Radnice nestale u sjeni

Nastala prema istoimenom romanu Gorana Ferčeca, koji je ujedno i dramaturg  (uz asistenciju Emme Kliman), nova predstava u pulskom INK-u hvalevrijedna je posveta radničkoj klasi i životu tijekom posljednjih desetljeća prošlog stoljeća. Točnije, u razdoblju između 1973. i 1991, a predstava zadržava tu strukturnu podjelu poglavlja u romanu; svaka godina opisuje jedan konkretan događaj ili period koji je obilježio život neimenovane protagonistice radnice. Radnja prati njezin život od punoljetnosti i postajanja radnicom, roditelji je šalju u veći grad kod rodbine gdje je čeka radno mjesto, a potom i budući muž, kuća i djeca. Ona i većina likova (njezin suprug, djeca i muževa obitelj) tijekom romana ostaju uglavnom neimenovani (njezino ime u romanu je naznačeno sintagmom „ona koja je draga“), što potencira inzistiranje na društvenim ulogama koje obnašaju u životu, ali i „bezličnost“, „običnost“ ili „neizuzetnost“ radničkog života

Naslovni lik radnice uspješno tumači Nataša Kopeč / Snimila Jelena Janković

Odličan glumački ansambl čine Nataša Kopeč, Edi Ćelić, Luka Mihovilović i Lara Živolić Agaj, a na sceni im se pridružuje i Branko Sterpin, autor glazbe koji izvedbu prati na trubi. Sterpin se neprestano drži ruba scene pa njegova glazba i izvedba iste odlično nadopunjuje scene, podjednako u ozbiljnom i komičnom tonu. Nataša Kopeč, Edi Ćelić i Lara Živolić Agaj po ulasku na „malu scenu“ dočekuje publiku u privatnom, veselom, ali tihom razgovoru, dok Mihovilović sjedi za stolom na kojem se nalazi kolaž s godinama koje prate vrijeme radnje romana. Sadržaj kolaža na stolu projicira se kamerom na platnu koje funkcionira kao pozadina. Korištenje kolaža pokazat će se kao jako praktičan i dinamičan model scenografije (Siniša Ilić) koji graniči s elementima lutkarskog kazališta i animiranog filma, posebno kada glumci manipuliraju kadriranjem prizora kolaža. Svih četvero glumaca na početku nosi radničke kute smeđe boje (kostimografija Maja Mirković) zbog čega izgledaju kao radnici koji čavrljaju na pauzi. Kako predstava, odnosno vrijeme radnje romana odmiče, tako glumci odbacuju kute i utjelovljuju pojedinačne uloge protagonista – Nataša Kopeč naslovnu radnicu, Edi Čelić njezina supruga, Luka Mihovilović njihova sina, a Lara Živolić Agaj kćer, ali i druge epizodne ženske likove u kojima apsolutno komički briljira.

Predstava obuhvaća vrijeme radnje zaključno s 1984, godinom velike poplave kojoj se posvećuje najviše izvedbenog vremena. Ta godina kao da u neku ruku predstavlja prekretnicu za protagonisticu, a obilježena je (pre)ranim romantičnim iskustvom njezina sina i vrlo jasnim znakovima kako je on gay, ali to se događa pred svjedokinjom izvan obiteljskog kruga. U tom je dijelu, kao i tijekom cijele predstave, podjednako prisutan ozbiljan i komični ton čime život radnice ne prelazi niti u tragediju niti u glorifikaciju. Realističnom tonu pridonose jasne, ali suptilne izmjene glumačkih registara između pripovijedanja sadržaja romana koje dominira i utjelovljivanja dodijeljenih likova.

Inzistiranje na feminističkoj perspektivi, odnosno pisanje s točke gledišta žene radnice, problematizira i njezin potlačeni položaj u vlastitom kućanstvu koje sama vodi jer se to od nje i očekuje – „kućni“ neplaćeni rad o čemu se tek u posljednjih nekoliko godina više govori. U predstavi se to odlično opisuje u poglavlju u kojem prvi put upoznaje svojega budućeg muža, te pred sobom vidi njega i budućnost kojoj ne može umaknuti, a sve uloge koje je kasnije stekla (supruge, nevjeste i majke) dogodile su joj se tek tako. To se najviše osjeća u opisima muža, djece i svakodnevnih obaveza o kojima se pripovijeda kao o činjenicama. Gotovo svaka emocija biva potisnutom, a kada nije, izlazi na najgori način, fizičkom i emocionalnom agresijom među članovima obitelji.

Glumci na kraju predstave ostavljaju otvorenom dvojbu i pitanja o tome kako je cijela jedna klasa – ona radnička – nestala u gospodarskoj tranziciji tako lako i brzo, bez pitanja ili posljedica te po čemu tu klasu danas pamtimo, što otvara prostor za generacije gledatelja rođenih nakon propasti socijalizma. Ova dirljiva oda jednoj društvenoj klasi koja više ne postoji završava scat pjevanjem Nataše Kopeč koje se polako gubi u zvukovima Sterpinove trube, a od ostatka glumačkog ansambla ostaju samo sjene na platnu.