Molière prodisao današnjim zrakom

Hrvatsko narodno kazalište u Splitu kao prvu dramsku premijeru nove sezone na veliku je scenu postavilo Molièreova Mizantropa u režiji Miloša Lolića i prijevodu Vladimira Gerića, uz dramaturge Ivonu Rieger i Perišu Perišića. Kanonska djela s razlogom dio su kanona - ma za koji kontekst izvorno nastala, u njima uvijek nešto otvara dijalog sa sadašnjicom. Iako Lolićeva inačica ostaje u okviru komedije karaktera fokusirane na francusko visoko društvo, ona ipak uspijeva biti suvremena na iznenađujuće i osvježavajuće načine.

Prevrnuti automobil na pozornici jasan je podsjetnik da je Molièreova priča i dalje dio našeg svijeta / Snimio Milan Šabić

Već na vizualnom planu Mizantrop zrači suvremenošću, oslobođena megalomanskih struktura i uronjena u funkcionalni minimalizam, scena (redatelj je ujedno i scenograf) otvara prostor i glumcima i tekstu. Prevrnuti automobil na pozornici jasan je, ali nenametljiv podsjetnik da je Molièreova priča i dalje dio našeg svijeta. S druge strane, odluka da ansambl većinu predstave igra ispred navučenih baršunastih kazališnih zastora dodatno je približila glumce publici, stvorila intimniji prostor igre i istaknula kostimografiju Mije Popovske. Kontrast između raskošnih kostima i pročišćene scenografije odražava tako i kontrast kojem svjedočimo na izvedbenom planu – susret britkog, ali stiliziranog jezika s minimalističkim, suvremenim pokretom (također djelo redatelja Lolića).

Neopterećena suvremenost scene na koju su likovi postavljeni kao da je otvorila dodatan prostor za glumačku koncentraciju i preciznost, ansambl ne robuje stilu teksta, nego ga zaista sluša, razumije i osjeća. Rimovane Molièreove replike ne mirišu na naftalin, već živo odzvanjaju gledalištem, a glumce i glumice vrijedi pohvaliti u preciznom prepoznavanju humorističnog potencijala akcentuacije, ritma i varijacija u glasnoći (jezična savjetnica Anita Runjić-Stoilova). Upravo zahvaljujući izvedbama ansambla, napokon imamo predstavu koja ne samo da poštuje klasični tekst već ga i oživljava.

Osim govora, suvremeno u Mizantropu možda je najprisutnije u pokretu, pri čemu valja istaknuti Donata Zeku u ulozi Alcestea, pojedinca koji se zaklinje u istinu i zazire od nametnutih društvenih formi. Iako u očekivanom ključu već donekle (kazališno i filmski) izgrađene persone zbunjenog i neprilagođenog pojedinca, Zeko je ovaj put pokazao zavidnu koncentraciju i razumijevanje svih slojeva izvedbe. Kod njegova su Alcestea riječ i pokret izvedbeno izjednačeni – ne kradu pozornost jedno od drugoga, već se međusobno nadopunjuju. U trenucima tišine i Alcesteova svjedočenja svemu što prezire u društvu, Zekin inherentno komičan pokret nadograđuje replike koje publici još uvijek odzvanjaju u ušima. Oslonjen na nekoliko preciznih minijatura koje repeticijom dovodi do apsurda, Zeko precizno karikira i karakterizira mizantropa koji ne pripada svijetu, ali mu se ne može sasvim otrgnuti. Posljedično, ovakav “pomaknuti” Alceste uspijeva progovoriti i onima kojima je Molière tek lektirni autor, stoga se ovdje otkriva i najveća kvaliteta Mizantropa – splitski srednjoškolci svakako bi trebali pogledati ovu predstavu!

Prva trećina predstave i međuigra koju sa Zekom ostvaruju Nikša Arčanin kao Philinte i Pere Eranović kao Oronte čvrst je temelj na kojem se predstava drži čak i kad, odmicanjem, krene pokazivati simptome istrošenosti i pada energije. Lolićev je Mizantrop najbolji kad je najčišći, kad broj likova na sceni ne prelazi troje, kad su zastori navučeni, a zrakom ne lete konfeti. Svejedno, osvježavajuće je bilo otići iz kazališta s dojmom da se ansambl zabavio, da je eksperimentirao i igrao se. Neki su u tome vješto nadogradili prethodno izgrađene, punokrvne persone (uz spomenute Zeku i Eranović, još i Zorana Kačić Čatipović), za neke nam je žao što ipak nisu otišli korak dalje (spomenuti Arčanin te Andrea Mladinić, Monika Vuco Carev, Stipe Radoja), a neki su u potpunosti iznenadili iskorakom u nešto neočekivano –  toliko da je šteta što nisu dulje bili na sceni (Mijo Jurišić).

Iako se paralele sa suvremenošću u Mizantropu mogu povlačiti već na razini priče – svako “uređeno” društvo počiva na prešutnom dogovoru da je istina pojam rastezljivih granica – ovaj nam je Mizantrop suvremen i blizak ponajprije zahvaljujući načinu na koji ga ansambl izvedbeno razumijeva, osjeća i interpretira. Možda ne donosi revoluciju na kazališne daske, ali Lolićev Mizantrop ipak uspijeva osvježiti i kanon i repertoar HNK u Splitu te, ništa manje važno, iznenaditi i zabaviti. Jezična vještina i britkost, estetska odmjerenost, režijska koncentriranost te izvedbena dosljednost Mizantropu su dopustili da uspješno prodiše današnjim zrakom i ponudi prostor za smijeh, sumnju i introspekciju.