Sjećanje na Gabrielu Mistral

Ove godine navršava se 80 godina od prve dodjele Nobelove nagrade za književnost jednom hispanskoameričkom autoru, točnije, autorici: naime, tu je nagradu 1945. godine dobila čileanska pjesnikinja Gabriela Mistral. Onodobni novinski napisi i reportaže svjedoče o važnosti tog priznanja za nacionalnu kulturu i cijelu državu.

Zanimljivo je da je Odbor za Nobelovu nagradu baš te godine, netom po završetku Drugog svjetskog rata, odlučio ovjenčati tim najvišim priznanjem književnicu s kontinenta koji je fizički bio pošteđen strašnog ratnog iskustva koje je odredilo živote tolikih književnika u svijetu. U obrazloženju je stajalo da Mistralova nagradu dobiva „za svoje lirsko pjesništvo, nadahnuto snažnim osjećajima, zahvaljujući kojemu je postala simbolom idealističkih težnji cijelog latinskoameričkog svijeta“.

Ove je godine objavljena knjiga razgovora publicistice Patricije Štambuk Mayorga s Gabrielinom nekadašnjom tajnicom, Gildom Pendola (lijevo); čileanska pjesnikinja Gabriela Mistral (desno) / Izvor Wikimedia commons Marcos Chamúdez

Odrastanje i književni počeci Gabriele Mistral

Gabriela Mistral pravim je imenom bila Lucila Godoy Alcayaga. Umjetnički pseudonim sastavila je od imena Gabrielea D’Annunzija, koji je u njezinoj mladosti uživao veliku popularnost među književnicima južnog roga Južne Amerike, i prezimena Frédérica Mistrala, posljednjeg pjesnika na provansalskoj inačici okcitanskog jezika. Rođena 1889, Nobelovu je nagradu dobila razmjerno mlada – u 46. godini. Nakon nje, do sada je istu nagradu dobilo još pet hispanskoameričkih pisaca: Miguel Angel Asturias (1967), Pablo Neruda (1971), Gabriel García Márquez (1982), Octavio Paz (1990) i Mario Vargas Llosa (2010).

Lucila Godoy Alcayaga rođena je 1889. godine u Vicuñi, središtu planinske ravni Elqui. Napuštena od oca, s majkom šveljom i polusestrom učiteljicom odrastala je seljakajući se po okolnim naseljima. Taj izrazito skromni svijet i njegova pučka kultura, prvenstveno njegovo usmeno pjesništvo, odredit će u dobroj mjeri i njezin život i tematiku njezinih djela. Kao jedanaestogodišnjakinja doživjela je kamenovanje od strane učenika, krivo optužena da je ukrala školski pribor pa je napustila školu. Od tada ju je poučavala polusestra, koja je zajedno s bakom formirala tu mladu ličnost. Uz njih, u odrastanju buduće nobelovke uvijek se spominje ime Bernarda Ossandóna, novinara, profesora, školskog inspektora i osnivača nekoliko ključnih obrazovnih institucija u obližnjem primorskom gradu La Serena i njegovoj okolici, predsjednika udruge siromašnih učenika toga kraja. Ossandón joj je prvi posuđivao djela ruskih romanopisaca, poeziju Frédérica Mistrala, eseje Michela de Montaignea i druge, i prvi je objavio njezine rane stihove, koje je potpisivala kao Lucila Godoy, tada petnaestogodišnjakinja, u dnevnom listu El Coquimbo koji je pokrenuo i uređivao u skladu sa svojim radikalnim političkim uvjerenjem. Mlada Lucila prvo se oglasila pjesmom La Muerte del poeta (Smrt pjesnika) 1904. i nastavila s prilozima u prozi i stihu o društvenim nepravdama u kojima je izravno i neizravno govorila i o vlastitim iskustvima. Kao autodidaktu Ossandón joj je tada priskrbio i mjesto seoske učiteljice u pučkoj školi i večernjem tečaju za opismenjavanje radnika, a iz njegovih tadašnjih zapisa vidljiva je vjera u njezino dotad stečeno znanje i književnički dar.

