Nagon za pričom i ljubavni zanos

Varaždinski HNK u novu je sezonu krenuo mjuziklom, rock trilerom dramatičarke Julie Jordan i glazbenice Juliane Nash, praizvedenom na off-Broadwayu 2012. Eksplozivna napetica pokazala se odličnim izborom za intimnu Scenu Rogoz, prizorište i klupskih događanja, prostor u kojem su se posve, do krvavog kraja, isprepleli tečni, rimovani stihovi i energično, ali i suptilno muziciranje uigranog benda.

Reflektori Tomislava Maglečića dio su barske scenografije koju je Stefano Katunar obogatio neonskim svjetlima / Izvor HNK u Varaždinu

Redateljica Nina Kleflin mizanscenu je, zbog četrdeset dva glazbena broja, morala osmisliti vrlo dinamično, što joj je, unatoč komornosti prostora i uglavnom statičnoj scenografiji, posve uspjelo. Osobito je efektno bilo glumačko prilaženje publici na tek pola koraka, pri čemu je ansambl tijekom cijele predstave zadržao iznimnu koncentraciju. Iskorišten je i prostor s glazbenicima, među koje povremeno odlazi Dea Presečki kao Pripovjedačica i odatle promatra zbivanja na sceni.

No od početka je jasno da Pripovjedačica nije tu da na stvari gleda samo iz prikrajka. Dea Presečki predstavu otvara moćnim solom kojim najavljuje da balada krije opomenu, te da se nekom od likova koji joj se priključuju u pjevanju sprema smrt. Otad Pripovjedačica obilazi i vrluda oko ostalih protagonista poput dima kojega je scena puna, samostalno komentira radnju ili se sugestivno ubacuje u tuđe pjevačke dionice, često s čašom ili cigaretom u ruci. Njezin potentan i erotiziran nastup (a o strasti se, uostalom, i radi) u korzet haljini i mrežastim čarapama nije, dakle, tek pozadinsko bivanje, već je iz ogorčenja i zluradosti kojom prati razvoj i urušavanje turbulentnog odnosa Sare i Toma očito da je u radnju uključena i osobno.

Senzualna veza tankoćutne Sare i barmena Toma, njihova ljubav i požuda kojoj se prepuštaju, osnovna je pripovjedna nit, glazbena struna koja podrhtava i napinje se do konačnog pucanja. Lovro Rimac kao Tom s pravom je mjerom, gradirajući agresiju, prikazao kako poželjan ljubavnik postaje odbojan, opsesivan nasilnik, dok Hana Hegedušić kao Sara uvjerljivo, uz iznimno siguran pjevački nastup, utjelovljuje emocionalno rastrganu ženu koja žudi za ljubavlju, istovremeno je doživljavajući fluidnom i neuhvatljivom, zbog čega će postati i preljubnica i pokajnica. Robert Španić dobro se snašao u ulozi njezina prevarenog supruga Marca, konvencionalnog pjesnika i učenjaka koji želi biti romantik, ali je opterećen svakodnevnim životnim žrvnjem, te na koncu mora, ozlojeđen i bijesan, procijeniti što je važnije – oprost ili osveta. 

Glazbeni ansambl sastavljen od vrsnih instrumentalista besprijekorno je usklađen s glumcima, te s njima čini dojmljivo teatarsko tijelo. Gitariste Hrvoja Šenjuga, Vida Novaka Kralja i Aleksandra Vešića te bubnjara Damira Hodića pouzdano vodi klavijaturist David Vuković, ujedno i korepetitor koji je, s pjevačkim pedagogom Filipom Hozjakom i Djordjijom Palić Presečki, zaslužan što su glumci, samostalno i višeglasno, iskoristili sve svoje potencijale. Vječna čežnja o kojoj pjevaju prikazana je kako prodornim gitarskim rifovima tako i nježnim, tugaljivim baladama, pa se u tom emotivnom šansonijerskom rocku našlo mjesta i za osebujnu uspavanku koju Sara i Marco pjevaju svojoj kćeri Franki. 

Zahtjevan posao prevođenja rimovanog teksta odradila je Anja Maksić Japundžić surađujući s Davidom Vukovićem, za nijansiranje scenskog pokreta bio je zadužen Igor Barberić, dok je kostimografkinja Ana Mikulić odjećom prikladno popratila karaktere likova. Reflektori Tomislava Maglečića praktički su dio barske scenografije, koju je Stefano Katunar, uz neizostavni šank i visoke stolice, obogatio neonskim natpisom i knjigama, a tu je i ključni predmet, Čehovljeva bejzbolska palica koja, osim što simbolizira omiljeni američki sport, zloguko čeka da je ubojica iskoristi za svoju nakanu.  

Ubojita balada u tijesan suodnos stavlja ljubavni zanos i tragediju s našim drevnim nagonom za tumačenjem svijeta putem kazivanja priče. Ostvareno je to likom aktivne Pripovjedačice, njezinim izravnim obraćanjem publici, malodušnom referencom na crno-bijele ljubavne trokute Françoisa Truffauta i gnjevnom objekcijom Sari da je tek lik u predstavi. Četvrti zid nestaje i u završnom broju kada nam, nakon ubojstva, protagonisti zborno poručuju da je sve što smo vidjeli tek zabava, no samo dok sudionici ne postanemo i sami. Jer, priča – to smo mi, zbijeni u komornom teatru dok udišemo dah glumca koji nam pripovijeda svoju, a istinski našu storiju o strasti i ljubavi, razočaranjima, kompromisima i vječnim, neostvarivim žudnjama.