Književna inteligencija i umjetno prevođenje

Kada je 2022. OpenAI lansirao ChatGPT, svoj sustav umjetne inteligencije, moram priznati da sam vijest dočekala prilično ravnodušno. Zapravo, činilo mi se da me se to uopće ne tiče i da neće pretjerano utjecati na moju svakodnevicu ili na moju profesiju književne prevoditeljice. Što se prvog tiče, bila sam u pravu, ne mogu reći da je pojava modela umjetne inteligencije temeljena na velikim jezičnim modelima stubokom, ili uopće, promijenila moj način života. No, iako imam bujnu maštu, nisam mogla ni zamisliti kakve će posljedice pojava umjetne inteligencije imati na tzv. kreativne industrije. Od glazbenika, skladatelja, producenata, montažera, glasovnih glumaca, kamermana, grafičkih dizajnera, vizualnih umjetnika, redatelja, do pisaca i prevoditelja, malo je koja grana i malo koje zanimanje, ako ijedno, u ovom sektoru ostalo neokrznuto. Kada pak govorimo o književnom prevođenju, umjetna inteligencija, unatoč obećanjima tehnoloških kompanija da bi nam mogla poslužiti kao izvrstan alat uz koji ćemo moći više, jače i bolje, pokazuje se kao prijetnja na raznim poljima.

Henri Matisse, Interijer s djevojkom (Djevojka čita), 1905-1906.

Strojevi nisu prevoditelji

Usprkos početnoj ravnodušnosti koju sam dijelila s kolegama iz CEATL-a (Europskog saveza književnoprevodilačkih udruga), vrlo su nas brzo na zajedničku akciju potaknuli slučajevi kolega iz cijele Europe kojima su počele pristizati ponude za tzv. post-editing (prepravljanje strojno generirane verzije prijevodnog teksta). Zbog toga je osnovana Radna skupina za umjetnu inteligenciju koja je sastavila Izjavu o umjetnoj inteligenciji^[1] koja će postati temelj za daljnju borbu za autorska prava, radne uvjete, pravednu naknadu i očuvanje jezika kao našeg osnovnog alata i vrednote. Izjava se zasniva na tri principa:

ZA SVAKOG PREVODITELJA: Uvjereni smo da veza između književnog prevođenja i umjetne inteligencije treba odgovarati akronimu ART: autorizacija, remuneracija, transparentnost. U tom smislu, tražimo zakonsku zaštitu i stojimo uza sve svoje kolege.

ZA SVAKI JEZIK: Strojevi nisu, i nikad neće biti, prevoditelji; oni tek generiraju tekstualni sadržaj, pri tome osiromašujući jezik i kulturu. Stoga duboko vjerujemo da svaki jezik i svaka knjiga zaslužuju prevoditelja.

ZA SVAKU KNJIGU: Književni prevoditelji prevode tekst koji je usađen u određeni kulturni, društveni i povijesni kontekst za čitatelje koji žive i čitaju u vlastitom specifičnom kontekstu. To književno prevođenje čini kreativnim činom, a upravo kreativnost određuje našu ljudskost i stoga ne može i ne smije biti zamijenjena strojevima.

Uz navedeno, valja istaknuti da se pri tome ne čini razlika između žanrova, vrsta tekstova, prevoditelja ili publike kojoj je knjiga namijenjena. Svaka knjiga zavređuje imati prevoditelja, tj. da je prevede čovjek, a ne stroj.

Koristan alat ili lažni prijatelj?

S ovim principima na umu, pokušat ću odgovoriti na pitanje koje si u prethodne tri godine mnogi od nas postavljaju: je li umjetna inteligencija u književnom prevođenju koristan alat ili lažni prijatelj? Prije nego što odgovorim na pitanje, voljela bih reći da bi se nekima iz ovog mojeg članka moglo učiniti da smo mi, književni prevoditelji, protiv tehnologije ili da smo konzerve koje se boje bilo kakve novotarije. To nije točno; općenito govoreći, nismo protiv tehnologije, svi se njome u manjoj ili većoj mjeri svakodnevno služimo. No ne krijemo zabrinutost zbog široke i nekontrolirane primjene umjetne inteligencije i učinka koji ona ima na našu profesiju, kao i na društvo u cjelini.

