Žurba kroz Tkalčićanac

Prije više od 10 godina (2014. godine) napisala sam u Vijencu nadahnut tekst o glumici Ani Karić, i to neposredno nakon njezine smrti (a umrla je 9. listopada iste godine). Čovjek nikada ne zna koji će mu susret s nekom osobom biti posljednji, tako ni ja onomad nisam znala da će mi polagano hodanje za njom mojim kvartom (a išla sam tim putem kući) biti posljednja slika Ane Karić u sjećanju. Nisam joj se htjela javiti, ona je išla preda mnom kroz park s noge na nogu čitajući novine, pa je u tome nisam htjela ometati. Opet sam nasjela na ona staru floskulu kako ćemo se već vidjeti „drugi put“, kao da taj „drugi put“ baš uvijek i dolazi. Zapravo ga sve češće i nema.

To je, dakle, bio moj posljednji (jednostrani) susret s Anom Karić. No viđala sam je i davno prije, dok se još kao vrlo mlada učenica Klasične gimnazije posebnim ubrzanim korakom spuštala iz svoje Medvedgradske po mojem Tkalčićancu na glavni gradski trg (Jelačićev, Republike, pa opet Jelačićev). Ono što se odmah moralo uočiti bio je taj njezin užurbani hod, po kojem smo je mi usputne statistice i promatračice i prozvale Žurba.

Vlaška 70b / Izvor Google maps

I dok je još bila studentica tadašnje Akademije za kazališnu umjetnost (na kojoj je diplomirala 1963. godine), nama je već bila glumica, tada i jedina koju smo vidjeli „u živom kipu“, pa stoga zanimljiva. Kako se nekoć išlo više i u kino i u kazalište, malo-pomalo počele smo moje prijateljice i ja gledati gdje se to Ana sve pojavljuje, pa smo pojačano počele pratiti hrvatsku kinematografiju kad god bi pisalo da u nekom filmu igra Ana Karić (naša „poznanica“). A ona je prve filmove snimila s 20 godina (Carevo novo ruho u režiji Ante Babaje 1961. i Pustolov pred vratima u režiji Šime Šimatovića, iste godine).  Specifičan hod odmah smo uočile kao njezin vanjski zaštitni znak, a specifičan glas čule smo tek kasnije. Isprva se mislilo da će joj baš taj malo hrapav „potrt“ glas biti otegotna okolnost u glumi, no pokazalo se upravo suprotno. On joj je postao još jedna prepoznatljivost. 

Sama Ana u jednom je intervjuu rekla da se trebala roditi na Rijeci, no kako se 1941. godine (kada je rođena) već uvelike šuškalo o ratu, do Rijeke nije dospjela, nego joj se majka zaustavila u Perušiću (odakle je bila zavičajna), pa se tako Ana rodila ondje 13. svibnja 1941. godine. I u onom prethodnom članku o njoj spomenula sam da kad god bih se našla u Perušiću, uvijek bih pomislila na nju, o čemu ona, naravno, nije imala pojma. Nikad joj to nisam rekla, premda je kasnije bilo dosta prilika da s njom i o tome razgovaram. Naime, njezin mlađi sin Petar i moj mlađi sin Vid Jakša išli su zajedno u školu, pa sam Anu Karić katkada susretala na roditeljskom sastanku, premda moram reći da je na te sastanke češće dolazio tata Ivan Thür, pravnik, s kojim je Ana bila u braku skoro 50 godina.

Pišući onomad o Ani u povodu njezine smrti, navela sam iznenadni srčani udar dok se pripremala za još jednu ulogu (onu u Rebru Ksenije Zec i Saše Božića; prethodno je u Teatru &TD ostvarila ulogu u Dezerteru u režiji Saše Božića prema romanu Kiklop Ranka Marinkovića, a Ana je igrala mušku ulogu Maestra). No nigdje nisam napisala gdje je zapravo umrla, odnosno gdje je stanovala, jer umrla je u svojem stanu. On se nalazio u Vlaškoj ulici 70b, u tzv. Malom Vatikanu, stambenom trodijelnom bloku izgrađenom na prostoru nekadašnjega biskupskog vrta Maksimilijana Vrhovca. Obuhvaćao je Vlašku ulicu od broja 70a do 72c, Bauerovu od broja 2 do 8, Martićevu od broja 29 do 37 te Ratkajev prolaz od broja 1 do 10. Arhitekt toga kompleksa, koji se gradio od 1926. do 1930. godine, bio je Hugo Ehrlich. Da bi se sačuvao središnji barokni paviljon nekadašnjega staklenika biskupskoga vrta (iz 1790), moralo se uvući središnje sjeverno krilo južno od Vlaške ulice. Taj dražesni paviljon stoji na tom mjestu i danas, no ne zna mu se prava namjena. Bio je svašta, neko vrijeme i dječji vrtić, no već je poslovično naše nesnalaženje i neinventivnost kako da takve arhitektonske bisere i bolje sačuvamo i bolje iskoristimo. Šteta što to ne možemo, ne želimo ili ne znamo. Stan Thürovih gledao je u fronti na Vlašku ulicu, a kuhinja na Ratkajev prolaz (podatak o tom stanu dala mi je prijašnja stanarka, Vjera Balen-Heidl, jer on je nekoć pripadao obitelji Vjerina muža, pa je i Vjera u njemu stanovala do 1967. godine). 

Ana Karić bila je, osim 3 godine na radu u Kazalištu Komedija, preostali dio svojega radnog vijeka slobodna umjetnica. To nije sigurna egzistencija, no Ana je, srećom, uvijek bila vrlo zaposlena, najviše na filmu i na televiziji (12 TV-uloga i 50 filmova). Snimala je s istaknutim redateljima: Antom Babajom, Nikolom Tanhoferom, Zvonimirom Berkovićem, Krstom Papićem, no radila je i na posebnim programima u kazalištu, poglavito u trupi Kazalište u gostima, koju je 1974. osnovao Relja Bašić. S njim je (a onda i s dva Borisa: Buzančićem i Miholjevićem) diljem Hrvatske glumila Melissu u Ljubavnim pismima Alberta Ramsdella Gurneya (1930‒2017). Godine 2009. nagovorila je svojega prijatelja i kazališnog partnera Borisa Buzančića da taj komad odigraju i na Sceni Gorica. Posljednji film koji je snimila bili su Noćni brodovi u režiji Igora Mirkovića, partner joj je bio Radko Polič, a posljednja televizijska uloga bila je ona psihologinje Ane u serijalu Na terapiji (2013). Ana Karić radila je doslovno do posljednjeg daha, i to ozbiljno i pošteno, kako je to radila od samoga početka. Njezin prijatelj i kazališni partner Boris Buzančić umro je istoga dana kada i ona, 9. listopada 2014. A sprijateljili su se još 1961. godine na snimanju njezinih prvih filmova Carevo novo ruho i Pustolov pred
vratima.