Spoj estonske tradicije i folklora s društvenom satirom

Jedan od najčitanijih suvremenih estonskih pisaca Andrus Kivirähk (Tallinn, 1970) poznat je po svojim satiričnim, crnohumornim i često nadrealnim djelima u kojima spaja estonsku tradiciju i folklor s društvenom satirom. Okušao se u širokom rasponu žanrova, od satiričnih romana i dječjih knjiga do humorističnih kolumni i radijskih emisija. Velik uspjeh postigao je romanom Stari Barny ili studeni (2000) prema kojem je 2017. snimljen hvaljeni film November te dječjim (nagrađenim) romanom Tilda i anđeo prašine (2018).

Romanom Čovjek koji je govorio zmijski (2007), u kojem spaja elemente estonske mitologije i fantastične književnosti sa satiričnim prikazom novih društvenih vrijednosti potvrdio je svoju popularnost u Estoniji, a roman je preveden na više jezika.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2024.
Preveo Boris Vidović

Radnju romana Čovjek koji je govorio zmijski Kivirähk smješta u imaginarno srednjovjekovno okruženje Estonije. Glavni junak i ujedno pripovjedač, Leemet, posljednji je govornik zmijskog jezika (koji ga je naučio njegov ujak). On je čuvar znanja koje je nekoć bilo temelj ljudskog opstanka jer je omogućavalo komunikaciju s prirodom („Nekada su ga svi znali i nijedna zmija nikad nije ugrizla čovjeka.“) U toj imaginarnoj prošlosti ljudski je rod živio u šumama u skladu s prirodom, a zmijski jezik davao im je moć i zaštitu. No s vremenom ljudi su napuštali šumu, odlazili u sela, prihvaćali novu, univerzalnu religiju i novi, lakši način života. Oni koji su ostali u šumi – šumski ljudi – i koji još uvijek pokušavaju živjeti u skladu s tradicijom postaju sve rjeđi, a u Kivirähkovu romanu opisani su na način koji stvara dojam groteske, gotovo tuge, jer oni su samo malena zaboravljena zajednica koja više nema životnu snagu. Seoski pak ljudi koji prihvaćaju nov način života uskogrudni su, ograničeni i slijepo poslušni, ali imaju moć većine i kolektivnu snagu. U oba svijeta Leemet je izopćenik – on ne pripada nijednom i nitko ga ne želi razumjeti, što ga čini osuđenim na usamljenost. Leemetovi jedini pravi sugovornici su zmije (posebno zmija Ints), one su njegovi stvarni učitelji. Zmije su u romanu postavljene kao simboli drevne mudrosti, harmonije i moći, nasuprot novoj religiji u kojoj je zmija neprijatelj, protjeran iz raja.

Likovi u romanu (Leemet, njegova obitelj – ujak, otac, majka, sestra – prijatelj iz djetinjstva, šumska djevojka,  seoska djevojka…) nisu psihološki razrađeni u klasičnom smislu, već alegorijski utjelovljuju određene ideje, stoga često donose iracionalne odluke, na granici uvjerljivosti (Leemetova sestra tako odlazi živjeti s medvjedom, jer u šumi više nema muškaraca), pri čemu Kivirähk vješto koristi crni humor, grotesku i ironiju (medvjedu je ubrzo dosadila, postala mu je kao „lanjski med“) kako bi zorno prikazao i na kraju nas ipak uvjerio u apsurdnost ljudskog ponašanja.

Sam Leemet kao lik nosi teret kolektivne odgovornosti, ali ne odustaje od svojih principa, svjestan da njegovim životom nestaje jedan jezik i jedna kultura. Tragičnost (hamartia) njegova lika proizlazi iz činjenice da brani svijet (princip) koji je već osuđen na propast, ali i dalje ustraje u tome (tu se može povući paralela s antičkim junacima). Iako posjeduje nadnaravne moći – zahvaljujući zmijskom jeziku sposoban je zapovijedati životinjama, obraniti se od opasnosti, utjecati na prirodu – u stvarnosti su te moći beskorisne u svijetu koji se promijenio. Njegova je sudbina usamljenost, a njegova smrt alegorijski je prikaz raspadanja starog svijeta preko naturalističkog prikaza odumiranja tijela. „Sve ostalo u meni može istrunuti, ali zmijski jezik uvijek će ostati svjež.“

Roman u cjelini funkcionira kao alegorijski prikaz moderne civilizacije i globalizacije na više tematskih razina kao što su: sukob starog i novog svijeta (šuma je kaotična, ali slobodna; selo je organizirano, ali ograničavajuće), gubitak identiteta pred naletom novih vrijednosti (nestanak manjinskih jezika i kultura – prema UNESCO-u, svake godine nestanu stotine jezika), globalizacija koja zapravo ide u korist dominantnih kultura (gdje mnoge zajednice odbacuju lokalne običaje i jezike u korist globalnih jezika i kultura), moderni konzumerizam i populizam te masovne ideologije (seljaci u romanu biraju „jednostavniji“ život u selu, odričući se složenog, drevnog znanja šume), religija i ideologija kao instrumenti kontrole (monoteistička religija preuzima ljude iz šume, nudi im sigurnost i gotove obrasce, ali ih istodobno čini poslušnima kroz uniformirani način mišljenja), ekologija i odnos prema prirodi (otuđenje čovjeka od prirodnog svijeta), usamljenost unutar modernog načina života, unatoč povezanosti putem tehnologije (osjećaj pojedinca da „ne pripada“ svijetu koji se brzo mijenja i briše stare vrijednosti.)

Napredak često znači zaborav, govori nam Kivirähk u svome romanu, ne izravno, nego jednom zaobilaznom, čudesnom pričom u kojoj se humor pretapa u ironiju, a ironija postaje tuga. Napredak bez sjećanja vodi prema izgubljenosti, a prava cijena modernizacije često je nevidljiva – ona se plaća gubitkom (jezika, identiteta, pripadnosti). Na kraju, ostaje pitanje – što smo sve spremni žrtvovati kako bismo se uklopili?