Proslava 1000. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva u Hercegovini

Na prijedlog Matice hrvatske i Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ 14. ožujka 2024. Hrvatski sabor proglasio je 2025. godinu Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva. Ovo je nova proslava nakon što je prošlo 100 godina od velike proslave 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, održane 1925. Tada u svim hrvatskim krajevima podizani su spomenici i različita spomen-obilježja, a mnoge ulice, trgovi i perivoji dobili su ime po kralju Tomislavu. U Tomislavgradu (Duvnu) 1925. počela se graditi velebna bazilika u spomen na krunidbu kralja Tomislava 925. godine.

Hercegovina u znaku
kralja Tomislava

Uoči proslave 1925. mostarske novine Narodna sloboda – Glasilo Hrvatske pučke stranke za Hercegovinu objavile su članak dr. N. Z. Bjelovučića iz Dubrovnika pod naslovom „Hercegovina pri krunidbi prvog hrvatskog kralja Tomislava, 925. god.“. Autor ističe da je u 10. stoljeću župa Duvno pripadala hrvatskoj državi te da je na Duvanjskom polju 925. okrunjen kralj Tomislav. Posebno navodi dolazak velikog kneza, bana Zahumlja Mihajla Viševića sa zahumskim opatima, stonskim biskupom, više župana i mnoštvom naroda na obje strane Neretve. Time zaključuje da je gotovo cijelo područje današnje župe Drinovci sudjelovalo u slavlju. Bjelovučić napominje da je uspomena na krunidbu dugo živjela u narodu kroz pjesme i pripovijedanja, sve dok je turski ratovi nisu gotovo izbrisali iz sjećanja.

 

 

Frane Cota, Kralj Tomislav, bronca, 1925.

 

 

Narodna Sloboda piše: „Glavna središta u Hercegovini: Široki Brijeg, Posušje, Drinovci, Humac, Čitluk i Čapljina doživjeli su slavlje, kakvo se obično dešavalo nije. Nepregledne mase Hercegovaca u šarolikoj narodnoj nošnji i brojne hrvatske zastave prekrile su taj dan mjesta proslave. Uz crkvena zvona i pucanje mužara odzvanjale su vesele hrvatske popjevke iz zdravih prsiju hercegovačkih seljaka i gragjana.“ Postojao je i animozitet prema toj proslavi zbog činjenice da ju je potaknula Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“. Zna se da je 3. i 4. listopada 1925. održana proslava 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva u organizaciji Napretkove podružnice u Mostaru, pod presjedanjem dr. fra Lea Petrovića. Glavni dio svečanosti bila je pontifikalna misa na Guvnu (na otvorenom) koju je predvodio biskup Mišić. Za vrijeme te mise Guvno su nadlijetali vojni zrakoplovi. Iza mise povorka je od Guvna krenula prema centru grada. Autor navodi da je bilo oko tri i pol tisuće ljudi. Istaknuo je posebno brojne „orliće i orlove“ s njihovim lijepim odorama u kojima su po prvi put nastupili. Istaknuto je da je bilo upadno „da su muslimani od povorke i od cijele proslave gotovo potpuno apstinirali i da je bilo vrlo malo seljaštva“. Procesija se zaustavila pred prostorijama pjevačkog društva Hrvoje, gdje je dr. N. Smoljan održao govor o značenju te proslave, a dr. Leo Petrović nakon rodoljubnog govora otkrio je na zgradi Hrvoja spomen-ploču s natpisom: „Na spomen 1000 godišnjice krunisanja I. hrvatskoga kralja Tomislava. Hercegovački Hrvati 4. oktobra 1925.“ Navečer je u prostorijama društva održana uspjela svečana zabava.

Dubrava pod trobojnicom,
mladom misom i guslama

U Drinovcima je 5. srpnja 1925. održano dvostruko slavlje: proslava 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva i mlada misa don Ilije Tomasa. Večer uoči slavlja, 4. srpnja, po brdima Bekije gorjeli su svitnjaci, pucali mužari i odjekivale hrvatske pjesme. Na samoj svečanosti okupio se sav narod, brojni svećenici te dvadesetak orlova koji su izveli prigodan program.

