Poezija mi je uvijek bila prostor uzdignuća

Joso Živković, hrvatski pjesnik i slikar iz Orašja (BiH), autor sedam zbirki pjesama, koje su objavljivane u uglednim inozemnim časopisima te prevođene na nekoliko svjetskih jezika, u razgovoru za Vijenac govori o svojoj vizualnoj liričnosti i liričnoj vizualnosti, iskustvima putovanja na svim kontinentima, ali i rata u BiH što ga je u mnogome odredilo i kao pjesnika i slikara, te otkriva što danas znači biti pjesnik u BiH.

Izvor privatna arhiva

U Orašju su 7. studenoga održani 7. Susreti pjesnika u Posavini. Što taj pjesnički susret znači za kulturu BiH?

Pjesnički susreti u Orašju važan su doprinos kulturnom životu Bosne i Hercegovine jer potiču njegovanje književnog stvaralaštva i očuvanje bogate pjesničke tradicije u Posavini. Okupljanjem pjesnika iz različitih krajeva naše domovine i susjednih zemalja, ovaj događaj jača međusobno razumijevanje i kulturne veze među nama. Istodobno, Susreti pridonose afirmaciji domaćih autora i promicanju književnosti kao važnog dijela identiteta BiH.

Koji su pjesnici ove godine nastupili i kakav je bio program susreta?

Na Susretima pjesnika u Posavini do sada je sudjelovalo tridesetak eminentnih pjesnika iz Hrvatske, Mađarske, Srbije i BiH. Susreti redovito traju dva dana. Prvoga dana imamo nastupe pjesnika, a ujedno i promociju za ovu prigodu tiskanog Zbornika. Sutradan organiziramo posjet srednjoškolskom centru Fra Martina Nedića u kojem se u interaktivnom razgovoru predstavljamo učenicima. Istoga dana odlazimo u posjet Franjevačkom samostanu i muzeju „Vrata Bosne“.

Izd. SBS ogranka DHK, 2025.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Svoju prvu zbirku pjesama Koraci u sjeni objavili ste 1988. U toj knjizi nalazi se i autopoetički dio vezan uz odmak od vlastitog bića, samopropitivanje koje se kreće od samoprezira do otkrivanja boli čovjekove i onog što ćete kasnije nazvati „utrobom mučne samosvijesti”. To su ujedno i trajne oznake vaše poetike u cjelini, zar ne?

Da, mogli bismo reći da su motivi samopropitivanja, unutarnjeg razdora i potrage za vlastitim bićem ostali stalna tema mojega pjesničkog izraza. Još u Koracima u sjeni pokušavao sam kroz riječ dohvatiti ono što je skriveno u tami čovjekove nutrine, u prostoru gdje se susreću bol i spoznaja. Taj „odmak od vlastitog bića” zapravo je bio pokušaj da se sagleda istina o sebi bez uljepšavanja, onako kako se pokazuje u svojoj ranjivosti i nelagodnosti. S vremenom sam samo mijenjao ton i formu, ali ta potreba da riječima dohvatim „utrobu mučne samosvijesti” ostala je ista. Moja poezija, na neki način, i danas hoda tim istim sjenovitim stazama između svijesti i samoprijekora, tražeći trag svjetla u dubini vlastite tame.

U izdanju Matice hrvatske iz Zagreba 2021. objavljen je izbor iz vaše poezije Rast do dna koji potpisuje akademik, pjesnik i prevoditelj Luko Paljetak. Kako je došlo do suradnje s velikim pjesnikom?

Suradnja s akademikom Lukom Paljetkom dogodila se gotovo prirodno, kao susret dviju poetskih putanja koje su se morale ukrstiti. Njegovo zanimanje za moj rad doživio sam kao tihu, ali dragocjenu potvrdu da poezija, kada je iskrena, sama pronalazi svoje sugovornike. Paljetak je s iznimnom osjetljivošću i znanjem pristupio odabiru pjesama, prepoznajući u njima ono što možda ni sam nisam znao jasno izraziti. Njegov urednički rukopis dao je zbirci Rast do dna novu cjelovitost i miris klasike, ali bez gubitka suvremenog daha. Suradnja je bila više od profesionalnog odnosa — bila je to poetska razmjena, dijalog o jeziku, smislu i tišini između stihova. Osjetio sam pritom veliko poštovanje prema njegovoj širini duha i plemenitosti pogleda na književnost. Rast do dna nije tek knjiga, već trag susreta dvaju svjetova koji se, makar na trenutak, razumiju u jeziku poezije.

Živjeli ste u Zapadnoj Europi, a i putovali ste po raznim zemljama i kontinentima. Kako je multikulturalno iskustvo utjecalo na vaše pisanje? Čitatelj može, smatram, uočiti duhovnost, profinjenost izraza, kondenzirane stihove u kojima se sabire doživljaj svijeta, koji kao da je povezan s istočnim svijetom.

