Roman o budućnosti koja je već počela

Autor romana Gamadd! predstavlja se na njegovu kraju svojim čitateljima samo jednom rečenicom: „Dr. Franjo Janeš trči, svira i piše knjige koje tako uspješno prolaze ispod radara da je izvjesna suradnja s vojnim zrakoplovstvom.“ Književni portal Moderna vremena nudi nešto više biobibliografskih podataka pa među ostalim navodi da je pisac rođen 1982. u Zagrebu, da je „čudan tip širokog spektra interesa. Kad ne maltretira studente germanistike, pjeva i svira gitaru. (…) Povremeno piše prozu, a objavio je eksperimentalni crnohumorni roman Noć mrtvih živaca (2009), intelektualni blockbuster Formula za kaos (2011), antipovijesnu satiru Čerupanje feniksa (2013), pseudokrimić Tunel na kraju svjetla (2016), društveno odgovoran roman Petlja (2021), jedinstveno komponiran roman Strano tijelo (2022)“, a nedavno se pojavio njegov novi, sedmi roman, znanstvenofantastični triler Gamadd! (nije riječ o štetnim kukcima, nego o proizvođaču virtualnih naočala Gama d. d.).

U tom je romanu Janeš pionirski hrabro krenuo na novo tematsko područje što ga je u književnosti odškrinuo snažan razvoj umjetne inteligencije, čija je primjena „široka i raznovrsna, danas osobito u području strojnoga prevođenja (…), generiranja teksta i tzv. čavrljanja (chatbotovi), stvaranja glazbe ili slika“, navodi mrežno izdanje Hrvatske enciklopedije. No što se umjetnosti tiče, u ovom slučaju umjetničke proze, to je još neistražen teren pun raznorodnih zamki i nepoznanica, koji na prvu baš i ne obećava puno, produbljuje pitanja estetike originalnosti, autonomije i elitizma književnosti (ionako već debelo narušenih u razdoblju postmodernizma). Goran, protagonist i ujedno pripovjedač Janešova romana, nakon loma potkoljenice i stavljanja gipsa vraća se roditeljima na kućno liječenje. Diplomirao je ekonomiju, nezaposlen je, mrzovoljan depresivac koji sada ima dosta vremena da razmisli o tome tko je i što želi od života.

Izd. Hena Com, Zagreb, 2025.

Goran je uključio vijesti na televiziji, među kojima su mu pažnju privukle tri, koje će se na kraju pokazati kao ključne za razvoj romana. Prva je govorila o tome kako u Ukrajini rat ne staje, a cijeli se svijet nastavlja naoružavati. U drugoj se izvještavalo o prosvjedu ispred zgrade Ministarstva obrane u Zagrebu, gdje su sudionici tvrdili da su njihovi sinovi poginuli u tajnim operacijama NATO-a u Ukrajini. Bili su nezadovoljni službenim objašnjenjem da su nesretno stradali na obuci u Poljskoj. Treća vijest bila je pozitivna – otvaranje Centra izvrsnosti za razvoj umjetne inteligencije (CIZRUI) u sklopu kampusa na Borongaju. U partnerstvu s nekom privatnom tvrtkom osnovali su vlastitu inačicu ChatGPT-ja pod nazivom UM („Veliki jezični model ChatGPT /2022/ prihvaća upute u obliku teksta, slike ili glasovnih naredbi te se može rabiti za stvaranje tekstova na više jezika i u različitim ‘stilovima’ /primjerice leksikografski, novinski ili književni/ i dr.“, HE, mrežno izdanje).

Glavni junak romana Goran počinje komunicirati s UM-om u dvije forme: jedna je dopisivanje pitanjima i odgovorima, druga je pisanje i čitanje priča. Postoji pripovjedna linija koju možemo nazvati kosturom romana, koju oblikuje, kontrolira i komentira pripovjedač Goran, a šest žanrovski različitih priča/poglavlja (svatko je od njih napisao po tri) uvršteno je naizmjenično i vrlo se promišljeno uklapaju u cjelinu. U pričama su obuhvaćene različite teme, od vrlo specifičnih kao što su mjesečarenje (Corpus delicti), kanibalizam (Brod luđaka), susret dviju civilizacija (Kultivator), život u plemenu (Sjeme zla) do onih danas najčešćih, svakodnevnih, poput novčanih prijevara (Ulaganje u laganje – sjajna igra riječima!), zapošljavanja stranih radnika (Srce od kamena – narator je kristal, rozenkvarc, „kamen srca i ljubavi“).

Ponekad se čini da su pojedine priče potpuno izvan konteksta romana i da ih se ničim ne može dovesti u vezu s glavnom pričom o mladome hrvatskom vojniku Darku koji je stradao u nekoj NATO-ovoj akciji i potom je prebačen u borongajski CIZRUI, ali se upravo u takvim detaljima iskazuje Janešova preciznost i vrhunsko umijeće motiviranja postupaka likova. Osobito se to vidi u situacijama u kojima Goran počne otkrivati da su u pričama umjetne inteligencije (UM-a) fiktivni likovi „prepisani“ iz stvarnoga života, da UM baš i nije tako originalan kakvim se predstavlja; pripovjedač je povezao konce tako što je u bugovima u aplikaciji dešifrirao Darkove pozive u pomoć (zapravo molbu za eutanaziju).

Goranu se jedna priča umjetne inteligencije (tj. F. Janeša) jako svidjela: „…kako je uspio tako uvjerljivo skinuti ljudske emocije? Mislio sam da nas to čini posebnima. Da je to nešto što hrpa nula i jedinica nikad neće moći pojmiti.“ U finalnoj priči presuda je bila jasna: „Umjetan jesi, ali nema tu neke inteligencije. Samo kradeš od drugih.“ Pitanje koje visi: što bi bilo s autorstvom da je tri priče pripisane UM-u doista pisala umjetna inteligencija?