Nakon učiteljskog iskustva i književnih početaka odbija joj se molba za upis u učiteljsku školu, navodno zbog ateizma i stavova vidljivih u njezinim tekstovima, a koji ne idu uz taj poziv. Ona na to odgovara novinskim tekstom naslovljenim Obrazovanje žena u kojem traži pravo žena na obrazovanje i zahvaljujući kojem dobiva mjesto učiteljice. Mijenja provincijska mjesta službovanja, ali istodobno se njezini tekstovi sve češće pojavljuju u časopisima u Santiagu i drugim gradovima. Prijelaz iz 19. u 20. i početak 20. stoljeća bili su, naime, vrijeme pravoga vala pojave književnih časopisa i niza izvrsnih pjesnika u gotovo svim hispanskoameričkim zemljama. Vrhunac će dosegnuti kad joj tada vodeće ime pjesništva na španjolskom jeziku, Nikaragvanac Rubén Darío, u svom pariškom časopisu na španjolskom jeziku Elegancias 1913. objavi pjesmu El ángel guardian (Anđeo čuvar) i pripovijetku La defensa de la belleza (U obranu ljepote). Premda je i ranije objavljivala pod raznim pseudonimima, od te godine Lucila Godoy kao književnica dosljedno će se potpisivati imenom Gabriela Mistral. Iduće veliko priznanje bit će nagrada na pjesničkom natječaju (Juegos Florales) u Santiagu 1914. za poemu Soneti o smrti (Sonetos de la Muerte), objavljenu u časopisu Primerose. Znalci njezina opusa naglašavaju kako je unatoč tim ranim priznanjima i uvrštavanjima u antologije nacionalnog pjesništva (Selva lírica iz 1917. u kojoj se nalazi i prva književna kritika njezina dotadašnjeg djela) i dalje najradije objavljivala u časopisima i u izdanjima namijenjenima školskoj lektiri.

Gabriela Mistral na
međunarodnoj sceni

Za njezin izlazak na međunarodnu scenu najozbiljniji je početni impuls dao Španjolac Federico de Onís, tada profesor na Sveučilištu Columbia, predavanjima o njezinu ukupnome dotadašnjem djelu. Onís je zaslužan i za objavljivanje njezine prve knjige pjesama, Desolación, kod Instituto de las Españas u New Yorku iste, 1922. godine. Predstavljanje Gabriele Mistral odvijalo se u ciklusu predavanja o znamenitim književnicima i ujedno profesorima/pedagozima hispanskoga svijeta, čime je Onís, neprijeporan akademski autoritet i utjecajan promotor hispanskih kultura u SAD-u (zaslužan i za slavni boravak Federica Garcíje Lorce u New Yorku) tu učiteljicu i pobornicu opismenjavanja seoske djece (posebice djevojčica), autohtonih Amerikanaca (Indijanaca) i neškolovanih odraslih uvrstio među već priznata imena i „dao joj krila“. Njezin život od tada s jedne je strane tekao u domovini uz trzavice između nje i obrazovnog sustava u kojem je radila i uz istodobnu široku recepciju njezina pjesništva, a s druge uz niz priznanja, objavljivanje knjiga pjesama u izvorniku i prijevodima, angažmane poput onoga u Meksiku, kamo ju je tadašnji ministar obrazovanja, pisac José Vasconcelos 1922. pozvao da sukreira sustav seoskih škola, putovanja po svijetu, poznanstva i dopisivanja s nekima od vodećih angloameričkih i europskih intelektualaca. Njezin stih, distanciran od dotad prevladavajućeg izričaja moderne, blizak avangardnom, doživljavao se u domovini i u inozemstvu kao slika Čilea, njegove raznovrsne geografije i prirode koje su je fascinirale u djetinjstvu te kao odraz osobnih ljubavnih tragedija. Višedesetljetno izbivanje iz domovine i iskustvo drugih krajeva svijeta koje će uslijediti dodatno je izoštrilo i pretvorilo nekad upijene predodžbe u sjećanja koja su rezultirala glasovitim zbirkama Tala i Lagar, te opsežnom, postumno objavljenom i tek u novije vrijeme (2015) urednički dorađenom i zaokruženom Poemom o Čileu. U svima njima čileanska priroda zadobiva auru svojevrsne svetosti.

