Pa ti reci, sad kad si ovo čuo

Zbirka priča Josipa Cvenića Horizont događanja svojevrsna je najava autorova važnog jubileja koji će se zbiti sljedeće godine  ̶  pedesete obljetnice izlaska njegove prve knjige, zbirke pjesama Protumarani zavičaji (1976). Na pomisao o „najavi“ velike piščeve godišnjice ponukao me na kraju ovog izdanja objavljeni pedantan popis svih Cvenićevih knjiga na hrvatskom – jedna zbirka eseja, tri zbirke pjesama i petnaest proznih knjiga (romana i zbirki priča) za „mladež i starež“ te prijevodi nekih od njih na slovački, mađarski, makedonski i slovenski. Pribrojimo li tome i najnoviju knjigu, piščev dosadašnji opus dosegnuo je solidnu brojku od dvadeset i četiri sveska. A tu je i popis nagrada i priznanja (među ostalima i Zlatna arena za scenarij filma Kraljica noći, 2001).

Izd. OMH u Osijeku, Osijek, 2025.

Govoreći o nastanku svoje nove knjige Cvenić je u intervjuu za prilog Magazin lista Glas Slavonije rekao da je zbirka „puna različitih sadržaja“, počevši već od onih osam priča koje je prethodno objavio u Večernjem listu, a nastavio je tako i u onih novih jedanaest koje je naknadno napisao. O naslovu zbirke književna znanstvenica i pjesnikinja Vlasta Markasović kaže: „Naslovljavajući zbirku astronomskim pojmom, autor će nastojati ukazati na prirodu svojih tekstova. Oni su za autora, naime, u poziciji horizonta događanja svake crne rupe u svemiru. Iza horizonta događanja više nema informacija jer ih sve proguta crna rupa. Autorov horizont događanja jesu sve njegove spoznaje, iskustva i doživljaji zbijeni u tekstove, koji su ‘usisani’ u knjigu iz koje više ne mogu izaći, a recipijenti će usvojiti prije toga upravo ono što je autor htio.“

Pisac pak veli da se naslovom knjige poigrao; da su horizontom događaja „astronomi nazvali onaj posljednji događaj koji se još može raspoznati kao neka materija, trenutak poslije sve se urušava u crnu rupu (…). Neki nagađaju da je to možda prečica za neki paralelni svemir. Ja sam kao čovjek u godinama također pred nekim tunelom o kojem malo znam, a puno vjerujem.“ A kad je o tunelu (crnoj rupi) kao metafori riječ, zacijelo ne treba čuditi što su protagonisti Cvenićevih priča uvrštenih u ovu zbirku uglavnom ljudi starije dobi, što su boleštine i bolnice dio njihove svakodnevice, što se mnogi prizori zbivaju na grobljima, što su atmosfere teške, depresivne, ali i povremeno začinjene nenametljivim, oporim humorom. Kao što djeluje logično, životno kad pisac govoreći o svom prvom izlasku na književnu scenu konstatira da je počelo željom da opiše djetinjstvo uz Dravu i Donji grad (Pričanja Heraklitovog kušača i druga pričanja, 1982): „Djetinjstvo je česta tema književnika, jer tu počinje sve, tada se formira svijest o postojanju.“ I dodaje zanimljivu opasku: „Ne znam kako će današnja djeca opisati djetinjstvo s mobitelom u ruci (…).“

Za devetnaest priča koliko ih je autor uvrstio u knjigu teško bi se mogao naći zajednički nazivnik, bilo tematski, žanrovski, vremenski, osim što jedan dio njih povezuje mjesto zbivanja (autorov rodni Osijek, ali u različita vremena – od 1920-ih do pandemije korone). Priče su, u većini, obujmom ujednačene, a tek dvije iskaču iz tog obrasca: Oni su mi pričali (1 – 4) i Tri sestre, s podnaslovom: Pepeljuga, Snjeguljica i Trnoružica. Prva od njih i formalno se razlikuje od ostalih u zbirci, jer je riječ o četiri priče pod zajedničkim naslovom, nekoj vrsti „dokumentarnog“ serijala u kojem se četvorica muškaraca hvale autoru svojim erotskim uspjesima kod žena („Evo, prijatelju, tako je završila moja priča, ako ti se svidjela, ti zapiši, samo – molim te – promijeni moje ime.“). Priča Tri sestre, o valjda trima najpoznatijim princezama klasičnih bajki udatima za prinčeve/kraljeve, govori o velikom problemu koji ih je zadesio nakon prvih deset godina braka i posestrimio u traganju za njegovim rješenjem. Nijedna od njih, ni Pepeljuga ni Snjeguljica ni Trnoružica, nije još postala majka, njihovi su muževi zapali u materijalne teškoće koje ne mogu svladati, i žene jasno osjećaju da ih oni zanemaruju, pa možda više i ne vole. U prvi mi se mah učinilo da je autor krenuo u dezintegraciju bajke kao književne vrste, ali bio je to krivi trag: rješenju svojih problema nisu se dosjetile nesretne kraljice, nego – dobra vila.

U Horizontu događanja ima nekoliko priča koje želim istaknuti kao tekstove koji se pojedinim svojim vrlinama posebno ističu. Stilskom čistoćom, kompozicijskim ustrojstvom i šokom na emocije čitatelja izdvaja se priča Tko su oni?, s podnaslovom Početak jedne bolesti, u kojoj se pripovijeda o muškarcu koji postupno podliježe Alzhei­merovoj bolesti i na kraju ne uspijeva prepoznati ni svoju ženu. Priču Nadgrobni spomenik, koja govori o poratnom partijskom aparatčiku iz Zagreba koji dolazi u Osijek da presudi treba li ukloniti ili ostaviti skulpturu Isusa Krista na grobu predratnog gradonačelnika, karakterizira uzbudljiva fabula i neočekivan obrat koji člana republičkog Centralnog komiteta otkriva kao korupcionaša. Iz vremena zatamnjenih stranica povijesti nakon Drugog svjetskog rata i rubrike „vjerovali ili ne“ s vremenom su se probili glasovi o tome kako su se u Jasenovac prevozile kosti Osječana ubijenih 1945. godine, o čemu se pripovijeda u priči Jasenovo, s podnaslovom (Pa ti reci, sad kad si ovo čuo, koliko tamo ima kostiju?). Ima nekog tamnog šarma u priči Tikovi, a ljubiteljima žanrovske proze zacijelo će se dopasti Visoka temperatura (fantastika) i Mali otisci na urni (krimić).