heléni, a tko je duboko i dublje u tebi? Nemoj nikada priznati.

BEZ BOLA, DAHA, JEKE

Jedva trag Pink Floyda

kroza zid šutnje bezglasno
ruke grabe nevidljivo
napukline vremena plešu
u plamenu glasa mrtvi ptići
liježem na dno buke, dvostruko je:
pjesma i kamen u ustima

bez oblika, bez sjaja, bez svitanja

nemir i  škripac u žilama
tonovi vrište kroz paučinu
i ples u sivilu grizodušja
sve što bijaše sad prasak je
isprekidani odjeci ničeg
ili to ptica na dnu mora vrije

tup: bez bola, bez daha, bez jeke

sumrak u ustima, oni bi ludu pjesmu

tekst u kojem se možda
stojević krije

u jednoj rečenici
sjedi čovjek s glavom od tinte
a iza njega korijen riječi
diše na škrge
između zareza šeta mačka
što mijauče u deklinacijama
nepoznata dijalekta
koji još nije domišljen
s lijeve strane svijesti
starinske navade
na kojima vise sintakse razne
i jedna čarapa od interpunkcije
išao si onamo gdje su
slova već otkazala posluh
a tekst pokušava pobjeći
sebi i vratio se odatle
umjesto stila nosio si
kamen u džepu ili rupu
umjesto teme napuknuti
zid jezika po kojem puže
i struže druga rečenica bez svrhe
nije to bila samo poezija
već razgovor između predmeta
koje nitko više ne gleda
tvoj stih nije gola metafora
ni zatvoren prozor
nego ono između
nevidljivo ali lomljivo
pa ako tko traži poruku
u posveti
ostaje samo nova fusnota
napisana olovkom
koju je netko zaboravio ušiljiti

MALJ

Istarstvo je prasjećanje,
od počéla plod
prigušene sudbine.

Istrijanski malj udara.
Uporan. Otporan.
U tuđim mrežama,
a lovinom se trguje.

Malj istrijanski.
Furešti sebi sami.

Prasjećanje. Istarstvo.

Vidi li kamen zvijezde,
ako zna da postoje?
Pa sad – na volju.

MREŽA SJENKI

Jedva trag Ruth Brown i crnih sestara

jecaj uhvaćen u mreži škurih sjenki
zora kao plamen već jutrom zalazi
ruke love / love that lonesome feelin’

riječi grizu ne izlazeć iz duše
glavobolja: moanin’ the midnight blues
koraci žene kroz ostatke noći
dječji glasovi kvarta sve dalji
/corner where saxophones cry/
a džepovi prazni snovi mrtvi

sprdnju cijede zidovi imućnih / hard luck
slutnje cvjetaju, boja im prljava
lavica majka urlikom razbija staklo neba
snovi gladnih drhte na žici sudbine

još govore da riječi nisu labirint
bivanja, nego pozlata egzistencije:

hell naw when pigs fly man
ain’t no sunshine in this rain
promises break like old chains
that day’ll never come again

ALELUJA U KAZALIŠTU SJENA

Jedva trag Cohenov

Plešu
bez lica, bez dodira.
Riječi – rezovi svjetla,
kroz fuge stara tijela
strše, krvare, titraju.

Tko šapat krsti prahom,
tko zvuk bez tijela? Čuješ li?
Sjena cjelov skriva, i zid,
i tajnu crna ruha.

Ruka ne tiče,
ali nešto pomiče.
Pjesma bez glasa
u pokret razlivena.
Križ na čelu djetetovu.

Liježe oblik starački
u kolijevku. Liježe.
Riječ zatitra, zabruji.
Potres zadnjega trzaja.
I gori, konačno, na Gori:

Aleluja!

U krilo Oca utjehe, povratak:
zavijen u mir, najtišu bjelinu.

Najbjelji. U mir. Zavijen.

Aleluja! Aleluja!

NISAM ZAPISAO

Šansonijerima, gospodi hrvatske glazbe

šetnja od stanice do kraja ulice
još broje korake pločnici a ne
građani brzodahom što zbore

izloga nema (što bi sad majke naše?)
rasprodaju stvari koje svima trebaju
između dva stiha blijeda grafita

zrak se može rezati nožem
koji je ostao u ladici
kad netko od stola ustane
otvorivši prozor i zalupi ga
za sobom da malo skokne:

sutra podižu spomenik
na mjestu gdje se razmazao
padobranac za ideale

čujem tipkanje stroja ni ekrana
ali kako kad nitko ne piše?
papir odbija primiti nov smisao

bez jezika u danima bez datuma
opet oni glasovi u meni
gledam dlan – gdje li su stare crte?
sve kao presnimljeno u vječno sada

besposličar u muzeju
petrolejskih lampi klasike
danas nisam zapisao rečenicu
a zamislio ih puno i previše

