Rat bez pobjednika: Andersonova Amerika u raspadanju

Novi film Paula Thomasa Andersona Jedna bitka za drugom u mnogočemu potvrđuje njegovu reputaciju redatelja koji se ne boji teških tema ni vizualne sirovosti. Ovim se filmom vraća na poznati teritorij – sukob privatnog i političkog, kolektivnog i intimnog – no ovdje u velikoj mjeri koristi forme akcijskog filma i satire preispitujući pobunu, ideologiju i odgovornost. Istančanom autorskom poetikom kreira nemirno sociopolitički nabijeno putovanje suvremenim američkim kaosom, u kojem promišljeno koristi filmske tehnologije.

Vizualno, film djeluje kontrastno i nepolirano. Svjetlo je gotovo uvijek prirodno i vidi se odakle dolazi njegov izvor. Takav pristup daje gotovo hiperrealističnu dimenziju, nema sjaja ni estetskog uljepšavanja, što gledatelju daje osjećaj prisutnosti, nerijetko i nelagode. Time Anderson i direktor fotografije Michael Bauman, koji je niz godina radio kao majstor rasvjete, stvaraju dojam dokumentarnog uranjanja u svijet koji je istovremeno stvaran i iskrivljen.

Leonardo DiCaprio u glavnoj ulozi Boba Fergusona rastrgan je između ideala i straha

U nekoliko ključnih scena, osobito onoj na kraju filma kada se likovi voze brdovitom cestom usred pustinje, Anderson koristi teleobjektive, čime, uz duže kadrove, postiže iznimnu dinamičnost, pri čemu se gledatelj ne osjeća kao promatrač, već kao sudionik. Montaža koja neprestano izmjenjuje perspektive – ulazak i izlazak iz scene, fragmentirajući prostor i vrijeme, stvara osjećaj nestabilnosti i dezorijentacije. Narativ filma koji pulsira između kontrole i kaosa redatelj u slici prikazuje kao sukob unutarnjeg svijeta protagonista i sporednih likova s vanjskim nasiljem koje ih okružuje.

Jedna je od najsnažnijih scena noćni protest u kojem narednik Lockjaw (Sean Penn) poziva provokatora da baci Molotovljev koktel. Osim što fizički sukob tematizira političku manipulaciju, takve su provokacije dio sustavne strategije poticanja sukoba između građana i vlasti. Anderson to ne komentira izravno, ali jasno pokazuje kako nasilje počinje iznutra, kroz orkestrirane geste moći. U tom smislu, film je politički komentar, i refleksija o načinima kako mediji, ideologije i propaganda deformiraju našu percepciju stvarnosti. Domišljate replike vjerno dočaravaju granični svijet između idealizma i represije kojim likovi plutaju.

Ton filma oscilira između akcijskog realizma i crnog humora. Andersonovi likovi, kao ni inače, nisu simboli, već ljudi koji nose svoje slabosti i paranoje. Leonardo DiCaprio u glavnoj ulozi Boba Fergusona, rastrgan je između ideala i straha, dok izvrsni Sean Penn utjelovljuje mračnu karikaturu autoriteta, brutalnu, ali tragično ljudsku, uz iznimnu gestikulaciju, mimiku lica i genijalni scenski pokret. Njihov odnos, iako bez bliskog susreta u kadru, nego kao ideološki i emocionalni sukob, dramaturška je okosnica filma. Pritom Anderson jasno ne simpatizira ni jedne ni druge (ni lijeve ni desne) koji su jednako budalasti i smotani, već savršeno vodi dramski naboj koji generira njihov višedimenzionalni sukob.

Ritam filma gotovo nikada ne posustaje, izvrsno balansira tako da 161 minuta trajanja proleti začas. Stalno kretanje – automobili, konvoji, hodanje i bježanje – metafora je unutarnjih nemogućnosti zaustavljanja, stalni bijeg bez jasne destinacije. U tom kretanju ima i energije i očaja, jer svaka bitka koju likovi vode, bilo s vanjskim neprijateljem ili sa samima sobom, izgleda unaprijed izgubljena. Trenuci meditativne usporenosti izmjenjuju se s brutalnom akcijom bez tranzicijskog odmora, a oštra i nervozna, katkad i nelagodna glazba Jonnyja Greenwooda dodatno pojačava tenziju, savršeno održavajući ritam filma te izvrsno zaokružuje Andersonovu vizualnu dramaturgiju.

Jedna bitka za drugom film je koji nema jednostavnu interpretaciju te ni u jednoj fazi ne postaje klišejizirana moralna lekcija. Ne nudi rješenja ni utjehu, nego postavlja pitanja o prirodi sukoba, granici između ideala i nasilja, o dimenzijama morala, o društvu koje neprestano proizvodi svoje neprijatelje. Anderson je i ovdje autor koji premise svojih uradaka gradi na način da se istina (a time i bit filma) ne nalaze u poruci nego u procesu gledanja – u trenju između slike i osjećaja. To je u svom posljednjem uratku izbrusio do tančina, jer je Jedna bitka za drugom film koji proganja dugo nakon gledanja. Paul Thomas Anderson, majstor režije koji je ovim uratkom sigurno obranio svoju zasluženo visoku poziciju u kraljevskoj formi sedme umjetnosti, ponovno potvrđuje da suvremeni američki film može biti i spektakl i misao, i emocija i ironija.