Pokušaj puta u „bolje sutra“

Nakon uspješne revitalizacije Scene 55 postavljanjem Bolne djece u cvijeću (Antonela Tošić, režija Vinko Radovčić), splitski HNK i u novoj sezoni nastavlja s osvježavajućom misijom otvaranja ovog intimnog izvedbenog prostora suvremenom domaćem dramskom pismu. I premda se povratak komornim produkcijama pokazuje kao najživlji segment recentnog repertoara, entuzijazam brzo splasne pred predstavom koja ne uspijeva ispuniti vlastite ambicije. Mrtvi kut Nikoline Rafaj, u režiji Dražena Krešića i produkciji kazališta PlayDrama, koliko god logičan nastavak ovog trenda, ipak se ne otkriva pretjerano uspješnim.

Mrtvi kut niz je situacija i anegdota o troje mladih ljudi „različitih socijalno-ekonomskih pozadina koji se otisnu u figurativni i doslovni ‘put u bolje sutra’.“ Sintagma „put u bolje sutra“, pogotovo u paru s onom „mladi ljudi“, stereotipno priziva sliku odljeva mladih, perspektivnih mozgova – bijega u prostor bolji od „ovog tu“, pa makar to značilo povratak u cimersku kohabitaciju na periferiji nekog europskog grada. Ovdje o tome, ipak, neće biti riječi.

Pametno je postavljena minimalistička scenografija, s automobilom
kao središnjim scenskim rekvizitom / Izvor arhiva Playdrame

Iako svaki od likova sa sobom donosi unutarnje tumačenje tog „boljeg sutra“ – bilo da je riječ o životu bez brige o financijama, željenoj i potrebnoj osveti ili mirenju s vlastitim pogreškama i propuštenim prilikama – riječ je ipak o nečem očekivanom, imanentnom svakom čovjeku, bio on u publici ili na sceni. No, naši likovi – kvartovska cura (Nika Petrović), štreberska gejmerica (Laura Bošnjak) i mladi političar (Filip Luka Gospić) – kod Nikoline Rafaj ne putuju tek metaforički, nego i doslovno. Stoga je bitno i ono konkretno, geografski definirano „bolje sutra“ do kojeg putuju.

Upravo na ovoj postavci nepostojanje unutarnje logike i motivacijske jasnoće kod likova izbija u prvi plan. Naime, Mrtvi kut od početka radnje počiva na neuvjerljivom i proizvoljnom zapletu — likovi se okupljaju u automobilu (aplikacija BlaBlaCar preuzeta je iz neposredne stvarnosti, i svoje zakonitosti  nužno sa sobom donosi u tekst) – a da ne znaju tko je iza volana, niti kamo putuju ili gdje žele stići. Ovakvo isklizavanje iz logike u priči duboko uronjenoj u stvarnome otkriva se tako tek kao neuspjela i neuvjerljiva dosjetka, puko postavljanje uvjeta za niz prebrzo i polovično odrađenih zapleta i situacija zabune.

Ovaj inicijalni propust u postavci prenosi se i na razradu likova koje autorica opisuje kao „duboko ukorijenjene u arhetipove suvremenog društva“ – postavka s kojom, sjetimo se, kreću i Bolna djeca s likovima ljutite feministkinje i navijača grubijana. U Mrtvom kutu, međutim, protagonisti ne uspijevaju izmaknuti okvirima u koje su postavljeni. Bliži karikaturi nego arhetipu, likovi teško zauzimaju prostor u sve tri dimenzije i ostaju plošni, likovi s papira, nedorečenih motivacija i mlakih postupaka.

Ne treba nikako ovo pripisati izvedbama koje su svijetla točka Mrtvog kuta, ma koliko glumice i glumac bili smješteni u likove i priču koji im onemogućuju širu interpretaciju. Nika Petrović ponudila je energičnu i magnetičnu izvedbu, uspješno i suptilno balansirajući ono ranjivo ispod grube površine lika kroz suvereno vladanje govorom, pokretom i scenom, Filip Luka Gospić neočekivano je humorističan u izvedbenim minijaturama, dok je Laura Bošnjak udahnula život i potrebnu emociju liku koji je sav uronjen u karikaturu.

Osim izvedbi, valja istaknuti i pametno postavljenu minimalističku scenografiju, s automobilom kao središnjim scenskim rekvizitom – efektnim citatom manje uspješne  recentne upotrebe sličnog rekvizita u predstavi Ljeta s Marijom HNK u Splitu.

Put na koji kreću likovi u Mrtvom kutu zaista je put bez pravog odredišta, kako na planu sadržaja tako i u izvedbi – dramska premisa tanka je i klimava, a arhetipovi rijetko kad prelaze u nešto više od dosjetke. Nizanje šok-motiva djeluje kao pokušaj stvaranja napetosti u kojem srce drame – likovi – uspijevaju ostati u drugom planu. Oni su svedeni na tipove labavih unutarnjih kontradikcija i emocionalne logike pa njihovi postupci kao da proizlaze iz autorske potrebe da pogura radnju, a ne iz njih samih. Zbog svega navedenog, pred nama se otkriva tek galerija tipova koje se predstavlja kao generacijski presjek, ali koji ne uspijevaju pretjerano inovativno progovoriti ni o sebi ni o vremenu u kojem jesu. 

Nažalost, Mrtvi kut naposljetku ne dospijeva do emotivnog, dramskog ni humorističnog vrhunca – stalno je „tu negdje“, blizu, ali nikako da prekorači na drugu stranu – u onaj trenutak koji se pamti nakon izlaska iz kazališne zgrade. Umjesto trilerske napetosti ili apsurdne ironije, publika se na koncu morala zadovoljiti potrošenim obratima i zažmiriti na svaku logičku omašku – u predstavi koja, paradoksalno, najživlje diše tek kada dopusti predah i trenutke stajanja u mjestu.