Okrutnost jedne ideologije

Nakladnička kuća OceanMore objavila je roman Himmlerove jaslice belgijske spisateljice Caroline De Mulder, koji je na hrvatski prevela Tonka Baričević. Caroline De Mulder zapažena je autorica šest romana i dobitnica važnih književnih nagrada. Himmlerove jaslice kratak su, ali potresan i razorno snažan roman, koji se dugo zadržava u svijesti. Radnja je smještena u Heim Hochland, u jedno od nacističkih rodilišta koja su bila dio projekta Lebensborn tijekom Drugog svjetskog rata.

Izd. OceanMore, Zagreb, 2025.
Prevela Tonka Baričević

Lebensborn je bila nacistička organizacija čiji je cilj bilo podizanje stope rođenih „arijevaca“, a koji se postizao anonimnim porodima i otmicama djece koju su smatrali „rasno vrijednom“, koja su nakon otmica „germanizirana“ i smještana u njemačke obitelji gdje su odgajana u nacističkom duhu. Idejni začetnik toga bio je Heinrich Himmler, jedan od najmoćnijih ljudi nacističke Njemačke, glavni zapovjednik SS-a, policije i Gestapa, Hitlerov ministar unutrašnjih poslova, poznat kao arhitekt terora.

Priču o jednom od takvih domova i strahotama koje su se unutar njega događale autorica ispisuje dinamičnim i snažnim rečenicama. Romanom dominiraju tri glavna lika, Helga, Renée i Marek, a čine ga kratka poglavlja pisana iz perspektive tih likova. Helga je mlada medicinska sestra zaposlena u domu i zadužena za brigu o majkama i djeci. Predana je, brižna i voljna svima pomoći. Renée je mlada Francuskinja koja se zaljubi u njemačkog vojnika, ostaje trudna, a nakon što je se obitelj odrekne, završava u domu. Marek je poljski zarobljenik, jedan od mnogih na prisilnom radu na proširenju doma. Tako se njihove sudbine susreću i pričaju priče o nepojmljivim okrutnostima koje su se u to vrijeme događale.

U domu vladaju mnoga pravila, a sve je naizgled podređeno dobrobiti majki i djece, od njege, skrbi, prehrane, svi se trude koliko je god moguće stvoriti ozračje ugode, no stvarnost je sasvim drugačija. Renée je strankinja koja ne govori njemački, druge je žene promatraju sumnjičavo, biva izolirana. Piše pisma Arturu, mladom njemačkom vojniku, ocu svog djeteta, za kojeg ne zna gdje se nalazi i je li uopće živ. Kako radnja odmiče, a situacije se kompliciraju, pratimo sve češća unutarnja previranja sestre Helge, odane i poslušne sustavu, ali ipak svjesne kako stvari izmiču kontroli. Ona je u svom djelovanju često rastrgana između onoga na što se obvezala i onoga što sama smatra ispravnim, što najčešće iščitavamo kroz njezine dnevničke zapise, s posebnim naglaskom na dijelove koje je ispisala, pa kasnije precrtala. Iz stranice u stranicu čitamo o sustavu bolesne, poremećene i nezamislivo okrutne ideologije koja se na stravične načine rješavala onih koje nije smatrala dovoljno „dobrima“, jedan od primjera je i prisilna sterilizacija žena za koje su smatrali da nisu dovoljno dobre za rađanje „čiste“ rase. Marekova je priča priča o stalnoj muci, gladi, batinama i napornom radu. On ulaže sve napore kako bi ostao na životu, hrani se zemljom i korom drveća, jedva diše i preživljava, a njegovu nutrinu ispunjava jedna želja i nada, da uspije pobjeći i pronaći svoju trudnu suprugu Wandu za koju ni ne zna gdje se nalazi. Slike njegova preživljavanja posebno su bolne.

„Prsti na rukama su mu otvrdnuli, ali nedovoljno, na dlanovima već ima žuljeve, na desnom malo više nego na lijevom. Uvijek ostane dovoljno mekoće da mu se stvori nova rana i pojavi novi bol.“

Rat odmiče, okupatori su blizu, pomno kreiran sustav urušava se i djeca na koncu ostaju ostavljena čak i od vlastitih roditelja. Na samom kraju ovog potresnog romana o strašnim i nezamislivim okrutnostima ostavljena nam je nada i vjera u dobro. Zadnja rečenica romana potrebna je zraka sunca u silini mraka. Caroline De Mulder napisala je napet, atmosferičan i istinski važan roman. Jedan od onih kakvi su nam uvijek potrebni, kao opomena i podsjetnik. Roman koji će se sasvim sigurno u našim mislima zadržati još dugo nakon što ga pročitamo.