Kao što Damian Hansen, stručnjak u polju traduktologije i informatičkih znanosti, ističe u svojem članku The ambivalence of machine translation and AI: Resource or replacement u časopisu Counterpoint objavljenom 2023.: „Problem nije toliko u samom alatu koliko u tome što se njegova uporaba nameće prevoditeljima i što se koristi isključivo radi ostvarivanja veće zarade.“ Kao književni prevoditelji, nažalost, ne možemo razmišljati isključivo o potencijalnim primjenama umjetne inteligencije u našem radu, nego moramo na umu imati širi kontekst i postojeće štetne prakse.

S jedne strane stoje navodne koristi koje možemo imati od umjetne inteligencije, kao što je brzina, veća točnost, povećanje kreativnosti ili primjena modela umjetne inteligencije kao rječnika ili enciklopedije. Budući da su napisane cijele knjige o toj temi, jasno je da mi prostorni okvir ne dopušta da se ovime dublje pozabavim, no spomenut ću da je većina mojih kolega u najmanju ruku skeptična prema tome je li umjetna inteligencija doista primjenjiva u našem polju, kao i prema navodnoj koristi koju donosi. Njihova osobna iskustva, kao i znanstvena istraživanja, počesto izravno proturječe ideji da nam umjetna inteligencija može biti od koristi. Primjerice, u CEATL-ovu upitniku o uporabi umjetne inteligencije, koji je u listopadu 2023. provela Radna skupina za radne uvjete, 54 % od 1500 ispitanika izjavilo je da se vlastitim izborom koristilo umjetnom inteligencijom u svojem radu, ali manje od njih 200 smatra je korisnom (CEATL Survey on AI: key results, listopad, 2023).  Unatoč tome što su u posljednje dvije godine modeli umjetne inteligencije nesumnjivo napredovali, razgovori s kolegama koje neprestano vodim o toj temi navode me na pomisao da rezultati ni danas ne bi bili mnogo drukčiji.

Problemi na tri razine – autorskih prava, kvalitete i opstojnosti profesije

No čak i kada bi korist uistinu postojala i kada bi bila veća, teško da bi bila razmjerna ako imamo na umu probleme s kojima se već suočavamo. Oni se pojavljuju na tri razine: na razini autorskih prava, na razini kvalitete i opstojnosti naše profesije i na humanističkoj, to jest lingvističkoj razini.

Pozabavimo se prvo pravnim izazovima. Suočavamo se s problemima i na strani unosa podataka (podaci koji se upotrebljavaju za obuku modela umjetne inteligencije) i na strani kreiranog sadržaja (pitanje autorskih prava i primoravanje na tzv. post-editing). S obzirom na to da već neko vrijeme, zajedno s kolegama u AI Allianceu, zagovaramo regulaciju podataka koji se upotrebljavaju za obuku AI modela, kratko ću se osvrnuti na taj izazov.

* * *

Učinak koji umjetna inteligencija ima na jezik otprilike je kao da srušimo Notre Dame da bismo na njezinu mjestu sagradili zgradu nove generacije; kao da spalimo Rembrandta ili Picassa kako bismo ih zamijenili generičkim plakatom koji smo naručili s AliExpressa…

* * *

Velikim jezičnim modelima (engl. LLM) potrebne su nevjerojatne količine podataka za obuku. Naprimjer, slovenski pravni stručnjak Gregor Strojin u svojem članku za Counterpoint navodi da je prva verzija OpenAI-jeva chat bota GPT-1 obučena na 4,6 GB neobrađenog teksta, druga verzija GPT-2 na 40 GB, a GPT-3 na 570 GB, što je filtrirano iz 45 TB neobrađenog teksta (Strojin, Gregor: Copyright in light of generative AI, 2023). Tu valja dometnuti da je književnost posebno korisna za obuku jer je sastavljena od velikih i koherentnih tekstualnih jedinica, a istovremeno donosi raznolikost stilova.