Putovanja su me naučila da svaka kultura diše istim dahom, samo različitim ritmom. U svakoj zemlji osjećao sam kako se duše prepoznaju prije nego se predstave. Zato su moji stihovi kratki — jer svaka dužina može biti suvišna kad srce razumije. Profinjenost izraza nije stvar ukrasa, nego poštovanja prema onome što je neizrecivo. Duhovnost u njima nije naučena, već proživljena, kao tišina između dvaju pogleda. Putujući kroz Indiju od juga do pod Himalaje, doživio sam nezaboravno iskustvo drugačijeg svijeta i duhovnosti, možda zato moj svijet ponekad miriše i na Istok, iako ga pišem zapadnim slovima.

U svojoj poeziji dotičete pitanje rata, i sami imate tragično iskustvo rata u Posavini. No zanimljivo je da su vaši stihovi pročišćeni od stvarnosti i autobiografizma, kao da tražite bit čovjeka u svijetu, egzistencijalni odmak, bol, ali i uzdignuće od bola.

Da, rat je ostavio dubok trag u meni, ali u poeziji nisam želio ostati na razini puke stvarnosti ili osobne traume. Pisanje mi je način da tu bol preoblikujem u univerzalno iskustvo, da iz osobnog proizađe opće. Rat u mojim stihovima nije samo konkretan događaj nego simbol ljudske patnje i iskušenja. Kroz poeziju pokušavam pronaći smisao, neki duhovni ili egzistencijalni red u neredu svijeta. Uzdizanje iznad bola za mene je jedini način da ga se istinski preživi. U stihovima sam nastojao pronaći ono što nadilazi pojedinačno iskustvo – bit čovjeka suočenog s gubitkom, prolaznošću i nadom. Stvarnost rata u meni se preoblikovala u potragu za smislom, u pokušaj da iz bola iznikne neka vrsta pročišćenja. Poezija mi je uvijek bila prostor uzdignuća, mogućnost da patnju prevedem u govor koji oslobađa.

Pjesnik ste koji zanosno piše i o ljubavi, čežnji, ženi, ali i o socijalnoj tematici, no pritom je ton smiren, gotovo cizeliran, bez potrebe da pišete protestno i stvarnosno.

Kao pjesnik, rekao bih da u svakoj riječi tražim tišinu između daha i bola — jer i ljubav i nepravda dišu istim plućima čovjeka. Pišem o ženi kao o svjetlu koje ne pripada samo tijelu, nego i sjećanju na ono što smo zaboravili voljeti. Čežnja je moj način da ostanem živ, a socijalna tuga samo drugo lice čežnje. Ne dižem glas, jer znam da istina odzvanja i kad se šapće. Smiren ton nije bijeg od svijeta, nego pokušaj da ga razumijem.

Bavite se i slikarstvom, a i vaše su pjesme iznimno vizualne. Sinkretističko iskustvo iznimno je važno za umjetnika. U tom me smislu zanima nastaju li slike inspirirane pjesmom ili obrnuto?

Ponekad se dogodi da pjesma u meni otvori prostor boja, da riječ zatreperi poput poteza kistom i pretvori se u sliku. U drugim trenucima, slika me povede prva — oblici i tonovi zadrhte u tišini platna dok ne pronađu svoj glas u stihu. Te dvije struje često se ne razdvajaju jasno; one se prepliću, hrane jedna drugu, prelaze iz jednog medija u drugi poput daha. Za mene je poezija slikarska, a slikarstvo poetsko — oboje traže dodir svjetla i unutarnjeg ritma. Možda se zato i ne pitam što je bilo prvo: riječ ili boja, jer obje izviru iz istog izvora tišine.

Snažne su i pjesme koje govore o nestanku čovjeka, niz je pjesama i s motivima grobova i grobišta. Na koji način je taj doživljaj povezan sa stanjem u BIH? Kako je danas biti pjesnik u BiH?

Biti danas pjesnik u BiH znači nositi u sebi odjeke svih nestajanja — ljudi, domova, jezika, pa i samih snova. Zemlja je to koja još uvijek broji svoje tišine, gdje svaka riječ mora biti pažljivo položena, kao kamen na humak. Sepulkralni motivi nisu tek ukras tuge, nego način da se sačuva dostojanstvo onih koji su otišli, da se imenuje praznina što ostaje. U takvom prostoru poezija nije bijeg, nego svjedočanstvo; ona govori umjesto onih koji su utihnuli. Biti pjesnik ovdje znači hodati rubom između nade i beznađa, između molitve i krika. Ali baš tu, na toj granici bola i želje za postojanjem, rađa se istinska riječ — riječ koja pamti i tako spašava.