Samo žilice, tetive i mišići

Jubilarnu 30. Reviju lutkarskih kazališta u Rijeci još od početaka 1996. (kada ju je vodio Srećko Šestan) prate pomaci. Otvorena u tada novoj zgradi Gradskog kazališta lutaka Rijeka kao sastavni dio 35. obljetnice postojanja kazališta, prva Revija okupljala je u složenim poratnim okolnostima isključivo domaća kazališta, no već iduće godine poprima međunarodni karakter s gostujućim predstavama od Meksika, Češke do Slovenije. Sklonost novim izrazima, ali i oslobođenost od natjecateljskog karaktera, tijekom desetljeća Reviju su profilirali kao mjesto za raznoliku publiku. Najmlađu koja će poželjeti predstavu pogledati nekoliko puta, nešto stariju sklonu totalnom izrazu ili možda eksperimentu. Tu su odigrane antologijske predstave hrvatskog lutkarstva. Viđene su predstave koje se nisu mogle vidjeti nigdje drugdje. Nisu zanemarena ni gostovanja uličnih ansambala. U riječkim izlozima od 2013. susrećemo lutke. Bogatstvo lutkarskih tehnika od marioneta, ginjola, kazališta sjena, oslikanih platna, maski, performansa, body arta pa sve do današnjeg poništavanja animacije ukazuju koliko su sama Revija i kazalište obilježeni ne samo ambicijama, nego i istraživanjem, pomicanjem granica suvremenog lutkarstva. Jedno od takvih izmicanja tla pod lutkarskim nogama jest i solo projekt Kevina Augustinea Koncert tijela u produkciji Lone Wolf Tribea i kanadskih Les Sages Fous.

Dijelovi tijela izrađeni od poliuretanske gume i recikliranih materijala zahtijevaju nevjerojatnu preciznost u animaciji / Snimio Richard Termine

Nezavisno kazalište Lone Wolf Tribe, u kojem je Augustine redatelj, glumac i oblikovatelj lutaka, od 1997. djeluje u New Yorku. Dio su vitalne scene nekoć građene u East Villageu oko Performance Space 122, čije su produkcije gostovale u sklopu Festivala američkog kazališta u Zagrebu. Danas razvijaju predstave unutar La MaMe i pratećeg lutkarskog festivala. S prvom produkcijom Once Vaudeville (1998) Kevin Augustine, koji je dotad bio isključivo glumac, pokazuje da ga u lutkarstvu za odrasle zanimaju drukčije, šire društvene teme. Neobično spaja formu i sadržaj. Od odnosa prema ratu i njegovim posljedicama u Hobo Grunt Cycle (2010) i Clarion Hall (2015) do ambiciozne multimedijalne The God Projekt (2013) ili participativne The People vs. Nature (2024), pokazuje da unutar minucioznoga rada na lutkama, naslonjena na tradiciju Bread & Puppeta, može itekako iznaći dojmljiv kazališni jezik koji će vječno plesati na rubu margine, no pritom će ipak biti dovoljno prijemčiv za širu publiku. U dosadašnjem je radu uglavnom bio usmjeren na ansambl i priču, da bi u Koncertu tijela ta načela potpuno poništio usmjerivši se na sebe kao izvođača, svaki pokret i mišić, pritom ne izgovarajući niti jednu jedinu riječ.

U mraku scene HKD Sušak, ispod crne tkanine lagano izviruje izvođač premazan bijelom bojom. Nalik je plesaču japanskog buta. Oko njega su prekriveni muzički stalci. Glazba je elektronička. Tijekom više sekvenci koreografije izvođač uzima prvo lubanju, zatim lagano noge i mišiće, animirajući ih precizno, gotovo usporeno, da bi prešao na ruku. Iako u početku odvojeni, dijelovi tijela postupno se spajaju pa će ruka milovati, grliti lubanju, ali će i je i odbaciti. Mesožderka će ispljunuti oko koje nas gleda, srce će kucati u rukama. Dijelovi tijela izrađeni od poliuretanske gume i recikliranih materijala nalikuju mekšoj, grotesknijoj varijanti izložaka koje smo mogli vidjeti na izložbi Bodies 2.0 u Klovićevim dvorima i zahtijevaju nevjerojatnu preciznost u animaciji. Izmjenjuju se crno i bijelo, svjetlo i tama (Ayumu Poe Segusa), mitski cvrkut ptica i šum valova s elektronikom u partiturama Marka Brucknera. Susreću se život koji zamire i onaj koji tek dolazi, u malenom i velikom kosturu. Starost će nježno zibati mladost, mladost će tražiti stisak života.

Apstraktno mišljeno kazalište u Koncertu tijela nije tu da ponudi gotova, laka rješenja. Svaki će gledatelj, uostalom, u izvedbu upisivati vlastite asocijacije, iskustva, podsvijest. Od čega smo i kako sazdani? I jesmo li uistinu tek samo splet žilica i tetiva povezanih toliko krhkim nitima da ih nespretan udarac može zauvijek prekinuti? Izvedbe poput ovih mogu također izazvati nelagodu kod one vrste gledatelja koji u svemu traže racionalnost, ali i vidljive korijene. Mene, posve osobno, podsjećaju da je ono što najviše volim u kazalištu zapravo avantura, nepoznato, makar nekad sadržavala posve rubne, začudne elemente. Ta nesigurnost u ono što gledamo i kako tumačimo odvodi nas u svijet prepun proturječja, ali i mašte, u kojem se ne bismo bunili da nas zadrže još malo.