MORUS ALBA, MORUS NIGRA

Odisej i Uliks sjede u hladu murve. Prvom lijevo oko ljubičasto, drugom desno ružičasto. Nisu jednojajčani, nego prijatelji u tišini iza razgovora. Granice blijede – u daljini more mamurno od tuluma šuti, kopno od partijanja tek napola živo. Što ćeš bolje, što ćeš više: ni ep ni balada. „Zašto se vraćaš, kad ne znaš gdje si doma?“ „Zato što svaki putnik nosi tren kad će odlučiti stati i dalje samo trajati, biti.“ „A stablo, prijatelju?“ „Ono kaže da korijen nije adresa, već način kako držati svijet na dlanu, a opet ne u rukama.“ „Pa kako onda ostati?“ „Lijepo. Pamteći ne samo staze, nego i predahe između koraka – evo, ovaj mir koji baš sada dijelimo.“ Malo tko još razumije, a da pritom ne mora slušati ni čuti. Stvar se otela u preozbiljno. Nigra i Alba ipak ženke su. Morije. Umnoženu simboliku nose očima, grudima, kukom i bedrom. Pjesma tako nalaže. Uliks i Odisej, možda blizanci u idućem životu, sad više ne znaju pod koji bi dud s dudama, ili obje pod sebe. Kao mladići. Možda još čekaju znak ili tek vrijeme kad će prestati tražiti. Ne odlučuje junak, nego plod kada padne. Zasad su tu. I to im je dovoljno.

SAM ĆU SE ZAKOPATI

U domovini, gdje zemlja pamti dulje i više od ljudi, gdje još možda šuma šapuće na dijalektu koji se ne uči, jezik se već povukao. Novi barbari ne dolaze izvana, rastu iznutra, iz navika: ne pitati i ne znati. Za zavičaj bez korijena i tekst što nosi probitak. Uzalud tražiš riječ koja još nije prodana, kupljena, preprodana. Što ti je to miris mora? Odakle ti, čudaku, pojam koji ne stidi se ljepote i sporosti, koji ne viče? Što su to otpor i dom? Pa još besjeda koja živi, a ne treba publiku?

Barbarin: ne zna ili ne želi znati? Neće ujahati vitlajući mačem ni urličući. Odijelo besprijekorno, zaslon umjesto očiju. Govori jezikom koji je usput izgubio padeže, ne poseže ni u džepni rječnik na ekranu; naglasci pokopani, izraz osakaćen, gramatika beskrvna, pravopis zmijska košuljica ispod koje ne raste nova. I još kaže da priča. Ne govori – on priča bez priče. Ne stidi se. Medije pregazio.

Ušao u vrtiće i škole (misliti bez misli, osjećati bez tijela). Eno ga s diplomom, koliko sutra na sjednice će društava, matica i akademija, zaposjesti i ukinuti ih. Zaborav da je napredak, brzina mudrost, a tišina da je prijetnja. Ruši knjižnice ne ušavši, briše nepročitanu poeziju, knjige ne spaljuje – ugasi ih. Funkcija i tržište u himni megafirme MAGA: na mjestu smiješne povijesti – reklama za rat, u rat, u rat... Sloboda je profit, a zajedništvo druženje brojki.

Moja riječ nije protiv njegove, nema šanse, kad ljubav i tuga mjere se bajtima, a novi pjesnici ne pišu ni binarno. Pravci smo koji se neće susresti u beskonačnosti, u Boga još i manje. Na menadžerskom tečaju iz marketinga u prvoj mu klupi klinci: Aldous, Anthony, George, Ray te ini amateri ponavljači. Prošlost već izbrisao. Bezimene ulice i trgove ne imenuje, ne zna čemu ni kako. Ukratko: možeš li se baviti njime, makar u pjesmici, a da ne postaneš jedan od...? Ma sam ću se sutra zakopati, dok još ne trebam pomoć.

Poezija kao otpor novim barbarima

Piše Darija Žilić

Boris Domagoj Biletić veliki je pjesnik, znanstvenik, antologičar, urednik, kulturni djelatnik, objavljuje još od 1977. poeziju, eseje i kritike, dobitnik je većine najvažnijih književnih nagrada, prevođen je na brojne jezike, a u razdoblju između 1983. i 2021. objavio je 25 knjiga, a dvjestotinjak ih je uredio. Jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnika, rođen je u Puli, a Istru u kojoj živi, književno promišlja i u njoj stvara. Kritičar Miroslav Mićanović u pogovoru knjizi izabranih pjesama Hvatanje zraka (2021) pjesnički opus Borisa Domagoja Biletića vidi kao pjesničku knjigu sretnih i nesretnih razlika, mapu u kojoj se slažu i zamjenjuju: zavičaj i jezik, ironija i samopouzdanje, prostori za ča i za što, intimno i gubitničko, poraz i potraga, suvremenost i prošlost, povijest i prostor. Uz to, važno je i tumačenje pjesnika i kritičara Milorada Stojevića koji u knjizi također izabranih pjesama Imam riječ iz 2006. ističe pjesnikovo neslaganje sa svijetom, ili pak piše o odricanju od njega, poezija zapravo i živi na tim proturječjima. Uz to, Biletić je poeta doctus, posvećeni čitatelj koji svoje stihove prožima intertekstom, inspiriran literaturom, posebno njemačkim ekspresionizmom i talijanskim hermetizmom, baštinom, ali i rock poezijom bunta i oslobođenosti koja je svježa i vitalistička i erogena, polemička, ekspresivna i puna senzacija.

