Zauvijek Annie Hall

„Nakon nekog vremena počeo sam snimati filmove za samo jednu osobu, Diane Keaton. Nikad ne bih pročitao ni jednu jedinu kritiku svog rada, zanimalo me jedino što će reći Keaton“, napisao je Woody Allen u članku u kojem se, povodom njezine smrti, osvrće na odnos i suradnju s glumicom, preminulom 11. listopada u Los Angelesu, gradu u kojem je i rođena 5. siječnja 1945. „Nadahnjivala me od trena kad sam je upoznao. Dobar dio toga što sam postigao mogu zahvaliti njoj, jer sam imao priliku vidjeti svijet njezinim očima“, rekao je drugom prilikom, u govoru održanom na dodjeli Nagrade za životno djelo Američkog filmskog instituta Diane Keaton 2017. godine.

Diane Keaton suradnjom s Woodyjem Allenom, u čijih je šest filmova igrala glavne ženske uloge, ostavila je najupečatljiviji trag / Snimio FayesVision / WENN / PIXSELL

Diane Keaton i Woody Allen upoznali su se u New Yorku početkom 1969, kada je pozvana na audiciju za ulogu u predstavi Sviraj to ponovno, Sam, po Allenovu tekstu, u režiji Roba Hardyja. Igrala je udanu ženu što nakratko ljubuje s najboljim prijateljem svoga supruga, filmskim kritičarem kojega glumi Allen. Keaton i Allen i u zbilji su otpočeli višegodišnju ljubavnu vezu, a predstava je 1972. doživjela i filmsku inačicu, u režiji Herberta Rossa, opet s njih dvoje u vodećim ulogama.

U njezinoj karijeri filmske i televizijske glumice što se protegla na sedamdesetak filmova tijekom pet i pol desetljeća – od 1970. do 2024. – žarišnom točkom ostao je nastup u Allenovoj satirično romantičnoj komediji Annie Hall (1977) u kojoj je igrala naslovnu junakinju i za koju je nagrađena svojim jedinim Oscarom. Ta ju je uloga šarmantne, duhovite, nesigurne, neurotične, razmjerno naivne Njujorčanke koja sazrijeva pod donekle pigmalionskom paskom svog novog dragog, komičara Alvyja Singera – igra ga, dakako, Woody Allen – vinula u zvijezde i postala jednim od nezaboravnih, ikoničkih ostvarenja kinematografije. Uloga Annie Hall pristajala joj je kao salivena. Kako i ne bi, budući da ju je Allen napisao baš za nju, ugrađujući u Annie Hall mnoga obilježja osobnosti Diane Keaton, što je ona s neodoljivom lakoćom prenijela na ekran. Allen ju je na snimanju ohrabrivao da u lik unosi sebe, a njihova međusobna prisnost, naklonost i razumijevanje – mada više nisu bili par – nedvojbeno su doprinijeli učestalom poćutu spontanosti, opuštenosti, nepriređenosti, mada uvijek pod redateljsko-glumačkom kontrolom i u korist dinamike filma. Prirodno je bilo pomisliti, što je i ostao prevladavajući doživljaj, da Annie Hall opisuje njihovu vezu, no oboje su to porekli, dopuštajući, doduše, da se u cjelini našla poneka pojedinost iz zajedničke zbilje.

Diane Keaton, čije je pravo prezime Hall, a prijatelji su je tada znali zvati Annie, u filmu je nosila mahom vlastitu odjeću, u eklektičnim kombinacijama ostvarenima u suradnji s kostimografkinjom Ruth Morley, a taj stil naoko nehajno nabačene muške odjeće neodgovarajućih, uglavnom prevelikih brojeva, u slojevima različitih tekstura i materijala, ubrzo je nakon prikazivanja filma ušao u modu. Takav odjevni stil zadržala je doživotno, a tip šešira široka oboda, čije će inačice također vazda nositi, i danas se gdjegdje katalogizira kao „šešir Annie Hall“.

Dvije godine poslije, Woody Allen i Diane Keaton ponovno u New Yorku ljubuju i razilaze se u Allenovoj romantičnoj humornoj drami Manhattan (1979), pitomijom, tradicionalnijom, konvencionalnijom varijacijom tema, dvojbi i zapažanja življe iznesenih u Annie Hall. Novinarka Mary koju Diane ovdje glumi, mogla bi, recimo, biti Annie iz prethodnog filma, sada nešto starija, zrelija i samosvjesnija, mada više u nastupu, negoli iznutra. Može se, dakle, činiti da Diane Keaton u oba filma, utjelovljujući samosvojne, no više-manje obične Njujorčanke, naprosto pred kameru donosi samu sebe. No upravo to je njezina snaga, forte. Tajni sastojak. Ona kao da ne glumi, kao da se tu slučajno zatekla pa prijateljski uskočila, da pomogne, nepripremljena, oslanjajući se na prirodni talent i snalažljivost. Međutim u tom naizgled uvijek istom opuštenom, neobveznom pristupu s crtom šašavosti itekako su pomno, gotovo tajom, ali nipošto slučajno ni bez nadzora, nijansirane promjene, gradacija raspona zrelosti i samopouzdanja u Annie Hall, kao i stupnjevi samouvjerenosti u Manhattanu.

Diane Keaton glumila je i u Kumu (1972), Kumu 2 (1974) i Kumu 3 (1990) Francisa Forda Coppole, još je triput nominirana za nagradu Oscar za glavnu žensku ulogu – za drame Crveni (1981) Warrena Beattyja i Marvinova soba (1996) Jerryja Zaksa te komediju Ljubav nema pravila (2003) Nancy Meyers. Hvaljena je i u dramskim ulogama u nelagodnim ostvarenjima kao što su Tražeći gospodina Goodbara (1977) Richarda Brooksa, Pucaj u mjesec (1982) Alana Parkera ili Gospođa Soffel (1984) Gillian Armstrong. Afirmirala se i kao fotografkinja, objavila je sedam knjiga (autobiografskih, fotografskih, o arhitekturi i dizajnu), režirala je tri cjelovečernja filma. No kako god se okrene, suradnjom s Woodyjem Allenom, u čijih je šest filmova igrala glavne ženske uloge – uz Annie Hall i Manhattan to su još Povampireni Miles/Spavač (1972), Ljubav i smrt (1975), Interijeri (1978) i Zagonetno ubojstvo na Manhattanu (1993) – ostavila je najupečatljiviji trag, profil koji se čini najautentičnije dianekeatonovskim.