Komediografska lica ženske svakodnevice

Sve je više naših kazališta koja raspisuju natječaje za nove drame i pritom uprizoruju pobjedničke tekstove. Tu dobru praksu ima i Kazalište KNAP. U njegovu natječaju traži se komedija za dvoje glumaca/ica na zadanu temu, a zahvaljujući tome na repertoaru su Iza paravana Dore Delbianco, Dok nas inteligencija ne rastavi Leona Zrilea te Mater noster Lucije Klarić, premijerno izvedena 27. listopada.

Marame su glavni kostimografski element kojima se glumice preobražavaju u druge dramske osobe  / Snimio Ivan Mihaljević / Unimedia

To je drama suptilnog humora o ženskim odnosima u obitelji, na poslu i u prijateljstvu. U skučenom stanu žive majka i kći, a uskoro im se pridružuje i baka, kako bi se sakrila od nasrtljivog zavodnika, čime se dodatno smanjuje njihov životni i intimni prostor. U tom trokutu kćeri se s majkama najmanje razumiju i slažu, među njima titra napetost i zamjeranje. Majku tumači Katarina Arbanas de Romero, kćer Tea Šimić, a obje igraju i ostala lica s kojima se susreću, pa tako i baku. Svojim su kretnjama i načinom govora glumice dočarale generacijske i karakterne razlike triju žena. Katarina Arbanas de Romero utjelovila je majku frajerski opušteno i lepršavo kao cool ženu neopterećenu društvenim pravilima i željnu nekadašnje slobode i provoda. Tea Šimić zorno je dočarala odgovornu mladu osobu koja pod pritiskom posla pada u depresiju, kao i tradicionalno odgojenu baku koja voli red, rad i disciplinu. Ona je na prvi pogled hladna, no iza te grube vanjštine skriva se veliko srce koje brine za svoje najbliže, primjećuje njihovu bol i tugu i pokušava im pomoći kako god zna i umije. Iako ima zavezanu maramu na glavi kao većina starijih seoskih žena, slobodnih je razmišljanja pa njezine izjave o ljubavi i seksu, kao i gledanje lezbijskih pornića, zahvaljujući vrsnim glumačkim interpretacijama, izazivaju iznenađenje i smijeh.

Marame su glavni kostimografski element kojima se glumice dojmljivom brzinom preobražavaju u druge dramske osobe. Katarina Arbanas de Romero tumači i šeficu u IT kompaniji. Kroz tu ulogu ona pokazuje milo nasmiješeno lice iza kojega se skriva bešćutna nemilosrdnost kapitalističkog sustava. U njemu su svi naizgled cool i friendly, sve dok radnik/ica ne počne tražiti svoja prava ili izražavati negodovanje. U tom se odnosu vrlo jasno zrcali današnja situacija u mnogim tvrtkama koje svoje radnike privuku zamamnim ponudama, a ubrzo ih dovedu do potpune iscrpljenosti i psihičkog sloma. Taj put od kćerina početnog entuzijazma do bezvoljnosti i sagorijevanja Tea Šimić sjajno je energetski prikazala. Ona tumači i mladu kolegicu na majčinu poslu koja radi u opuštenoj, prijateljskoj atmosferi državne firme te majčinu prijateljicu koja uz joint pokušava ublažiti njezinu frustraciju.

Lucija Klarić u scenama na majčinu poslu, kao i u obiteljskom domu, duhovito pokazuje generacijske razlike između četrdesetogodišnjakinja i dvadesetogodišnjakinja. Žene u zrelijim godinama vole uživati, ispijati kavu, ne opterećuju se zdravim načinom života i unosom kalorija. Za razliku od njih, njihove mlađe kolegice brinu o zdravlju i prehrani, prostor uređuju prema feng shui principima i žive odgovornije, ali i sputanije. Njihove ih razlike, međutim, ne razdvajaju. Umjesto očekivanih konflikata, Lucija Klarić donosi lijepu priču o uvažavanju i podršci. One jedna od druge uče, nadopunjuju se i mijenjaju na bolje. Upravo je tema međugeneracijskih odnosa te odnosa privatnog i poslovnog bila tema natječaja na kojemu je pobijedio ovaj tekst u kojemu je autorica s umjerenom dozom humora, vrlo životno i dinamično prikazala našu svakodnevicu, bez velikih drama, ali s problemima koji su bliski mnogima. U prvom planu je, kao i u nekim drugim njezinim dramama, naš aktualni problem, a to je nedostatak priuštivog stanovanja. Lucija Klarić sretnim krajem dodatno ističe da vlastiti dom možeš imati ako naslijediš stan od bake (ili djeda), pod uvjetom da si oni mogu priuštiti život u umirovljeničkom domu.

Poput kadrova u serijama, scene se brzo izmjenjuju i traže vrsno glumačko umijeće preobrazbe i scenske prisutnosti, koje su Katarina Arbanas de Romero i Tea Šimić dokazale. Kroz proces ih je vodio redatelj Boris Kovačević poznat po predstavama u kojima glumci briljiraju i pokazuju svoje umjetničke talente. U godini kada Kazalište KNAP slavi dvadeseti rođendan ovo je njegova četvrta uspješna predstava, od ukupno sedam koliko ih je na repertoaru. Njegovanje suvremenog komediografskog izraza zna biti riskantno, no unatoč usponima i padovima, to je dobar put ovoga kazališta te se nadamo da će se ovaj hvalevrijedan natječaj koji potiče autore na pisanje komedije i u budućnosti nastaviti.