Središnji govor održao je fra Gabro Grubišić, istaknuvši važnost jubileja i čast mladog svećenika. Spomen na proslavu urezan je i u spomenik biskupu fra Paškalu Buconjiću ispred župne crkve, na kojem je uklesan hrvatski grb. Narodni guslar Matan Bušić ovjekovječio je događaj pjesmom Proslava 1000-godišnjice hrv. kraljevstva, objavljenom u Narodnoj slobodi 31. srpnja 1925, čime je ova svečanost dobila i svoj književni odjek.

Znameniti Drinovčanin dr. don Ivan Tomas bio je kao 14-godišnjak prisutan na toj svečanosti. Kasnije je Tomas više puta spominjao tu svečanost u svojim člancima pisanima u emigraciji u Rimu. Tako je u spisu Božji svjedoci naveo da je znameniti Drinovčanin don Andrija Majić na proslavu 1000. godišnjice Hrvatskoga Kraljevstva i mlade mise don Ilije Tomasa, dojahao iz Stoca na konju Sokolu. Naglasio je da se slegao „silan narod“ i da je svečanost „uspjela iznad svakog očekivanja“, a da je „narodni guslar Bušić na banketu izravno sve opjevao uz gusle“.

Tomas je u više svojih članaka spominjao proslavu 1000. godišnjice Hrvatskog Kraljevstva, posebno u tekstu o povjesničaru Stjepanu Krizinu Sakaču (1890–1973), objavljenom u Hrvatskoj reviji nakon njegove smrti. Tu navodi kako je Sakač 1924. putovao u Rim zajedno s Alojzijem Stepincem te da mu je pripovijedao o najvećem rimskom doživljaju – jubilarnom hodočašću 1925. i proslavi 1000. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva. Kao vođa skupine hodočasnika dobio je nagradu kojom je platio put svojoj majci. Taj je podatak kasnije prenio i Mato Marčinko u članku o Sakaču.

O istoj obljetnici Tomas je pisao i u tekstu „Hrvatski plamičak u tmini jugokomunizma“, gdje spominje klevetu Obzora protiv B. Milanovića iz 1925. godine. Nakon suđenja, list je morao priznati klevetu i ispričati se. Tomas je 1000. godišnjicu istaknuo i u knjizi Dragutin Kamber: Utrka sa smrću, navodeći kako je Kamber postao svećenik upravo 1925. U in memoriamu Petru Grgecu, objavljenom 1962. u Novom životu, Tomas ponovno podsjeća na jubilej. Istaknuo je kako je Grgec sudjelovao na hodočašću u Rim te objavio knjigu Kod namjesnika Kristova (1925), djelo ispunjeno ljubavlju prema Hrvatskoj i Crkvi koja je oblikovala hrvatski narod i njegov identitet.

„Tomislavova proslava“ održana je 5. srpnja 1925. i u Čapljini. Na njoj su se okupili stanovnici Čapljine i okolnih sela. Proslava je počela u subotu 4. srpnja 1925, paljenjem svitnjaka po okolnim brdima, uz pucnjeve mužara. Na svakoj hrvatskoj kući vijorile su hrvatske zastave. Nepotpisani autor teksta istakao je primjer žitelja Trebižata, koji su sa svojih 1000 vatri ispisali velikim slovima: „Još nas ima – nas Hrvata“. U nedjelju 5. srpnja 1925. održana je svečana sveta misa kojoj je prisustvovalo više tisuća hrvatskih, ali i muslimanskih žitelja.

Proslava 1000-godišnjice
hrv. kraljevstva

Na hiljadu i devet stotina

Dvajest peta nastala godina,

Viknu vila s visokih planina

Da sva čuje hrvatska krajina.