U novom ciklusu pjesama pod naslovom Male pjesme pjesnik radi odmak i od sebstva i od zavičaja, kao onog što postoji kao pripadnost bez vlasništva, a pjesme nastaju na razmeđu ruba govora i mjesta gdje započinje „odgovornost zemlje“. Sve je to zapravo zapis koji ne ide ka svijetu, nego prema unutra. Poezija je spoznajni proces kojim se čuva vlastito sjećanje, da se ne zaboravi. Čak ni ime nije ono što ne donosi sigurni identitet: „ne pitajući gdje sam ostavio / ime što mi ga otac dade“. Postuliranje kamena, kamenitosti je krucijalno jer ono je izvan riječi, a i pjesnik traži „riječi koje nisu zapisane“ kako bi se vratio u ono primordijalno stanje, bez uvjetovanosti ičim, povratak u golu egzistenciju bića prepuštena moru, svjetlu i soli.

U pjesmama u prozi pjesnik se okreće prema antičkom naslijeđu, kao onom ničeanskom čistom polju očišćenom od povijesti i prema dionizijskom slavlju kroz pjev i ples, nagonsko. Pisanje je kao proces skidanja kože koja nosi tragove odbojnosti prema sebi, kršćanskog samoprijezira o kojem je pisao Nietzsche, ali i prema zajednici, zaborav se s jedne strane traži, a piše se zato da se taj isti zaborav zaustavi. Lirski je subjekt kao Agambenov homo sacer, samo se predaje bivstvovanju, bez ikakva društvenog identiteta, postaje čak i broj iz Kolonije. Nije slučajno ni oikofob, jer i to jest oblik afektivnog odbijanja doma, otpor svemu onome što ga okružuje. U sjajnoj proznoj pjesmi Kao Helena upravo je ideal ljepote prava istina, a povijest krvava kupelj koja traje, jer i danas je vijek jednako suludih. U ovom raznorodnom ciklusu nalazimo i metapoetičku pjesmu o jeziku, a u njoj se spominje pjesnik blizak Biletiću, avangardist Stojević koji je stvarajući u okvirima nepoznata dijalekta, išao onkraj poznatih značenja.

Stih u poeziji Borisa Biletića nije samo gola metafora, ono između, nego ponovno neodređeno „ono između / nevidljivo ali lomljivo“. I u ostalim pjesmama nalazimo reference, primjerice na Cohenovu skladbu Hallelujah, u kojoj se spominje povratak, kao i u prethodnim pjesmama ono što teče unatrag, vrijeme kao šuplja lubanja, i kao da se rođenje i smrt u frenetičnoj molitvi spajaju i potom dolazi do metamorfoze u kojoj „liježe oblik starački / u kolijevku“. U toj inscenaciji kao da se ponovno sve započinje u tom svijetu sjena, ciklični krug, riječi koje grizu u pjesmi Mreža sjenki. Na Gori. Već je u pjesmi Kolon u koloni pjesnik istaknuo misao da je „baština strano tijelo u vlastitom“. U pjesmi Malj govori upravo o toj stranosti, u kojoj je istarstvo prasjećanje koje udara, ne miluje, i donosi rascjep unutar bića i zajednice, i tada postajemo „furešti sami sebi“. Taj rasap donosi mnoštvo pitanja i sumnji. Uostalom, sve je to eksplicitno izloženo u vrhunskoj proznoj pjesmi Sam ću se zakopati jer ona govori upravo o tom izmicanju prema prirodi koja jedina „šapuće na dijalektu koji se ne uči“. Novi barbari nisu, kao u nekim davnim pričama, primitivni vojnici, nego upravo oni uglađeni čiji je jezik osakaćen, govor im je pogubio padeže. Pravopis je „zmijska košuljica ispod koje ne raste nova“. Novi barbarin – on ne ruši, nego gasi, jer sloboda je profit. A poezija je krik koji čuva taj jezik od novih barbarogenija.

Boris Domagoj Biletić ističe kako je zavičaj bez korijena ujedno zavičaj bez jezika u kojem se živi, a o tome u svojim pjesmama piše sjajno, kritički bez uvijanja, čuvajući tišinu, protiv zaborava i smiješne povijesti koja briše i koju je nemoguće zaustaviti. Zato i jest utočište u zemlji „koja pamti dulje i više od
ljudi“.