Nova razotkrivanja u povodu obljetnice

Poziv u Meksiko i priznanja kojima su je ta vodeća hispanskoamerička kultura i društvo obasuli otvorili su joj put u srednjoameričke zemlje, pa u Argentinu, Urugvaj, Brazil… U svim se tim zemljama objavljuju njezina djela. Godine 1926. Gabriela Mistral započinje diplomatsku karijeru, najprije u Ligi naroda u Ženevi, potom kao konzulica Čilea u europskim i hispanskoameričkim zemljama te u Brazilu i SAD-u. Usporedo će pisati i objavljivati te održati mnoštvo predavanja na poziv po cijelom zapadnom svijetu i susretati se s najglasovitijim književnicima i intelektualcima. U vrijeme diplomatske službe primila je i Nobelovu nagradu te Nacionalnu nagradu za književnost u domovini, doktorat honoris causa (Mills College u Kaliforniji) i nekoliko drugih priznanja. Danas, o osamdesetoj godini dodjele Nobelove nagrade kojoj se daje veliki publicitet, i iz očišta određena kasnijom politikom njegova Odbora prema hispanskoameričkim piscima, zanimljivo je još jednom naglasiti da je iz velikoga broja izvrsnih autora i autorica Odbor izdvojio idealisticu u sferi prosvjećivanja masa, osobnost trajno nadahnutu franjevačkim učenjem, gotovo bismo mogli reći, narodnu pjesnikinju zbog njezine opće prihvaćenosti u domovini i velike čitanosti u inozemstvu. Gledajući širi kontekst, treba naglasiti da je u vrijeme njezina „rasta“ veliki ugled doživjelo upravo nekoliko žena: Argentinka Victoria Ocampo, Urugvajka Juana de Ibarbourou, Meksikanka Nellie Campobello. Gabriela Mistral dosljedno se držala što dalje od političkoga deklariranja, ali je od mladosti ustrajno zastupala socijalnu pravednost kojoj je kasnije dodala američki integracionizam bolivarovskog nadahnuća.

Pomalo neočekivano, uz svečarske obljetničarske prigode pojavilo se ove godine i nekoliko uradaka koji zadiru ispod kože: dokumentarni filmovi, jedan o navodno ljubavnoj naravi njezine veze s dugogodišnjom pratiteljicom, Amerikankom Doris Dana, o tome kako je nećak kojega je posvojila zapravo bio njezin zatajeni sin, dakle, odvija se neka vrsta dekonstrukcije mita koji je dosad valjda jedini oskvrnuo neokrunjeni kralj ironije u hispanskoameričkoj književnosti, Nicanor Parra, u nekoliko stihova. Pojavila se i zanimljiva i izvrsno prihvaćena knjiga razgovora publicistice Patricije Štambuk Mayorga s Gabrielinom nekadašnjom tajnicom, Gildom Pendola, koja razotkriva manje poznate strane pjesnikinjina privatnog života, ali i pojedinosti koje dodaju nešto novo našem znanju o tadašnjim relacijama ili nas podsjećaju na tadašnje odnose. Primjerice, onu o upornom odbijanju Lenjinove nagrade kojom su ovjenčani Neruda (koji je bio neuspješan posrednik u tom slučaju), Asturias i neki drugi.

U nas je imala mnoštvo poklonika i jedno je od prvih imena hispanskoameričke književnosti o kojem se u nas pisalo. Prijevodi njezinih stihova (najprije Milićevićevi) pojavljivali su se od šezdesetih godina u antologijama ljubavne poezije i u časopisima, posebno u Republici. Sve do booma i široke recepcije Borgesa bila je u nas, uz još tri-četiri imena, sinegdoha za hispanskoameričku književnost. Obljetnica o kojoj pišemo prigoda je za podsjećanje na njezin opus i na to razdoblje recepcije hispanskoameričke književnosti u nas i u svijetu koje je danas gotovo zaboravljeno.