Na noge se moji vitezovi

Svi Hrvati junački sinovi:

Već je vrijeme da se probudite

Da s’ velike slave spomenete:

Jer je prošlo hiljadu godina,

Da Hrvatska posta kraljevina.

Kad Hrvati slavu učiniše,

Tomislava kralja okruniše

Na sred Duvna polja širokoga,

Svi knezovi s mnoštvom puka svoga

Okruni ga papin poklisare

I kraljevske donese mu dare:

Kad Hrvati vulu razumješe,

Jedva željno toga dočekaše:

To sva slavi hrvatska krajina

I sva Bosna i Hercegovina.

Evo da vam kažem po istini,

Što je bilo u Hercegovini.

Nalog dogje presvjetlog biskupa,

Da poviše sastanu se župa:

Zajednički misu prosljediti

I veliku slavu učiniti:

Tisuć godina za hrvatska prava

I prvoga kralja Tomislava.

I to na pet od srpnja mjeseca,

Još se slave dva velika sveca.

Po imenu Ćiril i Metoda

Što je sretno po svijetu oda.

Kad župnici nalog razumješe,

Svi zapovijed odmah ispuniše.

Sastala se sva donja Bekija,

Koja no je na glasu od prija.

Svi župnici vijeće učiniše,

Zajedničko mjesto odrediše:

Tihaljina, Ružići i Grude,

Da s Goricom u Drinovcim bude.

Kad osvanu Nedjeljica sveta,

Sve je spremno ko vojnička četa.

Svaki ti je rano uranio,

Svoje tijelo lijepo opremio.

Svak se lijepo nakitio cvijeta,

Pa sve traži odregjenog mjesta,

Gdje s’ hrvatska trobojnica vije,

Što odavna razvila se nije.

Kada li se narod iskupio,

Svečano je napred proslijedio.

Nu poslušaj moje desno krilo,

To je dika pogledati bilo:

Okićene kola i kočije,

Nad njima se svilen barjak vije;

Konjanici konje pojašiše

A pješaci lijepo uredaše.

Razviše se svileni barjaci,

Zapjevaše zajedno junaci,

Svaki župnik ispred svoga puka,

Za njim narod kao desna ruka,

Diple svire a tambure zveče,

A mačkule bez prestanka ječe.

A kad se narod iskupio,

Tu veliki sastanak je bio.

U dubravi debeloga hlada

Bješe duša dvanaest hiljada.

Kad evo ti mladog svećenika,

Koji bješe svem narodu dika,

Po imenu Tomas don Ilija,

Komu bješe radost najmilija,

I kod Boga taku sreću steče:

Pred svim pukom prvu misu reče.

I prvi put posveti Gospoda,

Sve na oči najmilijeg roda.

Njemu služi mnogo svećenika,

Kojim bješe radost prevelika,

Bi za kuma fra Blaž Jerkoviću,

A za Brata fra Viktor Nuiću,

I ostali redom svećenici.

Ali vitez Grubešić^[1] fra Gabro,

Srce mu je veselo i hrabro;

Pred svim pukom na noge skočio,

I veliki govor otvorio,

O Hrvatim dugo govorio,

Tomislava prvog proslavio.

Pa sve kralje jednog po jednoga,

Dokle reda dođe na novoga,

Aleksandra Karagjorgjevića,

Velikoga viteza plemića,

Koji sada u Hrvatskoj vlada

Na prijestolju stolna Beograda.

Kad fra Gabro govor dovršio,

Sa poklikom puk viknu „živio“!

Tamburaši pjesmu zaigraše,

A Orlovi kolo uhvatiše.

Tu se čini veliko veselje,

Dok se puku ispuniše želje.

Don Ilija ručak pripravio,

Prijatelje na objed pozvao.

Ondje bješe lijepe nazdravice,

A veselo u svakoga lice.

U Gorici 5./VII. 1925.

M. Bušić

narodni guslar

 

---

^[1]*  Pogreška (možda tiskarska) jer je to bio fra Gabro Grubišić, župnik u Grudama!