Ono što bi moglo biti, a nije

Siromašna, opustjela, bez infrastrukture, s reliktima i relikvijama skrivenih u gustišima i makiji na zemlji koja kao da nikome ne treba... to je poratna Istra. Današnji turistički raj koji svoje najvrednije bisere uspješno skriva obalnim luksuzom ne tako davno bio je nimalo glamurozan, močvarni kraj u koji su stranci dolazili po kazni, a domaći ili odlazili, ili ga pak branili isključivo iz ponosa i prkosa.

Antun Šoljan upravo je svoju vezanost s tom Nepoznatom Zemljom, sa svim njezinim siromaštvima i bogatstvima, utkao u modernistički, ujedno i egzistencijalistički roman o kratkom ali sudbonosnom izletu, potrazi za smislom i samima sobom iz davne predrevolucionarne u svjetskom i postrevolucionarne u domaćem okviru, sredine šezdesetih godina 20. stoljeća. Možda „tek“ prva proza u trapericama, a možda i logični nastavak domaćih osluškivanja inozemnih književnih strujanja spojen i izvornom kreacijom vrsnog i nadahnutog znalca kojem traper etiketa ni ne treba, Kratki izlet i dalje je pomalo zagonetka domaće proze, svojevrsni okvir za čitanje gubitka, unatrag i unaprijed. Istodobno na tragu velikana i korak-dva ispred (pa i prije) njih, Šoljanov je rukopis i dalje potentan, što pokazuje ne samo uspjeh igrano-dokumentarnog filma Igora Bezinovića, nego i interes ekipe najnovije produkcije zagrebačkog Teatra &TD.

Jakov Zovko, Domagoj Ikić, Nika Ivančić, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Ivan Magud igraju svoje drame, ali kao školsku zadaću, unaprijed osuđeni i na uspjeh i na neuspjeh / Snimio Luka Dubroja

U režiji Marine Pejnović i dramatizaciji Vida Hribara (ujedno i autora glazbe), Kratki izlet čuva svoju alegoričnost i bezvremenost, ali i zapitanost što sa stečenim, a pogotovo što s naslijeđenim. Umjesto nerazvijenom unutrašnjošću Istre, današnji Roko, Vladimir, Novinar, Petar, Ofelija i Ivan lutaju Studentskim centrom, infrastrukturom složenom od pojačivača okusa i gubitka smisla, među raskošnim kulturnim kvadratima koji se pretvaraju u relikte i sjećanjima koja već odavno jesu relikvija, gotovo kao i oni koji se još sjećaju. Današnja mladost u potrazi za sobom na tom metonimijskom putu od menze do groblja, u ovom čitanju traži isto što su tražile i ranije generacije, s malo drukčijom popudbinom. Kao što Grlom u jagode simbolički završava Jagodama u grlu, tako Šoljanovi junaci još uvijek traže ono nešto za što bi se u raspadnutom svijetu uhvatili, a završavaju samo s prihvaćanjem onoga što bi moglo biti, a nije, i pripadajućim ožiljcima iznevjerenih očekivanja i propalih nada.

Kratki izlet tako jest izuzetno zanimljiv u naznaci, najprije po sistematičnom razvoju prizorišta (mnogostruku scenografiju i suvremene, karakterizacijski značajne kostime potpisuje Petra Pavičić) kao izravnoj refleksiji hodočasničko-istraživačke potke izvornika. Nose ga izvođači spremni na različite vrste izlaganja, osim onu glumački najbolniju, pa zbog njih i njihove nepatvorene mladosti – većinom je riječ o izvođačima koji su tek stupili na profesionalnu pozornicu, pa bi im u onome što bi trebao biti SC i bilo mjesto – predstava ima određenu izvornu kvalitetu, ali i pomanjkanje one vrste žara koja bi uobičajenu, možda i ne samo mladenačku, zapitanost pretvorila u sudbinsko pitanje, veće od života. U tome i jest važnost ove i ovakve današnje produkcije, jer iako vječna pitanja jesu vječna, možda na njih ne treba svaki put ponovno tako „sudbinski“ i odgovarati.

Namjerno posprdno nazvana kratkom, ova epopeja o smislu vjere u druge i same sebe, pa onda i u sve nominalne vrijednosti koje opisuju pojmovi poput ljubavi, prijateljstva, odanosti, potrazi za znanjem i spoznajom, pokazuje pojedince ogoljene i danas su jednako kao i prije šest desetljeća. Kad se pogubi sve ostalo, ostaje izgubljenost sama, takva koju ne može nadoknaditi ni pobjeda na pub-kvizu, ni stjecanje nekretnina, ni virtualno upražnjavanje požude, ni sasvim staromodni alkohol.

Zato, iako stavljeni pred sve izazove koji su ih snašli ili će ih tek snaći, ostavljeni pred vratima odreda loših izbora, slaveći akademski uspjeh ostavljeni sami u mraku prazne dvorane, suočeni sa svojim ostarjelim i razočaranim odjekom (stariji kolege u videu Sare Salamon), Jakov Zovko, Domagoj Ikić, Nika Ivančić, Lav Novosel, Kristijan Petelin i Ivan Magud igraju svoje drame, ali kao školsku zadaću, unaprijed osuđeni i na uspjeh i na neuspjeh. Igraju kao da ih se tiče, jer za razliku od protagonista izvornika, oni unaprijed znaju taj „banalni i jalovi krajolik“. I ne, nije riječ ni o SC-u, ni o Istri, pogotovo ne o hrvatskom glumištu!