„Negativa“ se smanjuje, ali ostaje pitanje hoćemo li i kada doći u plus? I što treba učiniti da se to dogodi što prije?

U trenutku dok ovo pišem netom je završila konferencija Hrvatsko useljeništvo i gospodarski razvoj: posebnosti i prilike, koja se u Osijeku u organizaciji Ministarstva demografije i useljeništva održala od 13. do 15. listopada. Koliko se iz medija moglo nazrijeti, glavna poruka bila je: optimizam! Izneseni su podaci koji upućuju na to da je masovno iseljavanje zaustavljeno i da se Hrvati pomalo vraćaju kući. Činjenica jest da je taj trend usporavanja proteklih godina bio vidljiv. Evo što donosi bilanca Državnoga zavoda za statistiku: 2024. u Hrvatsku se doselila 70.391 osoba, a odselilo se iz nje 38.997 osoba. Ono što međutim u naizgled povoljnoj bilanci čini „ali“ jest sljedeće: doselilo se 18,9 % hrvatskih državljana (približno 14.000), a 81,1 % stranaca. Odselilo se pak 51,7 % hrvatskih državljana (približno 20.000) i 48,3 % stranaca. Dakle, još imamo minus. Dobro je što je manji nego 2023. i 2022. Naime, 2023. odnos je bio 69.396 useljenih (15,6 % hrv. državljana – oko 11.000, i 84,4 % stranaca), 39.218 odseljenih (64,8 % hrv. državljana – oko 25.000, i 35,2 % stranaca). Saldo migracije 2022. pak bio je: 57.972 doseljenih (17,8 % ili oko 10.500 - 82,2 %) - 46.287 odseljenih (70,7 % ili oko 32.000 - 29,3 %). Drugim riječima, „negativa“ se smanjuje, ali ostaje pitanje hoćemo li i kada doći u plus? I što treba učiniti da se to dogodi što prije? Useljenici, većinom iz Azije, nedvojbeno su nam dobrodošla radna snaga i treba im, ne samo zbog toga, posvetiti svu dužnu pažnju i skrb, ali jasno je svakome da je njihova kakva-takva inkulturacija skupa, neizvjesna, i, pod uvjetom da ostanu, s učincima možda tek u drugoj ili trećoj generaciji.

Državni tajnik Zvonko Milas i novi ravnatelj
Hrvatske matice iseljenika Zdeslav Milas u Osijeku / Izvor HMI

Svakako, održavanje ovakve konferencije, posebice imajući u vidu da je okupila gospodarstvenike, istaknute poduzetnike povratnike, stručnjake, predstavnike akademske zajednice, državnih i lokalnih institucija i predstavnike hrvatskog iseljeništva, može dati zamah potrebnim rješenjima. Osim toga, održavanje konferencije i politička je poruka nadležnog ministarstva, time i Vlade, znak da se politički, ali i cjelokupni društveni potencijali pomalo mobiliziraju oko teme svih hrvatskih tema: populacijske politike i obnove, da se izlazi iz pasivnosti u tretmanu tematike koja je godinama, pa i desetljećima, tavorila na dnu državne politike.

Sličnim pitanjima bavit će se i VII. Hrvatski iseljenički kongres, koji se pod nazivom Kako preobraziti Hrvatsku: Dijaspora – Useljavanje – Demografija ima održati u Vukovaru od 25. do 28. lipnja 2026. u organizaciji Centra za istraživanje hrvatskoga iseljeništva. Organizator kongresa najavljuje sljedeće okvirne teme: demografski potencijal hrvatskoga iseljeništva – koji je, naravno, velik; investicijski, akademski i ukupni potencijal hrvatskoga iseljeništva – taj je pak još veći; poticajni modeli hrvatskog iseljeništva – investicijski, obrazovni i znanstveni, uz primjere iz drugih u tom pogledu nama sličnih država; uključivanje useljeništva u ukupni život Hrvatske… Sve teme, a ima ih ukupno dvanaest, vrijedne su oveće studije, no sve se na kraju svede na stvar vizije – što se hoće, i volju da se to provede. A „volja“ je semantički ukorijenjenja u glagolu „voljeti“. Svi iz životnog iskustva znamo: ako nam je do čega stalo, uprijet ćemo iz petnih žila da to ostvarimo. Ili, kako bi narod kazao, „Ako hoću, lako ću; ako neću, kako ću?“, jer gdje ima volje, ima načina, a gdje je nema, ostaju samo unaprijed nesavladive zapreke.

Najavljivači organizatori kongresa korektno ističu da je „Vlada u zadnjih nekoliko godina ponudila razne programe i poticajne mjere za iseljenike koji se odluče vratiti u domovinu“ (o čemu smo pisali), no istodobno se ustvrđuje da „te mjere nisu dale vidljivih rezultata“. Ili, točnije bi bilo kazati: očekivanih. A nad svime, ističu, stoji bitno pitanje: razumijemo li da je povratak iseljenika strateško pitanje Hrvatske i hrvatskoga naroda i ključna osnova opstanka države i nacije?

Ako, dakle, ne dvojimo o tome da su mjerodavni „faktori“ svjesni problema i „pitanja svih pitanja“, a da jesu pokazuje i sazivanje spomenute konferencije, ostaje pitanje što priječi veću djelotvornost u njegovu rješavanju? A rješenja postoje. Neka moraju biti izvorno naša, ali neka možemo „posuditi“ od država poput Portugala, Irske, Španjolske ili Mađarske, koje su postigle vidljiv napredak svojim politikama povratka i useljavanja.

Pitanje, znači, nije što želimo učiniti nego: što (ho)ćemo (u)činiti? U trenutku kada je zanimanje naših ljudi u svijetu za povezanost s Hrvatskom, uključujući dolazak/povratak u nju (rad, školovanje, nastanjenje), veće nego što država na nj može odgovoriti, očito je da trebamo nove, agilne institucionalne „povratničke“ mehanizme, uključivši svakovrsnu diplomaciju; odnosno trebamo takve politike u kojima će svi ključni društveni potencijali, osobito financijsko-gospodarski, znanstveni i kulturni, ali i duhovni, biti upregnuti u kola državne politike povratka i useljavanja. Da se to postigne, potrebno je korjenito shvatiti, prihvatiti i promicati misao da povratak i useljavanje iseljenika i njihovih potomaka nije „nemoguća misija“ ni „fiks-ideja“. Onoga trenutka kada ta ideja na svim misaonim i djelatnim područjima društva postane fiksirana politika, uspjesi neće izostati.