Banalan, no zabavan metateatar

Proces rada na kazališnoj predstavi lako je mitologizirati, posebno za promatrače koji se s tim načinom rada rijetko susreću osim kao gledatelji finalnog „proizvoda“, završene kazališne predstave. Opisati ga kao umjetnički proces, pun pitanja i dvojbi, nejasnog tijeka i rezultata, u kojem se nadahnuće razlijeva dvoranom dok glumci, redatelji, dramaturzi, kostimografi, scenografi i drugi kazališni stvaratelji promišljaju kako će svoju egzistenciju poopćiti i učiniti relevantnom drugima. Sve ove fraze lako je „prodati“ nekom neupućenom, a još lakše ironizirati.

Svo petero glumaca nosilo se vrlo suvereno s brojnim zadacima koje pred njih stavlja predstava, pokazujući tako versatilnost glumačkog umijeća, ali i zabavnu lakoću igre / Snimio Luka Dubroja

Činili su to mnogi, od Karela Čapeka do Ivice Ivanca, a predstavom Muškarac upoznaje ženu!, izvedenom u Polukružnoj dvorani zagrebačkog Teatra &TD pridružuje im se i Vid Hribar. Posljednjih godina iznimno aktivan i vrlo eklektičan kazališni autor (primjerice, samo prošlog mjeseca, u razmaku od dva tjedna, uz ovu predstavu premijerno je izvedena i njegova opsežna i složena dramatizacija još složenijeg predloška, romana Max, Mischa i ofenziva Tet u ZKM-u), Hribar, koji kreativne uloge dramatičara i dramaturga često nadopunjuje redateljskom i onom skladatelja scenske glazbe, u Muškarac upoznaje ženu! okreće se upravo tom dobro poznatom postupku ironizacije kazališnog rada. Procesa koji ljudi od teatra, dakako, najbolje poznaju i razumiju. Ili ipak ne?

Kazalište koje se bavi samim sobom i na sceni prikazuje (jer je to glavni oblik kazališnog „bavljenja“) samo sebe prastara je ideja čija provedba može imati beskrajne varijante i mogućnosti. Hribar, u djelu koje je u marketinškim objavama najavljivano kao „prvi mjuzikl u &TD-u“, bavi se procesom nastanka autorskog projekta pod vodstvom redatelja Borka (Borko Perić). Taj smušenjak (pokazat će se, kako to često biva, i u kreativnom procesu i izvan njega) okuplja četvero glumaca (Maja Posavec, Rea Bušić, Silvio Mumelaš i Luka Knez) s nejasnim ciljem. Dolaze na audicije, pojedinačne, koje to zapravo nisu. Odabrani za projekt, besciljno provode vrijeme na probama u potrazi za konkretnim obrisima zamišljenog mjuzikla, dok redatelj želi ostaviti dojam da „drži konce u rukama“, sve zna i razumije i vodi proces upravo u zamišljenome smjeru. Zaključuju, u već poodmakloj fazi proba, kako će raditi mjuzikl o susretu muškarca i žene. Usput, u beskrajnim razgovorima, dotiču se tipskih tema iz i oko kazališnog života, ali i opće svakodnevice – od potkazivanja kritike do traženja termina, od rada u dječjem kazalištu do adaptacije stana, od prekarnog rada do zlostavljanja i pasivne agresije, od glume u sapunicama do pitanja autorstva u postdramskom kazalištu.

Cijela struktura je, zapravo, postavljena kao pomaknuta galerija stereotipa i općih mjesta kazališnog procesa rada na predstavi. Problem je što je to jedina dosjetka na kojoj počiva cjelina. Sve ostale Hribarove dosjetke, a tijekom predstave ih je naoko beskrajno mnogo, naslanjaju se na nju utoliko što se kontekstualno mogu smjestiti u kazališnu sredinu. Ciklus tako brzo počinje pokazivati dva povezana „simptoma“ – s jedne strane, cjelina, koliko god se od klišeja odmicala i pokušavala graditi humorno-ironični odmak, (pre)često u taj isti klišej upada, ne nudeći razvoj središnje dramaturške linije. Još jedna scena s proba, još jedan klišej kojega će se predstava dotaknuti postajući tako „vješalica“ za scene temeljene na pojedinačnim doskočicama i ironičnim situacijama čiji je doseg tek toliki da izazivaju trenutni, počesto i banalan smijeh. A kako se predstava bliži kraju, sve to postaje koliko zabavno, toliko i zamorno.

Ako je i razbarušena u sadržaju, Muškarac upoznaje ženu! za glumce nije nimalo lepršava predstava. Stalne izmjene razina igre između njihovih persona i osobnosti koje trebaju utjeloviti na sceni (posrijedi je, ipak, metateatar), uza sve još i pjevački brojevi (tekstove songova, uz Hribara, pisala je i Nina Bajsić), koreografirani pokret (Branko Banković) – sve su to zadaci s kojima se svih petero glumaca na sceni nosilo vrlo suvereno, pokazujući versatilnost glumačkog umijeća, ali i zabavnu lakoću igre. Nije lako postići da to djeluje nenamješteno, a na premijernoj izvedbi djelovalo je upravo tako.

Teško se oteti zaključnom dojmu kako je Muškarac upoznaje ženu! u mnogočemu kazališni rad čiji je osnovni „građevni materijal“ sastavljen od klišeja. Ipak, čak i takvu, banalnu i usmjerenu na doskočicu, ovu je predstavu moguće gledati kao zabavnu suigru, koja na trenutke postavlja i neka od tipskih neuralgičnih pitanja kazališnog stvaranja i onoga oko njega.