Taylor Swift: Ljubav i zloba

Taylor Swift se zaljubila. Nije joj prvi put, ali otkako je u njezin život ušao Travis Kelce, zvijezda američkog nogometa i igrač Kansas City Chiefsa s kojima je triput osvojio Super Bowl, stvari su postale ozbiljne. U kolovozu je gostovala u njegovu posjećenom podcastu New Heights, a istoga mjeseca par je objavio zaruke, podijelivši s obožavateljima zajedničku fotografiju pod kojom je pisalo: „Vaša nastavnica engleskog i vaš nastavnik tjelesnog stupaju u brak.“ Naravno, riječ je o metaforičnoj poruci koja publici (da ne bi bilo zabune) skreće pažnju na njihove specijalnosti: ona zna s riječima, a on s loptom!

The Life of a Showgirl prvo je ostvarenje T. Swift koje je  
u punom smislu podijelilo kritičare

I ništa od toga za nastanak iole ozbiljne glazbene kolumne ne bi bilo osobito bitno da Taylor (kao šampionka svjetskog popa) ne pripada pjevačicama čiji se privatni život izravno pretače u glazbu. Možda bi se čak moglo reći da su njezini albumi kronike autoričinih romantičnih veza, čežnji i nadanja. Oni su istovremeno i katalozi frustracija što proizlaze nakon gorkih, katkada devastirajućih svršetaka i neuzvraćenih ljubavi. To se ispostavilo kao neka vrsta nepisanog pravila, još od početnog, country & western i country pop razdoblja i naivnih tinejdžerskih pokušaja poput Our Song i Teardrops On My Guitar – obje s prvijenca Taylor Swift iz 2006. Ne treba pritom smetnuti s uma ni feminističke aspiracije pa će njezin pretposljednji album, znakovito naslovljen The Tortured Poets Department (Odjeljak izmučenih pjesnika), utjecajna američka kritičarka Ann Powers opisati kao „roman o emocionalnom nasilju koje žene trpe od svojih muških partnera“. I zaista, slične su se tematske niti često provlačile njezinim opusom. U posljednje vrijeme Taylor Swift živi u unakrsnoj vatri različitih kulturnih ratova, većinom američkih.

Albumi kao intimni dnevnici

Ako ih ne možemo usporediti s romanima, njezini albumi svakako dobro funkcioniraju kao zanimljivi intimni dnevnici, a novi, dvanaesti, The Life of a Showgirl, nije izuzetak; jedina se promjena ogleda u premisi da bi u okolnostima predbračne sreće trebali prestati svi razlozi za brigu i frustraciju. Album u ključnome dijelu jest euforična posveta – makar iznenađujuće površna – izabraniku srca, no njezin (Taylorin) konfrontirajući karakter u nekim ključnim pjesmama i dalje izaziva medijske polemike. Možda se tu krije dio razloga zbog kojih je The Life of a Showgirl – premda uglavnom solidno ili dobro ocijenjen – prvo njezino ostvarenje koje je u punom smislu podijelilo kritičare.

Naslov bi se mogao protumačiti kao aluzija na odrastanje i život pred očima publike, na život plesačice, zabavljačice u modernome dobu, lijepe striptizete, zvijezde mjuzikla, svejedno. Uostalom, materijal za album nastajao je tijekom finalnog, europskog kraka najuspješnije turneje u povijesti popularne glazbe – The Eras Tour – a snimljen je lani u švedskim studijima uz pomoć Maxa Martina i Shellbacka, tandema koji u (ko)autorskom ili produkcijskom smislu stoji iza polovice najlukrativnijih pop-proizvoda našega doba. Martinu se vratila nakon podulje suradnje s Jackom Antonoffom i Aaronom Dessnerom iz grupe The National, a rezultat je ponešto organskija, premda jednako „skupocjena“ produkcija.

Actually Romantic

Bez obzira na izdašnu logistiku i pomoć sa strane, The Life of a Showgirl zvuči kao njezino djelo. Ambicioznosti joj nikada nije nedostajalo. Likovno rješenje LP-ja izravna je referenca na slavnu sliku Ophelia Johna Everetta Millaisa iz 1851/52. Taylor, dakako, ne tone (pjevajući) u smrt, poput junakinje iz Shakespeareova Hamleta. Fotografija s ovitka prikazuje je u blistavoj haljini u drugačijem vodenom ambijentu, u kadi, a uvodna pjesma, vješto napisan, ali ni po čemu poseban komad plesnog popa The Fate of Ophelia, himna je novoj ljubavi: „I da nikad nisi došao po mene / možda bih se utopila u melankoliji.“ Odmah potom u introspektivnijoj Elizabeth Taylor postaje očito da su slava i glamur katkada tek sinonimi za unutarnje dvojbe i slabašne nade. Melodijski najzaokruženija je Opalite, raspjevani pop u old-school stilu, gotovo na tragu ABBA-e, dok u soft rock baladi Eldest Daughter klupko vlastite nesigurnosti Taylor Swift još jednom iznosi na svjetlo dana.

Nakon Ruin The Friendship, povratka u srednjoškolske „dane propuštenih prilika“, slijedi „kontroverzna“ Actually Romantic, zajedljiv odgovor britanskoj pjevačici Charli XCX koja je lani u vlastitoj skladbi Sympathy Is a Knife udarila na Taylor i njezina ondašnjeg partnera Mattyja Healyja. Glazbeno nalik klasiku Pixiesa Where Is My Mind, Actually Romantic školski je primjer onoga što se u pop leksiku označava kao diss track (pjesma u kojoj se nekoga napada i vrijeđa). No unatoč naporu da ostavi nonšalantno nadmoćan dojam, Taylor ovdje zvuči previše izravno i nezrelo u otvorenoj zlobi. Vratimo li se zaručničkim temama, seksualne aluzije u nekim skladbama toliko su očigledne i nezgrapno sročene da u neutralnom slušatelju bude tek nelagodu („Njegova ljubav bila je ključ koji je otvorio moja bedra“, iz pjesme Wood).

Zlatna tajna istinitosti

Iskustvo drugih autora, većih od Taylor Swift, kazuje nam sljedeće: želi li uistinu poživjeti dugim životom i izdignuti se na razinu univerzalnog, pop-pjesma mora izbjegavati jednoznačna rješenja i izravnost bilo koje vrste. Koliko god zvučalo paradoksalno, stihovi će zvučati „istinitije“ ogrne li ih autor poetskim velom, nečim što će slušatelja navesti da im doda vlastito značenje. Bez obzira na to što je na popis utjecaja uvrstila veličine kao što su Kris Kristofferson, Joni Mitchell, Emily Dickinson i Francis Scott Fitzgerald, čini se da Taylor to zlatno pravilo još nije posve savladala. Ili to ne želi.

The Life of a Showgirl mjestimice je dopadljiv i kvalitetno nekonzistentan album, svojevrsna otvorena knjiga namijenjena vojsci swiftieja koja će popularnost ovih pjesama još neko vrijeme održavati žučnim raspravama na brojnim društvenim mrežama. Nama ostalima ne preostaje ništa drugo nego priču i dalje promatrati sa strane.