Trajno sjećanje na hrvatsku tragediju

Povodom 80. godišnjice stradanja na Bleiburgu, u travnju ove godine održan je znanstveni skup u Klagenfurtu, a u Matici hrvatskoj je 3. listopada održano i predstavljanje ukoričenog zbornika tih znanstvenih radova. Knjiga je izašla u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Splitu i udruge Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori i domovini (HAZUDD), čiji je predsjednik Josip Stjepandić jedan od urednika ovog izdanja.

Skup je uime Matice hrvatske pozdravio glavni tajnik Matice hrvatske Ivica Nuić, koji je napomenuo da je Bleiburg „dio naše sudbine koji nas prati do sada i pratit će nas još dugo“ te je zahvalio na svakoj napisanoj riječi u ovom zborniku. Ujedno je iskazao i osobnu povezanost s temom, jer mu je otac bio na Bleiburgu. Pritom se osvrnuo na značenje Matice u hrvatskom društvu: „Želim vam reći da je Matica hrvatska ostala posljednji branitelj vrijednosti nacionalnih, demokršćanskih, vjerskih, crkvenih i drugih u današnjem vremenu, kada nas svi napadaju s lijeva i zdesna, kada se mijenjaju ulice, kada se ne priznaju sudovi hrvatske države, na primjer, za našeg Lukasa, onda ne priznajete ovu državu od kojoj dobro živite. Dakle, moramo se u današnjem trenutku postaviti na određeni, otvoren i vrlo jasan način, i mislim da je ova knjiga veliki doprinos tome. Vrata Matice hrvatske su vam uvijek otvorena.“

Izd. OMH u Splitu, Hrvatska akademija znanosti
i umjetnosti u dijaspori i domovini, Split, 2025.

Novinarka i redateljica Nada Prkačin predstavila je zbornik i njegovih 15 autora koji su povjesničari, svjedoci zbivanja, kao i samostalni istražitelji ove teme, a radi se o Hrvatima iz domovine i dijaspore, kao i o Austrijancima, mahom iz Koruške Domovinske Službe. Skupu se obratio i Damir Borovčak, iz Udruge Macelj 1945., koji je objasnio da se u Hrvatskoj i dalje šuti o počinjenim partizanskim zločinima nad vojnicima i civilima o kojima nitko nije odgovarao. Prikazao je nova otkrića vezana za masovna grobišta na Maclju, ali je upozorio i na neodgovornost hrvatskih vlasti prema tim istraživanjima, kao i nesklonosti obilježavanjima na Bleiburgu. Naime, nakon desetljeća što su austrijske vlasti dozvoljavale pa i brinule o komemoraciji u Koruškoj, odjednom je stigla zabrana, a Josip Stjepandić je naglasio kako se radi o dosegu beogradske propagande u Beču. Stjepandić je objasnio cjelokupan put kako je došlo do ovog zbornika, a osobito je istaknuo suradnju s koruškim istraživačima, kao i iskreno prijateljstvo koje je nastalo između njih.

Andreas Mölzer daje povijesni kontekst događaja i opisuje kronološki slijed događaja koji su doveli do toga da velika hrvatska tragedija na austrijskom tlu postane dijelom koruške povijesti. Robert Hajszan Panonski govori o doseljavanju Hrvata u Gradišće tijekom osmanskih osvajanja u Hrvatskoj. Mihovil Biočić daje povijesni pregled onoga što se događalo s Hrvatima u zajedničkoj državi sa Srbima i tijek događaja u Hrvatskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Igor Vukić iznosi do sada poznate činjenice o kontroverznom koncentracijskom logoru Jasenovac. Vedran Petrović i fra Miljenko Stoić opisuju pokolj franjevaca u Širokom Brijegu u veljači 1945, zbog kojeg su mnogi civili iz Hrvatske pobjegli na Zapad. Florian Thomas Rulitz bavi se pitanjem jesu li se u slovenskoj i austrijskoj Koruškoj odigrale završne bitke Drugoga svjetskog rata ili uništenje političkih protivnika. Isti autor iznosi iskaze očevidaca o bestijalnostima koje su jugoslavenski partizani počinili nad bespomoćnim zarobljenim Hrvatima u Bleiburgu. Damir Borovčak daje kratki prikaz pokolja u Maclju u Hrvatskoj, kamo je iz Koruške vodio Križni put. Peter Stockner predstavlja slučaj svog oca Heinricha Stocknera, koji je jedva preživio gotovo trogodišnje zatočeništvo od jugoslavenskih partizana. Heinz-Dieter Pohl poziva na uravnoteženu istragu nacionalsocijalističkih i komunističkih zločina u alpsko-jadranskoj regiji.

Ina Vukić promišlja o psihološkim aspektima važnosti istraživanja povijesti i budućnosti jednog naroda, s fokusom na hrvatski narod. Florian Thomas Rulitz govori o ubojstvu UDBA-e u Klagenfurtu i o tome kako je Nikola Martinović, posljednja žrtva Bleiburga, bio ubijen u Austriji. Vedran Petrović ističe izuzetno pozitivnu ulogu Austrije u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. godine. Mario Jareb opisuje bogatu povijest hrvatskoga šahovskoga grba tijekom više od pet stoljeća. Josip Stjepandić i Franz Jordan analiziraju pogreške i nedostatke u tzv. stručnom izvješću austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova. Franz Jordan iznosi svoja razmišljanja o obilježavanju važnih događaja u 20. stoljeću te ističe pozitivne primjere i iskustva. Josip Stjepandić osvjetljava trajno nestabilnu situaciju u Bosni i Hercegovini s velikim potencijalom za sukobe. U pogovoru Franjo Pavić postavlja pitanje zašto će Hrvati unatoč smetnjama i opstrukcijama nastaviti obilježavati Bleiburšku tragediju. U zaključku, suurednik Heinz-Dieter Pohl podsjeća nas da u našoj civilizaciji nepravda ostaje nepravda i nijedan zločin ne može biti „okajan” ili opravdan drugim. Tome su prirodane i tri homilije hrvatskih biskupa, željezanskog Egidija Živkovića, gospićko-senjskog Zdenka Križića i hvarsko-bračko-viškoga Slobodana Štambuka.

Na kraju su se skupu kratko obratili i austrijski gosti Florian Thomas Rulitz i Franz Jordan. Obojica su istaknuli dugi i plodnosan rad hrvatskih i austrijskih povjesničara, kao i nova saznanja o svemu što se događalo u južnoj Koruški na kraju Drugog svjetskog rata. Predstavljanje zbornika pokazalo je da Bleiburg i dalje ostaje mjesto sjećanja, opomene i dijaloga — kako za hrvatsku povijest, tako i za zajedničko razumijevanje europske prošlosti.