Premda bi tehnološke kompanije voljele uvjeriti književne prevoditelje, kao i opću javnost i zakonodavce, da su razne pravne iznimke za korištenje materijala zaštićenog autorskim pravom primjenjive i u slučaju modela umjetne inteligencije, smatramo da je to zlonamjerno iskrivljeno tumačenje zakonskih okvira. Među mnogim razlozima za to naše uvjerenje istaknut ću dva: prvo, golema količina podataka potrebna za učinkovito obučavanje modela umjetne inteligencije apsolutno je bez presedana. Drugo, sadržaj koji ti modeli generiraju na tržištu izravna je konkurencija našem radu. Naše stajalište podupire i nedavno interdisciplinarno istraživanje koje su po narudžbi Europskoga parlamenta proveli pravni stručnjak Tim Dornis i računalni stručnjak Sebastian Stober, u kojem su došli do zaključka da je obučavanje modela umjetne inteligencije kršenje autorskih prava (Dornis, Tim W.; Stober Sebastian: Urheberrecht und Training generativer KI-Modelle - Technologische und juristische Grundlagen, Nomos Open Access books, 2024). Dakle, ako se tehnološke kompanije koriste našim radom za obučavanje strojeva u komercijalne svrhe, što će reći radi zarade, čini se logičnim i pravednim da trebamo imati mogućnost da svoj rad izuzmemo iz toga ili da primimo primjerenu kompenzaciju. Međutim, podaci koji se upotrebljavaju za obučavanje modela često su nejasno predstavljeni, ako ne i sasvim  skriveni, a važeći propisi nedovoljno štite naša prava.

Kao odgovor na takvo stanje, CEATL i druge organizacije iz kulturnog sektora traže tzv. 3W (What, Where, When) sustav provjere transparentnosti koji bi bio obvezan za tvrtke koje razvijaju modele umjetne inteligencije, kao i one koje ih stavljaju na tržište. Taj bi sustav osigurao da znamo koji su podaci korišteni, odakle su prikupljeni i kako su pribavljeni, što bi nam omogućilo da ostvarimo svoja prava. Također zahtijevamo centralizirani sustav za transparentno licenciranje i učinkovit mehanizam izuzimanja našega rada iz podataka za obučavanje modela umjetne inteligencije.

* * * *

Stroj ne može prepoznati sve slojeve kulturnog i jezičnog konteksta, kulturalne reference implicitne u jeziku, osjećaje ili empatiju. Korištenjem umjetne inteligencije za prevođenje književnih tekstova gubimo suštinsku vrijednost književnosti. Možda generirani tekstovi prenose informaciju, ali sve ono što informaciju čini umjetnošću time je izgubljeno

* * * * *

Osim što se nalazimo pred mnogobrojnim pravnim izazovima, umjetna inteligencija donosi nam probleme i na financijskom i na profesionalnom planu. Mnogi kolege sve češće dobivaju upite za tzv. post-edit, to jest uređivanje prijevodâ koje je generirala umjetna inteligencija. Dakako, po cijeni koja je često dva ili čak tri puta manja od ustaljene. Možemo navesti primjer naše kolegice iz Njemačke Janine Malz koja je dobila ponudu izdavačke kuće da napravi post-edit književne uspješnice za 5 eura po kartici teksta, dok je u toj zemlji standard po kartici oko 18 eura. Usto, ponuda je pretpostavljala da neće biti navedena kao prevoditeljica i da neće imati pripadajuća autorska prava, što bi značilo da ostaje bez tantijema. Janine Malz ponudu je odbila i o njoj javno progovorila kako bi kolege i širu javnost osvijestila o problemu. Premda njezin primjer pokazuje da na takve ponude ne moramo pristati, dobro znamo da si mnogi naši kolege ne mogu priuštiti odbijanje posla. Izdavači često kažu: „Ako ne prihvatiš ti, netko drugi hoće.“ U nedavnom intervjuu za španjolske novine La Vanguardia Brian Murray, izvršni direktor grupacije HarperCollins, spomenuo je da oni već naveliko upotrebljavaju umjetnu inteligenciju za prijevod knjiga i da s time namjeravaju nastaviti u još većem opsegu, dok je jedna od najvećih nizozemskih izdavačkih kuća Veen Bosch & Keuning neugodno iznenadila europski kulturni sektor kada je krajem prošle godine objavila da je za određeni broj svojih nizozemskih naslova englesku verziju generirala uz pomoć umjetne inteligencije. U sektoru u kojem su honorari već niski, to je dodatni financijski udarac za prevoditelje, a pri tome i potkopava naš profesionalni integritet, kao i kvalitetu i vrijednost cjelokupne književnosti i književnog stvaralaštva.

Uređivanje generiranog teksta zahtijeva više vremena nego prevođenje

Usto, neka istraživanja pokazuju da uređivanje generiranog prijevoda zahtijeva više vremena nego „standardni“ prijevod teksta, a da pri tome više iscrpljuje i zahtijeva veću koncentraciju te bi prevoditelji uvijek radije odabrali prevođenje teksta nego rad na generiranom tekstu. U CEATL-ovoj anketi o umjetnoj inteligenciji gotovo 30 % ispitanika ustvrdilo je da uređivanje generiranog teksta zahtijeva znatno više vremena nego prijevod istog teksta. Takav posao zahtijeva i drukčije vještine, dovodi do iscrpljenosti te pristranosti koja se očituje u tome da je teže pronaći novo, bolje, rješenje nakon što smo već vidjeli rješenje koje je generirala umjetna inteligencija, što vodi do lošije kvalitete prijevodnog teksta – sve to za manju plaću.

