KNJIŽNIČARI PREPORUČUJU

Maurice Lever, Povijest dvorskih luda

Izd. GZH, Zagreb, 1986.
Prev. Gordana V. Popović

Antologijska knjiga Mauricea Levera, objavljena u Parizu 1983. godine, kao moto ima Shakespeareove stihove: „Ludost, gospodine, kruži oko zemaljske kugle / poput Sunca. I svugdje razastire svoj sjaj.“

Knjiga se apostrofno obraća Ludosti, majci svekolike istine…, a podijeljena je na poglavlja: Božanska ludost, Čovjek s palicom lude, Kolektivna luda, Kućna luda, Institucionalna luda, Morozof ili luda-mudrac, Romantična luda, Politička luda, Turobno zadovoljstvo u kojima autor intertekstualno prepleće temeljna djela svjetske književnosti koja se referiraju na ludilo: „Tko bi bio mudar, ne bi imao lude. Dakle, / tko ima ludu, nije mudar; ako nije mudar, / lud je; a možda bijaše on kraljem, ludom luda“ (Diderot). Epilog je naslovljen Luda danas, i u njemu Lever piše: „Kako su plaćene lude nestale iz našega društva, s pravom se možemo pitati tko je zauzeo njihovo mjesto uz prinčeve koji nama vladaju.“ U knjigu su implementirani crteži, kao što je onaj s margine Erazmove Pohvale ludosti, pa Sijač luda, Luda Antikrist, Luda nosi svijet na leđima.

Knjiga završava vrlo iscrpnim Bilješkama koje zainteresiranim čitateljima mogu dodatno proširiti spoznaje, kao i Bibliografijom koja poziva na nova čitanja i istraživanja ludizma u životu i u književnosti. Fantastična knjiga.

Marin Držić, Naklada Hrvatski velikani, priredila Mira Muhoberac

Izd. Privlačica d. o. o,
Vinkovci, 2019.

Knjigu o Marinu Držiću u II. kolu naklade Hrvatski velikani priredila je Mira Muhoberac stručno i znalački, nudeći nova čitanja opusa jednoga od najznačajnijih hrvatskih književnika koji se sve manje čita u današnjemu svijetu invertiranih vrijednosti i tako se propušta ući u izniman umjetnički svijet koji umnogome korespondira s našim vremenom.

Na naslovnici se knjige ispod Meštrovićeve skulpture Marina Držića, postavljene između Kazališta Marina Držića i Kneževa dvora citiraju autoričine riječi: „Najveći hrvatski i jedan od najistaknutijih svjetskih komediografa stvorio je genijalan, renesansno-maniristički, svemir dramske i kazališne umjetnosti na hrvatskome jeziku u rodnom Dubrovniku jednako živ i danas“, a knjiga započinje dijelom Prologa Dugoga Nosa: Ja Dugi Nos i Držićevim imaginarnim Dulčićevim portretom iz 1967, a isprepletena je vrlo zanimljivim vizualnim materijalima koji omogućuju sveobuhvatniju percepciju njegova opusa. Knjiga je sastavljena od sljedećih poglavlja: Tko je Marin Držić?, Glavna izdanja djela Marina Držića, Važnija (odabrana) literatura o Marinu Držiću, Izbor iz Držićevih djela: Tirena, Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup, Grižula, O Marinu Držiću, njegovu djelu i vremenu, Bilješka o autorici, a završava citatom Stav’te pamet na komediju! Preporučamo svakoj knjižnici da nabavi ovu vrijednu knjigu.

Drvo, Priče o pjesmama, priredio Đorđe Matić

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2024.

Priređivač neobično zanimljive knjige Drvo, Đorđe Matić u Uvodu piše kako su motivacija za nastanak zbirke pjesme Zlatana Stipišića Gibonnija koje su postale „dio kulture, kolektivno dobro“. Knjigom su obuhvaćene priče autora različitih stilova i poetika raznovrsnih umjetnika, a zbirka je naslovljena prema kantautorovoj neobjavljenoj pjesmi. Središnji dio knjige naslovljen je Priče o pjesmama i započinje pričom Korane Svilar inspiriranom Cesaricom, a slijede: Ivo Anić, Staša Aras, Sanja Baković, Muharem Bazdulj, Ivan Bećković, Magdalena Blažević, Dubravka Bogutovac, Lidija Deduš, Carlos Roberto Gómez Beras, Marina Gudelj, Dorta Jagić, Miljenko Jergović, Anđelo Jurkas, Nebojša Lujanović, Julijana Matanović, Đorđe Matić, Tanja Mravak, Kristian Novak, Pavao Pavličić, Zoran Predin, Dejan Stojiljković, Luka Stojnić, Ivana Šojat, Marina Vujčić, Kristijan Vujičić.

Teško je izdvojiti najboljega kratkopričaša, jer se ovoj knjizi treba stalno vraćati i trebala bi krasiti obiteljske i druge knjižnice, a ovom prigodom izdvajamo Pijesak nošen vjetrom K. Novaka o djetetu u jednom korčulanskome mjestu koje ne muca samo kad pjeva i njegovoj nježnoj povezanosti s pripovjedačem i Vrime da se pomirim sa svitom N. Lujanovića o psu koji grize kabele i skoro do živčanog sloma dovodi pripovjedača koji ga čuva. Na kraju je Umjesto pogovora tekst Pavla Pavličića, Malo je reć, a slijede Popis pjesama i Biografije. Svakako treba čitati ove priče koje se, kao što Pavličić u svome završnome tekstu govori o Gibonnijevim pjesmama, „kreću između onoga što je krajnje obično i onoga što je krajnje neobično“.