Povrh svega spomenutoga, zabrinuti smo i zbog mogućnosti da korištenje umjetne inteligencije u književnom prevođenju vodi do osiromašenja jezika, našega glavnog alata. Uništenje jezika je apstraktno, pa bih voljela ilustrirati što to znači: učinak koji umjetna inteligencija ima na jezik otprilike je kao da srušimo Notre Dame da bismo na njezinu mjestu sagradili zgradu nove generacije; kao da spalimo Rembrandta ili Picassa kako bismo ih zamijenili generičkim plakatom koji smo naručili s AliExpressa… U tekstovima koje umjetna inteligencija generira jezik je pojednostavljen kako na semantičkoj tako i na sintaktičkoj razini. Govoreći vrlo općenito, mogli bismo reći da je umjetna inteligencija zapravo malo bolji alat za predviđanje teksta te predlaže rješenja na temelju statistike, to jest učestalosti uporabe neke riječi. To bi značilo da bi se, kada bi post-editing postao standardni način rada s prijevodnim tekstom, riječi koje se rjeđe koriste vrlo vjerojatno izgubile iz uporabe, što vodi do osiromašenja jezika.

Primjerice, mogli bismo reći da je fraza „imati spolni odnos“ neutralna, no ima mnogo načina na koje možemo reći istu stvar: „voditi ljubav“, „seksati se“, „spolno općiti“, „spavati zajedno“, „kopulirati“… svaki od ovih izraza i riječi priziva drukčiju sliku i kontekst. Dakle, ako nastavimo s post-editingom, za koju godinu ćemo se samo seksati, a možda ni to. Šalu na stranu, silno zabrinjava što neki kolege, bez obzira na iskustvo, govore o tome da nakon što uređuju tekst koji je generirala umjetna inteligencija posve izgube osjećaj za vlastiti jezik i više nisu sigurni ni u jedno rješenje, to jest sve istodobno zvuči točno i pogrešno.

Taj učinak posebno nas zabrinjava kada je posrijedi književnost, gdje se jezik često koristi upravo tako da se poigrava s normativnom uporabom te skriva mnoga značenja i slojeve. Čvrsto vjerujemo da stroj ne može prepoznati sve slojeve kulturnog i jezičnog konteksta, kao ni kulturalne reference implicitne u jeziku, a da pri tome ni ne spominjemo osjećaje ili empatiju, te da korištenjem umjetne inteligencije za prevođenje književnih tekstova gubimo suštinsku vrijednost književnosti. Možda generirani tekstovi prenose informaciju, ali sve ono što informaciju čini umjetnošću time je izgubljeno.

Kreativnost kao ljudsko pravo

A ako pri tome znamo i kako neki izdavači vjeruju da je umjetna inteligencija posebno primjenjiva i korisna za prevođenje dječje književnosti i književnosti za mlade, uistinu se moramo zapitati želimo li da iduća generacija čitatelja odrasta na knjigama lišenima osjećaja i empatije, s pojednostavljenim jezikom. Kolika je uopće njihova vrijednost? Vrijede li potrošenog papira i tinte?

Da sažmem, premda bi nam umjetna inteligencija možda, i tu ističem možda, mogla biti od koristi, nismo sigurni je li to uistinu ono što želimo, a u krajnjoj liniji, i trebamo. S druge strane, sigurni smo da umjetna inteligencija već krši naša autorska prava, ugrožava nam prihode i profesiju te negativno utječe na jezik. Dakle, je li nam umjetna inteligencija prijatelj? Uz takve prijatelje, što će nam neprijatelji?

I dok sam se te 2022. nasmijala na izjavu jednog slovenskog kolege da će predložiti parlamentu da kreativnost uđe u ustav kao osnovno ljudsko pravo, ta mi ideja više uopće ne djeluje smiješno, štoviše, djeluje mi nužno!

^[1]  CEATL: Statment on Artificial Intelligence, službena stranica CEATL-a, 2023.;  URL: https://www.ceatl.eu/tools-of-the-trade/statement-on-artificial-intelligence, [10.11.2025]